Svibanj 2015.
O Duhu i Egu (ničeancije i.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
1.
Ono najbolje u svakomu piscu uvijek dolazi iz nesvjesnog djela njegova bića. Njemu samomu nikada ne treba zahvaljivati za veliko djelo koje je kroz nj došlo na svijet. On je taj koji bi trebao biti zahvalan. Zato porušimo spomenike i glasno povičimo: umjetnost je dar!
2.
Što je filozofija – a s njome i znanost – doli pokušaj da se preko spoznaje odnosno saznanja čovjek poveže i nekako dospije do Cjeline svijeta/Jednog, čega god. Međutim kako spoznaja, kao i (sa)znanje u cjelini, uvijek počivaju na nekom jeziku, bilo u onom uobičajenom ili matematičkom, logičkom i sl. smislu – to se čini nemogućom misijom. Na tu, mnogima gorku, činjenicu uvijek će nas podsjećati ono, bez premca satirično, ’42’ iz romana Douglasa Adamsa Vodič kroz galaksiju za autostopere – odgovor super-kompjutora na pitanje o smislu života koji je obznanilo čovječanstvu nakon svog dugogodišnjeg ‘mozganja’. S druge strane, istim stvarima religija i umjetnost prilaze na puno lakši, i da budemo ironični, učinkovitiji način – kroz osjećaj…
3.
U filozofiji i znanosti Ego/Jastvo, “upojedinačenje” čovjeka stupa pred Cjelinu svijeta/Jedno. U religiji i umjetnosti Cjelina/Jedno ispunjava čovjeka odnosno njegov Ego/Jastvo.
4.
„Toliko sam se udaljio od ljudi da ih sada već mogu objektivno proučavati. Tolika je moja daljina!“ Tako tvrdi čovjek kojega je cijeloga ispunio Duh, a Ego/Jastvo stoji okačeno iznad kreveta ili stola na kojem sniva.
5.
Dva su smisla života: jedan prema Egu/Jastvu, drugi prema Duhu i ono što se u ljudskoj historiji neprestano događa(lo) odnosi se na njihovo zamjenjivanje i ispreplitanje. Tako je kršćanstvu, možda i nehotice, pošlo za rukom stvoriti jednu istinski zadivljujuću zamisao pripuštanja Duha u Tijelo, a s druge, iznenađujuće priprostu ideju vječnog života u ‘Carstvu Nebeskom’ nakon smrti, kojom se, valjda, naše tašto Jastvo nagrađuje jer je za ovozemaljskog života slavilo, ovime ne manje taštog, kršćanskog Boga…
6.
O Egu i Duhu pisao je i Nietzsche na svoj način. Evo jedne njegove misli koju sam prozvao ‘najutješnijom’ i na koju se podsjećam samo u rijetkim prilikama, ostavljajući je, valjda, samo za ‘crne dane’, a koju je i sâm Nietzsche prozvao ‘glavnom’:
Glavna misao! Ne obmanjuje nas, individue [Ega, u našem čitanju], priroda i ne nastoji oko svojih svrha varajući nas: nego individue [uređuju] sav svoj tubitak prema [individualnoj], to znači pogrešnoj mjeri… A zapravo nema [individualnih] istina, nego sve same [individualne] zablude – individiuum sâm je jedna zabluda.
Mi smo pupoljci na jednom stablu, – što mi znamo o tom što u interesu stabla može iz nas biti! Ali mi imamo jednu svijest kao da bismo mi htjeli i trebali sve biti, jedna maštarija o ‘Ja’ i svem tom ‘Ne-Ja’. Prestanimo ćutjeti se kao takav fantastički ego! Postepeno naučimo da odbacimo tobožnji individuum! Otkrijemo zablude ega! Uvidimo da je egoizam zabluda! I nemojmo za suprotak smatrati altruizam! To bi bila ljubav prema inim tobožnjim individuama. Ne! Van nad ‘mene’ i ‘tebe’! Osjećajmo kosmički!
Svibanj 2015.
S neoliberalizmom u rukavicama
Thomas Piketty: KAPITAL U 21. STOLJEĆU
Ponovimo! Ljudi žele više no što im je potrebno kako bi se izdigli iznad drugih ljudi. ‘Volja za moć’ samo je ideja pored drugih. Sjetimo se slogana iz filma Klub boraca: ‘Kupujemo stvari koje nam ne trebaju, sa novcem koji nemamo, da bi impresionirali ljude koje ne volimo.‘ Zapravo ‘bezgranične mogućnosti’ koje ‘naš’ Duh nudi – ljudi ne žele. Žele biti posebnim, ali posebnim u odnosu na druge. Nimalo ih ne privlače druge mogućnosti i da u pravom smislu riječi žive…
E sad, ako vam kažem da taj osjećaj odvojenosti iz Cjeline svijeta, koji vas sve više zahvaća, i koji vas tjera da se sve više posvećujete svom Egu, stvara ideologija neoliberalizma utkana u većinu današnjih pojedinaca s kojima dolazite u kontakt, hoćete li mi povjerovati…? Hoćete li mi povjerovati ako vam kažem da na duševno raspoloženje može utjecati jedan ekonomski sustav? A upravo to je slučaj.
Najviše nas boli što je neoliberalizam stavio šapu i na stvari do kojih nam je najviše stalo: naš ukus, naše izdvajanje i našu slobodu. Niste li zadivljeni reklamom u kojoj prikazuju mlade, naoko, slobodne ljude, koje na nekom ludom ljetovanju oduševljava spoznaja o aktivaciji superpovoljnih tarifa mobilne telefonije? Barem jednim dijelom svojega bića željeli biste biti kao oni, slobodni kao oni, provoditi se kao oni, pa eto, makar usput nešto i reklamirali…
Bebe koje se neodoljivo na vas smiju s reklama nesvjesno trže profit. Sve do čega vam je stalo u životu – obiteljske ljubavi, sloge, sreće među ljudima – gleda na vas s ekrana televizora, kina, panoa, zarobljeno profitom i jednom od reklama… Djedica koji se nevino osmjehuje u reklami za životno osiguranje profitabilan je stvor baš kao i bakica koja peče kolače u reklami nekog posuđa.
Više nego ikada prije zapetljali smo se o užad kapitalističke prakse. U ovim trenucima, svjetska ekonomija neoliberalizma crpe posljednje djeliće nas samih. U prvo vrijeme mislilo se da će kapitalizmu biti dovoljno samo crpsti materijalne resurse planeta Zemlje, no danas se pokazuje da je njegov apetit nezasitan. Kroz svoju najnoviju bešćutnu praksu neoliberalizma okomio se on na čovjeka samog, kako na njegov duh tako i njegovu dušu. Sve se odsada prodaje na tržištu kapitala: uz dionice propalih poduzeća i rabljene automobile na njemu se sada izlažu i ljudska pamet i ljudski osjećaji.
Gotovo da nema kutka na planeti kamo se danas od neoliberalizma možemo sakriti.
Na jednom (neo)libertarijanskom blogu (koji kod nas niču kao gljive poslije kiše) mislim da sam naišao na informaciju o istraživanju britanskih liječnika koji su pokazali da se neoliberalizam loše odražava na mentalno zdravlje ljudi. Međutim, (neo)libertarijance to obično ne sprječava da kažu kako se i na njihovo psiho-fizičko zdravlje odražava to što imaju priliku pročitati ‘gomilu gluposti’ na račun svoje ideologije koja ‘jedino’ slavi slobodu. Ako za njih reputacija britanskih liječnika nije dovoljna za ozbiljno promišljanje i kritiku vladajuće ideologije u svim ‘slobodnim državama svijeta’, onda je bolje s takvim tipovima izbjegavati svaku diskusiju. Osim toga, nerijetko, ‘počastit’ će vas s pregršt neprimjerenih, uvredljivih, ničim izazvanih etiketa u kojima će miješati sve sa svačim, pa ćemo biti obilježeni nemogućim konstrukcijama tipa ‘socio-fašistički’, ‘totalitarno-neosocijalistički’ i sličnima. Stoga, svaki takav komentar, i kad bi se slučajno pojavio, unaprijed najavljujem da ću obrisati jer mi nije namjera s (neo)libertarijancima ulaziti u diskusiju.
Ali moram priznati da sam se bio iskreno ponadao da će s s njima ipak biti moguće ostvariti dijalog, pogotovo nakon posjeta jedne mudre, i po mom sudu, nepristrane ekonomske glave našoj zemlji – pogađate – Thomasa Pikettyja. Autor knjige Kapital u 21. stoljeću, kao što je poznato, nedavno je pohodio Filozofski teatar Srećka Horvata čime se ovaj događaj svrstao u red najvažnijih kulturnih događaja godine u našoj zemlji! Međutim, nakon pregleda nekoliko (neo)libertarijanskih blogova, a nakon posjeta uglednog ekonomskog stručnjaka, uvidio sam da sam se grdno prevario. Francuski ekonomist u ‘(neo)libertarijanskoj blogosferi’ u najmanju ruku optužen je za veleizdaju načela ‘slobodnog tržišta’ i stvaranje nekakve buduće superdržave koja bi od ‘jadnih’ (neo)libertarijanaca naplaćivala valjda sve moguće poreze opasno lelujajući na rubu totalitarizma. Stoga, tekst koji slijedi podastirem tek s namjerom da vidite u kojem sam smjeru raspravu želio usmjeriti… a prije nego što bih (vjerojatno) bio ‘medijski iscipelaren’…
Ideologija neoliberalizma (za razliku od one liberalizma), kako sam ju nedavno sâm sebi protumačio (dakle, samo sebi, ne pozivam na diskusiju), temelji se naoko na bezazlenoj premisi – trebate odnosno želite slobodu, jedino i još samo, kako biste u neograničenim količinama zgrtali novac; ništa drugo, samo novac. Nikakva težnja slobodi zbog neke druge navade (a recimo da je ona doista postojala u doba ‘starog’ liberalizma, premda se danas više nitko ne sjeća kako je izgledala, možda je to čak navada stvaranja?). Samo novac je bitan. Na ovom mjestu, poželio sam, dakle, onako više za sebe, da me neke dublje (neo)libertarijanske duše, kako sam ih zamislio, one koje ne spadaju u red izrazito gramzivih (ako takve postoje), uvjere kako se novcem u neoliberalizmu zapravo kupuje – dodatna sloboda. Pazite, neoliberalizam koji je sav organiziran oko te slobode, napokon, istu može kupovati u ‘svom dobu’! To je možda najviše što jedan takav sustav čovjeku može ponuditi. Da sloboda upravo postaje roba u neoliberalizmu, eto, to sam htio čuti od (neo)libertarijanca u nekoj našoj diskusiji. Po tom nazoru, nikada novcem ne kupujete moć, utjecaj ili materijalna dobra; kupujete samo svoju slobodu i zaobišli ste optužbu za gramzivost. Međutim, paradoks neoliberalizma tek tu postaje očigledan: iznad suštinske ideje slobode u koju se svaki (neo)libertarijanac zaklinje, u neoliberalizmu postoji još jedna suštinska ideja koja je prvoj nadređena – ideja novca.
Za kraj, vratimo se Pikettyju. Što je toliko naljutilo (neo)libertarijance u njegovoj računici? Premda će neki reći da se samo radi o najopsežnijem prikupljanju ekonomskih podataka ikad… Njegova formula uzroka sadanje ekonomske krize je sasvim jednostavna: smanjivanje oporezivanja najbogatijih (u materijalnom smislu), koje je započelo 1980-ih, dovelo je do drastičnog porasta nejednakosti – u istom smislu. Kad je o ekonomiji riječ uvijek je smisao materijalan, a to nekima od nas treba naglasiti. Kao što se, s druge strane, neolibertarijancima on podrazumijeva. Smisao za njih i ne može biti drugi – doli materijalan.
U svakom slučaju, kad se sve zbroji, dobijete jednu ‘lijepu’ ‘ekonomsku depresiju’ s početka 21. stoljeća koja je mogućno dovela do ekonomske krize čije posljedice osjećamo i danas. Međutim, namjera francuskog ekonomista nije bila ponuditi neko rješenje za nastalu situaciju. Na kraju svog predavanja, pred prepunim auditorijem Hrvatskog narodnog kazališta, on lakonski rezonira da se, očigledno, ‘kapitalizam može bolje organizirati’. Time ne samo da je naljutio (neo)libertarijance, nego i velik broj njihovih oponenata. Međutim, budimo realni – knjiga Thomasa Pikettyja možda je najsnažniji udarac u lice koji u ovom trenutku možemo uputiti kapitalističkoj praksi neoliberalizma. I nedvojbeno, Thomas Piketty uputio ga je džentlmenski – u rukavicama! Stoga, ne tražimo previše!
O Duhu i njegovim Moćima 