Siječanj 2015.
Nedokučivo ‘lice’ Drugog: etička transcendencija (II. dio)
Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
‘Eshatološka dosjetka’ na kraju prošlog posta možda je tu samo kako bi nam ukazala na dubinu na koju se spustio Emmanuel Lévinas sa svojim ‘umnim suncem’, svojim mislima, a za njim i jedan od posljednjih velikih filozofa Zapada – Jacques Derrida; na čudnovatu, nedokučivu prirodu i iskustvo Drugoga. Duh ostaje bez riječi nad Vodom. Ona je tu pod njim, ali u isto vrijeme i beskrajno daleko. Na djelu su oduvijek: ‘apsolutna blizina i apsolutna udaljenost’.
Apsolutna drugost trenutaka, bez koje ne bi bilo vremena, ne može nastati – konstituirati se – u identitetu subjekta ili postojećeg. Ona vremenu dolazi preko Drugog.
Ovaj šokantan ‘ontologijski nalaz’ dovodi nas do ne manje šokantnoga ‘ontičkog pitanja’: je li vrijeme teklo prije ‘svjetlosnog’ (u našem slučaju) stvaranja svijeta? Očigledno, u tim ‘pra-trenucima’ Duh nije bio sâm. Kada bi, recimo, logiku spomenutog ‘ontologijskog nalaza’, po kojemu vrijeme osjećamo isključivo preko Drugoga, primijenili na hindusku religioznu tradiciju, došli bismo do sljedećeg zaključka: hindusko Jedno, dok je bilo Jedno, vrijeme nije poznavalo; nije ni moglo; tek kad se na tajnovit način podijelilo na Dva, poteklo je i samo vrijeme… U kršćanskoj tradiciji, pak, Bog je taj koji iz ničega stvara Nebo i Zemlju, što je, kako smo to i prije naglasili, filozofski neuporabljiva činjenica (zbog svoje inherentne dogmatičnosti). U kršćanskom stvaranju ne kaže se da je Bog iz sebe stvorio Nebo i Zemlju ili iz bilo čega drugog, što bi barem u natruhama dovelo do primisli o egzistenciji Pra-Jednog prije stvranja svijeta; ne. Božje stvaranje je silovit čin koje Boga i ‘njegovu dimenziju bivstvovanja’ u potpunosti ostavlja u tami, a sam čin stvaranja (prostora i vremena) misterijom nad misterijama… Prema pak najnovijim znanstvenim spekulacijama, predstavljenima u posebnom izdanju časopisa Scientific American posvećenom upravo temi prirode Vremena (A Matter of Time), vrijeme ne predstavlja fundamentalni gradivni blok svijeta već ‘izrasta’ s porastom skupa čestica koje su prisiljene zauzeti međusobni odnos. Na neki način, prema ovom tumačenju, jedna čestica drugoj otkucava njeno vrijeme… Zašto naglašavamo vrijeme? Zato što se vodimo pretpostavkom da bi temporalnost, kao evidentna činjenica u našemu, hipotetskomu procesu stvaranja svijeta (prvo je Duh ‘lebdio nad vodama’, onda ‘bi Svjetlost’, nakon čega se ukazao Svijet), mogla biti zastupljena i u ‘formuli’ Trojstva. Pitamo se: je li održiva eshatološka konstrukcija po kojoj je ‘najprije’ obitavao Duh, onda Otac, a zatim Sin? Možemo li nad njom meditirati, a da još uvijek budemo kršćani (ili vjernici bilo koje druge vjere) s obzirom da smo Boga Oca postavili na drugo mjesto vremenske skale? Njega, stvaratelja Svijeta? Ili je Božja uloga u svijetu u kojemu je vrijeme poteklo naprosto nevažna i sve Božje poslove na sebe može preuzeti njegov Duh?
Stoga, najprije se usredotočimo na ideju početka, čina stvaranja. Ako želimo biti pošteni u svom razmišljanju, ne možemo previdjeti da je ideja početka, ideja stvaranja svijeta, na svom početku… još samo ideja. Za Bibliju, to je bila ideja Boga, ali za Boga smo već naučili da nije prostornovremensko biće (čak ne možemo o njemu govoriti ni kao biću, upozorit će nas opravdano skolastici); za nas, to je bila ideja nikoga drugog doli ingenioznog Duha (kako našeg ‘pravremenskog’ predaka, tako i ovoga (duha) u nama koji piše i razumijeva ovaj tekst)…Ideje padaju na pamet jedino u vremenu, a’u društvu’ s Tamom, Bezdanom i Vodom nikome ne može na pamet pasti previše toga… No jedno stvaranje svijeta nije na odmet! Ali zašto ne bismo, uopće, pomjerili čin stvaranja svijeta s pustih Neba i Zemlje na trenutak kad je tek stvorena Svjetlost a za njom i čitav Svijet…? Odatle, preslikati Boga na Svjetlost, a njegova sina na Svijet, čini se logičnim izborom, čak i za jednog filozofa. Čitav Svijet jest najprije onaj Drugi u našim očima. Bogu preostaje samo očinska odgovornost za stvoreno…
Tako sam razmišljao sve do trenutka dok u u igru (uma) nisam uveo DRUGOG (ISTOG KAO JA). Prije toga, odnos prema Bogu Ocu nije mi se činio problematičnim, postojao ili ne postojao, stvari ostaju iste… Imate jednu dvojbu koju za života ne morate razriješiti. Svejedno je li stvoritelj Bog ili Veliki Prasak; imate molitve, imate znanstvene metode – poslužite se. Ono što nas istinski muči, dakle, ne bi trebalo više biti pitanje postoji li Bog ili ne, ili je li svijet stvoren ili je oduvijek bio, nego… kako živjeti (na ovom ubogom planetu) dok ste živi…
…lišiti se drugog (ne nekim odvajanjem… što upravo znači odnositi se prema njemu, poštovati ga, nego ignorirajući ga, to jest spoznavajući ga, identificirajući ga, asimilirajući ga), lišiti se drugog znači zatvoriti se u samoću (lošu samoću postojanosti i samoidentiteta) i potisnuti etičku transcedenciju.
Ovdje se nalazi ključ naše eshatološke komutacije. Dakle, potreban nam je netko tko će pokazati kako živjeti… Možemo li ga prepoznati u DRUGOM (ISTOM KAO JA) o kojemu ćemo se odnositi upravo onako kako se ON najprije bude odnosio prema nama?
Prethodno, pokazali smo da laički pokušaj preslikavanja ‘trojstva’ JA – SVIJET – DRUGI (ISTI KAO JA) na konstituente kršćanskog Trojstva ne može teći glatko. Međutim, ništa nas neće koštati ako se pozovemo na nikad dokazano, ali ni opovrgnuto, načelo nespoznatljivosti ‘stvari po sebi’ koje je ugrađeno u temelje funkcioniranja našega ‘umnog sunca’ (kršćani će se na ovom mjestu prisjetiti Stabla Spoznaje, a filozofi Immanuela Kanta): pored DRUGOGA (kako tvrdi Lévinas) i Boga (što se dade iščitati iz Biblije, „ja sam onaj koji jesam“), nespoznatljiv ‘po sebi’ mora biti i sâm SVIJET koji nas okružuje (premda će fizičari još dugo lomiti zube na ovom uvidu). Stoga, ništa nas ne sprječava da zamijenimo uloge, i da Boga preslikamo na SVIJET! Svjetlost i Svijet neka budu Jedno – Bog Otac… (što, zapravo, i nije daleko od nalaza jedne druge igre uma, koju smo nedavno proveli)
Što nam preostaje? Božji Sin kao utjelovljenje DUGOGA (ISTOG KAO JA!), kao djelić svjetlosti koja se smilovala i spustila na onoga što je zarobljen u solilokviju uma. Božji Sin kao onaj koji je došao pokazati kako živjeti na ovom ubogom planetu (samo preuzimam Nietzscheove riječi iz Antikrista), a Derridinim riječima: kao onaj koji ljudima otkriva kako etički transcendirati. Istinska vrijednost kršćanskog nauka, tako, u potpunosti se razotkriva u načinu života Isusa Krista. Jedino to možemo učiniti s DRUGIM – pomagati mu, solidarizirati se s njim, nikako – posjedovati ga, spoznavati ili dokučiti.
Da se drugo može posjedovati, dokučiti, spoznati, ono ne bi bilo drugo. Posjedovati, spoznati, dokučiti, sinonimi su moći. (Vrijeme i drugo, E. Lévinas)
Na ovom mjestu, uputimo na izjavu koja će se morati duboko urezati u dušu čovječanstva u dvadeset i prvom stoljeću, ako želi preživjeti:
„Ovdje smo kako bismo jedni drugima pomogli izdržati sve ovo, što god da to jest“.
(Marc Vonnegut, sin pisca Kurta Vonneguta)
U ovoj izjavi (zapravo, radi se o jednoj rečenici iz pisma ocu) čini se da je etička transcendencija, na koju se poziva Derrida, pronašla svoj puni izraz. Pitanje porijekla postaje nevažno („što god da to jest“ čitamo kao „postajao Bog ili ne“), dok istodobno i altruizam i filantropija ostaju bez teorije; osim toga, čak se ni jedan humanizam ne može tako lako dovesti u vezu s ovom vrstom pomaganja; „jedni drugima“ može se odnositi i na životinje, biljke, bilo što. S ovom mišlju, teorijski ćorsokak stići će i ideje mizantropije, privatnog vlasništva, čak, vjerujemo, i volje za moći… sve ih tamo mora odvesti ova nova svjetlost umnog sunca, svjetlost čije konture, istina, tek trebamo iz-fokusirati slijedeći Lévinasa i Derridu… [nastavit će se…]
O Duhu i njegovim Moćima 
arnela said,
Veljača 2015. u 10:31 am
…neznam kako se složiti sa Vonnegutom, jer puno ih je onih koji nam odmažu izdržati sve ovo…:) naše znanje o svemiru nakraju je uvijek u sprezi s jezikom, određeno paradoksima, rascjep na muško i žensko tj. nemogućnost neutralnog jezika koji nije obilježen tom razlikom nameće se sam od sebe…pa čak i najčistija fizika nemože pobjeći toj mrtvoj točki simbolizacije…
Boris said,
Veljača 2015. u 2:18 pm
da, arnela, i zato će derrida napisati da je svaki diskurs u svojoj biti nasilan, ali nasilan u smislu da smo ga prisiljeni birati kako bismo odabrali manje nasilje… Dok pričamo o stvarima (izmišljamo, svojatamo ih, čak i spoznajemo ih – manje nasilje), barem odgađamo odmaganje Drugih… (veće nasilje). Ipak, meni je Vonnegutov imperativ nešto najljepše što sam pročitao u etičkom smislu… Naravno, ne kažem da će ga ikada svi prihvatiti, tko ne zna čovječanstvo! 🙂 Svi smo mi vrlo dobro svjesni da ono danas živi s omčom oko vrata zbog ničim razrješive nezasitne pohlepe pojedinaca kojoj se kraj ne nazire …
zlatko kozina said,
Veljača 2015. u 9:52 pm
“I samo to vrijeme si stvorio ti,te nisu mogla prolaziti vremena prije nego si stvorio vremena.Ako pak prije neba i zemlje nije bilo nikakva vremena,zašto se pita što si ‘tada’ radio?Jer nije bilo ‘tada’ dok nije bilo nikakva vremena.Ako si ti prije vremena,nisi prije njih u vremenu;jer inače ne bi bio prije svih vremena.Ti si prije svih prošlih vremena uzvišenošću uvijek sadašnje vječnosti i nadvisuješ sva buduća vremena jer su ona buduća,a čim dođu bit će prošla…Ti si dakle stvorio sva vremena, i prije svih vremena ti postojiš,i nikada nije postojalo neko vrijeme kad nije bilo vremena.”
(Aurelije Augustin,Ispovijesti)
Boris said,
Veljača 2015. u 1:21 pm
U načelu, slažem se, Zlatko, s Augustinovim rezoniranjem…, ali kako rekoh, u filozofskom i svakom etičkom smislu, to su neuporabljive činjenice… U skadu s tim, odgovorit ću citatom iz gornjeg teksta:
“Božje stvaranje je silovit čin koje Boga i ‘njegovu dimenziju bivstvovanja’ u potpunosti ostavlja u tami, a sam čin stvaranja (prostora i vremena) misterijom nad misterijama…” Dakle, samo stvaranje ne dovodim u pitanje. Više sam htio ukazati na bliskost Duha u svakodnevnom životu koji, zajedno s nama, prolazi muku bivstovanja u prostorvremenu, odatle i na udaljenost samog Boga ‘koji je sve to stvorio’ i o od kojega imamo samo njegovu ‘sliku’ u ‘jednadžbi’ Svetog Trojstva, ali pogotovo htio sam ukazati na ulogu Isusa Krista u pokazivanju ‘etičke transcendencije’, ili našeg ‘poželjnog’ odnošenja prema Drugomu… Dakle, sve je to, po meni, isto, ali na drugačiji način kazano…
zlatko kozina said,
Veljača 2015. u 2:54 pm
Filozofija je sama po sebi ipak tek razultat malo sofisticiranije cerebralne gimnastike,Oksimoron-ozbiljna show emisija!
Ali ok, je sve Svijet je pun fiksacija koje i mi sami gomilamo.
Boris said,
Veljača 2015. u 5:12 pm
Filozofija se bavi onime što je mislivo, što može biti predmet našeg razmišljanja; u tom smislu, Bog je ‘nemislivo’ i o njemu se možemo izražavati samo na način na koji to Augustin čini… Međutim, opet mi se čini da je Duh, kao prostornovremenska božja emanacija, nama tu puno bliži i dostupniji… postavlja se pitanje i je li dovoljno dostupan za filozofiju?
arnela said,
Veljača 2015. u 4:42 pm
…prije nego što je ičega bilo nešto se moralo dogoditi…:)