Kolovoz 2016.
Povratak gramatologiji (ili kako izbjeći da nam ‘episteme’ završi u raljama retorike)
JACQUES DERRIDA: O gramatologiji
Derrida mi se ponovno nalazi u rukama; on i njegova O gramatologiji. Jedna teška knjiga. Tko ju još čita 2016-e? Ako se i čita, onda se to čini iz ‘povijesnih razloga’ ili u ‘obrazovne svrhe’ kako bi se istaknula samo jedna faza u razvoju književne teorije kojoj je zabranjeno ponoviti se. “Znate, jedan krug književnih kritičara i filozofa 1960-ih i 1970-ih tako je razmišljao… nazivali su se poststrukturalistima… dok mi današnji (i)pak drugačije razmišljamo!” Kako to ‘drugačije’? U Akademskom pismu Dubravke Oraić Tolić čitam da smo postali retoričari, da smo svoje probleme (uključivo i onaj jezika) riješili na način da smo naučili o njima lijepo pričati (i diskutirati). Nakon proglašavanja ‘kraja znanosti’ (Horgan), ‘kraja povijesti’ (Fukuyama), i još nekolicine drugih ‘krajeva’, uplovili smo u novo doba u kojemu je naše novo ‘oruđe’ mišljenja postala retorika…
Bez daljnjega da knjigu Dubravke Oraić Tolić držim sjajnim štivom koje osim što mladog znanstvenika uči kako napisati znanstveno djelo, izlaže i vrlo jezgrovit i poučan pregled povijesti znanosti… Međutim, ostaviti znanost u raljama retorike, čitaj ispraznog blebetanja makar i o uvjetima episteme, i deklamirati da se problem time riješio, e preko toga ipak nisam mogao prijeći… Ako je istina grozna, a čini se da jest, pogotovo po tu našu episteme, treba joj ili hrabro pogledati u oči ili se zaogrnuti nekim onto-teološkim šalom koji ćemo uvijek naći pri ruci, u blizini.
Preko djela Jacquesa Derride ne možemo tek tako prijeći. Međutim, sve upućuje na to da se je već prešlo. Ne samo Dubravka Oraić Tolić, nego i mnogi drugi znanstvenici koji su svoju zrelost (a u nekim slučajevima i genijalnost) zadržali ili (su je) dosegli u prvim godinama novog milenija, na neki svoj način šutke prelaze preko djela francuskog mislioca koje oduzima svaku riječ. Ako, primjerice, jedan Peter Sloterdijk grmi da mu je dosta rasprave u jeziku, jer smo čitavo 20. stoljeće potrošili na nju – što više reći… Ne bih se iznenadio da mu njegov doživotni oponent u mišljenju, Jurgen Habermas, na toj odluci stisne ruku. S druge strane, sâm Derrida u O gramatologiji napominje da znanost, a pogotovo filozofija, još nisu spremni za njegovu misao, za to ‘znanstveno ustanovljavanje gramatologije’, ako je ono uopće moguće… I čini se da to nisu ni danas.
Podsjetimo, francuski filozof Jacques Derrida na vrlo je suptilan način ukazao na granice našeg mišljenja i jezika, koji su uvijek i nekako uvjetovani pismom, običnim znakom, a ne ‘živom riječi’, govorom, idejom, i čija se vjerodostojnost opravdavala njihovom, naoko očevidnom, prisutnošću u zbilji (pa odatle i imamo izraz ‘metafizika prisutnosti’). ‘Metafiziku prisutnosti’ ili logocentrizam, kao što znamo, zagovarala je velika većina filozofa Zapadnog kruga, a njezin najveći zagovaratelj bio je, dakako, Martin Heidegger. Međutim, to nije tako, tvrdi Derrida. Naše iskustvo započinje iz sredine, uvijek putem posrednika. Taj je posrednik znak (a nikako logos ili bitak) koji postaje nadomjestak za zbilju. Čista neposrednost ne postoji; ona je uvijek izvedena. Ključni pojmovi Derridina diskursa su, pored pisma, znaka i nadomjestka – i razlika i trag:
Ovaj zajednički korijen, koji i nije korijen, već zakrivanje izvorišta [podsjetimo, polazi se od sredine], i nije zajednički, jer se vraća samo dosadnom upornošću razlike, ovo neopisivo kretanje same razlike koju smo strateški nazvali tragom, granicom, ili razlikom, može se nazvati pismom samo u povijesnoj ograničenosti, tj. u granicama znanosti i filozofije.
Derridi nikako nije bila namjera stvoriti neku novu metafiziku, a onima koji mu spočitavaju da se i njegov tekst može na isti način ‘dekonstruirati’ kao što on to čini čitanjem drugih tekstova (ponajviše Heideggera, Rousseaua, Levi-Straussa i dr.) valjda postaje jasno da on ovdje vrlo pažljivo rabi jezik kako bi samo ‘strateški’ opisao nešto što je samo ‘neopisivo’, ili samo trag… ili razlika ili i jedno i drugo! Kad dođemo do pisma, mi smo već u omčama znanosti i filozofije! Naravno, da se takav način razmišljenja nije nailazio na veliki broj pristalica među filozofima i znanstvenicima Zapadnog kruga. Pa tako, u sarajevskom izdanju knjige O gramatologiji, u okviru biblioteke Logos čitamo:
Tu je odista potrebno razumjeti ovu neovlaštenost znanosti koja je i također inkompetencija filozofije, zatvorenost episteme. [Jer] posebno one ne žele vraćanje predznanstvenom ili nižem filozofskom obliku govora…
Kada se nastoji raspravljati o razlici, tragu, uvjetima samog pisma, a onda i same znanosti i filozofije, paradoksalno, prisiljeni smo izići iz tradicionalne znanosti i filozofije, a što nijednom znanstveniku i filozofu koji je čvrsto ukorijenjen u njoj, zasigurno nije milo, barem u početku. Čak ni Derrida nije siguran što je to što bi se trebalo zasnovati, ali mu je barem dao naziv – gramatologija. Po Derridi, ona bi bila (ipak) znanost o uvjetima episteme per se! Za gramatologe, dosadašnje mišljenje trebalo bi biti…
… jedno neutralno ime, bjelina u tekstu, nužno neodređeno kazalo jednog doba… Na određeni način, “mišljenje’ ne znači ništa… Misliti znači ono što mi još nismo otpočeli činiti: ono što, po mjerilu pisma, otpočinje samo u episteme.
I kako se filozofi i znanstvenici ne bi osjećali jadnima nakon ovih riječi… Postaje sve jasnije zašto su ovog filozofskog drznika s etiketom poststrukturalizma na sebi (kao samo jednog pravca u mišljenju pored drugih) na koncu prognali u povijesnu ropotarnicu ideja…
I tog i takvog Derridau odlučio sam čitati na obiteljskom ljetovanju u Vodicama. Saplićući se i probijajući između gusto postavjenih ručnika na čuvenoj vodičkoj Plavoj plaži, s patkom na napuhavanje u jednoj, i rukom svoga sina u drugoj ruci, u isto sam se vrijeme u svojoj glavi saplitao, podizao i dalje probijao kroz strukturu, učinilo mi se, najdublje misli koje je čovječanstvo (u svojoj misaonoj povijesti) ikad iznjedrilo. Uz glas Mate Bulića koji je dopirao iz jednog lounge-bara pored mora, zagledan u ravnu crtu horizonta između razbacanih otočića vodičkog akvatorija, razmišljao sam o tome kako je čovječanstvo kroz misao ovoga čovjeka možda za trenutak spoznalo svoje pravo mjesto u ovome što nazivamo ‘okriljem prirode’ – da bi na tu spoznaju zaboravilo. Moguće je i da će se čovječanstvo ovoj misli, koju, by the way, još nismo obrazložili i opisali u svojoj punini, u budućnosti ipak vraćati, jer nekako ne mogu zamisliti da je budući slobodni duhovi ignoriraju, iako mogu zamisliti da ju na dulje vrijeme prekrije prašina vremena…
Čitajte Derridu, znam da je težak, ali polako…; dajte mu vremena; ne dajte da misao koju je izrekao padne u zaborav, siguran sam da na njoj možemo graditi… možda i taj navikani vrli novi svijet. Ma kako na prvi pogled izgledalo da je njegova misao o pismu daleko od stvarnih životnih problema, ona to nije. Dobra strana ovog bloga je što imam tu nezasitnu želju da vam prenesem zašto nije, ali mi obrazloženja nikada ne stanu u jedan odlomak, jedan post. Potrebni su mi njih tisuću. Ali i o tome sam prestao brinuti. Jer čak i kad prestanemo pisati – ostajemo u tekstu, ili kako već glasi čuvena Derridina rečenica koju u svojoj Književnoj teoriji ističe i Jonathan Culler – Il n’y a pas de hors-texte – priroda nema svoj tekst…
O Duhu i njegovim Moćima 
Holden Kolfild said,
Kolovoz 2016. u 12:11 pm
Kanim se da podelim ovu stranicu na svom FB nalogu, ali razmišljam o svrsishodnosti.
Ipak moram postaviti ovaj vrhunski članak i nadati se da će ga bar nekolicina koji me prate razumeti, jer u suprotnom… i šta će mi onda taj FB nalog?
Magičar said,
Kolovoz 2016. u 6:01 pm
Ne moraš se time zamarati, @Holdene, ali ako si to učinio, dobro je, nisam tako često na FB-u, a Magičar u meni uopće ga ne posjećuje… Gdje bi On – ovakav, na Fejs – takav… 🙂 Ali tvoj prirođeni aktivizam to od tebe definitivno zahtjeva… puno si angažiraniji od mene, a kod mene je po tom pitanju možda i nastupila lijenost…
Holden Kolfild said,
Kolovoz 2016. u 6:48 pm
Ja sam u svoje bitke tek krenuo 😀
Usput, prezadovoljan sam brojem pregleda i tim malim brojem kojima se svidja i u potpunosti razumeju tvoj članak 😉
Nisam očekivao ni toliko… 😦
Magičar said,
Kolovoz 2016. u 12:38 am
Tnx., @Holdene!
caninho said,
Kolovoz 2016. u 4:45 pm
još jedan odličan tekst i moram priznati ponešto izvan mog domašaja… i pošto je tako znam da ga ne bi trebao komentirati ali ja ću to naravno ipak učiniti 😀 … ma čini mi se da u ponekim trenucima upadaš u zamke …” Ako je istina grozna, a čini se da jest, a pogotovo po tu našu episteme “…mislim, nisam siguran da bi to baš Derrida tako rekao ako je taj kakvim si ga prikazao, jer sumnjam da bi koristio riječ “istina” , pa ni episteme, jer nisu li upravo ti pojmovi prvi podložni dekonstrukciji… ako on u svojim tekstovima ipak koristi te pojmove, onda mi je to malo čudno. ispravi me ako griješim…
Magičar said,
Kolovoz 2016. u 6:20 pm
Imaš pravo, @caninho, možda sam trebao reći “stanje stvari”, ali mi je ‘istina’ na tom mjestu bolje zazvučala… drugim riječima, upao sam u zamku liričnosti odnosno stila! Ipak Derrida rabi i jedan i drugi pojam, ali u zagradama, kako on to kaže… Međutim, moja rečenica doista nije takva, nije derridijanska… pa ti komentar stoji!
Ovim komentarom, međutim, otvorio si pitanje je li se pojam istine baš do kraja može dekonstruirati, jer, nije li istina zapravo subjektivna… a to upravo tvrdim u jednom od ranijih postova… Po jednoj mojoj drugoj teoriji, u koju si također u natruhama upućen, istina ima koliko i materijalnih točaka/tijela, jer potonja svijet doživljvaju kroz svoje prostorvrijeme… Čini mi se da je upravo to put kojim bi mogli krenuti u zasnivanju gramatologije, jedna čvrsta točka u moru pomičnih, ali nemoj me uzeti za riječ! 🙂
Predlažem da skoknemo do Platonove spilje na vino i to u miru raspravimo…. a možemo i do njegova Svijeta Ideja, ali tamo je i dalje uobičajena gužva! 🙂
caninho said,
Kolovoz 2016. u 9:44 pm
ma u spilji smo svi non stop…trebaju nam pojedinci koji će skoknut povremeno van i upiti malo svijetla. mislim da si ti na tragu i da si izabrao dobar put s tim Derridom.
saschaein said,
Kolovoz 2016. u 2:28 am
Ostaviti malo traga u Pustopoljini, a da ne mora ništa od ovog rečenog biti posebno važno:
Derida nije sam sebe dekonstruisao, čime je dokazao svoju nezrelost. Dakle, ostalo se na diskursu, ne na velikom djelu. Ali, ne treba sve rečeno potpuno ni odbaciti, jer i mi smo tu negdje na ,,pola“ puta do Istine …
Istina, čini mi se, NE može biti od svijeta sjenki ili svijeta nužnosti, Istina JE u Slobodi koja je j(J)edno prvobitno stanje događanja, Zavičaj koji se ponovo osvaja unutrašnje, a zatim i vanjski svijet kao refleksija se mijenja ili nestaje, što, naravno, nema veze s ikakvim uništavanjem sebe ili drugog. Nestaju samo odrazi u vodi. U tom smislu svijet i jeste krhak. Gasi se. I više neg dekonstrukcija. Istina jeste Lična (bolje reći nego sub-jektivna), ali je istovremeno i Apsolutna, što je Mistično, naravno, a kako bi drugo i bilo, jer jedino se možemo sami uvjeriti sopstvenim prebivanjem u Istini (grč. Mistikos) s kojom smo Individualni (Lični, ne personalni ili subjektivni), ali i Apsolutni u isto vrijeme – a to vrijeme jest Trenutak. Naš spoljašnji svijet se mijenja kroz ostvarivanje takve samosvijesti vraćanjem tačaka u njihov Izvor ili Centar njihova kruga po kojem se vrte, ali to ne mijenja subjektivne svjetove drugih ili svijet kolektiviteta, jer bezbroj svjetova mogu da se prostiru jedni kroz druge bez problema, jedni drugima da ne smetaju, što je opet velika misterija. Zato je ovakav svijet jedan od najboljih po Lajbnicu, ali baš ovaj svijet sjenki jedan od najgorih po Šopenhaueru. Istina kao takva (uvijek Istinita) postoji prije racija, i prije čovjeka, prije svijeta, van pećine i bez sjenki, može je doseći filosofija (ne naučno), jer filosofija je posebna vrsta Ljubavi, i umjetnost, npr. Sve Tačke bi mogle biti i čvrste i pomične istovremeno, samo osvještenost je upitna svake tačke za sebe. Svijet bi mogao biti Čudesan onako kako o tome bajke pripovjedaju, a one i jesu najčitanije.
Nauka, bilo koja, upravo jer dolazi tek nakon filosofije, nikad neće moći naučno doseći istu, jer filosofija nije naučna, iako može da se koristi i naukom, kao i svim drugim u nižem stepenu Saznanja ili Stanja kao Događanja. Filosofija može odrediti tok nauci, ali nauka filosofiji ne može ništa odrediti, jer je nižeg ranga ta kakvu je zvanično poznajemo. Takođe i pojmovni jezk dolazi kasnije od Istine, kao i čovjek pa u Istini se može jedino prebivati i ništa o tom pojmovno reći, jer pojmovi nisu tako bogati niti je čovjek Istinit.
I upravo je nauka niža od te prednaučne filosofije. Na sreću. Ali, čitamo mi i Deridu, to nije problem. Čitamo čak i žutu štampu povremeno.
Pozdrav.
Magičar said,
Kolovoz 2016. u 11:09 am
Kao da mi odgovara i piše komentar neki novi Derrida, @saschaein…
“Naš spoljašnji svijet se mijenja kroz ostvarivanje takve samosvijesti vraćanjem tačaka u njihov Izvor ili Centar njihova kruga po kojem se vrte, ali to ne mijenja subjektivne svjetove drugih ili svijet kolektiviteta, jer bezbroj svjetova mogu da se prostiru jedni kroz druge bez problema, jedni drugima da ne smetaju, što je opet velika misterija.”
Ova rečenica ti upravo zvuči derridijanski… i vrlo je zagonetna, i sam priznaješ da to jest (misterija!). Jedino u čemu se, po mom mišljenju, razlikujete jest što ti pojam Istine ne stavljaš u zagrade kao što on to čini, nego Istinu držiš stvarnom, ‘prisutnom stvari’, pa se, po Derridi, ponovno zapetljavaš u lance stare ‘metafizike prisustva’ i logocentrizma… Neznanje je suđeno i episteme može biti samo tekstualno. Zato bi ti bilo vrlo zanimljivo pročitati Derridu, jer i njemu tvoj način kontemplacije nije stran. Jedino, što je za njega istinska misterija Razlika i Trag koji ostavlja za sobom koji je dovoljan za uporabu Znakova i tvorbu Pisma… A ako bi bio prisiljen reći u čemu to obitavamo, onda bi za Istinu kazao da je Sredina (između svega i ničega) … 🙂
saschaein said,
Kolovoz 2016. u 2:30 am
I moja istina je još uvijek u zagradi, jer ja sam ta zagrada, inače,
ima i Ona koja je Slobodna, koja važi
kad nas ne bude ovakvih zagrađenih ili kad nas tek bude Bilo,
jer prije zagrade bješe Sofija, i Logos (ne logika)
u tom smislu i filosof je prije pojma
u Vatri Vječnoj Heraklita
pomagali su stvaranju, kreiranju ili nastanku ili pojavljivanju, kako god, svijeta, Sofija i Logos. Ali, šta je sad Znanje? Taj trag Deridin je vjerovatno starogrčka Tragedija kad se spozna da ima nešto dragocjeno izgubljeno, a naše. J
Pitanje je, ima li neko događanje, preobražaj šta zahvata, ili samo kontempliramo ili spekuliramo ili teoretišemo u modernom smislu te prenosimo to dalje, a da nam još uvijek (kjerkegorski) nije dobro?
O.K. čitaćemo Deridu.
Magičar said,
Kolovoz 2016. u 12:50 pm
“I moja istina je još uvijek u zagradi, jer ja sam ta zagrada…” Odista, lijepo rečeno, @saschaein. Sa svojom kontemplacijom, dakle, ti si ‘prije pojma’, a možda i znaka. Ako ti je svejedno kako to nazvati (Sofija ili Logos), onda si tim autentičniji i zaštićeniji od derridijanskih napada, jer on napada samo one koji se pozivaju na jezik… A mogu tek naslutiti što misliš pod tom Vječnom Vatrom Heraklita… Zato i čitamo Heraklita, Hamvasa i slične autore čija riječ je tu da opija, a ti bi pridodao – i da podsjeća na nešto izgubljeno što postojanje omogućuje čovjeku, što bi rekli informatičari, po defaultu… 🙂
Drago mi je da ćeš se u svom čitanju prihvatiti i Derride!
blarcsy said,
Kolovoz 2016. u 9:34 am
Ernest Gombrich kaže da su slike prirodnije od riječi jer su znak što ga dijelimo sa životinjama…
Magičar said,
Kolovoz 2016. u 3:10 pm
Slažem se, a što tek reći za zvuk, Zlatko …? 🙂