Kolovoz 2015.

Glazbeni ljetni intermezzo

Posted in Nekategorizirano u 9:13 pm autora/ice Admin

…ili kad vam nedostaju riječi…

4 komentara »

  1. bornaija's avatar

    bornaija said,

    Rujan 2015. u 9:09 am

    Kako ono kažu – slika govori kao 1000 riječi.
    A glazba uopće ne treba riječi, a govori sve jezike. Doseže razine koje ni poezija nikad neće doseći.

    Mada ova tvoja etida meni zvuči više apolonski nego dionizijski, opet mi se čini da dopire prilično duboko do izričaja objektivne volje i postavlja ovu tvoju neprogramsku glazbu na sam vrh vrhova tvoje umjetnosti.

    Eto, ja čuh ćuh Friedricha kroz tvoju glazbu.
    A riječima ti uspjeh narušiti volju za samoćom 🙂

    Odgovori
    • Admin's avatar

      Magičar said,

      Rujan 2015. u 3:06 pm

      Zamisli, bornaija, kad ti pod rukom nastane nešto za što znaš da nikome nije bilo namijenjeno, a da izriče istinu tvoga bića više nego išta drugo… To mi se dogodilo s ovom kompozicijom. Već odavno s gitarom okačenom ‘na klin’, došla mi je tako spontano da ti to ne mogu opisati… I dalje ne vjerujem da sam bilo kakvu glazbenu karijeru ikada mogao ostvariti (pa i onu svatovoskog svirača!), a ona (etida) mi je opet došla i zavukla s međ’ prstima. Kad god uhvatim gitaru u ruke, a to je doista rijetko, eto i nje… Ne mogu a da je ne osviram… na kraju sam je, valjda u nakani da je se riješim, tutnuo vama pod nos na blogu… 🙂 Ali izgleda da i tu odolijeva… I naravno, da nije mogla promaknuti tvom oštroumnom njuhu za sve neobično i posebno, što prkosi ustaljenom… 🙂 Ti si, pored svog prkosa u borbi protiv svakodnevice, lovac upravo takvih stvari kod nas ‘drugih’, bornaija, i zbog toga ti od srca hvala… 🙂

      Ah, a ta samoća jest opet Friedrichova, to si odlično zamijetio… I on se s Overbeckom samo dopisivao, kao i ja s tobom… 🙂

      Odgovori
  2. Livia's avatar

    Livia said,

    Rujan 2015. u 7:36 pm

    Napisala sam ti pjesmu, slušajući ovu glazbu. Pa krenimo;
    Misliš da si sam,
    a nisi, kao ja.
    Ja sam udaljenija od tuđih glasova.
    Prepoznajem samo zvonke trnce
    što klize niz kožu
    kad se sjetim prostora koji smo unajmili
    od stanovnika nama nepoznatog beskraja.
    Misliš da si sam,
    a nisi, kao ja
    ukrao ljepotu izbrisanog neba,
    pa ga udahnuo sebi u prsa
    da iz tebe pršte boje koje nitko ne vidi.
    Jer kada bi vidjeli taj spektar,
    tu glatku, osljepljujuću, spiralnu podvojenost
    akvamarin leće kroz koju dubimo sebe,
    bili bi i oni mi.
    Mislili da su sami, kao ti, kao ja.
    Sada spusti vjeđe, napni sluh
    i samo slušaj kako cure suze iz moje riznice.
    To nije rosa, nije predaja.
    Na desnom ramenu pustopoljine sjedi ptica
    i promatra ostavljene boje.
    Da ih netko primjeti, kao ti, kao ja.
    Razloga za samoću već odavno nema,
    sad je samoća navika spavača koji jedini bude
    svojim sporim, melankoličnim, magnoličnim kistom
    pticu u zemlji plavog noja.

    Odgovori
    • Admin's avatar

      Magičar said,

      Rujan 2015. u 11:11 pm

      Što reći, Livia, pjesma ti je prekrasna, kao uostalom i sva tvoja poezija, jedino što ova pjesma jest posebna! Ima i tebe i mene u njoj, a vidim da se mjesta našlo i za moju plavonojevsku legendu… 🙂 U svakom slučaju, zahvalan sam ti na njoj…
      Stihovi
      “Na desnom ramenu pustopoljine sjedi ptica
      i promatra ostavljene boje”
      me posebno diraju, a ne znam zašto…

      Drago mi je i ako ti se ‘etida’ dopada, valjda je to taj izraz samoće koji sam želio nazivom naglasiti, znaš da si krasna i duboka (etida), ali opet odlučuješ ostati sama, negdje u kutku ovoga svijeta, i samo se rijetkima obznaniti…
      Ima već 15 godina kako aktivno ne sviram, dakle, to činim samo za svoju dušu, pa opet ovu kompoziciju, koja je kroz moje prste došla na ovaj svijet tek ove godine, držim možda svojim najdražim djelom… 🙂

      Odgovori

Odgovori na Magičar Otkaži odgovor

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.