Svibanj 2013.
Don’t panic (ili kako je nekome takvo nešto uopće moglo pasti na pamet…)
Douglas Adams: VODIČ KROZ GALAKSIJU ZA AUTOSTOPERE
Knjigu koju sam davno trebao pročitati (a nisam) ‘odaziva’ se na ime Vodič kroz galaksiju… Da, da, mislim upravo na onaj Vodič kroz galaksiju… Tu urnebesno-smiješnu, šaljivo-duboku, zadivljujuće-jedinstvenu knjigu koja mojemu ‘plavom noju’ dođe nešto kao ‘brat po mlijeku’.
Iako je njezin autor već odavno mrtav, iako je čak doživjela i filmsku, pored originalno namijenjene radijske ekranizacije, ne znam kako se dogodilo pa da je tek danas držim u svojim rukama… i, što reći, umirem od smijeha ali i beskrajne zadivljenosti.
Ali da se razumijemo, ova knjiga nije namijenjena tomu da samo ‘umiremo od smijeha’, dubina s kojom se istodobno suočavamo čitajući avanture Arthura Denta, Zaphoda Beeblebroxa, Forda Prefecta, manično-depresivnog robota Marvina i zagonetne Trillian – jednostavno ne da se opisati. Veličina i beznačajnost ljudskog roda u okrilju prirode/svemira neprestano nam se vrti pred očima. “Svemir je divovski, neshvatljivo velik” odjekuje knjigom poput mantre, kao i savjet “Don’t panic” koji čitatelja zbog takve činjenice treba umiriti. Naprosto nevjerojatno je da je Douglasu Adamsu tako nešto uopće moglo pasti na pamet. Ako bi nekome drugome (premda mi u ovom trenutku ne pada na pamet kome) trebali podastrijeti dokaz o maštovitosti ljudskog roda onda to bez ikakve grižnje savjesti možemo učiniti s ovom knjigom…
Svjedočanstvo neizmjerne dubine koja krasi knjigu, primjerice, izići će na vidjelo već na 37. stranici Koanovog izdanja u odgovoru Vogona (Prostetnic Jeltza), pripadnika užasno odvratnih bića od kojih su i ‘sile evolucije s gađenjem okrenule glavu u stranu i otpisale ih kao ružnu i nesretnu pogrešku’, na pitanje zašto piše poeziju.
“Znači hoćete reći da ja pišem poeziju zbog toga što pod svojom zlom, grubom i bezosjećajnom vanjštinom zapravo želim biti voljen” rekao je. Onda zastane. “Je li tako?”
Ford se nervozno nasmije. “Pa, u stvari da”, rekao je. “Zar svi mi u dubini, znate, ne želimo…ovaj…”
Vogon ustane.
“Ne, uopće niste u pravu”, rekao je. “Ja pišem poeziju da bih što oštrije izrazio svoju zlu, grubu i bezosjećajnu vanjštinu…”
Pored ingeniozno-ludih odgovora na vječna pitanja koja oduvijek taru čovjekovu dušu poput onoga ‘četrdeset i dva’, vjerojatno najpoznatijeg odgovora uopće na pitanje ‘Života, Svemira i Sveg Ostalog’ kojeg je dala Duboka Misao, grandiozno računalo sagrađeno upravo za tu namjenu nakon mozganja od sedam i pol milijuna godina ili transkripcije misli, neke vrste razgovora sa samim sobom kita ulješure od trenutka kada se nevjerojatnom okolnošću stvorio u zraku daleko iznad zemlje do njegove smrti uslijed pada s ogromne visine, nezaboravno ostaje obraćanje maloprije spomenutoga Prostetnica Vogona Jeltza čovječanstvu u kojem mu najavljuje uništenje njegovog staništa:
Narode Zemlje, molim pažnju”, reče glas, a zvuk je bio savršen. Bio je predivan, kvadrofonski, s tako niskim nivoima izobličenja da se čovjek rasplače.
“Govori vam Prostetnic Vogon Jeltz iz Galaktičke uprave za hipersvemirsko planiranje”, nastavio je glas. “kao što ste bez sumnje upoznati, planovi razvoja vanjskih područja galaksije nalažu izgradnju ekspresnog hipersvemirskog prolaza kroz vaš zvjezdani sustav i, na žalost, vaš planet jedan je od onih koji su predviđeni za uništenje. Proces će trajati nešto manje od dvije vaše zemaljske minute. Hvala.”
Razglas se isključi.
Nerazumni užas zavlada medu ljudima Zemlje koji su to slušali. Strava se lagano širila kroz okupljenu gomilu, kao da se radi o željeznim strugotinama na ploči ispod koje se kreće magnet. Izbije panika, beznadna, sumanuta želja za bijegom, ali nije bilo mjesta na koje bi se moglo pobjeći.
Kada su Vogoni ovo primijetili, oni ponovo uključiše svoj razglas. Kazali su:
“Nema svrhe da se sad pravite iznenađeni. Svi projekti i nalozi za uništenje izloženi su u vašem lokalnom odjeljku za planiranje na Alfa Centauriju već čitavih pedeset zemaljskih godina, prema tome imali ste dovoljno vremena da uložite kakvu god hoćete formalnu žalbu i stvarno je prekasno da sada počnete praviti probleme.”
Razglas se ponovno utišao, a njegov odjek orio se Zemljom. Golemi brodovi okrenuše se nebu s lakoćom. Na donjem kraju svakog od njih otvoriše se vrata, prazni crni kvadrat.
Do tog trenutka nekome mora da je uspjelo osposobiti neki radio-predajnik, odrediti valnu duljinu i emitirati poruku vogonskim brodovima, moleći ih da poštede planetu. Nitko nikada nije saznao što je rečeno, svi su čuli samo odgovor. Razglas je ponovo škljocnuo i oživio. Glas je zvučao iznervirano. Rekao je:
“Kako to mislite da nikad niste bili do Alfa Centaurija? Za ime božje, ljudi, znate da je ona samo četiri svjetlosne godine odavde? Žalim, ali ako vas ne zanimaju mjesne prilike, sami ste krivi. Aktivirajte zrake za uništenje.”
Ostale citate skupio sam na posebnoj stranici… pa uživajte!
O Duhu i njegovim Moćima 
bubnjem po tintari said,
Svibanj 2013. u 8:25 pm
ne mogu vjerovat’ da ti je tek sad “vodic” dosao u ruke..!kladim se da ga dosad nisi citao zato sto su ga “svi” citali.. he he he…
Magičar said,
Svibanj 2013. u 9:06 pm
pa i nije, imao sam ga nekoliko puta u rukama, ali sam ga tek tu i tamo čitao. na kraju sam i pogledao film i radnju znao napamet i pozivao se kad god je bilo prilike na 42 i još neke čuvene ideje, ali tek sada osvijestih koliko je to dobra knjiga… e toga me sram, što to nisam ranije skužio… 🙂
bornaija said,
Svibanj 2013. u 2:37 pm
Da, i ja sam se pitao to pitanje: kako mu je tako nešto uopće moglo pasti na pamet. I još su me neka djela koja sam se udostojio pročitati potakla na to pitanje, jasno – u pozitivnom smislu. I kad sam se u prostoru Plavog noja zadržao neko vrijeme isto mi se pitanje sa istim predznakom javilo. Sjetio sam se da sam ti to već spomenuo u jednom komentaru (https://pustopoljina.wordpress.com/2011/12/24/mobiteli-u-sluzbi-povijesti/#comment-149), a bogme kad se ja tako umišljen kakav jesam sjetim tako nečega, mora da je ostavilo dojam na mene 😀
Moram priznati da mi je The Hitchhiker’s Guide… svojevremeno počeo jako ići na živce, baš zbog tog ‘must read’… i ja sam pomislio da ga zato nisi pročitao. Jer ja bih baš tako, iz inata, učinio.
A zanimljiv je koliki je utjecaj koji je to djelo imalo na neke pojave oko nas… sjećaš li se yahooovog Babel fisha? (Sad je to Bing translator, ne?) Kako kaže Adams u Vodiču: ‘Kad si gurnete žutu babilonsku ribicu u uho, smjesta razumijete sve što vam se kaže na bilo kojem jeziku.’
Ili onaj razgovor Arthura i Forda o ljudima i gušterima:
“Na njegovom svijetu, ljudi su ljudi. Vođe su gušteri. Ljudi mrze guštere, a gušteri vladaju ljudima.”
“Čudno,” reče Arthur, “činilo mi se da si rekao da je to demokracija.”
“I jesam”, reče Ford. “I jest.”
“Pa onda”, reče Arthur, nadajući se da ne zvuči smiješno tupavo, “zašto se ljudi ne riješe guštera?”
“To im jednostavno ne pada na pamet”, reče Ford. “Svi oni imaju pravo glasa, tako da višemanje pretpostavljaju da je vlada za koju su glasovali višemanje približna vladi koju su htjeli.”… “Jer, ako ne glasuju za guštera,” reče Ford, “pogrešni gušter bi mogao doći na
vlast.”
(Je l’ te ovo podsjeća na nešto kao i mene? :D. A čini mi se da su neki našli i svoje ‘teorije’ u ovome…)
Ništa, ne preostaje mi drugo nego da stavim naočale i opet uzmem u ruke te neke knjige i Plavog noja pa da se nađemo u restoranu na kraju svemira da uz vino razglabamo o njima do kraja vremena 🙂
Magičar said,
Svibanj 2013. u 9:53 am
Izgleda da si detektirao razlog zašto Vodič nisam pročitao ‘na vrijeme’… Bio je svuda oko mene, svi su ga čitali, i svi govorili kako je zabavan, valjda me je to onda i odbijalo od njega…zamisli Magičara u mladim danima, i tada je već živio u svojim vlastitim svjetovima, ono čime bi se bavio moralo je biti posebno… 🙂
Imponira mi što te Plavac podsjeća na Majstora i Vodič (za onu treću knjigu The Eleven… uopće nisam čuo…i vjerojatno bi me zbog toga trebalo biti sram!), upravo ga i ja tako osjećam… ali eto,sada mi upada u oči koliko neka poglavlja iz Plavca sliče
onima iz Vodiča… po stilu, po zahvaćanju sadržaja i dr. Imam čak i naziv za takvu vrstu književnosti: šaljivo-duboka književnost…, ako se slažeš…s crticom ili bez… 🙂
bornaija said,
Svibanj 2013. u 11:34 am
Kad uspoređujem nečije djelo s nekim drugim, obavezno se upitam hoće li to autora zasmetati. Ima stvari koje sam sam napisao pa ih onda našao u redovima autora koji su to isto ili slično pisali prije mene, a ja to nikad nisam pročitao. Je li to ono pobratimstvo lica u svemiru?
Ne moraš se ‘sramiti’ zbog one treće – nju će ti vjerojatno većina književnih znalaca popljuvati, ali meni se baš svidjela. Istina, neće ući ni u jednu antologiju svjetske književnosti, ali… kad sam je, davno, davno, prvi put vidio u antikvarijatu s hrvatski prevedenim naslovom “Amanda, svemirska plesačica” uzeo sam je u ruke samo zato da se sprdam s njom. Onda sam pročitao par stranica pa je kupio, koštala je nekih 10 kn, netko je se očito htio brzo rješiti a da je baš ne baci u smeće. Glavni lik Amanda je kvantna fizičarka, prima-austronautkinja, feministica koja do posla u NASI rola u topiću i šorcu sašivenih od američke zastave i ludo je zaljubljena u nekog mačo bezveznjaka, ima narkolepsičnog mačka Schroedingera koji opsesivno crta njena stopala i kojeg svemirska Sila otme za sprovođenje nekog svojeg paklenog plana za uništenje koga-čega zna-se-Zemlje i onda… bla bla. Knjiga je puna citata iz fizike, kvantne fizike, metafizike, astronomije… Podsjetila me na 2001: A Space Odyssey – prve dvije trećine razumljivo složeno, a onda totalna konfuzija svega poznatog – nije slučajno, to sam siguran. U svakom slučaju – knjiga koja ima status kulta u relativno malom krugu sličnomišljenika.
Iskreno (stvarno, bez komplimentiranja) Plavi noj je po meni daleko bolje koncipirano djelo. Ono što mu nedostaje je taj krug sličnomišljenika koji će otkrivati jedni drugima ono što su otkrili i škrto razmjenjivati ta sitna zadovoljstva kao nešto čiju vrijednost samo oni mogu prepoznati. 🙂
Magičar said,
Svibanj 2013. u 10:28 am
Plavog noja izgleda treba čitati načinom na koji je pisan – užasno sporo, na mahove, povremeno, ne znam zašto je to tako, ali eto, još su mi neki dijelovi otvoreni i nikako da se zatvore. Možda samo pošteno pišem samo onu jednu knjigu koju mogu i koju čovjek može za života napisati… Ali da se razumijemo tu mislim na svakog čovjeka. Dakle, nebitno je koliki je krug sličnomišljenika, djelo će se napisati i ostati, a čak ni ono nije toliko bitno koliko čin pisanja, a on opet nije toliko bitan koliko ovaj koji piše… ne, u nekom egoističnom smislu, već više nekakvom energijskom, apstraktnom, na koji je način naučio gledati svijet, na koji način ga doživljava, što mu, recimo, znači kiša i sl. Šteta ako tu temu ne bi jednom imali prilike dobro raspraviti… 🙂 Ako me ne treba biti sram što nisam pročitao Amandu, onda me treba biti sram što dosada nisam bio otkrio strahovitu snagu poezije koju pojedinac može koristiti za nošenje sa stvarnošću… S tvojim blogom to sam tek naslutio, ali sada mi je potpuno jasno zašto je čovjek ‘prisiljen’ pisati pjesme…
bornaija said,
Svibanj 2013. u 10:45 am
Hej, krasno! Kad se možemo nadati uvidu u tvoja poetska djela?
Da, to s čitanjem Plavog noja sam shvatio onomad još, kad na početku svega bijaše Riječ! Ovih dana, ponosno izjavljujem, počeh čitati reviziju. Jasno, sve otpočetka. 🙂 Polako. 😀
Da znaš samo kako mi je sad sve drugačije. Trebalo mi je ipak pratiti i ovo što pišeš ovdje, i tamo, i što si pisao ondje… ali o tome ćemo malo mejlom, malo uz čašicu. 🙂
UBR – zapisuješ li ti te teme o kojima Moramo! raspravljati? Za to će trebati novi glagol: magoborčenje hehe
Magičar said,
Svibanj 2013. u 3:01 pm
Uh, bornaija, zasada ne mislim objavljivati svoju poeziju, ako se to tim imenom uopće može nazvati… 🙂 To ti je više neka vrst ‘kupke za pomlađivanje’ kako bi kazao naš prijatelj Houellebecq…Otvaranje kanala prema Stvarnosti, dubljenje do istine. Ali eto, u posljednje vrijeme sve me više zaokuplja misao kako mojemu Plavom noju nedostaje upravo poetičnosti. Što će se dogoditi ako odlučim jednoga dana raditi ‘poetsku reviziju Plavog noja’? 🙂
Dakako da pišem koje teme imamo raspraviti i nekako osjećam da je taj dan sve bliže… Ne sumnjam u to da ćemo smisliti nekoliko novih riječi a možda i pravaca u književnosti… 🙂
sven adam ewin said,
Svibanj 2013. u 5:03 pm
Davore, pod tvojim postom od 3. 5. ostavio sam ti komentarčić.
Pozz,
SAE