Veljača 2016.

Ostati sâm na svijetu: jedno umjesno pitanje duhu

Posted in 5. Brandenburški koncert, FOCHT, J. S. BACH, Tajna umjetnosti, UMJETNOST tagged , , , u 1:30 pm autora/ice Magičar

IVAN FOCHT: Tajna umjetnosti
JOHANN SEBASTIAN BACH: Brandenburški koncerti

Što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu; čini mi se da je bolje da to pitanje postavim svom duhu. I što bi mi odgovorio? Vjerojatno… putovao; u svakom slučaju, ne bi me zadržavao na jednom mjestu. Uživao bi u svakom pogledu, a možda i kreirao tu top-listu ‘najljepših pogleda na svijetu’ koju je oduvijek želio u meni kreirati… Na njoj bi se možda našli i oni ‘slavni’ – na planine Kilimanjaro, Fuji ili Sainte-Victoire, ali ne dvoji da bi tu bilo mjesta i za pogled na Kvarnerski akvatorij i otok Cres… odnosno poglede s kojima smo – obojica – odrasli. Sve u svemu, osjećao bi se kao Matt Damon u filmu Marsovac, jedino, što bi on, moj duh, bio ‘Marsovac na Zemlji’, posljednji duh (u čovjeku) na Zemlji koji sada sve to promatra… Nekada me uhvati osjećaj da sam s tim njegovim čeznutljivim pogledom to već i postao…

Malo pomalo, kako to ide u životu, shvatio sam da mi je taština umalo uništila život. Umišljao sam da sam netko, a s druge strane, bio isti kao svi drugi; i nemate pojma koliko sam to umišljao! Priznavao sam samo mudrost koja je mogla dosegnuti priznanje drugih ljudi. Na kraju, postao sam žrtva onoga protiv čega sam se borio… Svaka moja riječ, misao, imali su i štogod od te bijedne umišljenosti… Jadna li života u kojem sanjamo da nas ljudi, te najjače i najbezobzirnije životinje na zemlji, slave zbog nečega.

Ali što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu? Vjerojatno ne bih dugo izdržao, ali moj duh valjda bi. Gledao bi oblake, kaže mi. U proljeće gledati oblake, jedna je od najljepših svetkovina duha koju nam priroda može ponuditi. Zapravo, puno toga on bi činio kad bi ostao sâm na svijetu. Napokon, to ga ne zabrinjava, govori mi. Kad čovjek ‘svuče’ taštinu sa sebe, prvo što osjeti je da nije tako strašno umrijeti… a onda, i da nije tako strašno biti na svijetu sâm. Tom čudu svijeta i života mi smo samo svjedoci. A ‘umrijeti’ je samo druga riječ za ‘ponovno postati, kamen, voda, oblak’… Kontemplacija mu je ponekad zamorno duga, ali nekako opet ima smisla…

I onda, što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu? Ako ništa, do u detalje popratio bih dolazak proljeća. Svo to iznenadno i naglo bujanje života, ogoljene grane načičkane pupoljcima koji se čine kao da će svaki tren prsnuti, pogled na mladu izniklu travu; da, mogao bih sjediti u miru i sve to promatrati.

Mogao bih, i napokon, uroniti u ona jutra na prijelazu zime i proljeća koja su me oduvijek fascinirala svojom… začudnom čistoćom. Ne znam bolji izraz. Toliko mi se ta jutra čine čistima da u njima mogu jedino još slušati baroknu glazbu, a tu opet isključivo mislim na glazbu Johanna Sebastiana Bacha, još preciznije, njegove Brandenburške koncerte. Što sam osjetio u njima, riječima ne mogu opisati. Na koji način Bachu polazi za rukom postići da se u mom osjećaju Brandenburški koncerti i ranoproljetna jutra izjednače i ostvare odnos, pojma nemam… Čak i nakon najdepresivnije noći, provedene s onim demonom užasnih misli, u vedro ranoproljetno jutro budim se okrijepljen i puštam 5. Brandenburški koncert, onaj za koji je Ivan Focht smiono tvrdio da u svom prvom stavku i doslovno transcendira u nekakve mistične sfere.

Prvi puta kad sam slušao Brandenburške koncerte, sjećam se, bio sam u potrazi za tim umjetničkim, bjesomučno ga tražeći na svakom koraku. Knjiga Ivana Fochta bila je prava svečanost; nosila je naziv Tajna umjetnosti. Kud sam trebao više? Pa iako je, na kraju krajeva, Ivan Focht tu tajnu ‘rasvijetlio’ samo jednim, i opet samo jednim jezičnim izrazom, to proljeće mogao sam osjetiti da se ‘prostor umjetnosti’ u meni otvorio.

Bachova glazba je u pojedinim svojim momentima potpuno i stravično neljudska.

napisao je Ivan Focht u svojoj knjizi Tajna umjetnosti od čega se i danas sav naježim.

Bachova glazba transcendira i iza religioznog iskaza dalje, u jednu mističnu i neprocjenjivu, od oluja nabitu gustu pozadinu… [A] bit glazbe poklapa se sa transcendencijom.

Drsko, otvoreno, bez puno osvrtanja na druge glazbene teoretičare, Ivan Focht redom navodi i u kojim je to Bachovim kompozicijama osjetio to ‘transcendiranje’:

…osobito je prisutno u Brandenburškim koncertima (najjače možda u prvom stavku 5. Brandenburškog koncerta), u Muci po Mateju, u dva-tri korala, nekoliko kantata, u Suiti iz h-mola za orkestar, u I. suiti za violinu solo, u mnogim koncertima (djelomično) i naročito u Bachovoj obradi Vivaldija (recimo, u koncertu za četiri klavira, i kao zrnca razasuto i po Wohltemperierte [klavier], Kunst der Fuge i Goldberškim varijacijama.

Nije li pred nama duh čovjeka koji itekako dobro poznaje onu ‘Wordsworthovu samoću’, o kojoj je tako potresno pisao i Bela Hamvas, a koja ima strahovitu želju za poniranjem u duhovno, koliko je to moguće, i koja to čini zbog samog tog poniranja, istovremeno ne mareći mnogo što će na to drugi reći. Ivan Focht, hrvatski i bosanskohercegovački filozof (kako stoji na Wikipedijinoj stranici, a o tome nisam imao pojma) danas je nepoznat široj javnosti; naš ‘Bela Hamvas’. Ni ja ga ovim tekstom nemam namjeru oživjeti, nego samo zajedno s njim ponirati… To je bitna razlika. Ako se želite u tom nekom svom duhovnom stremljenju pročistiti, a nema ništa duhovnije od toga, onda se prepustite tom drskom, neobuzdanom i oslobađajućem stilu pisanja i govora koji od vas traže da kažete samo svoju istinu, ono što u ovom trenutku osjećate i gotovo!

U knjizi Ivana Fochta pronalazim odgovore i na pitanja koja me danas muče u svezi taštine:

Uzdizanje pogleda iznad ljudske razine, koja Boga predočuje u analogiji sa svojim likom, moguća je samo na osnovi spoznaje o ljudskoj beznačajnosti u svemiru… Evolucija je takve naravi da čovjeka, radi samoodržanja, vodi do samo veće zaljubljenosti u čovječanstvo… i time ga još više udaljuje od mogućnosti da transcendira… Glazba predmet zaboravlja (ukida), “glazba zaboravlja” rekao bi Nietzsche, [pa su tako] i njena magijska faza i larpurlartistička, i starogrčka i srednjovjekovna, i renesansna i klasična i romantična, i ekspresionistička i dodekafonska – atematska… ostale bez transcendencije… […ali ne i Bachova glazba!] … Ispada da genija Bacha, moramo smatrati anomalijom društva kome je uređena ‘spoznaja izvana’…

Ako sam tip koji je, uz pomoć svog duha, uspio ‘skinuti’ sa sebe svoju taštinu, kako to umišljeno, ali iz jednog drugog aspekta ‘umišljenosti’, tvrdim, i ako je to razlog zbog kojeg se danas ‘odljubljujem od čovječanstva’ više nego ikad, očito je da ću, prema Fochtovoj zamisli, biti privučen Bachovoj glazbi kao magnetom. Nisam samo ja beznačajan u očima drugih ljudi, to je i čovječanstvo u okrilju prirode! Eto, kako se problem taštine dosjetio riješiti moj, ali više ne samo moj – Duh! Drugim riječima, duhovno je samo ono što pristaje biti beznačajno pred sobom i drugima, iako to po sebi nije!

Mi, duhovni, stoga, možemo ‘razgovarati’, voditi raspravu, jedino između sebe, i opet, kao takvi, ne moramo dijeliti ista mišljenja. Ja sam odabrao ovu ‘pukotinu’ za poniranje, a ti onu, i možemo tako duhovno ponirati u miru, odvojeni jedan od drugoga. Pa opet, možemo i jedan drugomu zaviriti u ‘pukotine’, možemo neko vrijeme i ponirati zajedno! U tom smislu, recimo, osobito mi je draga ‘pukotina’ Ivana Fochta… Ali ako primijetim da svoj pogled prečesto upravljaš gore, prema onima koji su ostali na površini i koji sada zazivaju tvoje ime, jer od tebe na prijevaru žele iskamčiti istinsko duhovno svjedočanstvo, u tom trenu, znaj, napustit ću te! Eto kako stoje stvari s duhom! (…imun na taštinu, zbog potrebe za inherentnom čistoćom, uvijek će u njemu preostati i nešto sujete…) 🙂

Veljača 2016.

‘Spekulacijom na spekulaciju’ (ili u kraljevstvu matematike mogućeg)

Posted in Physics at the Limits, SCIENTIFIC AMERICAN, ZNANOST tagged , u 11:07 am autora/ice Magičar

Joshua Frieman: SEEING IN THE DARK // SCIENTIFIC AMERICAN

naslovnica001Novi Special Collector’s Edition Scientific Americana mi je u rukama i odmah upozoravam čitatelje na ono što slijedi. Dakako, ponovno se radi o, ne znam iz kojeg razloga meni osobito dragoj, spekulaciji o prvim i posljednjim stvarima… Stoga, ako ste isključivo osjećajna bića kojima je do saznanja koliko do crnog ispod noktiju, hladno pređite preko ovog teksta. Nikada nisam bio jedno. Uvijek sam se u životu tješio i osjećajima (sklonost ka književnosti) i intelektom (sklonost ka filozofiranju i znanstvenoj spekulaciji). Jedno drugo bi smjenjivalo u određenim vremenskim razmacima. Nikada nisam bio tip kojeg bi sâm život sa svojim opscenim mogućnostima mogao utješiti; novac, moć, seks, dobra hrana – nikada nisu bile moje opcije tješenja zbog činjenice da sam na životu, da postojim. Ono što mi život najviše može ponuditi kao utjehu možda se jedino odnosi na mogućnost putovanja

Svraćam pogled na naslovnicu časopisa i pomalo razočarano otkrivam da nosi naslov Physics at the Limits. Nisu li i nedavno objavljena specijalna izdanja ovog časopisa (a koja su također prošla kroz moje ruke) također prežvakavala slične teme, nazivajući ih jednom ‘ekstremnom fizikom’ (Extreme Physics), drugi put ‘tajnama svemira’ (Secrets of the Universe), a sad evo i ‘fizikom na granicama’? A možda je to i jedini način da specijalno izdanje jednog ovakovog časopisa ostvari pozitivnu bilancu vlastite prodaje? Znanstveno spekulirati, pa makar se i ponavljajući?

Koliko je pitanje ostvarivanja pozitivne bilance od prodaje nekog ukoričenog znanstvenog djela važno, govori nam i slučaj Newtonove Philosophiæ Naturalis Principia Mathematica. Britansko Kraljevsko društvo (Royal Society), koje je trebalo pokriti troškove tiskanja, ostalo je nepredviđeno bez novca, jer je prethodne godine sav svoj budžet potrošilo na objavljivanje knjige History of Fishes, koja nije polučila nikakvu zaradu, a kamoli vraćanje uloženih sredstava… Nesretnog Newtona i Principiu tada je spasio Edmund Halley koji je vlastitim novcem pokrio troškove objavljivanja, pa je možda i najveće djelo novovjekovne znanosti moglo ugledati svjetlo dana…

U mom gradu, pouzdano znam, barem će jedan primjerak Special Collector’s Editiona Scientific Americana na temu spekulativne fizike uvijek biti prodan i zbog toga sam ludo-ponosan! Premda, zbog te izvjesnosti katkada i nisam pretjerano sretan. Često se prisjetim komentara prodavačice (koji je uslijedio) nakon što sam prvi put s oduševljenjem kupio primjerak specijalnog izdanja. Uljudno sam je zamolio da mi do sutra ostavi još jedan, jedini preostali primjerak, koji sam kanio odnijeti prijateljici nakon što se s njom konzultiram, a ona će na to meni :

– Ne morate brinuti, gospodine, nitko to ne kupuje…

Ali i kolege fizičari valjda postaju svjesni u što se to svijet pretvara. Vrlo brzo, društvo ih više neće trebati, u ovom današnjem obliku, kao što već ne treba ni filozofe, umjetnike ili neke nove religiozne propovjednike. Možda će uskoro na CERN-ovu adresu stići zahtjev da se što prije ‘prešaltaju’ na proizvodnju komercijalno isplativih ‘svjetlosnih’ ili-ti ‘laserskih’ mačeva iz Star Warsa i da prestanu svoje vrijeme i novac poreznih obveznika trošiti na potragu za sve sitnijim i beskorisnijim česticama…

Iako Physics at the Limits donosi nova autorska imena, od kojih me neka podsjećaju čak i na ona iz ovih naših krajeva, pregršt je starih tema: crne rupe i kvantna gravitacija, misterije tamnog svemira: tamna energija i tamna materija, pa neutrina, kvazari, nezaobilazno pitanje što je stvarno(st)? i nadasve ubikvitetno ‘putovanje kroz vrijeme’… Skoro, pa ih sve znam napamet.

Recimo, topic tamne energije, koji moju malenkost kao po nekoj nuždi privlači, mogao bih i prije čitanja ovog broja lijepo zaokružiti s dva do tri odlomka, čak i ne-fizičarima razumljivih rečenica; ostatak je, kako sam to sâm nazvao, samo matematika mogućeg

Podsjećam, tamna energija je ‘otkrivena’ nakon što je kozmologe započela kopkati neobična pojava u tzv. ispražnjenim (void) prostorima svemira. U njima je na djelu opažen neobičan i energetski iznimno jak, anti-gravitacijski učinak. U tom učinku prepoznat je otpor gravitacijskoj sili postojeće materije koja je trebala voditi sažimanju svemira, pa je on postao uzrokom obrnutog fenomena – njegovog sve ubrzanijeg širenja. Nekolicina znanstvenika predložila je da pojavu nazovu ‘tamnom energijom’ aludirajući pritom, pomalo nespretno, na energiju vakuuma koju u svojim proračunima predviđa kvantna mehanika. Izračun ukupne materije i energije u svemiru vrlo brzo je pokazao nevjerojatnu činjenicu: na vidljivu, barionsku materiju otpada svega 5% ukupne materije & energije svemira, na tzv. tamnu materiju 25%, a na tamnu energiju – čak 70 % ukupne energije & mase svemira! (Ovaj način rezoniranja dopušta nam slavna Einsteinova jednadžba o ekvivalenciji energije i mase.)

I što su znanstvenici poduzeli kako bi ispitali tu neobičnu pojavu zakriljenu tamom našeg nerazumijevanja – tamnu energiju? O tome pobliže saznajemo u novom specijaliziranom izdanju Scientific Americana, u članku Seeing in the Dark Joshue Friemena… Riječ je, dakako, o huge projektu!

Negdje u vrletima Anda, u sjevernom Čileu, izgrađen je supermoderni teleskop s ultramodernom kamerom kojom će se obaviti snimanje južnog zvjezdanog neba… Slike oko 200 milijardi galaksija šalju se potom superbrzom mrežom – a gdje drugdje – nego u Ameriku, na Sveučilište u Illinoisu. Znanstvenici na tom sveučilištu (kao i na uključenim partnerskim sveučilištima) odlučili su promatrati četiri stvari putem kojih se nadaju doći bliže razrješenju ove misterije: ‘u opticaju’ su ponovno supernove koje su i dovele do otkrića sve ubrzanijeg širenja svemira, zatim gravitacijsko zakrivljenje svjetlosti, međusobnu udaljenost clustera galaksija i na koncu, a što se čini iznimno zanimljivim i uzbudljivim, distance između galaksija će mjeriti i nečim što se naziva signatures of primordial sound waves… U detalje, na ovom mjestu, ne mogu ulaziti…

Istraživanje će testirati dvije glavne ideje u vezi tamne energije. Najjednostavnije objašnjenje čini se suprotno našoj intuiciji: da se radi o energiji praznog prostora… [prema] drugoj ideji… tamna energija je možda uzela oblik još nedetektirane čestice, [i pazite sad], koja bi mogla biti ‘udaljeni rođak’ nedavno otkrivenog Higgsovog bozona…

Dakako, tip sam koji čvrsto stoji uz prvu ideju, uostalom i vrijeme lagano pokazuje da sam u pravu s obzirom na ono što sam izrekao sebi (a usput i na stranicama ovog bloga) prije nekih godinu i pol dana. Drugu ideju proglašavam onom ‘jadnom spekulacijom’ koja pokušava – ne više nešto otkriti – nego se samo još dopasti javnosti. S jadnim spekulacijama oduvijek je išlo tako: treba vam nešto od ‘nedavne slave’ (Higgsov bozon) kako biste dalje gradili… na taj način stvara se privid da znanost i dalje linearno napreduje u svom razvoju. Sad kad smo otkrili ‘Higgsa’, sad ćemo pomoću njega otkriti i što je tamna energija… E baš! Naravno, progutat ću svako slovo ovog teksta, ako se pokaže suprotno!

Rezigniran, kako to samo ja znam biti, usput bacam pogled i na nekoliko prvih članaka specijalnog izdanja. ‘Crna rupa na početku vremena’, ma mo’š se mislit!  Kako uopće netko može pomisliti da može saznati što je bilo prije bing-banga? Kad čak ni taj bing-bang nije dokazan u njihovim matematičkim proračunima… Ali, zaista, zaista vam kažem, nisam više uvjeren da to čine iz one iskonske znatiželje svojstvene znanosti, nego prije zbog straha, ili kako bi doista zadovoljili apetit javnosti koja ih sve više pritišće…

Ono čega sam se duže vrijeme pribojavao, čini se, da se napokon dogodilo. Fizičari su popustili porivu za ‘spekulacijom na spekulaciju’; dakle, ne više onom poželjnom spekulacijom koja spekulira na dokazanim, stvarnim činjenicama (iako bi se i o tome moglo kritički govoriti), i koja odista nastoji uspostaviti novi pogled na stvarnost, kako bi se u toj novoj stvarnosti tek uspostavila i neka nova znanost, nego prije onom ‘jadnom spekulacijom’ koja pokušava zadovoljiti apetit javnosti, da se spekulira o stvarima o kojima to može činiti i običan čovjek. Otisnuli su se na nemirno more luckastih nagađanja, maštovitih predviđanja i koječega sve ne… koje potkrepljuje jedino još ta – matematika mogućeg, samo zato kako ih netko ne bi sutra prozvao, optužujući ih da ništa korisno ne rade, da uzalud troše novce poreznih obveznika, i da nisu proizveli ništa novo, kao što to, potpuno nekažnjivo, u više i nego opasnoj namjeri već nekoliko stoljeća čini ubikvitetni kapital iscrpljujući naš planet do krajnjih granica…

A iz razloga što moja namjera pisanjem nikada nije bila samo informirati i kritizirati… pripremite se i za drugi, neobičniji dio posta…

*

* *

Ruke mi sada već podrhtavaju, dok iz caffe-automata donosim, tko zna koju po redu, kavu s hladnim mlijekom, ja database administrator ‘velikih podataka’ instituta u blizini prekrasnog švicarskog jezera, a prije no što ću vas podsjetiti na moju veliku bezumnu, a opet genijalnu zamisao… poslušajte je ponovno… poput je neke Bachove fuge ili kantate… tako jednostavna, tako pitka, i glazbena po sebi… govori nam… da prostor i vrijeme izviru iz nas samih, zapravo, iz svake materije, i da je tamna energija samo fenomen ništavila, pouzdan znak da u blizini ne postoji ništa što bi prostor i vrijeme stvaralo. Ja, koji s matematikom definitivno nisam na ti, usuđujem se postaviti jednu tako drsku hipotezu i k tomu još – tražiti od matematičara da mi je dokažu! Onom svojom luckastom matematikom mogućeg, ako već ne ide drugačije!

Ah, moralo se i to dogoditi! Dok sam u svojoj glavi zamišljao sve moguće varijante ovog ‘nemogućeg’ scenarija prirode, kava mi se prosula ravno po hlačama… Ali dok sam jurio na WC isprati veliku tamnu mrlju koja se povećavala u području bedara, u međuvremenu, odvažio sam se na još smjeliju hipotezu: zašto ne bismo prostorom nazivali negativnu gravitaciju koja izvire iz nas, a vremenom negativnu gravitaciju koju primamo od drugih? Nisu li i neki fizičari došli do uvjerenja da Drugi zapravo otkucava naše vrijeme i da vrijeme doživljavamo jedino u odnosu na Drugog?!

U nekakvoj, još uvijek neizmišljenoj, matematičkoj jednadžbi s jedne strane trebala bi se naći gravitacijska sila, a s druge, njena negativna protuteža – negativna gravitacija… Kud bi onda spadala ‘tamna energija’? Ili energija ‘ne-prostora’ i ‘ne-vremena’? Baš sam se to počeo pitati u svojoj vlastitoj ‘spekulaciji na spekulaciju’ kad moji serveri, jedan za drugim, počeše ‘padati’. Sustav se gasio na moje opće iznenađenje! Što se događalo?

Upalio sam televizor i na vijestima čuo da su otkriveni gravitacijski valovi… Ah vi mali, do milijarditog dijela atoma, sitni valići, vi ste te dilatacije u prostoru i vremenu koje su uzrokovale kolaps mog sustava…! Ne, ipak je to bio neki iskopčan kabel… Ali možda ćete vi pomoći rasvijetliti ovu tajnu?

%d blogeri kao ovaj: