Listopad 2014.
Neuzaludna uzaludnost (o tri slučaja pisca/stvaratelja)
Bela Hamvas: MAĐARSKI HIPERION
Razbolio sam se… osjećam se bolesnijim nego ikad prije… pa opet, ne mogu reći koja me to bolest točno muči. Možda samo ulazim u ono što nazivaju starost…?
Kad malo bolje razmislim, u ovom životnom dobu, svi duhovi do kojih mi je stalo bili su već mrtvi ili ludi (Kafka, Nietzsche…) U praznini sam onih Nietzscheovih godina u kojima je on potonuo u svom umu. To mi zvuči tako nestvarno da s vremena na vrijeme moram otići do kupaonice i ispljuskati se vodom. Što se to, pobogu, sa mnom događa?
Pisanje mi je postalo sve. Ma i da riječima samo ubijam ili povećavam prazninu oko sebe, ne mogu više odustati. Ne mogu ne pisati.
Postoje tri slučaja pisca/stvaratelja. Najsretniji je onaj u kojem je on od šire javnosti prepoznat kao stvaratelj, te se legitimirao u poslu pisca u smislu da ga društvo u kojem živi cijeni zbog njegove književnosti. Odatle, on ne samo da se ima vremena baviti onim za što je rođen nego mu njegova književnost osigurava i krov nad glavom, egzistenciju. U pravilu, ovaj slučaj pisaca/stvaratelja je privilegij pisaca koji žive u velikim državama (pogotovo engleskog govornog područja). Taj putuje svijetom, nastupa u televizijskim emisijama, održava predavanja po svjetskim sveučilištima. U nekim slučajevima može živjeti od tih honorara. Iako je u svijetu sve manji broj takvih pisaca, i dalje je lako navesti primjer. Michel Houellebecq je, po mom sudu, jedan takav pisac. Premda za sebe osobno vjerojatno nikada ne bi rekao da je sretan, predstavlja umjetnika/književnika koji se u potpunosti poklapa sa slikom ‘najsretnijeg slučaja stvaratelja’ danas.
Manje sretan slučaj stvaratelja je onaj u kojem on dobar dio života provede u nametanju svoje umjetnosti drugima. U ovom, mnogo češćem, slučaju pisac se bori za svoju književnost kao što se neki vlastodržac bori za svoje interese. Vjeruje da mu samo dobra promocija može donijeti uspjeh. Često je razočaran i zlovoljan. Nema motiva za rad ako nema za koga raditi. Često radi poslove usko vezane uz umjetnost/stvaralaštvo – urednik je časopisa, urednik u nakladničkoj kući, novinar, voditelj radio ili televizijskih emisija povezanih uz neki oblik pisanja i umjetnosti itd. Mislim da neću pogriješiti ako u drugi slučaj pisca/stvaratelja uvrstim sve živuće, relativno priznate hrvatske pisce. Svi objavljuju književna djela i… pored toga, rade nešto drugo da bi preživjeli. Imaju tu nesreću da žive u maloj zemlji u kojoj književnost ne privlači pretjeranu pozornost. To znači da im bilo koja vrsta uspjeha ne donosi mnogo na materijalnom planu, kao i na planu slobodnog vremena za pisanje. Nikada neće preći u kategoriju “najsretnijeg slučaja umjetnika”. Možda je posljednji slučaj ‘najsretnijeg slučaja pisca/stvaratelja’ u našoj zemlji bio slučaj Miroslava Krleže? Teško nam je zamisliti da netko poput Miljenka Jergovića živi od prodaje svojih romana; i više smo nego uvjereni da on zapravo živi od pisanja kolumni po mrežnim portalima…
Posljednji slučaj pisca/stvaratelja (a koji se može odnositi i na bilo koju drugu vrstu umjetnika) odnosi se na slučaj stvaratelja koji živi u svom, vlastitom svijetu. Bio prihvaćen od drugih ili ne, njegov SVIJET mu je dovoljan (“Iz svog sela vidim sve zvijezde na nebu.”, zapisao je i Fernando Pessoa). Obično za život zarađuje poslom koji nema veze s umjetnošću. Pisanje prakticira u slobodno vrijeme. Nije li treći slučaj pisca/stvaratelja – upravo naš slučaj?! Mi smo pisci/stvaratelji koji za života ništa neće dobiti od svog pisanja, poput Fernanda Pessoe i Franza Kafke, ili ‘još bolje’ …Bele Hamvasa. Na početku Mađarskog Hiperiona, potresnog epitafa svog stvaralačkog opusa, on turobno i neutješno rezimira svoju sudbinu, sudbinu pisca koji je živio u vlastitu svijetu [u prijevodu Save Babića]:
Evo me u ovom narodu, u ovoj zemlji, svaka mi je namera bezuspešna, svaka reč uzaludna beše, svi planovi su mi se razbili, propao sam, neprimetno, suvišno i nepoznato. Ne gledam more na čijim obalama sam želeo da umrem, ne osećam miris smokava i obalskih borova, koji maestral donosi iz zaliva, i ne čujem romor talasa na hridinama. Čak i ovde poraz. Moj dajmon me ne pušta. I nemam nikakve utehe. Znam da neće biti potomstva koje će me poštovati. Ono što sam ja radio tako je nečovečno da se prema tome neće prodobriti nikakvo potomstvo. Nisam naklonjen nikome, čak ni njemu. U meni niko neće naći opravdanje. Nigda ovde nije bilo čoveka koji je manje bio umiljat. Ali i inače, potomstvo! Neće ono imati ni želje da se muči hartijama. Dolaze vremena koja će zaboraviti svaku prošlost. Sadašnjost će nagnati ljude da zaborave prošlost – ne zato što će biti veoma srećni, nego upravo veoma nesrećni, toliko čak da niko neće umeti da im ublaži patnje. Zašto bi baš iščeprkali mene koji nemam nikakvo saosećanje prema njima? Vreme slova je i inače već minulo. Pisanje je nesavremena strast, i sve više će to biti. Biće zaboravljen svako ko je pisao, čak i ja [ja naglasio]. Postoji u meni jasnovidost da to kažem, ma koliko je sud težak, naročito za mene sama, u čijem životu postoji tako užasna nesrazmera između onoga što sam ostvario i onoga što se u meni primećivalo. I tako, ono što sam činio, zauvek je izgubljeno. Čak i ovo. Jer ostali? Ko sme sebe da postavi uz mene. I kada to pitam, ne govori li iz mene oholost. Toliko sam sâm da ne samo što jedino ja umem to učiniti, nego sam ja i jedini koji zna šta sam uradio.
Fernando Pessoa na svoj je način također bio ojađen na svoje suvremenike, svoje sugrađane, njihov teško podnošljiv provincijski duh. Zatvorio se u sebe poput školjke i riješio problem. Što se tiče vas, nekada ćete to moći učiniti, a nekada ne. Niste opterećeni time da ste doista netko tko će biti tek naknadno otkriven. Takvih pisaca zapravo više neće biti. Stoga, mišljenja sam da ćete ekvilibrirati između drugog i trećeg slučaja umjetnika. Možda vam pođe za rukom objaviti knjigu pa ćete privremeno uskočiti u vlak pisaca/stvaratelja koji su uvjereni da je došao njihov čas. Ali kad-tad, eto vas natrag u tamu vaše sobice u kojoj pišete. Nikada nećete moći sebi objasniti zašto to činite kad je sve uzalud; zašto, do vraga, pišete? Sva slava i svo odbijanje koje ste za života doživjeli i koje ćete doživjeti, ako ste iskren pisac, na kraju će u vama izazivati istu gadljivost, ali nećete moći stati, i dalje ćete pisati… ali sada potpunoma sami; u to doba, možda ćete svoj život u cijelosti provoditi u izolaciji, na nekom otoku… možda ćete se za potrebe pisanja zarediti, završiti u nekom samostanu, manastiru ili tekiji, i doslovno ostati samo na kruhu i vodi i dalje samo pisati… bespoštedno, manijakalno i posvemašnje uzaludno…
Zadnjeg dana vašeg života ruka će vam klonuti, papir više neće izdržati, zadnju misao koju ćete imati potrebu zapisati – ostat će vam u glavi. I umalo da umrete u mukama s pomisli na tu činjenicu. Međutim, sjetit ćete se ovog trenutka… i da ste uzaludnost svakog vašeg književnog napora shvatili puno prije… u trenutku kad ste prvi puta pročitali ovaj tekst… Stoga, umrijet ćete pomireni; vaša vas je književnost čitavo vrijeme pripremala za taj trenutak… ta uzaludnost… koju se na kraju otkriva da nije bila uzaludna… Od književnosti nam doista ne valja više tražiti!
Listopad 2014.
‘Sunčano’ i ‘čelično’ štivo japanskog samoubojice
Yukio Mishima: SUNCE I ČELIK (iz Europskog glasnika, br. 3, 1998)
Nekada poželim pisati kao što piše Yukio Mishima, japanski pisac. Njegov esej ‘Sunce i čelik‘ ovih dana me umiruje pred spavanje; naravno, ako se ležanje u krevetu otvorenih očiju i nemirnih misli, ispresijecanih kratkotrajnim snovima i odlascima na WC, može još tako nazvati. Mishima piše sebi – o sebi, ima tu, neizmjerno ljudsku, potrebu da se ogleda na tom zrcalu riječi bez obzira što će nedugo potom umrijeti. Umro je davne 1970., u godini u kojoj sam se ja rodio… Kako? Počinio je ritualnu, tradicijsku sepuku prema starom japanskom običaju nakon što je bezuspješno pokušao izvršiti prevrat u japanskoj vojsci. Razrezao si je trbuh i usprkos tomu što je bio pisac. Murakami mu nije ni do koljena…
Samoubojstvo je počinio u četrdeset i petoj godini života, u godini koju sam i ja svojim životom dosegao… Trebao bih se sada kiselo osmjehnuti ili zamahnuti zastavicom koju ste mi trenutak prije dali… Prisjetio sam se čudnog osjećaja Michela Houellebecqa kad je navršio četrdeset i sedmi rođendan. To jutro, predao je svome uredniku rukopis romana “Mogućnost otoka” i mislio o tome da će sada umrijeti. Nije umro, jednostavno čovjek se nakon četrdesete osjeća kao da je svršeno s njim.
Moram reći da sam vrlo začuđen kad gdjegod čujem da je pisac podigao ruku na sebe. To mi se čini kontradiktornim. Molim vas, na koji to dio sebe je on podigao ruku? Nijedan pisac, ako piše iz unutarnje potrebe, ne može imati neko čvrsto jedinstvo, barem mu ne može pridavati toliko značaja, kao što mu ga pridaju drugi ljudi koji ne pišu. Zbog toga nikada nisam bio pobornik Hemingwaya i sličnih jer me njihova samoubistva podsjećaju na žalosnu, sujetnu presudu povrijeđenih ega. Međutim, malo pažljivije zavirivanje u Mishiminu biografiju otkriva da je vlastitu smrt prikazao u jednom svom književnom ostvarenju. Nisam ga čitao, ali mi se doista čini šašavim da se netko za života bavi zamišljanjem vlastite smrti… Čudak je bio taj Mishima.
Što god izrekao o Mishimi ostat će u sjeni onoga što je (on) napisao o riječima i praznini, u ovom melankoličnom, sjetnom eseju, izravno ga svrstavajući u Magičare moje vrste, moje kobi.
Jasnije no ikada, shvatio sam u čemu se sastoji djelotvornost riječi. One nadoknađuju prazninu [ja naglasio] u sadašnjem nesvršenom vremenu. Ta uzaludnost nesvršenoga, što može potrajati beskonačno u očekivanju apsoluta koji možda nikada neće doći, istinsko je platno na kojem su naslikane riječi. To je moguće i zato što riječi nepovratno bojaju prazninu [ja naglasio] obilježavajući je, kao što se vesele boje i motivi primaju na juzen-tkanine nakon pranja u čistoj vodi rijeke u Kyotu; tako riječi iz trenutak u trenutak potpuno upijaju prazninu … Riječi su završene čim su izgovorene, čim su napisane. [ja naglasio] [Hm, ne podsjeća li ovo na Derridu?] Umnažajući te završetke, iz trenutka u trenutak, razbijajući kontinuitet života, riječi stječu određenu moć. U najmanju ruku, ponešto umanjuju veliku zebnju koja vlada u čekaonici prostranih bijelih zidova gdje očekujemo liječnika, to jest apsolut. I da bi nadoknadile što obilježavanjem svakog trenutka neprestano drobe osjećaj stalnosti života, riječi se ponašaju tako da bar naizgled pretvaraju prazninu u neku stvar.
Sada nam mora postati jasno zašto u ovom dobu toliko pišemo; mahnito, iz dana u dan, proizvodimo novi sadržaj. Stvar je to naše beskompromisne borbe s prazninom u kojoj nema pobjednika. Ušutimo li na trenutak, praznina će nadvladati, ali samo taj trenutak. U narednom trenu možemo ponovno progovoriti ili nešto zapisati, odaslati jednu od besmislenih poruka/misli u svijet i praznina će se povući. Zato je ovo doba brbljanja. Mahnitoga, grčevitog brbljanja o bilo čemu, i bilo komu, u kojemu ništa i nikoga ne možemo više uzimati ozbiljno. Čak ni one za koje se prvotno čini da ih je nemoguće tako uzeti – današnje moćnike svijeta. Svoje surove neoliberalističke prakse oni su razvili na osnovi teorije igara. Naravno, sama teorija igara nije nikakva dječja smicalica, međutim, konotacije koje proizlaze iz njezina naziva moj um ne može ‘ne uzeti pod svoje’. Surovost je to na djelu koja zna biti neozbiljna, lakomislena i nadasve neodgovorna u ‘donošenju odluka’, zaigrana poput djeteta, koja živi od danas do sutra… poput Leonarda di Caprija u filmu Vuk s Wall Streeta… formula današnjeg vremena. Već spomenuti M. Houellebeck u svom romanu Karta i teritorij, vašom ‘obveznom lektirom’, ovako opisuje osjećaj koji je zadobila sveučilišna profesorica ekonomije, jedan od sporednih likova romana, na kraju svog radnog vijeka u današnjem vremenu prije odlaska u mirovinu:
Sve više su joj se teorije koje su pokušavale objasniti ekonomske fenomene, predvidjeti njihov razvoj, činile približno jednako nedosljedne, proizvoljne, sve više ih je bila sklona poistovjećivati s pukim šarlatanstvom; iznenađujuće je, mislila bi katkada, da se dodjeljuje Nobelova nagrada za ekonomiju, kao da se ta disciplina može podičiti jednako ozbiljnom metodologijom, jednakom intelektualnom rigoroznošću kao i kemija ili fizika. Jako joj se smanjio i interes za poučavanje. Mladi je u cjelini više nisu toliko zanimali, njezini su studenti imali strašno nizak intelektualni nivo, katkada si se čak mogao pitati što ih je navelo da se prihvate studija. Jedini razlog, duboko u sebi ona je to znala, bio je taj što su htjeli zarađivati novac, što više novca; usprkos nekolicini kratkotrajnih umjetničkih zanosa, bila je to jedina stvar koja ih je stvarno pokretala. Njezin profesionalni život mogao se sve u svemu svesti na činjenicu da je poučavala laktaške kretene proturječnim besmislicama, iako si je ona to izbjegavala formulirati tako jasnim terminima.
I pored sveg napisanog, više nisam siguran da je kapitalizam jedini uzročnik današnjeg stanja društva, današnje praznine, kako sam to napisao u jednom od prošlih tekstova. Sve sam više mišljenja da se on samo uselio u duhom ispražnjeno područje, postavši napokon njegovom sudbinom. Ako više ne vjerujemo u ništa, i dalje nam ostaju moć i novac. Sličnu poruku kao da nam želi prenijeti i Kevin Spacey u seriji Kuća od karata (još jednoj ‘obveznoj lektiri’!) koju gledam svaku noć prije čitanja ‘sunčanog i čeličnog‘ štiva japanskog samoubojice… Zamislite… čovjeka koji je iskorijenio svaki oblik empatije… i koji ima samo jedan vlastodržački cilj ispred sebe… i svekoliku prazninu oko sebe…
O Duhu i njegovim Moćima 