Srpanj 2016.
Smanjiti zanimanje za samoga sebe
BERTRAND RUSSELL: Osvajanje sreće
Ime Bertranda Russella zasigurno vam je poznato: engleski matematičar i logičar, a u nekim prilikama filozof i povjesničar, u knjigama povijesti filozofije i znanosti najčešće se spominje uz pravac logičkog pozitivizma. Sve to nije ga spriječilo da osmisli jedan od najneobičnijih paradoksa logičkog mišljenja koji je i danas poznat pod njegovim imenom. S druge strane, imao je zdravu namjeru utemeljiti matematiku na logici. U suradnji s Alfredom Northom Whiteheadom napisao je znamenitu Principia Mathematicu, a svakako mu treba odati i priznanje za sazrijevanje mladog Wittgensteina. Turbulentan život vodio ga je kroz četiri braka, pomalo pretjeranog političkog aktivizma, a čak je dobio i Nobelovu nagradu za književnost (što mi i danas zvuči nevjerojatnim, jer, prema vlastitom priznanju, nije bio umjetnik). U svemu tome, ne mogu se oteti dojmu da je bio i pod utjecajem one duhovne prisile koju osjećaju takvi – ‘veliki ljudi’, a koja se ogleda u tome da čovječanstvo pokušaju učiniti sretnim. U tom duhu, napisao je, po mom ukusu, vrlo površnu Povijest Zapadne filozofije, koju danas na svakom buvljaku možete kupiti za 20-30 kuna, ali i meni, vrlo dragu, knjižicu Osvajanje sreće iz koje (u Minervinom izdanju) u nastavku donosim citate. Čini se da je Bertrand Russell pošto-poto htio ukazati na to da je sreća pojedinca, a ne društva, ono čemu treba težiti. Njegova formula izrazito je jednostavna – smanjiti zanimanje za samoga sebe. I ovo što ćete sada pročitati gotovo da ne sliči Bertrandu Russellu:
U mladićkom dobu mrzio sam život i stalno bio na ivici samoubistva i jedino me od toga uzdržala želja za znanjem što više matematike. Sad naprotiv, ja uživam u životu; čak bih smeo da tvrdim da svakom godinom sve više uživam u njemu. Dijelom je to došlo otuda što sam otkrio koje su stvari koje najviše želim i postepeno sam i došao do mnogo njih. Dijelom je to došlo otuda što sam uspješno odbacio predmete svojih želja – kao što je postizanje nepobitnog znanja o ovom ili onom – kao u osnovi neostvarljive. Ali velikim dijelom došlo je to uslijed smanjenja zanimanja za samoga sebe. Kao i drugi koji su dobili puritansko vaspitanje, ja sam imao običaj da razmišljam o svojim grijesima, ludostima i slabostima. U vlastitim očima izgledao sam – bez sumnje s pravom – kao primjer bijednika. Postepeno sam postajao ravnodušan prema sebi i svojim slabostima; svoju pažnju sve više sam usmjeravao na vanjske stvari: stanje svijeta, razne grane znanja, na pojedince prema kojima sam osjetio naklonost. (…) Zanimanje za sebe, naprotiv, ne vodi djelatnosti naprednog karaktera.
Nekad pomislim da je doista pogrešno razmišljati o duhu kao o nečemu ‘opipljivom’, nečemu što stvarno postoji na ovom svijetu. Možda je značenje sintagme ‘biti duhovan’ samo u tome da se misli otklone od Ega i njegovih stremljenja u životu. Biti duhovan, da zapravo znači – biti sposoban promatrati prirodu oko sebe bez upliva interesa svog Ega – samo to. Umjetnik se tako posvećuje svome djelu, filozof – nekom pitanju, znanstvenik – znanstvenom predmetu, a ‘religiozni otac’, više od svih, a čemu drugom doli – obuzdavanju razmišljanja o sebi! A što može više obuzdati jednu egoističnu prirodu, jedan Ego, od misli da na svijetu postoji netko važniji od njega, naime, Bog… Sva duhovnost religija možda leži samo u tome…
Moram priznati i da mi se stil pisanja Bertranda Russella u knjižici Osvajanje sreće nekoć jako dopao. Nepretenciozno, iznenađujuće iskreno, Bertrand Russell piše o fobijama svoje mladosti. I bez obzira što većinu savjeta koje je u njoj udijelio nisam primijenio na svoj život, i danas volim zaviriti u tu knjigu. Najviše pogrešaka u životu učinio sam jer nisam mogao podnijeti dosadu, a što o dosadi kaže ovaj matematičar i filozof?
Izgleda da je dosadno izrazito ljudska emocija. (…) Za moralistu dosada je životno pitanje, jer je barem polovina grijeha čovječanstva izvršena iz straha od nje (ratovi, pogromi i sl). (…) Ima dvije vrste dosade od kojih je jedna plodonosna. Plodonosna nastaje iz odsustva opojnih pića «iliti» uzbuđenja, a zaglupljujuća iz odsustva životne aktivnosti… Život pun uzbuđenja iznuruje i nama su potrebni sve jači poticaji da bi došlo do podrhtavanja koje se smatra osnovnim dijelom zadovoljstva… Za sretan život neophodno je podnijeti izvjesnu mjeru dosade… Ritam života Zemlje je spor…
Koliko god vam trubio o ufanju Duhu a ne Egu, iz svoje kože ne možete izići! Uvijek ćete ‘samo s tom glavom’ promatrati i razmišljati o svijetu koji vas okružuje. Stoga, ne čini se suvišnim ukazati na par savjeta Bertranda Russela o tom aspektu našeg upojedinačenja, pogotovo jer ste još uvijek mladi (ili se barem u duši takvim osjećate) jer…
Za mnoge mlade ljude izuzetnih odlika mlado doba je doba velike nesreće… Pogotovo ako žive u malim mjestima gdje nemaju prilike upoznati zanimljive ljude i voditi srodne razgovore. Inteligentan čovjek koji živi u velikom gradu već je u drugačijoj poziciji… Ako neki čovjek pođe putem prave karijere i u pravoj sredini, on u najviše slučajeva može da izbjegne društveno gonjenje, ali dok je mlad i njegove vrijednosti nisu ispitane, podložan je da bude na milost i nemilosti neznalica koje sebe smatraju pozvanim da donose sud o stvarima o kojima ništa ne znaju, i koje se razbjesne na pomisao da tako mlado lice zna nešto bolje od njih, s tolikim iskustvom. Mnogi koji su konačno izbjegli despotstvo neznanja, preživjeli su tako tešku borbu i toliko dugotrajan pritisak da su na kraju ogorčeni i oslabljeni u svojoj energiji. Postoji podesna teorija da će genije uvijek da se probije i, pozivajući se na tu teoriju, mnogi smatraju da gonjenje mladih talenata ne može da napravi veliku štetu. Nema nikakvog osnova da se prihvati ta teorija… ima ih i koji su propali u mladosti. I tu nije u pitanju samo da se nekako probiju, nego da se probiju bez ogorčenja i s neokrnjenom energijom… Sve više se ukazuje mogućnost da biramo društvo na osnovu srodnosti duša nego prostog susjedstva. Sreća se uvećava druženjem s licima sličnih ukusa i sličnih mišljenja.
Ovo mi se čini najvažnijom porukom Bertranda Russella. Kopirao sam je drhtavom rukom, jer se ovaj slučaj, vjerujem, umnogome odnosi i na moju muku. Genij, dakako, nisam, ali da sam nakupio ogorčenja u sebi, jer se u mladosti nisam imao prilike družiti “s licima sličnih ukusa i sličnih mišljenja” – to je i sada moj dojam. Međutim, kad malo dublje zavirim u sebe, vrlo brzo razaberem i razlog koji je doveo do toga i koji mi se neće svidjeti. Sve je to, i opet, zbog mog kukavičluka. Nikada nisam bio spreman otići, napustiti sredinu koja me je gušila i početi živjeti iznova, po svom ukusu. Možda, mi duhovni, nikada nismo u potpunosti spremni prepustiti se životu. I zbog toga nikada u životu ne dolazimo do stvari koje želimo… Ali, iako nam je ‘karta zanimljivija od teritorija’, ne smijemo smetnuti s uma da se u životu i za ‘kartu’ valja boriti…
O Duhu i njegovim Moćima 
Holden Kolfild said,
Srpanj 2016. u 4:21 pm
Bravo! …i hvala za ovaj članak!
Ako te ne mrzi pročitaj uvodni članak mog bloga, biće ti jasnije zbog čega se zahvaljujem. Sve ovo je za mene veliki podstrek da ne stajem više i pre nego što sam zaista počeo. Meni je moj kukavičluk već godinama u nazad potpuno jasan, ali zaista – dosta je bilo!
Magičar said,
Srpanj 2016. u 8:48 pm
Hvala ti, Holdene, za lijepe riječi o ‘mojim riječima’, ja sam svoje lijepe riječi za ‘tvoje’ (i sjajnu ideju) upravo ostavio na tvom blogu… 🙂 pa se čitamo!
Holden Kolfild said,
Srpanj 2016. u 4:46 pm
Poruka koju sam ostavio na mom twitter i FB nalogu…
Zaista vredno pažnje, sjajan blog:
caninho said,
Srpanj 2016. u 6:37 pm
I hate small towns because once you’ve seen the cannon in the park there’s nothing else to do.” – Lenny Bruce 😀
Magičar said,
Srpanj 2016. u 8:49 pm
Pogodi Caninho, kao i obično, točno u sridu! 🙂
saschaein said,
Srpanj 2016. u 10:47 pm
ovo ovoliko čitanje je takođe velika borba
mada treba nekad presjeći i u drugim stvarima
kako ko, kako gdje i kako kad, i kako kako …
a između ega i Božanskog mislim da postoje i mnoge druge dimenzije bićevnosti kao stepenice našeg uzrastanja.
Sebe ne smijemo odbaciti, jer već smo odbačeni i to je problem, mislim. A to je više od ega i manje od Boga za početak.
Pozdrav.
Magičar said,
Srpanj 2016. u 11:30 pm
Možda sada već i pretjerujem s tom pričom o Duhu i Egu, @saschaein, to pisanje nekad mi se čini i samo nekom mojom privatnom borbom, ali kasnije, opet osjećam da to nije tako… Ali da postoji mnogo toga između, sve te nijanse sivog, a može i plavog i žutog, to svakako, i možda je vrijeme da upravo tomu posvetim svoje razmišljanje barem na neko vrijeme… a ne da samo drobim o ovim neumitnim krajnostima koje me polako i sve više izluđuju… 🙂
Livia Less said,
Kolovoz 2016. u 12:08 pm
Namučio me dobrano na ispitu iz logike. Na kraju sam samo njega zapamtila.
Magičar said,
Kolovoz 2016. u 10:21 pm
Mene nije, Livia, ali moraš priznati, zanimljiv mu je bio život!
babeidede said,
Kolovoz 2016. u 6:38 pm
U poslednjem pasusu si pokazao hrabrost uprkos “kukavičluku”. Priznati sebi, reći naglas ipak je nešto. Šta misliš, sada, naspram onog vremena koje nije bilo obuhvaćeno internetom, da li su se mogućnosti povezivanja sa sebi sličnima povećale ili je to samo privid ili nešto treće?
Magičar said,
Kolovoz 2016. u 9:56 pm
Moguće je drage @babeidede, upliv medija je postao strahotan i za dobre i za loše stvari… ja jako cijenim riječi, razgovor, i drago mi je bilo otkriti (putem ovog bloga) da ima sličnih duša poput moje, ali nisam siguran koliko mi je to pomoglo u fizičkom svijetu… Izuzev nekolicine srodnih duša, druge u stvarnosti i dalje ne susrećem… Ovakvi ‘razgovori’ vode se samo u mladosti, po birtijama i studntskim kantinama, barem to je bilo moje iskustvo, a izgleda, eto i u starosti… 🙂 što me iskreno raduje… Jer, ne znam što bih bez pisanja i ovakve razmjene mišljenja…
babeidede said,
Kolovoz 2016. u 11:41 pm
Sad smo zamenili stecišta mladosti za internet niše starosti. 🙂 Mene iskreno raduje svaki susret i svaka razmena misli u kojoj osetim da smo “zajedno” baš tada i baš u tom trenutku. I to smatram retkošću i kao takvu je visoko vrednujem. Ah, pisanje. Ni ja ne znam šta bih bez njega, odnosno onda kada ne pišem, a ima takvih perioda, to mi ne prija. Ponekad mi je pisanje mehanizam za čupanje iz kovitlaca razmišljanja koja onda nekako presložim po uslovno rečeno – algoritmu.
Hvala ti na ovako dobrim tekstovima. Veliko mi je uživanje da navratim u tvoju oazu.
Magičar said,
Kolovoz 2016. u 9:31 pm
Hvala i tebi na lijepim komentarima! Malo sam stigao zaći na babeidede blog i uistinu naišao na sjajno pisanje! Sigurno ću zaći češće! Uvijek kažem da je magija stila ono što nas privlači pisanju. Mi bi sve što vidimo i doživimo oko sebe jednostavno rekli još i na svoj način… i po tome se prepoznajemo. Sad, nisam siguran koliko vas (baba i djedova) ima… 🙂 ali crtice (https://babeidede.wordpress.com/2016/06/17/48-crtice/) su sjajne!
babeidede said,
Kolovoz 2016. u 9:41 pm
Hvala, hvala i hvala tebi @Magičare. 🙂 Jeste, jedan događaj zaista može biti napisan na nebrojeno načina. Hvala ti na poseti i čitanju i svrati kad god hoćeš. Kod mene je svaštara baš, baš, al’ da se probrati. 🙂