Rujan 2014.
Slikarstvo (i) na ovome (početku) stoljeća nije u dobrom stanju
Jean Clair: RAZMIŠLJANJA O STANJU UMJETNOSTI (iz Europskog glasnika, br. 3, 1998)
Jean Clair, jedan od vodećih suvremenih povjesničara umjetnosti s kraja prošlog stoljeća i dugogodišnji direktor Picasso muzeja u Parizu, u tekstu koji sam iskopao u jednom starom broju Europskog glasnika, požalio se na stanje slikarstva potkraj prošlog stoljeća. Premda je esej nastao prije više od trideset godina, čini se da i danas zadržava svoju aktualnost. Ono što me je privuklo njegovu razmišljanju, međutim, ne odnosi se toliko na njegovu crnu prognozu u pogledu razvoja slikarstva i općenito umjetnosti u budućnosti, koliko na patetičan, turoban, a u isto vrijeme, i čudesno smirujući ton njegovih riječi.
Slikarstvo na ovome kraju stoljeća nije u dobrom stanju. Onome tko voli svijet slike uskoro će ostati samo zatvoreni prostori muzeja, kao što onome tko voli prirodu ostaju samo zaštićeni parkovi, da u njima čezne za onim čega više nema… […] Ipak, nikada dosad nije se umjetničkim slikama iskazivalo takvo štovanje. Žiriji, akademije, domovi kulture, muzeji, knjige, časopisi, bijenali, retrospektive, veleizložbe, sajmovi i dražbe održavaju sjećanje na njih, pothranjuju čežnju za njima, vesele se skokovima njihove vrijednosti, bilježe i najmanje tragove njihove agonije. […] Malo je razdoblja u kojima je postojao takav nesrazmjer između siromaštva stvaralačke produkcije i inflacije komentara što ih pobuđuje i najbeznačajnije djelo.
U trenu sam pomislio: upravo na ovakav način treba opisivati svijet i sve što se događa u njemu. To je ton istine koji treba njegovati u pisanju. Njegov stil prigrlio sam kao svoj. Ono što Jean Clair želi prenijeti svojim čitateljima i ja želim vama. Upravo tako želim pisati!
… u tom raskomadanom tijelu [slikarstva] odavno nema života… ako… muzej osvaja prostor, osvaja ga onako kako se širi pustinja: on napreduje ondje gdje se život povlači i, poput poštena lopova, živi od njegovih otpadaka…
Pomislite samo kolika je zbunjenost povjesničara i kritičara pred prazninom koja je iznenada nastala danas, u vremenu koje nazivamo “postmodernim”, u kojemu su različiti avangardistički pokreti zamrli i nestali kao da ih nikad nije bilo.
Dakako, u nekim stvarima ipak se ne slažem s autorom. Kada on, recimo, navodi da se umjetnici gube u pokušajima prikaza ništavila, praznine, na uvijen način ih optužujući za udaljavanje umjetnosti od svojih pravih tema, mislim da pretjeruje. ‘Smrt umjetnosti’ koja se dogodila u 20. stoljeću nije provedena nasilno. Nije fotografija uništila slikarstvo. Smrt umjetnosti je nastupila polagano uslijed praznine koja je u nama u odsutnom trenutku zavladala. Zbog toga se posljednji umjetnici bave ništavilom i prazninom. Zbog toga, ‘samo’ crna i bijela platna mogu pronaći svoje mjesto među djelima suvremene umjetnosti; jer su odraz praznine u nama. Koliko god se to nekome sviđalo ili ne, a Jean Clair je definitivno daleko od toga, to je jednostavno tako. Ne mogu ga utješiti, kao što ne mogu ni vas.
Moj prijatelj slikar napisao je da upravo prolazi fazu ‘matissizacije‘ u svom slikarstvu, aludirajući na svoju (ne)svjesnu odluku prema kojoj je svijet započeo gledati “u duginim bojama” – očima Henry Matissea. Prema njegovim riječima, slike su mu naglo ‘oživjele’. Ali, je li to bilo u potpunosti tako? Prije bih rekao, s bolnom patetikom i nepomirljivošću jednoga Jean Claira, kako je to samo izraz povlačenja umjetnika u neki svoj svijet. Svašta možemo zamišljati, zapravo smo neprestano prepušteni zamišljanjima, ali kada stvaramo umjetničko djelo onda ono ne može proći bez pečata onoga što prolazimo i osjećamo u stvarnosti današnjice.
Nemojte se zavaravati s ljudima, poručivao je Nietzsche sa svojih brda. U dušama ljudi bezočni kapitalizam harači u mjeri možda većoj nego ikad. Zbog njega je svijet danas taman, neveseo, turoban. Kad bih se zagledao u svaku Zlatkovu sliku iz perioda njegove ‘matissizacije’, mislim da bih u njima ipak pronašao barem malu naznaku otiska te turobnosti, tog sveopćeg bezizlazja u koje smo zapali… Ne vjerujete mi? Ništa zato, nastavite živjeti u svom svijetu… Mislite i radite što hoćete, ali na duže staze nema (nam) pomoći. Preostaje samo utjeha pisanja poput ovoga, Jean Claira, u kojoj nas ne tješi ono što nam autor želi poručiti, nego turoban, patetičan, na kraju krajeva, samoironičan ton njegovih riječi. U njemu se nalaze najviše razvaline našeg duha položenog u neumitnu prazninu.
O Duhu i njegovim Moćima 
toshimir said,
Rujan 2014. u 6:48 am
Opaka misao:”…U dušama ljudi bezočni kapitalizam harači u mjeri možda većoj nego ikad…”. Odličan post.
Magičar said,
Rujan 2014. u 1:30 pm
Svi mi dobro znamo, moj toshimire, da je upravo on uzročnik ove velike praznine koju osjećamo… Nažalost, alternative ni na pomolu… 😦
zlatko kozina said,
Rujan 2014. u 12:08 pm
Ono što je umjetnost odavno izgubila,iako se s vremena na vrijeme poput kometa tu i tamo pojavi u pojedinim osobnostima i njihovim djelima je ISTOVREMENOST SIMBOLA I PRIKAZA.Neki će to izraziti u smislu:umjetnost bi morala biti arhetipska ili uopće nije umjetnost.Jedan moj prijatelj slikar zazire od riječi umjetnost upravo zbog nečega što se zove svijet umjetnosti.Meni osobno umjetnost je samo jedna djelatnost preko koje ja uranjam u Stvarnost.To što se ja mogu baviti umjetnošću to je jednako kao što netko može dugo roniti na dah.To su RADNJE unutar Stvarnosti.Pomalo ekstremne ali ništa više od radnje.
Čovjek vrlo često sam sebe preozbiljno shvaća.
P.S.
SLIKARSTVO je drevna radnja koja je sposobna zamesti vlastiti trag
Magičar said,
Rujan 2014. u 9:03 am
Je, imaš pravo, ‘prozvani’ Zlatko… 🙂 jedino, nije li to ipak neka vrst povlačenja u vlastiti svijet, umjetnost na kraju završava u privatnim sferama… Naravno, postavlja se pitanje je li ikada iz privatnih sfera negdje drugdje odlazila…? Nije li je samo ‘svijet umjetnosti’ bio taj koji ju je želio učiniti društvenom, javnom? Polažem svoje nade u skromnost umjetnika i umjetničkog posla koje ističeš… Doista, i meni je nekada dovoljno samo pisati, svaki dan stranicu-dvije, te se poput Andree Gida na taj način ‘ogledati u ogledalu’… Pa ipak, što učiniti s onim porivom za temeljnim preoblikovanjem svijeta koji želimo izvršiti, koji Nietzsche uzvišeno naziva ‘umjetnikovom voljom za moći’, nije li i on u korijenu svakog umjetničkog djela i umjetnika…?
zlatko kozina said,
Rujan 2014. u 9:33 pm
Zoran Čirjaković i jean Clair plaču za “dobrim starim vremenima”.Eto to bi u matematici nazvali-svođenje na zajednički nazivnik.
Magičar said,
Rujan 2014. u 9:12 am
Za onoga tko ne zna tko je Zoran Ćirjaković i zašto ga spominješ, evo link na njegov tekst: http://t.co/glMzXgzy4t Derrida, praznina, ponovno Derrida, bezizlazje…
zlatko kozina said,
Rujan 2014. u 1:51 pm
Ma,slažem se ja da je umjetnik(ako je itko to je onda on!)društveno biće Ono što je meni sporno nije postojanje svijeta umjetnosti.Taj svijet postoji kao kao što postoje države,unije,korporacije rezne interesne zajednice i sl.Meni je sporno to da taj svijet umjetnosti postane izvorište za umjetnike u smislu “propisivanja”važnog,aktualnog,(ne)vrijednog.Ili recimo to ovako iako je za današnje poimanje svijeta to paradoksalno,ali mene samo i zanima ono o čemu se ne može govoriti.Ja se ne vozim u Derridinom svemirskom brodu,a ako se ponekad povezem za ostale članove posade ne postojim jer sam slijepi putnik.Riječi me zanimaju samo zato što postoji razmak između njih.Ili da budem precizniji-samo me razmak zanima.
Magičar said,
Rujan 2014. u 8:25 am
To sve stoji što pišeš Zlatko! Naravno da je pogubno da umjetnicima ‘svijet umjetnosti’ propisuje što je važno, aktualno… ali mislim da je to samo posljedica groznijeg uzroka… Zapravo tom svojom izjavom parafrazirao si definiciju postmodernog doba koju je dao Frederic Jameson kazavši da je ono ‘logika kasnog kapitalizma’… Znači, ako se umjetničko djelo ne može naći i prodati na tržištu nije umjetničko djelo… Međutim, meni je čak i ta definicija zastarjela, divljanje kapitalizma koje se ogleda u sve izraženijem ‘svijetu umjetnosti’ naspram umjetnosti, čak i to uzimam da je posljedica koja kao da je preuzeta iz ranijeg vremena. Danas imamo prazninu osobite vrste kojoj ni umjetnici kao da ne mogu doskočiti. To je primijetio Jean Clair i na neki način prebacio lopticu odgovornosti na umjetnike (ili mi se samo tako čini, zapravo on žali za starim vremenima, citira Duchampa koji 1950 kaže kako će umjetnost za 20 godina nestati) A što je uzrok te praznine? E tim pitanjem nam se valja pozabaviti u ostatku života… 🙂
nikobit said,
Rujan 2014. u 3:29 am
Umjetnost pa ni slikarstvo nisu izgubljeni već je čovjek izgubljen u tom smislu, ali i nije jer slikati se može Umom, Očima, Rječju, Muzikom i svim … čovjek ne može da provodi najviše Dobro ili najvišu Ljepotu života na prvi pogled, to je masovno i takva je kolektivna svijest za koju bi tačnije bilo reći da je NEsvijest, ali Tu nema plakanja već uzmi i slikaj
Magičar said,
Rujan 2014. u 8:32 am
Jest, @nikobit, ali mislim da se to o čemu govoriš tiče privatnih sfera, umjetnici uvijek možemo biti za sebe, kao što možemo u svakom trenutku živjeti Isusov život, kako bi kazao Nietzsche – ‘biti prvi kršćani’. Ali uhvatiti duh vremena u umjetničkom djelu, ako to želimo, onda moramo pustiti praznini ‘da govori’… Jean Clair se upravo žali na takva platna, jednostavna a rječita (o kojima se može pisati danima) (primjerice, uzmi samo crno platno ili samo bijelo platno koje tematizira i Yasmina Reza u svom dramskom komadu Art)… On bi da umjetnost konkretno slikarstvo bude nešto za oko, da se o njemu manje teoretizira i da ga se više gleda, ali po mom mišljenju, ta su vremena definitivno prošla….
davor said,
Rujan 2014. u 8:49 am
”Umjetnost je arhetipska ili nije umjetnost” – upravo to. A arhetip po definiciji nije ništa privatno. Radi se o tome da su barem od Descartesa ideje (arhetipi) postale nešto ”u nama”, odnosno kako ti kažeš, ”privatno” (vidi: http://protreptikos.wordpress.com/2014/09/03/descartesova-internalizacija-racionalnosti-ulomak-iz-charles-taylor-izvori-sebstva/). Time započinje Novi vijek, tom sumnjom u sve (Pan) osim samoga sebe. Na koncu se u tome ”ja” ne nalazi ništa (ili se u njemu nalazi Ništa, svejedno). ”Kapitalizam” nije drugo do volja za moći, volja za beskonačnim očuvanjem i uvećanjem toga ”ja”, kao jedinoga koje doista jest (jer sve ostalo je propalo u radikalnoj dvojbi).
zlatko kozina said,
Rujan 2014. u 10:19 am
To si lijepo dijagnosticirao Davore!Problem čovječanstva doista jest neka čudna nevoljkost kad je riječ o razmišljanju o samom sebi!
Magičar said,
Rujan 2014. u 11:01 pm
Tu sam knjigu (Izvori sebstva) kupio na jednom od prošlih Interlibera, ali je još nisam pročitao… Kao da se plašim da će me razočarati, da li sama knjiga ili ono što piše o sebstvu, pitanje je sad… 🙂 Super da si izvukao neke odlomke na svom blogu, pa ću odatle krenuti… Inače, još uvijek tragam za onom ‘racionalnom mistikom’ iz Kritike ciničkog uma, a koja je izgleda i od Sloterdijka danas napuštena… Ona mi se još uvijek čini jedinim krajnjim ishodištem svekolikog sebstva, ili kako god to nazvali… Ali, kakvo god da bilo, sebstvo je još uvijek utjeha… Današnja praznina ostaje primarna, fenomen nad fenomenima, na koju kao da ipak treba dati neki odgovor… sasvim dovoljno da nekome to postane zadatak života…
arnela said,
Rujan 2014. u 10:16 am
…upravo čitam o prvoj umjetnici nevidljivh djela Lani Newstrom, koja tako kaže za sebe, izložila je prije par dan u New York-u svoja konceptualna djela i prodaju se za milijunske iznose dolara…Kada kupimo takvo djelo, nismo kupili umjetničko djelo koje se vidi, nego smo dobili mogućnost sudjelovanja u činu umjetničkog stvaranja..sve što dobijemo je kartica s opisom koju možemo objesti na zid u sojem domu, a ostalo je na nama…možda ispred te praznine u simbolizaciji smo najbliži stvarnosti, zadnje što bi trebali je popunjavati je nekom simboličkom fantazijom…tek na takvim mjestima ne razumijemo što se dogaša, što nam to objekt govori., niti što sami govorimo dok govorimo…ta granica je možda upravo ono što tražimo…:)
Magičar said,
Listopad 2014. u 8:48 am
u mom romanu, draga arnela, postoji scena, zapravo radi se o snu, u kojoj Ki./Teo posjećuje dvorane duha – Religije, Umjetnosti, Filozofije i Znanosti. Kada dospije u dvoranu umjetnosti u njoj zatiče umjetnike upravo poput Lane Newstrom, koji ništa konkretno ne stvaraju, jedino što čine jest da djelo u svom umu zamišljaju; tomu sam pridodao i hologramsku mogućnost da zamisao djela bude projicirana u prostor dvorane … isto tako, čini mi se da sam tom slikom konkretno htio poručiti da većina umjetnika danas stvara u osami svog (privatnog) života…uostalom, kojem pravom umjetniku je do tuče u svijetu umjetnosti? Lana je tu dakako više konceptualnija od mene, ali poveznice ostaju…
I opet ti, a o čemu drugom, doli granici! 🙂 Za beskraj je potvrđeno (iako se ne zna tko je to potvdio, možda i samo spekuliram) da je samo ideja našeg uma, može li se isto reći i za granicu…? 🙂
arnela said,
Listopad 2014. u 4:07 pm
metafizika je samo naš dožlivljaj…pa tako i granica, a ona je zapravo naše neznanje…naša komunikacija s našom granicom tj. s neznanjem je ono što stvara svijest…ne daje nam ona okvir onoga što bi unutar nje trebali činiti nego obrnuto, baš stvara ono što se u nama događa…
zlatko kozina said,
Listopad 2014. u 9:01 pm
Iracionalno povjerenje u um prikriveno je racionalističkim iskazima.Bezuporišnost,neutemeljejnost,besciljnost,bezvrijednost,ništavnost odjeća je racionalnog uma ispod kojeg nema tijela.
“Mlad,visok,plavokos,atletski građen,six pack-to je konceptuamni iskaz…pa zamislite
Magičar said,
Listopad 2014. u 1:05 pm
Je, dragi Zlatko, sve su to zakuci našeg uma koji bi se nekako zadržali u svojim granicama, a onda opet pokušali prijeći preko njih… ‘Znanje je moć’ ubila je samu racionalnost, dovela je do ovih izraza koje spominješ… Ali kako, na koncu, ubiti nagon za spoznajom?
Magičar said,
Listopad 2014. u 1:03 pm
ako sam dobro shvatio, draga arnela, metafizika (duhovno) stvara ono što se u nama događa… ako je tako, baš mi se sviđa! 🙂
zlatko kozina said,
Listopad 2014. u 3:54 pm
Ovaj komentar postavljam radi kontinuiteta komentiranja te da dođemo do brojke 20
arnela said,
Listopad 2014. u 12:06 am
predobro si shvatio! 21 comment :))
Je li prosvjetiteljstvo danas u dobrom stanju? | O Umu i njegovim Igrama said,
Kolovoz 2018. u 1:15 pm
[…] (Je li umjetnost danas u dobrom stanju saznali smo prije nekoliko godina također na ovom blogu u tekstu posvećenom eseju Jeana Claira Razmišljanja o stanju […]