Srpanj 2017.
O sudbini (ničeancije xiii.)
Friedrich Nietzsche: S ONU STRANU DOBRA I ZLA
.jpg)
77.
U trenutku naše najveće slabosti kroz glavu nam znaju prolaziti i ovakve misli: “Ne osjećam se predodređenim nizašto. Ne želim se više ‘popravljati’, niti želim koga ‘popraviti’. Želim samo… opustiti se i svjedočiti… ali zašto, pobogu, ni to ne mogu? Ne mogu se svim stvarima baviti, niti sam ih rad činiti. Svjesno, nikada neću moći učiniti nekome nepravdu. Čemu, onda, bilo kakvo razmišljanje i planiranje u tom smislu?”
Za nas ovakve – ali, nadam se, samo u najrjeđim prilikama! – netko bi mogao misliti da nas je naša sudbina zaobišla…
78.
Možete li zamisliti nekoga tko je svoje djetinjstvo proveo u ‘staklenoj bašči’, i imao učitelje za roditelje, privilegiranog položaja u socijalizmu, a zatim, ne privilegiranog položaja u kapitalizmu, nekoga, koga su tijekom, tih, za njega neobjašnjivo-lijepih, 1980-ih, držala naivna uvjerenja da će se vjera u Boga vremenom rasplinuti, da će ratovi u potpunosti iščeznuti, i da će znanost voditi sve većem napretku… I nekoga tko je 1990-ih ostao gorko zatečen događanjima na ovim našim prostorima – besprizornim ratom, još beprizornijima nacionalizmom i vjerskom zadrtošću, a zatim, i sveopćom dubokoljudskom pohlepom, koja ga je, na kraju, i navela da se razočara u ono što je dotada smatrao najvrjednijim – u ljude… Što je drugo od njega moglo ispasti, što je drugo njegova sudbina mogla postati – osim da se neumoljivo i bez zadrške veže uz ‘stvari duha’, da postane netko tko je u potpunosti okrenut filozofiji, znanosti, umjetnosti (i, recimo to, nekakvoj profinjenoj, diskretnoj religioznosti unutar njega/sebe samog, kojoj još nije nadnio ime), i da, zatim – u potpunosti sklizne iz stvarnosti i nastavi živjeti u nekom svom svijetu…
Ako se niste prepoznali u ovom tekstu – nikom, pa ništa – ali ja jesam!
Na kraju, dogodilo se da sam još samo u ‘stvarima duha’ nalazio onu istu čistoću i uzvišenost kojom su se odlikovala moja naivna uvjerenja iz mladosti. Zato mi je valjda suđeno imati potrebu razmišljati o prvim i posljednjim stvarima, kao što današnji čovjek ima potrebu za luksuzom; u krajnjoj liniji, to je moja sudbina, koju, htio-ne htio, moram prigrliti.
79.
Problem onih što čekaju. – Potrebne su srećne prilike i mnogo tog nepredvidljivog, pa da uzvišeniji čovjek, u kome spava rješenje kakvog problema, počne pravovremeno delati – ‘izbijati’, moglo bi se reći. Obično se to ne događa, i u svim kutcima na zemlji sjede ljudi koji čekaju, jedva znajući koliko će čekati, a još manje sluteći da zalud čekaju. Ponekad poziv na buđenje – onaj slučaj koji daje ‘dozvolu’ da se dela – dolazi prekasno, kad su najbolja mladost i snaga za delanje već iskorištene mirnim sjedenjem; s kakvim užasom su mnogi, upravo u trenutku kada su ‘ustajali’, otkrivali da su im udovi umrtvljeni i da im je duh već otežao! “Prekasno je” – govorili bi sebi, izgubivši vjeru u sebe i otad zauvijek [postali] beskorisni.
80.
“Gospodo, mogućnosti ne znaju da su mogućnosti dok se ne pojave, ili ne domisle! Pa tako, ne možemo više govoriti o tome kako je sudbina, eto, baš njega izabrala da otkrije električnu struju, kao da je već ta ideja postojala u namisli bogova. Ne! Danas možemo govoriti samo o tome da ona ne bi postojala, barem ne u onom obliku u kojemu ju je On otkrio, da se upravo On nije pojavio…
81.
‘Zgušnjavanje’ i ‘razrjeđivanje’ apeirona – prvobitne svjetlosti – i doslovno može sve! Ako smo u stanju ‘premještati prostor i materiju’ kao što je to u stanju Lord Tenerok, zločesti lik iz obožavanog crtića moga sina, onda možemo utjecati, pa čak i potpuno izmijeniti, narav stvari koje se nalaze u našoj blizini.
82.
Moje vodeće znanstveno-filozofsko načelo – iznaći prihvatljivo logičko objašnjenje hipoteze da je na (ovom) svijetu sve moguće!
O Duhu i njegovim Moćima 
Holden Kolfild said,
Srpanj 2017. u 8:27 pm
…čovjeka, kojega su tijekom, tih, za njega neobjašnjivo-lijepih, 1980-ih, držala naivna uvjerenja da će se vjera u Boga vremenom ugasiti, da će ratovi u potpunosti iščeznuti, a da će znanost voditi sve većem napretku… I onda, 1990-ih, gorko ostao zatečen događanjima na ovim našim prostorima, ratom, nacionalizmom i vjerskom zadrtošću, a nakon njih, sveopćom pohlepom, duboko ljudskom, koja ga je, na kraju krajeva, navela da se razočara u ono najvrjednije – u ljude… Što su drugo mogle polučiti sve ove stvari nego da njegova sudbina postanu ‘stvari duha’, da postane čovjek u potpunosti okrenut filozofiji, znanosti, umjetnosti (i, recimo, nekakvoj profinjenoj, diskretnoj religioznosti unutar njega samog, kojoj još nije nadnio ime), i da, zatim – sklizne iz stvarnosti i nastavi živjeti u nekom svom svijetu…
Taj sam 😦
Magičar said,
Srpanj 2017. u 8:16 am
Znao sam da ćeš, @Holdene, i ti sebe prepoznati u mojoj ispovijesti… 🙂 E o tome bi netko od nas trebao napisati jednoga dana roman! To bi bila neka vrst ispovijesti naše generacije… Što smo to stvarno osjećali 1980-ih… Vjerujem da ću ga jednoga dana napisati, a mislim da si i ti blizu takvoj odluci…
Livia Less said,
Srpanj 2017. u 9:17 pm
Ugodan prostor u postu. Ja tražim ljude. I, naći ću ih.
Magičar said,
Kolovoz 2017. u 11:30 pm
Tako je, Livia, ne daj im da sjede, izvuci ih van! Uvjerio sam se na, meni poznatih, nekoliko primjera da si to već napravila…. 🙂