Listopad 2014.
‘Sunčano’ i ‘čelično’ štivo japanskog samoubojice
Yukio Mishima: SUNCE I ČELIK (iz Europskog glasnika, br. 3, 1998)
Nekada poželim pisati kao što piše Yukio Mishima, japanski pisac. Njegov esej ‘Sunce i čelik‘ ovih dana me umiruje pred spavanje; naravno, ako se ležanje u krevetu otvorenih očiju i nemirnih misli, ispresijecanih kratkotrajnim snovima i odlascima na WC, može još tako nazvati. Mishima piše sebi – o sebi, ima tu, neizmjerno ljudsku, potrebu da se ogleda na tom zrcalu riječi bez obzira što će nedugo potom umrijeti. Umro je davne 1970., u godini u kojoj sam se ja rodio… Kako? Počinio je ritualnu, tradicijsku sepuku prema starom japanskom običaju nakon što je bezuspješno pokušao izvršiti prevrat u japanskoj vojsci. Razrezao si je trbuh i usprkos tomu što je bio pisac. Murakami mu nije ni do koljena…
Samoubojstvo je počinio u četrdeset i petoj godini života, u godini koju sam i ja svojim životom dosegao… Trebao bih se sada kiselo osmjehnuti ili zamahnuti zastavicom koju ste mi trenutak prije dali… Prisjetio sam se čudnog osjećaja Michela Houellebecqa kad je navršio četrdeset i sedmi rođendan. To jutro, predao je svome uredniku rukopis romana “Mogućnost otoka” i mislio o tome da će sada umrijeti. Nije umro, jednostavno čovjek se nakon četrdesete osjeća kao da je svršeno s njim.
Moram reći da sam vrlo začuđen kad gdjegod čujem da je pisac podigao ruku na sebe. To mi se čini kontradiktornim. Molim vas, na koji to dio sebe je on podigao ruku? Nijedan pisac, ako piše iz unutarnje potrebe, ne može imati neko čvrsto jedinstvo, barem mu ne može pridavati toliko značaja, kao što mu ga pridaju drugi ljudi koji ne pišu. Zbog toga nikada nisam bio pobornik Hemingwaya i sličnih jer me njihova samoubistva podsjećaju na žalosnu, sujetnu presudu povrijeđenih ega. Međutim, malo pažljivije zavirivanje u Mishiminu biografiju otkriva da je vlastitu smrt prikazao u jednom svom književnom ostvarenju. Nisam ga čitao, ali mi se doista čini šašavim da se netko za života bavi zamišljanjem vlastite smrti… Čudak je bio taj Mishima.
Što god izrekao o Mishimi ostat će u sjeni onoga što je (on) napisao o riječima i praznini, u ovom melankoličnom, sjetnom eseju, izravno ga svrstavajući u Magičare moje vrste, moje kobi.
Jasnije no ikada, shvatio sam u čemu se sastoji djelotvornost riječi. One nadoknađuju prazninu [ja naglasio] u sadašnjem nesvršenom vremenu. Ta uzaludnost nesvršenoga, što može potrajati beskonačno u očekivanju apsoluta koji možda nikada neće doći, istinsko je platno na kojem su naslikane riječi. To je moguće i zato što riječi nepovratno bojaju prazninu [ja naglasio] obilježavajući je, kao što se vesele boje i motivi primaju na juzen-tkanine nakon pranja u čistoj vodi rijeke u Kyotu; tako riječi iz trenutak u trenutak potpuno upijaju prazninu … Riječi su završene čim su izgovorene, čim su napisane. [ja naglasio] [Hm, ne podsjeća li ovo na Derridu?] Umnažajući te završetke, iz trenutka u trenutak, razbijajući kontinuitet života, riječi stječu određenu moć. U najmanju ruku, ponešto umanjuju veliku zebnju koja vlada u čekaonici prostranih bijelih zidova gdje očekujemo liječnika, to jest apsolut. I da bi nadoknadile što obilježavanjem svakog trenutka neprestano drobe osjećaj stalnosti života, riječi se ponašaju tako da bar naizgled pretvaraju prazninu u neku stvar.
Sada nam mora postati jasno zašto u ovom dobu toliko pišemo; mahnito, iz dana u dan, proizvodimo novi sadržaj. Stvar je to naše beskompromisne borbe s prazninom u kojoj nema pobjednika. Ušutimo li na trenutak, praznina će nadvladati, ali samo taj trenutak. U narednom trenu možemo ponovno progovoriti ili nešto zapisati, odaslati jednu od besmislenih poruka/misli u svijet i praznina će se povući. Zato je ovo doba brbljanja. Mahnitoga, grčevitog brbljanja o bilo čemu, i bilo komu, u kojemu ništa i nikoga ne možemo više uzimati ozbiljno. Čak ni one za koje se prvotno čini da ih je nemoguće tako uzeti – današnje moćnike svijeta. Svoje surove neoliberalističke prakse oni su razvili na osnovi teorije igara. Naravno, sama teorija igara nije nikakva dječja smicalica, međutim, konotacije koje proizlaze iz njezina naziva moj um ne može ‘ne uzeti pod svoje’. Surovost je to na djelu koja zna biti neozbiljna, lakomislena i nadasve neodgovorna u ‘donošenju odluka’, zaigrana poput djeteta, koja živi od danas do sutra… poput Leonarda di Caprija u filmu Vuk s Wall Streeta… formula današnjeg vremena. Već spomenuti M. Houellebeck u svom romanu Karta i teritorij, vašom ‘obveznom lektirom’, ovako opisuje osjećaj koji je zadobila sveučilišna profesorica ekonomije, jedan od sporednih likova romana, na kraju svog radnog vijeka u današnjem vremenu prije odlaska u mirovinu:
Sve više su joj se teorije koje su pokušavale objasniti ekonomske fenomene, predvidjeti njihov razvoj, činile približno jednako nedosljedne, proizvoljne, sve više ih je bila sklona poistovjećivati s pukim šarlatanstvom; iznenađujuće je, mislila bi katkada, da se dodjeljuje Nobelova nagrada za ekonomiju, kao da se ta disciplina može podičiti jednako ozbiljnom metodologijom, jednakom intelektualnom rigoroznošću kao i kemija ili fizika. Jako joj se smanjio i interes za poučavanje. Mladi je u cjelini više nisu toliko zanimali, njezini su studenti imali strašno nizak intelektualni nivo, katkada si se čak mogao pitati što ih je navelo da se prihvate studija. Jedini razlog, duboko u sebi ona je to znala, bio je taj što su htjeli zarađivati novac, što više novca; usprkos nekolicini kratkotrajnih umjetničkih zanosa, bila je to jedina stvar koja ih je stvarno pokretala. Njezin profesionalni život mogao se sve u svemu svesti na činjenicu da je poučavala laktaške kretene proturječnim besmislicama, iako si je ona to izbjegavala formulirati tako jasnim terminima.
I pored sveg napisanog, više nisam siguran da je kapitalizam jedini uzročnik današnjeg stanja društva, današnje praznine, kako sam to napisao u jednom od prošlih tekstova. Sve sam više mišljenja da se on samo uselio u duhom ispražnjeno područje, postavši napokon njegovom sudbinom. Ako više ne vjerujemo u ništa, i dalje nam ostaju moć i novac. Sličnu poruku kao da nam želi prenijeti i Kevin Spacey u seriji Kuća od karata (još jednoj ‘obveznoj lektiri’!) koju gledam svaku noć prije čitanja ‘sunčanog i čeličnog‘ štiva japanskog samoubojice… Zamislite… čovjeka koji je iskorijenio svaki oblik empatije… i koji ima samo jedan vlastodržački cilj ispred sebe… i svekoliku prazninu oko sebe…
O Duhu i njegovim Moćima 
horheakimov said,
Listopad 2014. u 3:30 pm
Sviđaju mi se reference. Uelbeka sam čitao, House of cards će biti još lakše… Mišima je na čekanju… Praznina se širi iz ljudi, milijardu malih praznina… I kapitalizam su smislili ljudi, nije vremenska nepogoda (iako jeste).
Magičar said,
Listopad 2014. u 10:02 pm
gdje mi je pamet @horheakimov, napisao sam ‘kule od karata’ umjesto ‘kuće od karata’ valjda predviđajući da će se kuća kongresnika Franka Underwooda (Kevin Spacey) urušiti kao kula od karata…(sad sam ispravio), ali nevjerojatna je njegova težnja prema moći, kao naša prema riječima… samo zato da bismo ubili prazninu….
bornaija said,
Listopad 2014. u 3:32 pm
… samo zato što bismo htjeli ubiti prazninu… A zapravo je samo povećavamo.
Magičar said,
Listopad 2014. u 5:01 pm
uh i to stoji, bornaija, praznina je poput entropije, što god činili ona nepovratno raste… ali definitivno je nešto u nama temeljito iščeznulo… što? i da li stvarno tek s neolibelarizmom kao što to tvrdi Paul Verhege na Ključnim kostima http://kljucnekosti.wordpress.com/2014/10/03/pol-verhege-neoliberalizam-izvlaci-najgore-iz-nas/… ostaje pitanje…
bornaija said,
Listopad 2014. u 11:27 pm
Promišljajući danas kako se slažem s “Riječi su završene čim su izgovorene, čim su napisane.” sjetih se stihova Emily Dickinson koja se ne slaže s nama:
“Svaka riječ –
Kažu – mrije –
Čim se rekne.
Ja kažem baš
U takav čas
Život stekne.”
I mislim si – u kojem se lijepom svijetu ona nastanila.
Magičar said,
Listopad 2014. u 3:14 pm
I ja bih u taj svijet, bornaija, pa barem zakratko, nedjeljom popodne… 🙂 Ali da znaš, u svojim mislima u posljednje vrijeme, sve češće spominjem izraz ‘vlastiti svijet’ i kako sam nekad živio u njemu… Vjerojatno živim i danas, barem djelomično… a možda je to Emilyin svijet…
arnela said,
Listopad 2014. u 12:02 am
možda je to sreća velika da nam se riječi pa i objekti pojavljuju tek kad su isčezli…živimo po modelu jednog odsustva, inače bi bili izloženi u svom saznavanju, a ta bi sadašnjost bila preteška…:)
Magičar said,
Listopad 2014. u 3:16 pm
Da, arnela, živjeti u odsustvu nečega, to je analogno praznini koju spominjem, zar je moguće da nam nedostaje nešto što nismo ni iskusili… ?
arnela said,
Listopad 2014. u 7:01 pm
da, moguće je dragi magičaru da nam nedostaje…ako nam nedostaje nešto što što nismo iskusili znači da smo u žudnji, a ona je onaj višak u zahtjevima naših potreba koji skoro nikada ne dobivamo…vrijednost značenja uvijek nam izmiče…dakle, nikad istinski predstavljeni, niti “realni” za druge..ta distanca ima životni značaj jer bez nje ne bismo ništa opažali..zamisli koji bi to promiskuitet bio kada bi materija bila istovremeno koegzistentna sa sobom, sva bi bila prisutna u jednom trenutku….))
Magičar said,
Listopad 2014. u 3:29 pm
to bi bilo teško zamislivo, ako sam na tragu onoga što želiš reći, draga arnela… meni je uvijek prvi na pameti neolibelarizam i dokle seže njegova odgovornost zbog situacije u koju smo dopali… tebi je izgleda to neko vrijeme nakon njega, ili svevrijeme, ‘problemi’ ili samo ‘čuđenja’ s kojima se valja naučiti živjeti… Kao da pokušavaš dati odgovar na ono nemoguće pitanje “Što rade oni nakon što Sveti Gral nađu?” 🙂
arnela said,
Listopad 2014. u 9:36 am
govorim o vremenu u kojem se nalazimo dragi magičaru, jer još uvijek nemam sposobnost da govorim o vremenu nakon njega…) na mjestima gdje su stanovnici opsjednuti bezvremenošću i suvrmenošću samih sebe, gdje je autentičnost zamjenjena njezinom kopijom, možemo govovriti o neoliberalizmu…oni koji su upali u takvu iluziju, više ne doživljavaju iskustva nego promatraju spektakle.. a na pitanje što nakon pronalaska Svetog Grala ne pokušavam odgovoriti jer i sam znaš da je zabranjeno ga pronaći…:)
Magičar said,
Listopad 2014. u 8:35 am
btw. tvog ranijeg komentara, arnela, sve me više privlači granica i život na rubu… to sam čak počeo govoriti ljudima oko sebe… valjda pokušavam pobjeći od te ‘kopije autentičnosti’… u posljednje vrijeme imam problema i s nadom (čitaj gralom), ali na dubljoj razini… naime, doista ne znam što bih činio i kad bi ga našao… neka nova opasna ravnodušnost kao da me cijeloga zahvaća… hvala bogu, ako je zabranjeno naći ga! 🙂
jednaodonih said,
Listopad 2014. u 12:25 am
reč koja se odbije od čelične površine, od ivice naoštrene, pa bljesne kao sunce u oko, ureže se u mozak, otopi se u srcu, pa me kroz krv dobro nahrani. ja mogu živeti tako. popunjavati praznine. odsustvo povećava prisutnost, taloži je i nagomilava. onda nije teško ni ruku podići. pa čak i ako si pisac.
Magičar said,
Listopad 2014. u 8:40 am
@jednaodonih, zboriš kao Mishima, na osnovi tvojih riječi mogu osjetiti njegove razloge za takav čin… ali nije li svaki pisac višestruka ličnost… ili su to samo bolesni pisci…? Mishimina volja je Čelik, a njegov duh Sunce, ali mislio sam da je to samo jedna njegova strana, međutim, upravo u samom tekstu (a bit će da je to taj tekst!) on doista na neki način najavljuje svoje samoubistvo…
jednaodonih said,
Listopad 2014. u 12:03 pm
oh, Magičaru! zboriti kao Mishima. a tek delati tako, nemoguće, naravno. samo slutiti snagu čelične volje kovane na suncu. iščitavam i ja esej. polako se utapam u njega. trebaće vremena. hvala što donosiš poneki “bruj u snop mojih nerava”. za razliku od starih helena, ja tu vidim znak naklonosti bogova. 🙂