Siječanj 2014.

U sadašnjem vidjeti propast prošlog

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, Saturnovi prstenovi, W. G. SEBALD tagged at 7:33 pm autora/ice Magičar

W. G. Sebald: SATURNOVI PRSTENOVI

Za Winfrieda Georga Sebalda saznao sam u iznenađujuće okrepljujućoj prepisci s hvalevrijednim urednikom jednog časopisa kojem sam ponudio svoje rukopise na objavu. Bio je to moj pokušaj doticaja s etabliranim književnim krugovima našeg podneblja i našeg doba…, ali koji se zasada po svemu sudeći pokazao bezuspješnim, a tu prije svega mislim na skretanje pažnje na moje pisanje, što mu je bila inicijalna namjera. Kakav god bio, priznat ili nepriznat, pisac se najviše mrzi u trenucima kada je prisiljen nekomu skrenuti pažnju na svoje djelo. Ipak, jedan dio mog bića likuje. Likuje zbog ‘otkrivenog’ Sebalda. Podsjetimo se: čitanje je isto što i pisanje; kada naiđete na nekoga čije vas pisanje ‘pogodi’, ono izaziva isti ushit u vama kao kad napišete nekoliko stvarno dobrih stranica…

Winfried Georg Sebald, Nijemac i germanist po vokaciji, za života zaposlenik engleskog sveučilišta, često natjeran u pogubne šetnje uz ‘njemački ocean’, s kojim u Engleskoj od sveg ‘njemačkoga’ ima jedini doticaj, definitivno, piše vrhunsku prozu. Već nakon nekoliko pročitanih stranica ovog književnog genija svog Noja najradije bih spalio u vatri; ne šalim se. Porazno je, međutim, i to da njegovu prozu vjerojatno ne čita mnogo ljudi. S obzirom na činjenicu da živimo u dobu u kojemu jedan nogometni menadžer u mirovini (Sir Alex Fergusson – sa štovanjem u svezi sveg nogometnog što se veže uz njegovo ime) drži vrh top liste najprodavanijih knjiga u Velikoj Britaniji u 2013. – to onda nimalo ne čudi. Književnici koji se bave društvom u kojem žive, već dulje vremena su na marginama zanimanja istog. Zbog toga postavio sam sebi sljedeće pitanje: je li današnje društvo doista sve manje brine o tome kako živi ili se više ne želi ogledati u ‘književnom ogledalu’ kako bi izbjeglo još jedan pogled na gluposti i taštine koji njime danas prevladavaju? U tom smislu, Sebalda se ne treba plašiti. On gleda u društvenu prošlost, a ne sadašnjost. Rastakanje društvenih slojeva, obrazaca ponašanja i vrijednosti jednog vremena, fizička propast građevina, vrtova, sela i gradova koji su ga krasili – njegove su omiljene teme.

Od prve rečenice, kojom počinje Sebaldova ispovijest, očarani ste vrsnoćom književnosti koja se valja pred vama:

U kolovozu 1992., kada su se dani pasje vrućine približavali kraju, pješke sam se zaputio kroz istočnoenglesku grofoviju Suffolk u nadi da ću nakon završetka jednog većeg posla na taj način uspjeti umaći praznini koja se u meni širila.

I gdje smo ‘kliknuli’? Recite mi, orlovi moji! Naravno, na ovome “…umaći praznini… ” koje samo potvrđuje moju ideju da se vrhunska književnost mora prepoznati, ako ne već u prvoj rečenici, a onda svakako u prvom odlomku romana. Jer, radi se o stilu! Uvijek se radi o stilu!

I ostala poglavlja započinju na sličan način, s tim, za mene već tipično sebaldovskim, znamenito-stilskim –  “kada sam…” –  u strogoj, gordoj jednini, koji se, izgleda, sasvim slučajno, na početku knjige prometnuo u “…kada su…” – ne manje gordom obliku trećeg lica množine. Pa tako čitamo, “Kada sam u kolovozu 1992. putovao prema obali, dan je bio zastrt niskim oblacima…” (II. Poglavlje); ili “Kada sam nakon večere krenuo u prvi obilazak gradskih ulica i uličica, kišni su se oblaci već bili razišli.” (IV. Poglavlje); i naposljetku: “Kada sam se u podne nakon odmora na žalu, popeo do zaravni Dunwicha iznad mora, postalo je neobično mračno i sparno.” (VII. Poglavlje).

Sebalda zanimaju teme koje izgleda nikoga ne zanimaju. Istočnoengleska grofija Suffolk, nakon njegova opisa, ne čini se privlačnim mjestom čak ni za imigrante. Puste obale i priobalje, zapušteni parkovi, urušeni gradovi, napušteni vojni objekti, iako s bogatom poviješću, danas se čine kao mjesta na kojima se Bog umorio izgovarajući ‘laku noć’. A tko bi rekao da se ta mjesta nalaze u današnjoj Engleskoj? Na brzinu otvaram Google Earth i upisujem Suffolk… ali ne mogu pronaći nijedan zapušteni park, oronuli ljetnikovac ili posječenu aleju dudova, dok se polja iz zraka, s visine od 6,73 km, čine oku ugodno obrađenima… Ni traga pustopoljini kojom je pisac bio okružen u romanu… A možda se ipak radi – kao što se uvijek radi – samo o piščevu pogledu, čitaj osjećaju… Sebald se tako razotkriva kao spisatelj nadaren da u sadašnjem vidi propast prošloga. Definitivno, to je motor njegove književnosti. Tako lijepe rečenice o propasti nigdje drugdje nećete pročitati. Ipak, jednu od meni najdražih rečenica u romanu posvećuje ribičima pogađajući njihovu bit točno po sredini:

Ne mislim da ti ljudi danima i noćima sjede uz more kako, kao što tvrde, ne bi propustili trenutak prolaska jata pišmolja, približavanja iverka površini ili prilaska bakalara obali, nego vjerojatno žele biti na mjestu na kojemu im je svijet iza leđa, a pred njima nema ničega osim praznine.

Zanimljivost može predstavljati činjenica da se u jednom povećem odlomku osvrnuo čak i na našu mrlju prošlosti – grozomorno, ‘najradije bih da ga ne spominjem’, ustaštvo koje se u svijetu najčešće dovodi u vezu s ubijanjima i mučenjima u logoru Jasenovac. Apsurd koji ovaj, ipak samo, književnik nije primijetio dok je ljeta 1992. u Banja Luci pregledavao dokumentaciju ustaških zločina u logoru Jasenovac, ogleda se u činjenici da su mu baš u to doba, u bosansko-hercegovačkom ratu, doslovno iza leđa ‘stasavali’, ‘našem Jasenovcu’, srpski logoraški pandani – Omarska, Manjača i dr. i u kojima su nastavljena mučenja i umorstva ljudskih bića…. Ali nemojte me krivo shvatiti. Politički nikada neću biti angažiran dok ovako jalovo i beskrvno osuđujem sve počinjene zločine na ovim prostorima. Bit ću poput M. Houellebecqa koji osjeća “najdublje nepovjerenje prema onima koji se hvataju oružja iz bilo kojih razloga”. Ipak, kada u književnosti naiđem na ‘nepotpune’ izjave ili svjedočenja u vezi počinjenih zločina, tužakat ću poput Isusa nukajući da baci kamen onaj koji misli da je bez grijeha… U ovom smislu, na sebi mnogo bližem primjeru Sebald je zadržao ravnotežu. Pišući o  višestoljetnom englesko-irskom sukobu, izložio je kritici kako engleski imperijalizam tako i irsku piromaniju paljenja vlastelinskih kuća engleskih obitelji. Ako ikada budemo željeli istinski mir na ovim prostorima morat ćemo se naučiti sve počinjene zločine stavljati u jednu rečenicu (ili jedan odlomak, jedno poglavlje ili jednu knjigu), neovisno o njihovim razmjerima… Tko ovo razumije? Valjda neki budući koji dolaze, dok bi me ovi današnji najvjerojatnije satrli…

U ovom životu, što se tiče moje spisateljske karijere, činim se poput Sebalda u Saturnovim prstenovima – lutam predjelima ‘bogu iza nogu’ svugdje nailazeći na nagovještaje (vlastite) propasti, čitaj odbijanja. Nitko to neće čitati… Ili hoće u nekom, po mojoj mjeri dobu, negdje u budućnosti… U pogledu toga čini mi se da me je najviše uplašila moja žena kazavši da je to željno iščekivano ‘moje doba’ zapravo već završilo… ‘Plavi noj’ je ostatak umornog, ocvalog postmoderniteta… čak je točno locirala i godine kazavši da se tako pisalo 1980-ih…
Zar sam u sebi pohranio čitavo jedno doba koje je, eto, pukim slučajem, doba moje adolescencije, i da iz njega, u duhovnom smislu, ne mogu nikako izići? Iz tog, za mene nikad prežaljenog doba, koje je opet uredno izgeneriralo sve moje komplekse, snove i nade za budućnost? O 1980-im, uvjeren sam, uvijek će se pisati, zato što ih oduvijek, pomalo naivno, shvaćam ako ne baš zenitom ljudskog duhovnog razvoja, a ono nečim najboljim što je čovječanstvo u duhovnom smislu ikada ostvarilo… Jednom drugom prilikom pitajte me zašto.

Čak je i Sebald dao obol mojim sumnjama u vrijednost vlastitog pisanja koje pisca svako malo pogađaju ako mu je stalo do toga da ga i drugi čitaju…:

Danima i tjednima razbijamo glavu, ne znajući, kada bi nas pitali, pišemo li dalje iz navike ili želje za priznanjem, ili zato što nismo naučili ništa drugo, iz čuđenja nad životom, iz ljubavi prema istini, iz očaja ili pobune, a također ne bismo mogli reći ni postajemo li pisanjem pametniji ili luđi. Možda svatko od nas gubi pregled situacije u onoj mjeri u kojoj na svojemu djelu radi dalje…

Zbog sveg izrečenog, uzeo sam notes i mrtvo-hladno napisao sljedeću misao koji nisam imao namjeru objaviti ali eto, dogodilo se suprotno: “Za onog pisca koji je u času smrti još uvijek relativno anoniman, a njegovo djelo nepoznato široj javnosti, za takvoga pisca možemo reći da je njegovo doba tek pred njim. Za onog pisca pak koji u času smrti proživljava svoju najveću slavu i počasti možemo reći da je njegovo doba na kraju ili da je već završilo… Zbog toga istinski pisac ne bi trebao težiti slavi za života jer on uvijek piše za buduće naraštaje, one koji dolaze – kada bi pisao za današnje, ne bi bio pisac, bio bi zabavljač!” Tako svoju sujetu smirih i vratih se životu…

4 komentara »

  1. toshimir said,

    Bravo, dobar text!

    • Magičar said,

      Ako ćeš nakon njega Sebalda uzeti u ruke… onda sam napravio ‘posao’… Inače, nepobitno da sam ovim tekstom i malo liječio svoje komplekse… 🙂

  2. bubnjem po tintari said,

    Ova Sebaldova opaska kako pisci pisu zato sto su se eto tako naucili, i kako pisu iz navike, je vjerovatno sukus i tvog “kompleksa” pisanja. Pisanje je na kraju krajeva ipak samo posao, mislim kada ga se ogoli do kosti. A ljudi teze zivjeti i razvijati se poslom kojeg obavljaju. To sto pisanje nije posao od 8 do 4 ( a moglo bi i tako biti), to je vec pitanje onoga o CEMU se pise, a ne onoga KOJI pise. Lijepo si primjetio da postoje i pisci ‘Zabavljaci”, brate, puna ih je planeta, pa ipak nekima od njih desi se da pogode zicu, pa prodaju pricu u film, i eto ti zabave za “nepismene” mase. Osobno, ne vidim u tome nista lose, pa pobogu ljudi zele i zabavu, a ne samo tezinu i nekoga da ih stalno podsjeca u cemu grijese.

    • Magičar said,

      ma vidiš, brate, da sam u u ovom postu sujetan do zla boga, a ne treba biti takav… ipak, pisanje mi se nikako ne čini poslom od 8 do 4, barem ne ono pisanje do kojeg ja stojim… pisanje je za mene nasušna potreba, mislim da sam došao dotle da bih nastavio pisati i kad ne bi bilo onih koji bi to čitali… osim mene samog… čudan neki križ, priznat ćeš!


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: