Prosinac 2015.
‘Najvažnija stvar koja je to u ovom trenutku’
MICHAŁ HELLER: Gdje se fizika susreće s metafizikom // O prostoru i vremenu
*
* *
Ovih dana u posjet mi je stigao neobičan gost. Predstavivši se kao ‘moj Zloduh’u par riječi objasnio mi je kob moje sudbine.
„Bolestan si od nečovještva“, kazao je.
„Sve što si činio u životu, činio si zbog bolesti nečovještva u sebi!“
O tome kad sam je ‘zaradio’ i kako sam se razbolio – ni riječi.
„Ljudska sreća ti je nedostižna! Prijateljstvo i Ljubav, jedine ljudske vrednote, nedohvatljive…“, nastavio je „…i to samo zato…“ – …jer moj Ego… znam već – nije ljudski Ego!
U redu je, Zloduše, ne moraš mi više stajati na muku… Znam, ponekad sam i sâm sebi neshvatljiv.„I što ćeš učiniti?“, upitao me je.
Za trenutak zastadoh…
„Neka me onda ispuni Duh!“, zavapio sam.
U istom trenu moj se Zloduh pretvori u Dobroduha.
„To mi je već draže čuti!“ prozbori, „Ali samo još par natuknica…“
Bio sam spreman.
„Ne smiješ dopustiti da ti oholost zahvati dušu!“
„Kako mi oholost može zahvatit dušu?!“, upitao sam.
„O može, može; pristup stvarima duha uvijek dušu učini oholom!“, tu se Dobroduh počeša po bradi. „Recimo, Sokrat je bio ohol; dijelom i Nietzsche…“
„Onda reci: kako da spriječim da mi duša postane ohola?“
„Tako što ćeš dopustiti da tvoj Ego, koji je sada u službi Duha, istinski trpi od života… jer znaš, život je sam po sebi egoističan…“Tim zagonetnim riječima Dobroduh je završio svoju objavu, ostavivši me u premišljanju…
*
* *
Ponekad, a u posljednje vrijeme sve češće, zahvati me osjećaj da se nalazim na kraju svog života i da odvajanje moje sudbine od tipične ljudske sudbine postaje potpuno. Sada još činim samo ono što sam oduvijek želio činiti. Čak sam i onu, Nietzscheu dragu, osobinu učtivosti spram Drugoga pospremio pod tepih. Preostalo mi je još samo baviti se ‘tim stvarima’, ‘stvarima duha’ koje su možda i najveća prijevara u historiji ljudske duše, ali zato, sve sam uvjereniji – nužna prijevara. Odatle sve više vjerujem da su one moj pravi dom, a ne nekakav uobličen i zdrav Ego! Sve dane do svoje smrti u ovom kvazi-ljudskom obličju (jer moj Ego nije ljudski Ego!) posvetit ću tom zadatku.
*
* *
Michał Heller, poljski teolog i filozof, zaposlen na Sveučilištu u Krakowu napisao je sjajan, subliman tekst o fizici i metafizici, posredno i o fizici i teologiji… a vidite, mene još stignu zanimati samo takvi tipovi! Oni koji su spremni iskoračiti iz ‘svog dvorišta’, ‘svoje’ znanosti i filozofije – ‘svoje dogme’, i hrabro se suočiti se s istinom Drugog, često suprotnom od njegove. Boljeg primjera od Michała Hellera u ovom trenutku nema! On je bio uzrokom što sam se na ovogodišnjem Interliberu iznenađujuće dugo zadržao na štandu Kršćanske sadašnjosti u rukama mjerkajući knjige neobičnih naziva: „Fizika i teologija“ Simonea Morandinija, ‘Znanost i religija’ Alistera E. McGratha, ‘Prirodne znanosti i religija’ Marija Crvenke, da bih naposljetku onu prvu – i kupio.
Prema vlastitom priznanju, Michał Heller bio je vrlo ambiciozan mladić; želio je učiniti ‘najvažniju stvar koja je to bila u tom trenutku’.
„Znanost nam daje znanje, a religija značenje. Znanost bez religije nije besmislena, ali je hroma, a religija bez znanosti vodi u fundamentalizam.“
Dakle, kada, Michał Heller, bez dlake na jeziku, napiše kako su kršćanski vjernici u napasti da u Velikom Prasku, jednom čistom fenomenu znanosti, vide čin Božjeg stvaranja svemira (a što se, po njemu, čini ishitrenim), ili kako je ideja Velikog praska (a ovo ‘ideja’ posebno je znakovito) samo ‘pokrivač za prazninu u našem znanju’ jer skriva neugodnu činjenicu da ‘ispod Planckova praga’ u znanstvenom smislu ne možemo doprijeti – onda mu, ako ništa, barem morate stisnuti ruku na čestitosti i upućenosti u problem te priupitati kakav je njegov stav prema tom pitanju.
Njegov odgovor iznenađujuće je kratak i jezgrovit; zahvati vas osjećaj da je vašim mislima doista moguće sve dohvatiti:
Stvaranje svijeta nije vremenski čin. Svijet nije stvoren u vremenu, svijet je stvoren s vremenom.
Dakako, to je odgovor koji se oslanja na odgovor velikog kršćanskog teologa Tome Akvinskog:
Ključ njegove [Tomine] analize je razlika između promjene koja je sadržana u vremenu, i stvaranja koje je u biti atemporalno. Stvaranje nema ništa s [prouzrokovanjem] promjene u nečemu (što bi pretpostavljalo ‘predpostojeći materijal’) [recimo, nekakvu kuglicu poput ping-pong loptice koja bi se u Velikom prasku rasprsnula u današnji svemir] nego je [stvaranje] korijen koji uzrokuje postojanje… [te se]… uvijek zbiva (s točke gledišta tvorevinskih tvari).
Većina ljudi na ovom planetu živi bez razmišljanja o ovim stvarima. Uglavnom, okrenuti su jedni drugima, pa se usudim reći da su i najveći neprijatelji bliži jedan drugome, nego što im je blizak čovjek koji ovakva pitanja pretura po svojoj glavi. Ipak, imamo sreće, i običnom čovjeku potreban je transcendentni osnov. Neprihvatljivo im je objašnjenje da kad umru da ih jednostavno više nema, da se njihov ego naprosto rasplinuo. Toliko su se srodili s njim da im bilo kakvo poimanje izvan njegova (poimanja) liči na nedokučivu dimenziju stvarnosti. U sebi ne mogu osjetiti druge identitete, pa ni svijet kao takav. Zbog toga je svakom čovjeku bliska ideja Boga-čovjeka, slike i prilike njega samog, koju mu u najvećem broju slučajeva drugi utuvljuju u glavu kako bi njime mogli manipulirati.
Međutim, što je um prosvjećeniji to mu je ovu ideju lakše prilagoditi sebi ili je u potpunosti napustiti. Svemir je ‘dovoljno čudesan’ i bez Boga, uobičajeno je rezoniranje prosvjetiteljskog uma koji svoju nadu oslanja na uistinu čudesne uvide i razvoj znanosti. Međutim, u postmoderni i toj je bajci došao kraj, a naš je obični čovjek, samo zahvaljujući ostavljenom glasno upaljenom televizoru i jarkim svjetlima šopingholova još na životu bez novog ili usklađenog transcendentnog osnova. K tomu, postoji bojazan da takva situacija neće dugo potrajati. Zato su se kršćanski teolozi bacili na posao. Pod hitno im je potreban novi transcendentni osnov koji bi mnogim ljudima, ponajviše ateistima, ponovno ulio nadu. Zbog toga, odlučili su baciti sve karte na posljednje tajne svemira, ali ovoga puta, rame uz rame sa znanstvenim uvidima. Čini se da žele pokazati kako je bez religioznog osjećaja u njemu nemoguće živjeti…
I onda, je li vam išta znače vrijednosti 10-33 cm i 10-43 s koje predstavljaju prostornovremenske granice ‘Planckova svijeta’ – ili pak pojmovi poput tamne materije i tamne energije? Ako ne, običan ste čovjek, bacite se na čitanje knjiga o ljubavima i ratovima, pohlepi i (ne)pravdi, knjiga o ljudima, knjiga o vama samima, i klonite se ovakvih štiva; sačekajte da novi transcendentni temelj bude izgrađen. Nas nekolicina, eto, iz još neutvrđenih razloga, ali po svemu sudeći, po pozivu rijetke, nerazjašnjenje bolesti ili mutacije u organizmu, natjerani smo njima se baviti, a možda i samo zbog toga kako bismo vaše snove učinili lijepim, kako bismo VAS motivirali na postojanje… Možda ću u cijelom poslu ostati samo promatrač… ali to je nevažno, PISANJE JE ISTO ŠTO I ČITANJE i svi smo mi na svoj način uključeni na izgradnji istog ‘tijela duha’.
O Duhu i njegovim Moćima 
saschaein said,
Prosinac 2015. u 4:20 am
,,Stvaranje svijeta nije vremenski čin. Svijet nije stvoren u vremenu, svijet je stvoren s vremenom.” … i da kako, to je odgovor koji se oslanja na odgovor velikog kršćanskog teologa Tome Akvinskog …
Ali, rekao bih kao gost na ovom dopadljivom i kvalitetnom filosofskom sajtu, Heller tako ne bi odgovorio da to tako i ne Vidi u vezi s vremenom i stvaranjem (ili kreiranjem). Akvinski nije jedini koji je tako mislio (ili pak Vidio) prije Hellera. Mi (a i ko smo mi) gledamo, ali džaba. Biblijsko stvaranje životinje i čovjeka ,,šesti dan” ne znači vremenski već, u tom smislu i vjerovatno, geometrijski, po nekom matematičkom Vječnom Zakonu. Priroda jeste 5, a broj ,,zvijeri” i čovjeka je 6… hm.
Neko bi rekao, u vezi s NEprijateljstvom s ovim filosofskim stvarima: ,,Neprijatelja jest’ mnogo, ali je i prijatelja nevidljivih daleko s tim više”. Tako i ,,nije greda” tj. nije frka po tim stvarima. Ako ništa ima i Vjera, kako kom i kako kako.
Čudesnost Svemira je upravo ono što i nazivamo Bogom, čini mi se. A šta bi drugo i bilo? To je taj Kvalitet i identitet Nepojmljiv nam u ravni čovjeka. Božanski to vjerovatno i poimamo jer mi funkcionišemo i prije razuma, i poslije, čak u snu i u nesvjesti mi dišemo, npr.
Sami sebi smo nepojmljivi od ljudskog kvaliteta ka Božanskom, i to je dobro, jer kad bi bilo moguće da, npr. neka budala pojmi svijet, pa onda takav u Božanske stvari strpa još i ljudska prava i demokratiju, bilo bi izglasano da Bog više ne bude predsjedavajući već da to bude onaj koji po selu skupi najviše glasova. A može i na foru. Sreća i Bog. Jer čovjek bi se odrekao Božanskog za stalno, jer kao ,,ne isplati mu se, ili to nije u fazonu, ili on gleda od čega se živi, ili on kao nešto misli”, a ovako to ne može dok god je u čovječjem neznanju i nemoći pri tom. Ko ga šiša, nek nagađa, neka luta.
Neću više za ovaj put. I Pozdrav. Dobra tema.
SeIN
Magičar said,
Prosinac 2015. u 12:03 am
Baš sam se mislio da će baš tebe Saschaein ovaj tekst ponukati da napišeš svoj komentar… Ne znam zašto smo takvi i zašto nas privlače ove, za neke čak i opskurne stvari… Ali siguran sam da i ti o njima dosta razmišljaš s obzirom na tekstove na tvom blogu… Da, lijepo si rekao ovo za Hellera, da on nije samo citirao Tomu nego i da je tu ‘spoznaju’ osjetio u sebi… jer ona je ‘odvajkada’…
I “Čudesnost Svemira je upravo ono što i nazivamo Bogom” ti je prekrasna rečenica nad kojom čovjek može satima meditirati… Nažalost, sve više smo uronjeni u ovaj šašavi suvemeni svijet koji doista misli da se Bog s trona može zbaciti novim izborima… Ali opet nažalost, današnje religije, zapravo stanje u kojemu se nalaze, mnogima daju za pravo to misliti… Kao da su ljudi stvarno zaboravili osjećati i čuditi se…
Posljednjih dana jedna druga knjiga ponukala me razmišljati o čežnji za prošlošću koja me neprestano progoni… U trenutku shvatio sam nešto i što se tiče teme ovog teksta… Važnije je posvetiti se nekom umjetničkom preoblikovanju svijeta, nego svijet u znanstvenom smislu spoznati. Iako to dvoje mogu i događaju se uporedo. A tko bi onda u tom poslu bio nagrađen? Upravo osjećaj, nešto čega bi se današnji čovjek najradije riješio… Značenja su važna, a ona nam dolaze samo kroz religiju i umjetnost… Kada to shvate današnji znanstvenici gdje bi nam bio kraj! 🙂
blarcsy said,
Prosinac 2015. u 12:15 am
Zato ćeš ti Borise s već spomenutim M.Crvenkom i imati predavanje na Studentskom biennaleu jer i ti “iskoračuješ iz svog dvorišta”(premda mnogi nisu upućeni u tu informaciju!) 🙂
Boris said,
Prosinac 2015. u 9:22 am
A i ti si Zlatko bio ‘izazvan’ ovim tekstom! 🙂 U njemu sam namjerno spomenuo ime Marija Crvenke kojeg si mi i ti spominjao… Rijetki su ti koji napuštaju ‘svoje dvorište’, a definitivno, i ti se među njima! Isto tako, propustio sam u samom tekstu reći da je ‘iskorak iz svog dvorišta’ zapravo tvoja ideja!
Marisol said,
Veljača 2017. u 9:40 pm
http://hrcak.srce.hr/168420
Magičar said,
Veljača 2017. u 10:04 am
Hvala Marisol; dakle, morat ću kupiti i knjigu Alistera E. McGratha… pogledao sam sažetak i čini se vrlo zanimljivom, a ovaj blog zanimaju upravo takve teme! 🙂