Rujan 2016.

Mrak i svjetlo u životu Gorana Bareta i Majki

Posted in Iz sve snage, MAJKE, UMJETNOST - POSTMODERNA GLAZBA tagged Goran Bare, MAJKE, Rock & roll u 11:39 am autora/ice Magičar

MAJKE: Iz sve snage (Razum i bezumlje)

Prije nekog vremena, na ovom istom mjestu pokušao sam braniti tezu po kojoj nije bilo isto svirati rock & roll prije i poslije prvog ispaljenog metka u ratu na ovim prostorima, zbog inherentne mirnodopske prirode rocka, ne samo kao glazbe, nego i kao svjetonazora i stila života. Međutim, čini se, da me barem jedan band s ovih prostora u tome demantirao. Radi se o vinkovačkim Majkama. Rock & roll koji su ovi momci prašili 1990-ih, na nekoj okvirnoj ljestvici snage, definitivno, slobodno može stajati u rangu rock & rolla koji se svirao po nekad popularnim klubovima bivše države (Kulušić, SKC i sl.). Zato, da bih obranio svoju tezu, ako ne o smrti, a ono barem o prisilnom umirovljenju rock & rolla na prostorima bivše države nakon početka rata – prisiljen sam, kako bi kazao Derrida, dio ‘svoga pisma’ posvetiti Majkama.

Najprije moram priznati, da se doista radi o bandu koji je slavu stekao u ratnim 1990-im, ali i da je, autorski, izvođački, scenski – kakav god – sazrio u mirnodopskim 1980-im. Dokazuje to i njihov prvi album Razum i bezumlje objavljen za nezavisnu diskografsku kuću 1990., a to znači – još za vrijeme bivše države. Već na tom albumu, Majke su ono što su i kasnije na svim drugim albumima: žestoka, neprikosnovena rock & roll skupina, banalno-jednostavnih gitarističkih rifova, duboko-životnih Baretovih stihova, s neizmjernom, ali doista, neizmjernom količinom snage… Članovima banda kao da nije bilo dovoljno samo žestoko svirati, trebalo im je i smisliti pjesmu koja bi bila najbolji izraz onoga što su bili  – čista snaga… Iz sve snage, definitivno, pjesma je koja je obilježila, ne samo prvi album Majki uz Putujem i Zbunjen i ošamućen i dr., nego i čitavu njihovu karijeru… Ali, prema mom mišljenju, tu snagu, Majke su mogle steći samo u jednom dobu, duboko mirnodopskom po svojoj biti, apolitičnom i ‘kulturnom po sebi’, onom u kojemu se jedna politička tvorevina raspadala (u ovom slučaju čak i nebitno koja!) i u kojem je, samo iz tih razloga, kultura došla u prvi plan… dobu 1980-ih…

Naslov drugog albuma Majki – Razdor – sve govori. Jugoslavija se raspala, ali su Majke, začudo, zadržale snagu. Nakon što se šest baklji na zastavi bivše države ugasilo, gori još samo Fantastična vatra Majki. Budi ponosan pjesma je ‘sljednica’ Iz sve snage, krunski dokaz da se snaga zadržala. Album obilježava posveta 1989-oj, godini u kojoj je band očigledno dosegao svoju zrelost, ali i izgubio važnog člana postave; u prometnoj nesreći smrtno je stradao Marin Pokrovac, možda i autor glazbe kompozicije Iz sve snage… ali to samo slutim (nigdje ne postoji informacija koja to potvrđuje). Bare mu posvećuje istoimenu kompoziciju s oprečnim osjećajima:

Devetsto osamdeset deveta
Izgubio sam osmjeh koji mi je poklonila

Jednostavnost gitarističkih akorda svih njihovih pjesama bez problema je podnosila izmjene glazbenih autora skladbi; od Marina Pokrovca, preko Ivice Duspare (prvi album) do Zorana Čalića (od Razdora pa do Puta do srca sunca). Usporedo, sve stihove pjesama potpisuje neprikosnoveni, neponovljivi Bare.

I upravo on, Goran Bare, ubrzo postaje ikona Majki i hrvatskog rock & rolla u cjelini. Ako je igdje još rock & roll utjelovljen, kao što je to nekad bio, primjerice, u Jimiju Hendrixu ili Jimu Morrisonu, danas je on to u tijelu Gorana Bareta. Goran Bare, ‘mršavi pas’, čini se i doslovno kao ‘živi leš rock & rolla’.

I eto, prije nekoliko dana, dobio sam priliku poslušati Majke uživo, nakon tolikih godina… Dakako, nije to bilo više ‘iz sve snage’, prije bi se reklo da su momci ‘na pol snage’ i u daljnjem opadanju, što nije neočekivano, ali karizma Majki, a pogotovo ona Bareta, ne čini mi se manjom. Kilmisterova cigareta u ustima, patnički izraz Baretova lica, i ona njegova crna majica koju stavlja preko glave kako bi izgledao poput žena koje su slijedile Isusa (jesu li one bile te ‘majke’ na koje je Bare oduvijek mislio? dobro pitanje!); pored toga, čisti, punokrvni rock & roll u pozadini, sve to, opet me je ostavilo bez daha…. Pa sam počeo ovako razmišljati. Što si Bare umišlja? Ono što je on mislio da je ‘mrak’ njegova života, period 1990-ih s Majkama, u kojem se drogirao do besvijesti, bez kontrole, i iz kojeg se pjesmuljkom Put ka sreći pošto-poto želio izvući, to razdoblje, zapravo je predstavljalo razdoblje istinskog stvaralačkog svjetla u njegovu životu. Dočim, razdoblje 2000-ih, koje je navijestio pjesmuljkom Put ka sreći, u kojemu se započeo samo ‘kontrolirano drogirati’, ‘pod nadzorom doktora’ (kako nam je to objasnio na koncertu) – zapravo se odnosilo na razdoblje koje je dovelo do stvaralačkog mraka u njegovu životu. Uostalom, to je pokazao i razlaz s Plaćenicima na samoj promociji njihova trećeg albuma 2006. Ubrzo nakon toga, Majke su ponovno oformljene a povratnički koncert održan je u zagrebačkoj Tvornici već u veljači 2007…

Premda im je snaga, prirodno, već u to doba, na samom izmaku, momci uspijevaju izdati još jedan album 2011. sa sumornom, ali izvanrednom Teške boje. Nije im za zamjeriti što možda više ne mogu prašiti u istom stilu, ali zato, karizma na njihovim koncertima još uvijek se može osjetiti… Nije ni čudo, jer, sad kad čovjek pogleda unatrag, Majke su bile istinsko svjetlo onog doba koje je na ovim prostorima zamračilo na svim područjima ljudskosti, od kojih neka, čini se, još nisu izašla iz svog mraka. I to ne smijemo zaboraviti. Kako bi zadržali tu Fantastičnu vatru u sebi, tijekom 1990-ih, gorivo im je bila droga, sigurno i alkohol, ali ono što posebno želimo istaknuti, u ‘svom pismu’, jest to da se ona zapalila i razbuktala prije toga, u jednom dobu, koje mi i sada, s ove distance, izgleda nestvarno… te se pitam je li stvarno postojalo… i u kojem sam, srećom ili nesrećom, bio odrastao… čudno poticajnom za sve slobodne duhove, dobu 1980-ih… dobu, za koje sam mislio, e ako se tako živi, živio bih ‘hiljadu godina’… dobu u kojem je, pogotovo za mlade ljude, život bio pjesma, rock & roll… i u kojemu nisu ‘gorjele’ samo Majke, nego i beogradski Partibrejkersi, novosadski Obojeni program, sarajevski SCH, ljubljanska Miladojka Youneed (očito je da sam sada izišao iz okvira strogog rock & rolla), genijalci Koja i Rambo, da bi 1990-ih došlo do velikog otrežnjenja u obliku cajki i rata… Nastaviti živjeti tim životom 1980-ih, makar u svom srcu, to je bio život Majki… To je moj odgovor i obrana teze da je rat na ovim prostorima ipak značajno naštetio rock & rollu… Majke su bile i ostale enklava, ‘slobodno područje’, koje začudo, i u to sam se uvjerio, i danas opstaje…

“A ti još plačeš… ?” Da, kad pomislim na vjerojatnost da se jedno takvo doba – ‘snage u rock & rollu’ – ponovi…

Permalink