Ožujak 2017.

Stvarnost duha

Posted in GECK, Johann Sebastian Bach, UMJETNOST - OZBILJNA GLAZBA tagged , at 11:58 pm autora/ice Magičar

MARTIN GECK: Johann Sebastian Bach

Prijelom u mom životu dogodio se prije neki dan. Započeo sam vjerovati u jednu osobitu stvarnost koja je prisutna pored ove neposredne, ‘materijalne’… O čemu se radi? Ne, nije riječ o nikakvoj božanskoj stvarnosti. Jednostavno sam stvarnosti naših tijela u prostoru i vremenu, koju sam, kako i priliči, nazvao ‘stvarnost ega’, suprotstavio njoj suprotnu – “stvarnost duha”.

Je li se ove dvije stvarnosti u nekom obliku nadopunjuju i je li jedna iz druge proizlazi – tu prastaru filozofsku dilemu ovoga puta ću zaobići. Jedino o čemu sada želim kontemplirati je mogućnost da su čovjeku doista ponuđene dvije stvarnosti, a ne samo jedna, i da on, u praktičnom smislu, može odabrati u kojoj će živjeti…

Možda se u praktičnom smislu i radi o samo jednoj stvarnosti, što bi mnogi od vas odmah potpisali, ali zato o dvije perspektive gledanja na nju? Moguće je da ta jedina stvarnost sliči slavnim ilustracijama gestalt psihologije na kojima na jednom crtežu razlikujemo dva potpuno suprotna lika…

U jednoj stvarnosti živite po svojoj prirodi, u drugoj – po duhu koji zaprimate. U jednoj stremite moći, u drugoj nečemu što bi se najlakše moglo podvesti pod riječ Bog. U jednoj vi živite u svijetu, u drugoj puštate da svijet i Bog žive kroz vas!

E sad, gdje se nalazi ta ‘stvarnost duha’? Pogledajte kako su živjeli proroci, mudraci, i askete svih vrsta… U svakom slučaju tamo gdje je šape Ega, našega urođenog koristoljublja, ne mogu dohvatiti…

*

*  *

Svakog ožujka, u rukama mi je knjiga Martina Gecka o Johannu Sebastianu Bachu. Svakog početka proljeća uspijem pročitati barem jedno biografsko poglavlje ovoga slavnog glazbenika. Kad dođe 1. travnja prekidam s čitanjem i nastavljam ga  narednog proljeća… Ovoga proljeća stigao sam do njegovog namještenja na sveučilištu u Leipzigu u Crkvi sv. Tome.

U Leipzigu, u to doba njemačkom “Malom Parizu”, piše Geck, Bach se nalazi pred stvaranjem svojih najvećih zborno-orkestralnih djela – Muke po Ivanu i Matiji… Pa opet, njegov doček obilježen je neobičnom podozrivošću apelacijskog savjetnika Abrahama Cristopha Platza koji ga pred Savjetom grada najavljuje glasovitom rečenicom (prema zapisniku):

…pako nie moguče najbolje dobiti, mora se osrednjeg primit…

Što nam to govori? Da se i u Bachovo vrijeme, a ne samo u ovo kukavno sadašnje, umjetnik morao boriti s vlastodršcima za svoje mjesto u društvu. Kroz Geckovu knjigu već sam se bio upoznao s Bachovim pismima-tužbalicama koja je pisao u svim mjestima u kojima je bio namješten… Mühlhausenu, Weimaru, Köthenu, i naposljetku, Leipzigu. Čak je negdje oko 1730. u dobi od 45 godina s trinaestero djece za vratom ponovno bio spreman na put u neki drugi grad prekoravajući sam sebe zbog zlosretne ambicije:

“…bar da nisam s perva tuliko žudil od kapelmeštra kantorjem postati…”

Dakako, ovaj smiješni prijevod Bachovih riječi posljedica je pomalo bizarne odluke prevodioca da staronjemački jezik prevodi nekom verzijom staroslavenskoga u što se “ne bih htel mešat”…

Iz Bachove mladosti donosimo pak simpatičnu crticu o prijeporu s crkvenim vlastima koja mu je zamjerila predugo sviranje za vrijeme mise. Pun humorističnog duha već i to doba, ali i definitivno karaktera prznice, Bach odgovara prekratkim sviranjem… 🙂

U Weimaru, kao da je bio nezadovoljan već od samog početka službe. Iako u prisnim odnosima s vojvodom Wilhelmom Ernstom, dvorske igre ga izluđuju i vrlo brzo traži novi posao. Dobiva ga u Köthenu u koji dolazi na službu ravno iz Weimarskog zatvora, koji ga nakon prerane smrti vojvode, očito nije želio svojevoljno pustiti … Međutim, ni u Köthenu za Bacha ruže ne cvjetaju… Umire mu prva žena, a  druga, Ana Magdalena rađa mu nekoliko djece koja ili umiru na porođaju ili u ranom djetinjstvu…

Međutim sve te zavrzlame koje sa sobom nosi život ni u jednom trenutku ga ne ometaju u stvaranju svoga djela. Naprotiv; neka od svojih najvećih djela on stvara kako bi uznapredovao u svojoj karijeri. Primjerice, kako bi se dopao vojvodi od Brandenburga, kaneći se iz Köthena preseliti u Hamburg, svoje velebne koncerte naziva upravo po njemu. Da bi udovoljio ukusu probirljive i moralno osjetljive Lajpciške gospode sasvim neprimjereno ubacuje na kraj svoje preliminarne kantate “I sirotinja mora jesti” jedan koral kojim su uobičajeno u to doba završavale kantate, kako veli Geck, narušavajući njezine prvobitne proporcije…

Istodobno, Bach stvara svoje djelo i živi… Ne možete to izbjeći, kao umjetnici. Ali imam lijek za vas, živite za stvaranje djela, a život prepustite vašoj prirodi. Ako vaša priroda voli klađenje, pustite je da se kladi, ako voli žene, pustite ju da trči za ženama, ako je sklona alkoholu, ne obazirete se na njena suluda, prekomjerna pijanstva… Čak i to što će vas vaša priroda na kraju koštati života – zanemarite!

Jer, pogledajte Bacha. Od njegova patničkog života, od njegova karaktera prznice, na kraju nije ništa ostalo, ali zato ostala je glazba… i to ne bilo kakva glazba! Velebna, uzvišena, božanska glazba koja je po ukusu čak i jednog Emila Ciorana!

*

*  *

E sad, kad sam napisao da pored stvarnosti Ega, čitaj vidljivoga materijalnog svijeta, postoji i stvarnost Duha, nisam se šalio. Za moj duh upravo Bachova glazba tomu je najveći dokaz.

Kad sam prvi put čuo Bachovu glazbu, kao dijete, našao sam se u čudu. Bilo je to malo nejasno čuđenje u umu dvanaestogodišnjaka, polaznika trećeg razreda osnovne glazbene škole. Što me je toliko zbunjivalo u Bachovu Boureeu koji sam na gitari svirao na završnoj svečanosti za roditelje? To što nije imao jasnu melodijsku liniju, nego je samo matematičkom strogošću nizao taktove jedan za drugim, a u njima nizove nota koje su se spuštale i uzdizale, iako skladno, i bezizražajno, i definitivno neobično, zbog čega sam bio uvjeren da je morala trpjeti melodija… S druge strane, Motzartova Mala noćna muzika ili Bethonevova Za Elizu ulazile su u uho slušatelja na prvu, jer je upravo melodija bila u prvom planu…  Što je to bilo tako čudno s Bachovom glazbom?

Danas sam, čini mi se, iznašao odgovor. Bachova glazba je glazba koja, u prvom redu, izražava tu ‘stvarnost duha’, mogućnosti zbilje kao takve… Ona je neprolazna, upravo iz razloga jer se ne obraća nikome i jer ne pada u zamke melodije koja je pandan našem egu. Kad bi se i naoko držala melodije, kao što to čini u nekim Brandenburškim koncertima, ta ista melodija ‘ne osjeća’ se vremenski… Lišena bilo kakve emocije, Bachova glazba zadobila je nešto neljudsko u sebi, nešto što se jedino još može pronaći (i osjetiti) u čistoći ranoproljetnog jutra u ožujku…

I daleko od toga da svi moraju imati ukus za stvarnost duha koju izražava Bachova glazba. Ipak moju stvarnost duha ona dira, i baš nju pogađa… i vjerojatno će to činiti do kraja mog života.

7 komentara »

  1. letindor said,

    to je nešto kao misleća i protežna supstancija kod Dekarta, koje Dekart i povezuje jednom sveprožimljućom, da joj ne kažem atribut, supstancijom:

    ,,… uzvišena, božanska glazba koja je po ukusu čak i jednog Emila Ciorana!”

    U pustopoljini je to pitanje otvoreno: postoji li veza ovim ,,dvama” svjetovima. Ili to nije bitno baš sad.

    Duhovno bi moglo, po filosofiji, biti nešto pneUMAtsko (staro-grčki) kao Više Umsko od raz-Umskog. Kod Latina spiritualno. To prožima Dušu … u zavisnosti šta je u Duši (staro-grč. psihe) od sadržaja, kakav je habitus, i koji karakter slušaoca, takva nas i muzika dira, jer u nama već prije svira nečulna. Kako u Duhu svira, nekima, tako i tijelo vibrira. Sve konačno u oblicima bez problema ima klicu Bezvremenskog, ovdje Duhovnog. A da li su DVA potpuno odvojena svijeta to, ne znam …

    Sokrat reče u kontekstu: ,,Odgovori Alkibijade na moje pitanje, biće korist i meni i tebi.”

  2. letindor said,

    Hvala puno. Nisam ni ja filosof, ali bih volio to biti. I malo je filosofa.

  3. blarcsy said,

    Kad već govoriš o prirodi zato sam se ja Borise ponovno počeo družiti s duhanskim dimom,nakon 10 godina pauze 🙂

    • Magičar said,

      I ako te sada bude koštao, zanemari, Zlatko… Stvaranje je važno!

  4. dorletin said,

    stavaranje je važno
    slažem se
    ukoliko rastvara i
    raditi se mnogo mora
    takođe
    ukoliko rad oslobađa
    ako se događa.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: