Studeni 2016.
Adventska svjetla, kapitalizam i depresija
PINK FLOYD: A Collection of Great Dance Songs
Adventska svjetla “prije vremena” postavljaju samo kapitalizam i depresija, a ove godine, toj praksi nije bilo premca. Svi veliki trgovački centri uronili su u božićno ozračje dva ili čak tri tjedna prije službenog početka došašća. Osim toga, zatekavši se u jednom istarskom gradiću, nije mi mogao promaći preuranjen praznični ugođaj koji sam zatekao na ulicama. Grad, koji u ovo doba godine (druga polovina studenog) inače zjapi pust i prazan, svijetlio je poput Betlehema. No nije novost da “morske gradove” u post-turističkom periodu napada depresija; stoga i ne čudi brižnost gradskih vlasti da se Božić na ulice “prizove” što je moguće prije.
Sada sjedim na jednoj osamljeničkoj klupi, s pogledom na obližnji otok s luksuznim hotelom, zavjetujući si stara obećanja: da ću iz života i dalje crpsti najveću uzvišenost koju mogu, iznova se čudeći svom upojedinačenju u okrilju prirode osluškujući bilo stare ideje “vječnog povratka jednakog” u “krvotoku” svojih misli. A onda mi pade na pamet da sam prije nekih dvadesetak godina, prvi put pohodeći ovaj grad, posjetio i obližnji otok na kojemu je i u ono doba postojao luksuzni hotel.
Bio je vjetrovit, poluoblačan, ljetni dan i neuobičajen izostanak turista za to doba godine (bio je osmi mjesec), doveli su do toga da sam u svojoj besciljnoj šetnji otokom znao nabasati na veliki broj praznih drvenih kućica, tzv. bungalowa koji su okruživali hotel. Na jednoj kućici netko je zaboravio zakračunati vrata te su ona ostala landarati na vjetru, lupkati o vlastiti štok, otvarajući se i zatvarajući, što je dodatno pojačavalo dojam sveopće napuštenosti. U šali, pomislio sam da je to maslo vještica otoka koje su ga nastanjivale; međutim, zlokobnost prizora nije se tako lako mogla odstraniti. Zastao sam. Prizor mi se najednom učinio poznatim; kao da sam ga negdje već vidio. Ali taj dejavu nije mogao uroditi bilo čim smislenim a što bi imalo vezu s mojim ranijim životom. Nešto drugo je bilo posrijedi. Nedugo potom, a možda i po prvi put u svom životu, zadobio sam dojam da sam ostao sam na svijetu, i da je ova kućica sve što je ostalo od čovječanstva na zemlji. Sjećam se, u glavi su mi se spontano “odvrtjeli” stihovi pjesme Wish you were here grupe Pink Floyd, s kojom ću ovaj osjećaj kasnije u životu u potpunosti poistovjetiti.
We’re just two lost souls
Swimming in a fish bowl,
Year after year,
Running over the same old ground.
What have we found?
The same old fears.
Wish you were here.
Taj bezvremeni osjećaj, koji će mi možda biti na pameti i u času smrti, vezao sam i uz druge pjesme grupe Pink Floyd. Danas je teško mladima govoriti o Pink Floyd kao o nečemu legendarnom, kad rock glazba više ne zauzima povlašteno mjesto u njihovim životima, kao ni u društvu u cjelini. Danas sedamdesetogodišnji David Gilmuor, negdašnji vođa sastava, svoje nove pjesme najprije pušta svojoj ženi koja zatim odlučuje koja od njih će ići na njegov novi album; a nekada se znao s ostalim članovima banda zatvarati u stare engleske zamkove i tamo, uz LSD i ostale lake opijate, stvarati neprikosnovenu glazbu. Dobar primjer jednoga takvoga glazbeno-opijatskog eksperimenta iz tog vremena svakako je One of These Days koja i danas zvuči – kao da je stvorena jučer. I tu kompoziciju vrlo lako mogu dovesti u vezi sa spomenutim osjećajem ljudske prolaznosti. Sjećam se, kompilacijska ploča ironičnog naziva A Collection of Great Dance Songs na kojoj su se nalazile sve te bezvremene kompozicije (One of These Days, Wish You Were Here, Shine on You Crazy Diamond, Money, Another Brick in the Wall, a ne smijem zaboraviti ni Sheep), objavljena 1981., vrtjela se često na mom gramofonu u moje srednjoškolsko doba.
Ali kako danas prizvati taj osjećaj?
U blizini obale prošao je veliki brod ili možda luksuzna jahta nekog pripadnika “kreme društva”. Za vrijeme dok su se dolovi očigledno velikih valova približavali obali, moje uspomene utrnuše. Makinalno, ustao sam se s klupe i približio rubu betonske ploče. Uskoro, jedan za drugim, počeli su se nesmiljeno razbijati o kvrgavo obalno stijenje rastačući se u ‘kipuću’ pjenu koja bi potrajala samo tren, iščezavajući u onomu iz čega je i proizašla. U trenutku, obuzeo me je osjećaj da sam se suočio s još jednim izvanrednim simbolom i/ili metaforom ljudskog postojanja. Ta, mi smo ta pjena, odnosno to je ‘svjesni život’ koji se u prirodi neprestano ponavlja kada se njegove najneumornije energije skupe i ispolje na jednom mjestu. Igra čovječanstva ponavlja se i ponavljat će se u njenom okrilju poput pjene valova koji se razbijaju o obalu. U tome je pohranjen možda i najtajnovitiji aspekt ideje Vječnog Povratka Jednakog. Slutim da je tu metaforu netko već bio upotrijebio, netko meni poznat ili nepoznat, svejedno, ali to više nije bilo važno. Važno je bilo to što sam ponovno dodirnuo habitus svog bića. I pored tmore života, odnosno stvarnosti, barem nakratko, ponovno sam osjetio tu uzvišenost, tu katarzu duše koja je, ne znam zašto, bila nužno potrebna biću poput mene.
Bilo kako bilo, problem za tipa poput mene nastaje u onom trenutku kad postanete svjesni da ovaj osjećaj sve teže možete prizvati u modernom kapitalističkom društvu. Recimo da se nalazite u jednoj od onih savršeno uređenih, betlehemski osvjetljenih, Müller Großhandels Ltd. & Co. trgovina, na koje možete naići u svakom većem trgovačkom centru, a koje nas pomalo podsjećaju na “kućicu od kolača” iz priče o Ivici i Marici. U tom “stopostotnom” kapitalističkom okruženju, ne možete i nećete moći biti svjesni svoje prolaznosti. Štoviše, nalazit će te se u najvećoj iluziji koja to može biti, i ako ćete nešto osjećati to će biti da ste stvoreni da kupujete, i da vaša “životna pjena” zapravo nestaje s vašim praznim novčanikom. Pritom, “savršeni božićni ugođaj” na koji u Müller trgovinama možete naići već 15. studenog samo će to dodatno pojačati. Poput rajčice koju danas jedemo tijekom cijele godine, i praznici će možda postati svakodnevica velikih trgovačkih centara.
Michel Houellebecq znao je pisati o tome da depresija najčešće napada u doba praznika. Kako i neće, kad se tih istih praznika čovjek zasiti puno ranije, zahvaljujući upravo kapitalizmu, koji nam ih “prije vremena” pod nos tura na svakom koraku.
Sjećam se, prije nekih desetak godina put me odveo preko Atlantika, gdje sam prvi i jedini put dosada posjetio Sjedinjene Američke Države. Za mene jedno vrlo neobično iskustvo o kojemu sam na kraju, zbog “kronične melankolije”, zapamtio vrlo malo toga. Ipak, sjećam se da sam u jednom trenutku tog, nazovimo, bauljanja američkim sjeverozapadom, upao u lokal na čijem se glavnom zidu nalazio ogroman digitalni sat; sat u obliku štoperice odbrojavao je vrijeme: još 123 dana, 14 sati, 32 sekunde do… Božića! Čega?! Da, do Božića; dobro sam vidio. U tom odbrojavanju je, čini mi se, pohranjena najveća depresija. Ako se čovjek ne raduje ničemu drugom osim pogledu na sat koji odbrojava vrijeme do sljedećeg Božića, onda on definitivno ne može biti zadovoljan svojim životom (i moguće je da ima problema s depresijom).
Nikad, ali baš nikada, adventska svjetla nisu postavljena tako “gromoglasno” i “prije vremena” kao ove godine. Kada dođe istinsko vrijeme Božića, bit ćemo umorni od svega. S kapitalizmom kao da nema izlaza, nema spasenja. Samo vječna odgoda, uz dakako još jedan depresivan Božić pred nama… “Živjeli!”
O Duhu i njegovim Moćima 
lamce08 said,
Prosinac 2016. u 11:51 pm
Praznici imaju ritualnu narav (oni su, zapravo, samo novovjekovni naziv za ritual). Zašto je ljudskoj rasi potreban ritual? Da bi održao mitsku sliku svijeta. Mislim da je to Baudrillard (oprosti ako nije on, nisam sigurna) nazvao “novim začaravanjem svijeta”, potaknut mišlju da je Edip, riješivši Sfinginu zagonetku, lišio svijet njegove začaranosti i učinio ga pustim. Moja poenta je pitanje: jesmo li osuđeni na tu začaranost? Kao što bi Gilmour rekao: There’s No Way Out Of Here.
http://Magičar-Stare-Pustopoljine said,
Prosinac 2016. u 10:30 am
Kako si to sve lijepo povezala, @lamce08, mislio sam da se samo kod mene mogu spojiti adventska svjetla i David Gilmour… 🙂 Lijepo rečeno za praznike, doista, imaju oni neku svoju čar (i nisam znao za takvo tumačenje Edipa). Nekada u bivšoj državi bio sam lud od očekivanja proslava Nove godine, to su mi možda i najljepše uspomene, ali danas sam kivan na kapitalizam, pa sam svoje hudo raspoloženje prema njemu “prelio na papir” jer sam svjestan toga da će iskoristiti sve… S druge strane ta bolna bezizlaznost, bezperspektiva svijeta na čelu s kapitalističkim načinom razmišljanja nužno vodi depresiji kod ljudi koji mu nisu skloni…
aleksandranm said,
Prosinac 2016. u 2:44 pm
Magičar said,
Prosinac 2016. u 12:21 am
Far far away… 🙂
Holden Kolfild said,
Prosinac 2016. u 10:32 pm
Kako je to čudno profesore, da uprkos svom svesnom bežanju od melanholije, uvek rado potrčim u melanholični zagrljaj vaših tekstova na prvi znak da ste objavili nešto novo 🙂
Ako sam kao dete uživao u praznicima, toga se više ne sećam. Melanholija i depresivnost su meni, čini mi se urođene osobine. Uz njihovu pratnju sam proveo čak i detinjstvo i mladost. Tek, u zrelom dobu, kada sam primetio da moja depresivnost preti da preraste u nešto mnogo gore, svesno sam odlučio da ili potražim nekakav smisao, ili da jednostavno prekratim besmisao… 😦
Onda sam počeo nešto da pišem, misleći da ću biti novi J. D. Salinger. Nisam daleko odmakao (i svaki dan obećavam sebi da ću nastaviti) a neki ljudi me odvukoše u drugačije pisanje, po društvenim mrežama i avangardnim levičarskim sajtovima. Na jedan moj tekst, jutros dobijem ovakav komentar od jednog starijeg gospodina (citiram): ”Znam da je otrcano ali moram vam ovo reci: HVALA STO POSTOJITE”
Kakve svetiljke i lampioni, prazan ili pun novčanik, okićeni trgovinski centri… taj čovek je za mene napravio praznik od današnjeg dana!
Na žalost, zahvaljujući kolektivnom bezumlju prethodnih godina, umesto da mi je svejedno od koga su, dodatno me obradovalo što sam kao Srbin iz Srbije, ovakve reči dobio od Bošnjaka iz BiH. Ja sam svojim tekstom tom čoveku dao nekakvu nadu, a on meni osećaj blaženstva jer sam nekome bar malo popravio dan.
Tako i vi meni; čak i prožet melanholijom i depresivnošću, vaš svaki novi tekst mi uvek popravi dan. Znam da nisam sam…
Ne znam da li je dobro da vam kažem da bih voleo da ste manje depresivni? Jer da nema te melanholije u vama, onda vi ne bi bili vi. A prateći vaš rad na ovom blogu poslednjih nekoliko meseci naučio sam mnogo toga. Inspirisali ste me za mnoge tekstove kojima sam ja pretvarao depresiju u novu nadu i nekome popravljao dan. Tako da, te reči koje sam jutros dobio na poklon, jednim delom pripadaju i vama.
I zato, ne znajući kako će ovo uticati na vas i da li će uopšte uticati ali, Magičar… ”Znam da je otrcano ali moram vam ovo reci: HVALA STO POSTOJITE”
Magičar said,
Prosinac 2016. u 12:38 am
Hvala, Holdene, ovo je stvarno bio hvalospjev, ali ne moraš mi persirati, pogotovo profesuru spominjati, a baš sam se pitao gdje si… i pretpostavio da si se aktivrao po forumima i društvenim mrežama kao jedan moj prijatelj. I on je otvorio blog, ali je više aktivistički tip, pa “bolna mjesta društva” više pritišće po fejsu… I mislio sam da bi tebi to više odgovaralo i …potvrdilo se! Drago mi je zbog toga. ROmani osim što su teški za pisanje, danas slabo djeluju na ljude… Oni koji ih čitaju i istinski doživljavaju, čini mi se, daleko su od svjetala pozornice čak i društvenih mreža, žive povučeno. Svejedno je gdje to radimo, ali kao da smo rođeni da to radimo. Ja sam prije nekoliko godina visio na forumu, ali kad sam otvorio ovaj blog shvatio sam da mi ovakav način pisanja najviše odgovara… Možda sam previše lijen za neki aktivističkiji pristup, ali zato si ti tu… Mog prijatelja znaš – @caninho. 🙂
Holden Kolfild said,
Prosinac 2016. u 10:33 pm
Dugo se nismo ovako neposredno dopisivali, pa sam valjda zbog toga mahinalno prešao na persiranje 🙂
@caninho znam ko je, naravno. Pratim i njegov rad i baš juče sam preneo na jedan levičarski sajt jedan članak sa njegovog bloga, koji je on opet preuzeo sa jednog drugog bloga… i naravno, i taj članak je sjajno prošao kod ”moje” publike 🙂
”Svejedno je gdje to radimo, ali kao da smo rođeni da to radimo.” To je to. To je naš usud. Naše ”breme” koje nam je pri rođenju dato da ga nosimo kroz život. A depresivnost koju praznici pojačavaju, onda i nije ”urodjena” kako sam je nazvao, već stečena kao posledica tog ”bremena”.
Šta je tu je, idemo dalje. Još mi imamo mnogo toga da kažemo i da se s vremena na vreme obradujemo kad vidimo da naše reči nekome trebaju i nešto znače.
Magičar said,
Prosinac 2016. u 11:08 pm
Baš mi je drago da ste se povezali… Inače, on me često vuče za rukav, idemo nešto napraviti, a ja ništa, jer se držim onog Nietzscheovog naputka za slobodne duhove: “ne bavi se politikom”, međutim, ne mogu ostati ravnodušan… Sve mi je to pred očima, na kraju sve to izbija i iz ovakvog načina pisanja, samo je skriveno u tom mom, ne znam kako da ga nazovem, možda melankoličnom diskursu… 🙂
Drago mi je da si našao životnu misiju, iako mi ona slika s čašicom rakije i Radom Šerbedžijom ne blijedi lako… 🙂 Ni meni ne preostaje ništa drugo nego nastaviti ovako…
Zlatko Kozina said,
Prosinac 2016. u 6:45 pm
Zbog čega se Dijete Krist rađa u štali, a ne na dvoru?
Upravo na dnu,u prljavštini,u samoći rađa se Bog reći će C.G.Jung Božić je svakodnevno ustajanje u sivilu svakodnevice bez obzira na našu vlastitu povijest.Zato Borise svaki tvoj depresivni osjećaj “Božića” je više nego što bi mogao i zamisliti. Tj. Božić je svaki dan.(naravno ne onaj šoping centara)
Magičar said,
Prosinac 2016. u 1:23 pm
Nikad ljepše riječi o Božiću i depresiji u jednoj rečenici nisam pročitao, Zlatko! Hvala ti!
Holden Kolfild said,
Prosinac 2016. u 8:47 pm
Sjajno rečeno. Svaka čast Zlatko.
Zlatko Kozina said,
Prosinac 2016. u 11:46 am
Zahvaljujem ! Svi smo mi hodajuće “štale” s izmjenama , kako povoljnih(vol) tako i nepovoljnih(magarac) okolnosti.
caninho said,
Prosinac 2016. u 1:06 am
Znaš kako kažu Borise ” if you can’t beat them, join them” . Mislim na kapitalizam i uranjeni Božić.
Boris said,
Prosinac 2016. u 12:10 am
Slažem se Darko! Uvijek neka pozitivna interpretacija s tvoje strane na inače, moram priznati, sumoran post…