Listopad 2015.
Stvarni život vs. ideje (može li se osjećaj dekonstruirati?)
JEFFREY EUGENIDES: Bračni zaplet
Derrida, Barthes, dekonstrukcija; dekonstrukcija dekonstrukcije, studentski život s početka 1980-ih u Americi… ali kakve to veze može imati s bračnim zapletom, pitate se dok sumnjičavo prevrćete knjigu Jeffreyja Eugenidesa na čiji ste prikaz onom, već posvećenom, ‘serendipidnošću’ nabasali na Trećem programu Hrvatskog radija…? Vjerojatno postoje i oni koji su pomislili upravo suprotno preturajući knjižnicu uzduž i poprijeko u potrazi za kakvim lakim štivom uz koje bi se samo opustili, pa im se ovaj roman, s obzirom na njegov naslov, učinio idealnim za takvo što. Posudivši ga s primisli da se radi o zgodnoj ljubavnoj sapunici, zasigurno su se morali razočarati. Jer, kako drugačije objasniti nedostupnost ovog romana u knjižnici moga grada? Derridinu knjigu Pisanje i razlika, jedinu u fondu knjižnice mog fakulteta, držim u svom uredu, evo, skoro pa već dvije godine (sada već i namjerno toliko dugo), samo kako bih se uvjerio da je nitko više nikada neće posuditi; istu stvar sada ću ponoviti i s knjigom O gramatologiji zbog dobrih knjižničnih veza s knjižnicom iz mog rodnog grada, pa opet Eugenidisova knjiga je u većini knjižnica razgrabljena i teško do nje možete doći, bez obzira što se u njoj citiraju rečenice upravo iz ‘Gramatologije’.
Bilo kako bilo, jasno je da se Jeffrey Eugenides u svom romanu na svoj način poigrao s poststukturalističkim teorijama Zapadnog kruga. Stavljajući ih u odnos sa stvarnim životom te na taj način izgrađujući svoju kritiku, međutim, mora se priznati da od njih nije ništa ni oduzeo, tako da čak i neupućen čitatelj može dobiti brzi uvid o čemu se tu radi.
Derrida govori da se moramo koristiti razumom jer, znate već, razum je jedino što postoji. Ali istodobno morate biti svjesni da je jezik sam po sebi nerazumski. Morate izrezonirati put iz [ne]razumnosti.
I, ako ćemo pravo, Jeffrey Eugenides nije učinio samo to; njegova dobrohotno-subverzivna namjera (koja krasi svakog dobrog književnika) ticala se pokušaja dekonstruiranja same ideje dekonstrukcije ukazivanjem na bjelodanu i samodovoljnu prozaičnu stranu svakog života koji izgleda nikada u tolikoj mjeri neće ovisiti o idejama koje čovjeku padnu na pamet. Svoju namjeru Eugenides je sproveo, između ostalog, i premještajući radnju romana u polje ženskog pogleda na život. Madelaine Hanna, dvadesetdvogodišnja studentica engleske književnosti, čija ljupka posebnost čitatelju odmah mora upasti u oči, poslužila mu je za tu priliku.
Prospekt Odsjeka za angloameričku književnost bio je za Madeleine isto što i katalog velike robne kuće za njezine cimerice.
Međutim, svojevrsno iznenađenje može predstavljati činjenica da je fokus romana doista na ‘bračnom zapletu’, omiljenoj temi slavnih prethodnika viktorijanskog doba; drugim riječima, starim dobrim ljubavnim jadima.
Madeleinini ljubavni jadi započeli su u vrijeme kad je francuska teorija koju je čitala dekonstruirala sam pojam ljubavi.
Dakle, baš u vrijeme njenog zaljubljivanja u naočitog, na dekonstrukciju činilo se otpornog, momka Leonarda Bankheada, Eugenides joj u ruke ‘daje’ čitati Fragmente ljubavnog diskursa, jednog drugog barda dekonstuktivizma, Roland Barthesa.
Bart. Tako se dakle izgovara. Madleine si to pribilježi, zahvalna što je pošteđena poniženja.
Kada bih u ovom trenutku imao dvadeset i dvije godine bio bih lud za Madeleine, kao što sam se nekoć, k’o od šale, zaljubljivao u ženske likove Dostojevskog (Nastasja Filipovna iz Idiota je u tom pogledu apsolutno neprikosnovena). Međutim, što je učinio Jeffrey Eugenides? Dvoje mladih ljudi u svom romanu posvađao je upravo zbog dekonstrukcije! U trenutku, u kojem Madeleine Leonardu izjavljuje ljubav, sričući mu na uho „Volim te!“, on poseže za Barthesovim štivom i u njemu nalazi rečenicu sljedećeg sadržaja:
Nakon prvog priznanja, „volim te“ ne znači više ništa.
Što je drugo preostalo jadnoj Madeleine nego da mu istog trena tu istu knjigu baci u glavu i prekine vezu. Osim toga, u trenutku u kojemu Leonard dekonstruira Madleininu ‘dekonstrukciju’ Barthesovog ljubavnog diskursa – jer kako drugačije nazvati njenu istinsku, uzavrelu ljubav u danom kontekstu, i koja je, jasno, stvar života, a ne teorije – i Eugenides izriče svoj blagoironični stav spram najnaprednije književne teorije koju je čovječanstvo ikad iznjedrilo:
Stabla magnolije… djelovala su kao u plamenu. Iz njih su strujali mirisi i ulazili kroz prozore Semiotike 211. Stabla magnolije nisu čitala Rolanda Barthesa. Ona nisu mislila da je ljubav mentalno stanje; magnolije su insistirale na tome da je ona prirodna, vječna.
Pa tako, i usprkos tomu što je (od Barthesa) saznala „da je ljubav kultuloroška konstrukcija“ i da su njeni „simptomi isključivo mentalne prirode“ i da je „biti zaljubljen“ tek ideja, Madeleine se nikako nije mogla „osloboditi njezine tiranije“. („Biti zaljubljen“ da je tek ideja, nisam li nešto slično donedavno pokušao s „voljom za moći“?) Ljudski život pleše po crti razuma i nerazuma, baš kao i magnolije. Ali očigledno da magnolijama to bolje ide.
I na ovom mjestu trebao bih upasti ja, kako bih nastavio ovu igru bez kraja i konca i pokušati dekonstruirati i samu Eugenidesovu ideju dekonstrukcije ‘dekonstrukcije’ dekonstrukcije, ako sam ih sve dobro prebrojao… No, ponovimo; na početku imamo Barthesovu dekonstrukciju ljubavnog diskursa koju Madeleine na svoj način ‘dekonstruira’ zaljubljujući se u Leonarda upravo u trenutku dok je uronjena u njeno čitanje (dajući joj potpuno drugo značenje), zatim Leonarda koji njenu ljubav (izjavu ljubavi u riječima ‘Volim te’) nepažljivo ponovno svodi na obične riječi, tekst (dekonstruira ju!)… i na kraju imamo Jeffreyja Eugenidesa koji kroz usta magnolija u cvatu ustvrđuje da je ljubav ipak prirodna i vječna i da nikako ne može biti podložna pogubnim teorijskim dosjetkama…
Ipak, ovoga puta to neću učiniti… neću stati u obranu dekonstrukcije. Jer, ma kako okrutan bio, životu ponekad ne treba oduzeti njegove stvarne mogućnosti, pogotovo ne njegovu moć da nas u danom trenutku otrijezni od ideja kojima smo možda i malo previše zaokupljeni. Zbog toga je ovaj roman važan. Budimo pošteni, Derridina filozofija, u danom trenutku, iako čista semiotika, počela je trijezniti čovjeka čak i od onoga što je doživljavao u svom stvarnom životu! A to je već malo previše! Ne moramo to nikako nazvati (pa ga nećemo moći ni dekonstruirati), to nadimanje u grudima, uzbuđenje i blagu izgubljenost kada se draga osoba pojavi u našoj blizini, i opet ćemo to isto osjećati… Osjećaj, prema Madeliene, ne možemo dekonstruirati. To što on jest kemijska reakcija u fizičkom, materijalnom pogledu, to je manje važno s obzirom na to da kao ljudska bića osjećamo. I na tim postavkama Eugenides je ‘raspeo jedra’ svog romana. Iako je zamislivo, da će se i na tim razinama situacija jednoga dana raspasti, jer sve se u krajnjoj liniji mora raspasti, jedna tanašna nada da to ipak neće uslijediti tako brzo, kao da se upalila nakon čitanja ovog romana, čak i u nutrini jednog derridijanca poput mene…
Listopad 2015.
Beskompromisna kritika suvremenosti (ili kako prevladati kapitalizam?)
SLAVOJ ŽIŽEK: Život za jednokratnu upotrebu (The Disposable Life)
Za Slavoja Žižeka slobodno se može reći da je uspio u onome čim se bavi, pa čak i po ‘kriterijima’ ovoga današnjega, nekritičkog vremena. Svima vama zainteresiranima za, kako sâm Žižek ironično kaže – ‘usrane knjige’, ovaj suvremeni filozof, k tomu još i ‘brat po mlijeku’ s ovih naših prostora, itekako mora biti poznat. Nitko od današnjih filozofa ne snalazi se tako dobro u javnom prostoru kao on, a da pritom svojom iznimnom pronicivošću nastavlja pogađati bolna mjesta bolesnog tkiva društva. Možda društvo kao društvo i nije bilo, niti će ikada biti zdravo. Ako odista počiva na jednoj tako sumanutoj ideji poput ‘volje za moći’ kako i može biti zdravo? Valja nam jedino naučiti razlikovati ‘bolja’ od ‘gorih’ mjesta u njemu; pa barem to, ako već ništa drugo, promrmljat ćemo poput Žižeka kiselo u bradu i okrenuti se pregledavanju na desetke filmića/klipova s You Tube-a u kojima je glavni akter upravo ovaj bard suvremene europske misli. (Moj prijatelj, s kojim s vremena na vrijeme ‘žižekujem’, kreirao je YouTube channel s odabranim izvacima Žižekovih misli; možete mu pristupiti na ovoj adresi: https://www.youtube.com/channel/UCjOC9XIqPn8iprpieN5pAiA ; zasada, tu je samo jedan filmić, ali, prema obećanju, uskoro bi se trebao početi puniti i drugim ‘izvacima misli’ ovog beskompromisnog kritičara suvremenosti…)
I tako je to, nakon što se pokazalo da su ideologije 20. stoljeća ‘iscurile u prazno’, na koncu konaca, nama današnjima posve je razumljivo da svaka ideologija nužno završava ‘curenjem u prazninu’, tko je još spreman povjerovati u postavku da će nam jednoga dana svima biti dobro? Čovječanstvo će najvjerojatnije svršiti onako kako predviđa Biblija, ali na način, da upotrijebimo nenadmašne riječi Georgesa Bataillea za Hegela u novom kontekstu – ‘nesvjesna koliko je zapravo bila u pravu’; jednostavno, satrt će samo sebe ‘uslijed vlastitih grijeha’ i to će upravo izgledati kao da je Bog, osobno, došao na njihovu naplatu. Dovoljno je spomenuti svrhu/misiju današnje ‘fantomske države’ koja žari i pali Bliskim istokom (kojoj ću izbjeći kazati ime kako na ovaj blog ne bih navukao ljude kojima on stvarno nije namijenjen) i koja se, prema jednom uglednom američkom profesoru, ogleda u tome, pazite – da svijet pripremi za sudnji, završni dan ovoga svijeta – pa da lagano zadrhtite zbog osjećaja da doista živite u Posljednjem dobu čovječanstva… Ali stvari nisu baš tako ochkamovski jednostavne. Na ovom mjestu, možemo se prisjetiti slavnih Hölderlinovih stihova koje je volio Heidegger: „U onom opasnom uvijek raste i ono spasonosno“; u filozofskom smislu, to znači da uvijek postoji mogućnost da u posljednji trenutak čovječanstvo izbjegne svoju propast i igra se nastavi… Kada će čovječanstvo svršiti svoju ‘velevažnu’ misiju na zemlji, tim pitanjima se, zapravo, ne trebamo pretjerano zamarati, a toga je svjestan i Slavoj Žižek. Trebamo samo biti okrenuti sadašnjosti te, u svojstvu filozofa ili pjesnika/književnika, spremno naleći na bolna mjesta društva; ako slijedimo Houellebecqa još ćemo i ‘jako pritisnuti’! A Žižek to radi s takvim manirom da ga čak i u Americi obožavaju! Osim što je vjerojatno najpopularniji filozof na YouTubu, gost je sveučilišta diljem svijeta među kojima, slobodno to možemo reći, prednjače upravo ona američka.
Na ovom mjestu postavlja se pitanje: je li moguće, pa da u Americi (a pod tim terminom u ovom tekstu misli se na Sjedinjene Američke Države) danas odista postoje (mladi) ljudi koji vjeruju da se kapitalizam može prevladati? I zašto se to uopće „moramo zapitati“? Zato što je prevladavanje kapitalizma, kao jedno od gorućih pitanja opstanka čovječanstva u cjelini (premda ne i za one koji u njemu uživaju) u posljednje vrijeme postalo i jedno od ključnih tema Žižekove filozofije. Pored svega toga, on, kao ‘klasificirani komunist’ ili ‘radikalni ljevičar’, kako sâm sebe voli nazivati, ipak je on, k tomu, i jebeni lik s ovih naših, slavenskih prostora, koji kao da su još uvijek u potrazi za društvenim uređenjem koje bi ih preporodilo. Socijalizam to nije učinio, kapitalizam još manje, pa budućnost ostaje otvorena… Ali da se razumijemo, Žižek nikada neće zagovarati nekakav povratak na ‘staro’, na ‘socijalizam’ i ‘komunizam’ koje smo već iskusili… Činjenica je da ni on u ovom trenutku ne vidi rješenje, tu se misli za neko prihvatljivo društveno uređenje, ali zato se u svezi njega neprestano i grozničavo pita… I samo zbog tog nastojanja, Žižek bi nam trebao biti simpatičan.
S druge strane, meni je nepojmljivo da se i (mladi) Amerikanci to isto pitaju! Da su zainteresirani za prevladavanje nečega što je Americi, budimo pošteni, donijelo svu tu silnu ekonomsku moć i epitet svjetske velesile, a usput i ‘iskaznicu’ ‘svjetskog policajca’, ‘pasioniranog borca protiv terorizma’ i sl.? Ako ćemo pravo, Amerika kao Amerika, postoji upravo zahvaljujući tom golemom kolanju kapitala, sveprožimajućem, ubiquitous kapitalizmu, toj, tko zna kojoj po redu reinkarnaciji ideje ‘volje za moći’; stoga, nećemo pogriješiti, i nije nešto novo, ako kažemo da je sama Amerika dijete kapitalizma, odnosno čisti nusprodukt ideje širenja tržišta, iako se, u doba njenog nastanka, stvari nisu nazivale tim imenima. Zbog toga mi je pomalo nemoguće zamisliti da postoji netko u Americi (a tu ne mislim na ‘svježe’ doseljenike iz Europe) tko bi imao ista nastojanja kao Žižek. Čast rijetkim i istinskim anarhistima poput Johna Zerzana koji bi vjerojatno razjebali sve, uključujući tu i neka druga ‘civilizacijska dostignuća’ poput, primjerice, jezika…
Isto tako, priznajem da su mi se nastojanja određenih američkih mislilaca da utječu na ‘stanje svijeta’, a koja su usmjerena prema sveopćem boljitku čovječanstva, oduvijek činila pomalo licemjernima. Vjerojatno je to zato što su svoje stavove izricali s, meni previše naglašene, pozicije pripadnika politički utjecajne nacije, a što Amerika nesumnjivo jest. Naravno da tu svoju nemuštu, pomalo rezigniranu, i po svemu sudeći, neopravdanu strelicu kritike odapinjem na mislioce poput Noama Chomskog koji se, i pored primjesa anarhizma u svojim stavovima, političkim pitanjima bavi s pozicije profesora jednog uglednog, ali ipak, američkog sveučilišta… Uostalom, nešto slično zamjera mu i John Zerzan. U američkom kulturnom miljeu, po tom pitanju puno mi je draži jedan Sean Penn koji zbog svog ‘otvorenosrčanoga’, lijevoga političkog usmjerenja, počinje otvoreno trpjeti i u svom poslu (premda se radi o praznoglavom glumačkom pozivu)… Navodno, za snimanje novih filmova sve manje poziva stiže mu iz američkih filmskih studija…
Slavoj Žižek nema tih problema. Zahvaljujući tomu, on se može baviti problemima koji otvoreno pritišću današnje društvo. I nekako se čini da je posljednjih godina njegova kritika kapitalizma dosegla svoje blistave vrhunce. Uvjerite se i sami! Pred vama je odabrani YouTube filmić/klipić – a kako bi se drugačije Žižek ‘objavio svijetu’ – naziva The Disposable Life (što sam preveo kao ‘Život za jednokratnu uporabu’) u kojem slovenski filozof sa svojim već legendarnim, i čak simpatičnim, a opet neizbježnim, tikom trljanja nosa raspravlja o tome „kako je danas sve postalo ‘potrošna roba’ te kako danas sve mora imati svoju svrhu i korist (trzišnu, kapitalnu) da bi uopće u društvu ‘opstalo i bilo vrijedno’“. Moram naglasiti da sam ovdje samo prenio riječi prijateljice koja mi je proslijedila link na video.
I nemojte misliti da su umjetnička područja izuzeta od ove kritike!
O Duhu i njegovim Moćima 