Srpanj 2014.

U misiji stvaranja smisla

Posted in Antikrist, FILOZOFIJA, NIETZSCHE tagged , at 1:52 pm autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: ANTIKRIST

Ispričat ću vam priču o ljudima koji su neprestano rasli. Možete li to sebi predočiti? Kad su ostarjeli, ta neobična stvorenja bila su najveća bića na planeti kojoj sam, ne zamjerite, zaboravio ime i točnu lokaciju. Mogla bi se nalaziti u blizini onog zvjezdanoga diva Betelguesa, ali nemojte me hvatati za riječ! Čistom slučajnošću smatrali su se ljudskom rasom baš kao i mi, mala (i nezgodna) vrsta s trećeg planeta zvijezde koju zovemo Sunce, dosadno prosječne veličine, koja zbog te činjenice baš i nije privlačila posjetitelje iz dubljeg svemira. Ali što da se radi! Ovo nije priča o nama, već o njima, također jednoj ljudskoj rasi koja je zbog nerazjašnjene genetske zbrke neprestano za života rasla. Kao drveće. Kao biljke. Kao sve živo… osim, naravno, životinja.
Zamislite ta bića potkraj svog života. Nemoćno su rušili sve pred sobom. Kad bi umirali činili bi to u hodu. Rušili bi se kao u usporenom filmu i uništavali čitave gradove. U njihovim očima, veličina je izražavala nemoć. Ipak, nitko ih nije mogao privoljeti da u miru negdje počinu. Mogao si im iskopati i urediti dolinu ‘tri-sa-tri’ kilometra, s prekrasnim proplancima bujne trave za uzglavlje, promijeniti tok rijeka kako bi od njih odnosili njihove izmetine, ali starci su ustrajali na svojeglavosti i što je najgore – na kretanju! A kad bi se kretali, njihovi unuci, veličine našeg odraslog čovjeka, u naručju njihove djece/roditelja visine tek jednog prosječnog bora, drhturila su i poskakivala. Koliko je ratova samo pokrenuto protiv tih umirućih divovskih staraca! Događalo se da ih neki zbog svoje veličine ne bi uopće primjećivali. Priča se da je jedna starica za života narasla u visinu jedne omanje planine, kada joj je rat objavila skupina svih petnaestogodišnjaka planeta; iako visine tek plasta sjena, činilo se da su bili u naponu snage. Rat se bjesomučno vodio mjesecima, a okončan je iznenadnom gestom starice koja je odlučila sjesti na jedno brdašce kako bi odmorila svoje trule, stare noge. Nezgoda je bila u tome da se na tom brdašcu u to vrijeme nalazila glavnina snaga upornih petnaestogodišnjaka…

Sve se vrti oko smisla… Što god činili, što god pisali, uvijek smo u potrazi za smislom. Tako i vi uzaludno gledate u prethodni tekst i pokušavate u njemu iznaći smisao… Nema ga, ili ga ipak ima? Stoga, ponovimo: u religiji – Bog daje smisao, u umjetnosti – čovjek stvara smisao, u filozofiji smisao (ljudi) nastoje razotkriti, a  u znanosti – staviti u svoju službu. Pojma nemam kako priču dovršiti! Možda mi nedostaje mozganje o njenom smislu ili nekakav ‘međutekst’ koji će je razriješiti… možda upravo ovaj koji slijedi…

Svijet oko nas sve više izgleda kao da ide u svoju propast; tu, naravno, mislim na ‘ljudski svijet’. Mnogima je danas jasno da čovječanstvo u ovom obliku neće preživjeti. U postmoderni još smo imali onu nevinu, prkoseću revoluciju zabave (rock and roll, hipije, pop i disco glazbu, filmsku industriju, seksualnu revoluciju i sl.), opuštanje koje nije škodilo, danas imamo prazninu koja se izdaje kao svoja suprotnost – kapitalističku ‘raskoš’ roba i usluga koja je u međuvremenu u sebe uključila sve relikte prethodne revolucije i kojom u potpunosti gospodare mediji. Ništa danas ne može biti nereklamirano, neprodano, neprofitabilno. U tom svijetu kapitalističke grabeži sve teže je pronaći smisao izvan ekonomskih sfera… “‘Ajd’ uradi nešto a da ne profitiraš!“, napisao je jedan moj prijatelj u svojoj pjesmi.

I što vam onda mogu posavjetovati osim da se naučite osmjehivati, da duboko u sebi prihvatite da je i ljudska vrsta samo još jedna životinjska vrsta i ništa više… Vi ste izuzetak, ne oni! Sada vam tek sviće koliko su toga s našega, hvala bogu – nepresušnog, duhovnog vrela uzeli i iskoristili za svoje potrebe… Religiozni osjećaj podjarmili su da izgrade crkve, džamije i sinagoge, umjetnosti su nakačili  mecenu – ‘tržište umjetnosti’ kako bi na njoj zarađivali, a jednu filozofiju čak učinili akademskom disciplinom! Znanosti su pak usadili tu ludu ideju da je ona gazda stvarnosti, i kraljica svekolikog duha… Kako se onda nećete na sve to osmjehivati…

Zato suosjećam s vama, dragi moji ‘poletarci duha’, ali i želim da ostanete hladne glave, na distanci od svake nove ideje koja bi trebala spasiti čovječanstvo. Čovječanstvu, u ovakvu obliku, jednostavno nema spasa! Ali za neko, na ovom stupnju još uvijek, utopijsko ‘društvo pojedinaca’ svjesno da je svaka njegova jedinka zaseban svemir koja s drugom jedinkom može, ali i ne mora doći u neki odnos – možda i ima nade. Danas to još nazivaju anarhizmom ili bezvlašćem, vremenom, na pamet će nam pasti prikladniji izraz. Mi, jedino što želimo, jest u najskorijoj budućnosti, barem svojim duhom, ne biti više dijelom čovječanstva. Sada to još jesmo, i mimo stvari duha, jer čovječanstvo još uvijek u svojim rukama drži energetske resurse i infrastukturu za naše preživljavanje. Dakako da ne bismo poput John Zerzana otišli živjeti u kolibi na drvetu! Po tome se razlikujemo od tipičnih anarhista. Smatramo da je svaki naš predak duha u dovoljnoj mjeri zadužio čovječanstvo nekim svojim izumom ili idejom da ih slobodno možemo koristiti u njihovim širokouporabljivim tehničkim implementacijama. Michael Faraday, Albert Einstein bili su ljudi kao mi, s tom razlikom da su bili strašno talentirani svoju intuiciju razviti do krajnjih granica, pretvoriti je u neki izum ili teoriju. Ako u vama i ne izraste neka, osobno vaša ideja, možete preuzeti neku postojeću i oko nje postaviti/izgraditi svoj život. Nikada nemojte misliti da je Einstein jedva dočekao svoje ideje nametnuti čovječanstvu. Teorija relativnosti došla mu je kroz intuiciju, poput igre. Čista znatiželja, u konačnici, donijela ju je na svijet, a ne neka prosta, primarna žeđ za slavom i utjecajem.

I Buddha je bio tip poput nas, volio je provoditi vrijeme ležeći u hladu nekog drveta i razmišljati. Ne želimo li svakog trenutka i mi to isto činiti!? Dovoljno je sjesti na neku klupu, zatvoriti oči, i osjetiti svijet, po licu, kosi, kroz udah, zamisliti da to u nas zrak udiše sâm Bog, zatim otvoriti oči i pogledom potražiti jedan od zaigranih oblaka na nebu – i tu smo. Martin Heidegger, još jedan naš ‘brat po mlijeku’, kazao bi – u središtu bitka.

Čak i kad govorimo o tom svetom, ‘presvetom’ Isusu, za kojeg Nietzsche u Antikristu paradoksalno piše da je bio ‘jedini kršćanin’ koji je ‘kraljevstvo nebesko’ pronašao u svom srcu, a ne “iznad zemlje” ili “…poslije smrti”, ne prepoznajemo li u tom i takvom Isusu – premda se radi o ‘Nietzscheovom Isusu’, Isusu u Nietzscheovoj interpretaciji – nekoga poput nas? Ako Isusa prepoznamo kao osobu koja je mnogima donijela žuđeni smisao života, ne bi li bilo uputno da malo svrnemo pogled na tog ‘radosnog vjesnika’ i vidimo kako mu je to pošlo za rukom… i to iz kuta našega, dosad neprikosnovenog, učitelja za kojeg je izgleda došlo vrijeme da ga u nekim segmentima njegova učenja ipak prevladamo.

Poslušajmo stoga Nietzscheov odlomak iz Antikrista, knjige u kojoj se, bez obzira na provokativan naslov, možda nalaze i najljepše rečenice izrečene o Isusu, tom ‘slobodnom duhu’ sui generis, kojeg upravo sâm Nietzsche, kao što ćemo to vidjeti, časti tim nazivom. Odlomak je to koji mi je nekako uvijek na usnama, i koji poput aureole obavija ovu moju pisaniju; možda se posredno radi o najčešće rabljenoj Nietzscheovoj misli na ovom blogu!

Tek preksutrašnjica pripada meni. Neki se rađaju posthumno. Uvjete pod kojim me razumiju, a zatim nužno razumiju, poznajem i te kako dobro. U stvarima duha čovjek mora biti pošten do okrutnosti već i zato da bi samo izdržao moju ozbiljnost, moju strast. Čovjek mora biti vičan životu u brdima – kako bi ispod sebe vidio to bijedno doba brbljanja o politici i samoljublju naroda. Čovjek mora postati ravnodušan, ne mora nikad pitati da li istina koristi, da li nekomu biva sudbinom…

I dalje:

E pa dobro! Samo to su moji čitatelji, moji pravi čitatelji, moji predodređeni čitatelji: što mi znači ostatak? Ostatak je tek čovječanstvo [ja naglasio]. — [A] od čovječanstva moramo biti moćniji snagom, visinom duše — prezirom…

Tako je zborio, iz mog kuta gledanja danas, ipak naivni Nietzsche, dok je sebe (i nas) ‘uspoređivao’ s čovječanstvom. Čovječanstvo će, u duhovnom pogledu, uvijek biti ‘prevejanije’, lukavije od nas, dobro to zapamtimo, a to je naprosto tako jer čovječanstvo ‘duhovno’ rabi isključivo za manipulaciju svojim jedinkama. Iz tog razloga, svejedno je jesmo li mi ili čovječanstvo ‘moćniji snagom’ ili ‘visinom duše’ ili ‘prezirom’… Od sad pa nadalje, mi nemamo ništa s njim. Svaki sukob, svaka gesta protivljenja, znak je nesporazuma. ‘Čisti duh’, pa bio on i ‘čista glupost’ sa stajališta onog dijela Nietzscheove ličnosti koja bi se svojim idejama željela uključiti u društveni život i utjecati na njega, jedini je istinski duh. On je tu samo da nam priredi pozornicu Smisla, da za nas i u nama stvori smisao… pazite, tu i doslovno mislim – za svakog pojedinca jedan smisao.

Sve to slutio je onaj Nietzsche koji nas sada zanima i koji se u Antikristu, protivno i začudo onom Nietzscheu koji se u istoj knjizi nastavlja sarkastično izražavati o ‘radosnom vjesniku’, o istom izražava  na bitno drugačiji način:

Isusa bi se, s malo trpeljivosti u izražavanju, moglo nazvati “slobodnim duhom” — sve što je konkretno, njemu ništa ne znači [ja naglasio]… On govori samo o onom posve unutarnjem: “život” ili “istina” ili “svjetlo” njegova je riječ za ono posve unutarnje — sve ostalo, čitava realnost, čitava priroda, čak jezik, za njega ima samo vrijednost znaka, parabole… njegovo je “znanje” upravo čista ludost s obzirom na to da takvo nešto postoji [ja naglasio]… Njemu je… nijekanje posve nemoguće… Takav se nauk ne može niti protiviti, on uopće ne shvaća da ima i drugih nauka, da ih može biti, on ne može sebi ni predočiti suprotni sud… Ako naiđe na takav nauk, najdublje će suosjećati i žaliti zbog njegove “sljepoće” — jer on vidi “svjetlo” — ali neće prigovoriti.

Što su ove riječi, ako ne opisivanje tog ‘čistog duha’ koji želimo ovdje istaknuti? Da se razumijemo, ne polažemo nikakvu smisaonu, semantičku ili bilo kakvu drugu nadu ili pravo u/na pridjev ‘čist’. ‘Čist duh’ samo je izraz bez bilo kakvih moralnih konotacija. Uzet objektivno, tu se slažemo s Nietzscheom, čista je glupost. Mogli smo rabiti i onu ofucanu floskulu – ‘istinski duh’ – ali nismo, važna je samo razlika u prirodi dva (stanja) duha koja izlažemo. Upravo kroz opis osobe Isusa Nietzsche u istoj pronalazi onaj naš, ‘nekoristoljubivi’ duh koji nas ovdje zanima, i koji je još daleko od toga da manipulira drugima. Međutim, uzrok njegovoj pojavi, sablažnjivo za nas, on vidi u ‘slučaju zakašnjela i u organizmu nerazvijena puberteta’.

…nebesko carstvo pripada djeci; vjera, čiji se glas sada čuje, nije izvojevana vjera — ona je ovdje, ona je od početka, ona je tako reći dječja bezazlenost koja se povukla u duhovno [ja naglasio]. Takva se vjera ne ljuti, ne kori, ne brani se; ne donosi “mač” — uopće ne sluti koliko bi jednoga dana mogla podijeliti ljude. Ne dokazuje se, ni čudom, ni nagradom i obećanjem, a još manje “Pismom”: ona je u svakom trenutku sama sebi čudo, sama sebi nagrada, sama sebi dokaz, sama sebi “kraljevstvo Božje”. Ta se vjera niti ne formulira — ona živi, brani se od formula…

I što sad na to reći? Bez da smo se dotakli primarne oštrice Nietzscheove kritike u Antikristu koja je bila usmjerena prema kršćanstvu a ne osobi Isusa, u ovom tekstu moramo ostati na temi osobe, jedino što s osobe Isusa prelazimo na osobu samog Nietzschea. Vjerojatno je poznato, među njegovim štovateljima, kako je tik prije odsutnog trenutka svog života, ‘pomračenja uma’ 1889., Nietzsche svoju ličnost u jednom pismu (možda i knjizi) podijelio na dvije osobe – Dioniza i Raspetoga. I u tom odsutnom trenutku (svog života), nakon što se čitav život u sebi borio protiv suosjećanja, o kojem je čak i u Antikristu zapisao:

…gubi se snaga kad se suosjeća… Suosjećanje općenito koči zakon razvitka… Ono održava ono što je zrelo za propast, opire su u korist onoga što je život razbaštinio i osudio, [i] daje samom životu mračan i dvojben vid.

… on se na torinskom trgu Karla Alberta u siječnju 1889. napokon slama. Iz njega provaljuje ‘sva sila’ suosjećanja koju je čitavog života u sebi zatirao – prilazi i grli konja kojeg je njegov vlasnik netom išibao… Tako započinje Nietzscheovo ‘pomračenje uma’ koje će trajati sve do njegove smrti u kolovozu 1900., nakon kojega mi jedino još možemo pitati (naravno, bezazleno, i nikako drugačije!) nije li u tom odsutnom trenutku Nietzsche ipak odlučio ‘prijeći na stranu’ Raspetoga, ‘njegova Isusa’ kojeg je u svom srcu stvorio i tako lijepo opisao u Antikristu, prijeći na stranu onog ‘čistog duha’ kojeg  mi želimo ovim tekstom proslaviti te se odreći ‘čiste snage’, onog, na isti način mračnoga, dvojbenog i ‘zločestog’ Dioniza…? Naravno, u odgovor nismo sigurni i nikada u to nećemo biti, jer ne znamo je li se radilo o prvom trenutku njegove ludosti ili posljednjem njegova razuma… Bez obzira na to, za nas koji za sebe stvaramo smisao, odgovor na to pitanje najmanje brine; sami ćemo ga, ako već nismo, jednoga dana dati sebi ili nastaviti živjeti u njegovoj neodoljivoj nerazriješivosti.

Sada se razotkriva da je smisao nedovršene priče s početka ovog teksta – možda i sâm smisao, smisao koji svoju nejasnu, zbrkanu simboliku nalazi u divovskim umirućim starcima, ali i to – samo možda… I dalje ne znam kako priču dovršiti! Naša potreba za smislom je objektivna potreba za nečim što inicijalno ne postoji dok ga sami (za sebe) ne stvorimo.

13 komentara »

  1. horheakimov said,

    Pekić u 1999. vodeći se istim pitanjem, stvara, po meni, genijalni scenario, o mašinama koje muči ista muka, i one u potrazi za odgovorom, osmisle ljude, koji će to otkriti za njih. Ali avaj.

    • Magičar said,

      Nisam čitao Pekića @horheakimov, ali izgleda da ću morati… 🙂 Samo sam čuo za njegovo Besnilo koje je btw. postalo betseller… ali sada vidim da je i on ‘išao’ onim ‘neistraženim područjima’ koja i mene najviše kopkaju; uostalom, to me kod magičara/pisaca i najviše privlači.

      • horheakimov said,

        Tek sada skontah da sam možda pokvario čitanje, u neku ruku. Ispričavam se.

      • Magičar said,

        Naravno da nisi, @horhe. 🙂 Što se tiče književnosti, stil mi je uvijek na prvom mjestu, a ne radnja…. Ako je neka vrst filozofskog romana u pitanju, onda su tu detalji itd.

      • horheakimov said,

        Nabavi si 1999. Niče bi je imao.

      • Magičar said,

        Hoću, svakako!

  2. Will Farnaby said,

    A Douglas Adams u svojem najpoznatijem romanu tek? 🙂
    Upravo taj scenarij o kojem pišeš da piše Pekić; ne znam na koji način ga je obradio Pekić, ali Adams je to učinio na briljantan, lucidan, genijalan i duhovit način. A poanta je kod Adamsa, za one koji čitaju i ispod površine, jasna kao dan. 🙂

    • Magičar said,

      Adamsovo štivo je neprikosnoveno Will, iz njega vječno crpim, imam i dva posta posvećena njemu. Neznajući za ‘autostopere’, počeo sam pisati roman (U zemlji Plavog noja) kojeg ako ništa smatram ‘bratom po mlijeku’ Adomsovim autostoperima… Toliko o Adamsovom utjecaju na moju nedovršenu priču o divovskim umirućim starcima! 🙂

  3. bornaija said,

    Mislim, kraj priče je očit: Bakica, kad je vidjela što bijaše učinila, svisnu od tuge, ali prije toga će u bijesu potući sve one koji su neprekidno rasli na toj planeti, da opet ne dođe do slične tragedije, što joj ne bješe problem s obzirom da je bila najveća.
    A onda su došli Earthlingsi i zabodu zastavu navrh brda. U biti, došlo ih je svega nekoliko stotina (od onih okosedam milijardi na njihovoj planeti, samo oni koji se još nisu smanjili na infinitezimalu prije nego će iščiljeti s lica svog Plavog planeta), a sve u nadi da će na ovom planetu genetski mutirati u one koji stalno rastu. The End. 🙂

    Zapravo i nije. Kraj. 😦

    Ahaaaa! Sad vidim što si mislio kad si smislio to o smislu!

    UBR – “U misiji stvaranja smisla” naslov ti zvuči baš poetski. 🙂

    • Magičar said,

      Da, kod tebe Bakica još i osjeća, Robi, a kod mene ona nikoga ne primjećuje! Mislim da kraj ove priče možemo slobodno prepustiti, kako je savjetovao i Will, nekom odlomku iz Adamsovog Vodiča… 🙂 A sa smislom tek sam započeo…

      • bornaija said,

        Ma u biti Bakica je mi bila samo primjer apsurdnog lika čiji duh uporno pokušava shvatiti razliku između istine i ne-istine (valjda se zato neprekidno moraju kretati) pa u tom zamornom procesu dolazi u trenutak kada njena divolika misao o sebi samoj otkriva proturječje jer da bi da bi div shvatio svijet mora ga svesti na divovsko, svijet divova nije svijet ne-divova i… tako dalje i tako dalje. No, onih par stotina ‘miševa’ koje goni vječna nostalgija za izgubljenim Rajem, čije će ‘mišolike’ misli sad ‘objasniti’ Bakici što je to svijet divova i kako ga treba razumijevati, e oni su razlog zašto je Will u pravu da kraj treba prepustiti Vodiču.
        “A sa smislom tek sam započeo…” zvuči opasno dobro 🙂

      • Magičar said,

        A meni je (sad sam se dosjetio) Bakica samo parafraza izjave moga Noja:” Sad, kad mi je snaga najveća, nitko me ne zarezuje ni pet posto”… I mislio sam da ćeš odvalit’ na onu rečenicu: “U njihovim očima, veličina je izražavala nemoć.” 🙂 To je taj paradoks koji sliči onima iz Vodiča!

  4. bornaija said,

    Pa da! U Zemlji Plavog Noja! Pod nosom mi je bilo, a ja se ubih razmišljajući na što me podsjeća!


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: