Studeni 2017.

‘Američke sveske’

Posted in Amerika, VIS IDOLI tagged , , , , , at 7:57 am autora/ice Magičar

VIS IDOLI: Amerika

Posjet Sjedinjenim Američkim Državama i njihovoj prijestolnici dogodio se u onom trenutku mojega života u kojem sam, naglo i bez ikakva povoda, izgubio želju za putovanjima. Ako bih još negdje želio otputovati, vrzmalo se mojom glavom, bilo bi to u neko neistraženo područje moga uma, mojih neostvarenih mogućnosti razmišljanja, gdje bih još mogao naići na uzbudljivu ideju, vezanu uz ovu, s ničim usporedivu, stvarnost koja nas okružuje i avanturu zvanu život. Bilo kako bilo, izgradivši se u duhovnom smislu u smjeru potpuno obrnutom u odnosu na smjer duha vremena kojemu svjedočim, stižem se zanimati jedino još za neobična promišljanja o takvim stvarima. Ono što još samo rijetki promišljaju u dubini ili samo dokonosti svoga uma, te – mnogim ljudima dosadne, i beznačajne stvari vezane uz našu spoznaju i doživljaj prostora, vremena, materije, energije i svjetlosti – meni je postalo lijek za jutro i večer svakog dana. Stoga, posjet državi, koja predstavlja – a vjerujem, većina će se sa mnom složiti – otjelovljenje pragmatičnog pogleda na život, i čije državljane ‘takve stvari’ ne mogu zanimati izvan unaprijed zadane moguće koristi, sigurno nije puno obećavao.

Najprije, uočite je da je u Americi sve ogromno. Ta činjenica ne odnosi se samo na ulice, trgove i nebodere; čak i svjetiljke, u obliku fenjera, okačene na jednu vladinu zgradu u blizini Kongresa, čine se neprirodno velikima.

Usporedite veličinu čovjeka i svjetiljki na slici!

Hodnici apartmanske zgrade u kojoj smo pronašli smještaj ukrašeni su zidnim ilustracijama suvremene umjetnosti pollockovskih motiva (američku suvremenu umjetnost nemoguće je ne vezati za lik i djelo Jacksona Pollocka). Apartman za četiri osobe, koji smo unajmili, posjeduje zasigurno nekih stotinjak kvadrata. Prolazeći glatkim tepihom iz dnevne u jednu od spavaćih soba naposljetku dospijevam u sobičak, zapravo prostor koji predstavlja garderobu, u kojoj ću, osim kofera, držati još samo par košulja…

Prostor u Americi, doista, nikome nije problem. Ali čini se da nije oduvijek bilo tako. Veličina prostora Sjedinjenih Američkih Država oduvijek je sprječavala ubrzaniji razvoj ovih krajeva. Štoviše, sasvim je moguće da je uzrokovala jedan od najvećih problema ove države. Jer, tko je bio spreman obrađivati svu tu silnu zemlju? Isto pitanje sigurno su morali postaviti i prvi doseljenici… I da ste najvrjedniji ljudi na planetu, ne biste to bili u stanju. Stoga, ne čudi zašto je došlo do ideje da se radna snaga potraži negdje drugdje… No kao što je poznato, način rješavanja ovog problema neslavno je završio; osim toga, imao je visoku cijenu – građanski rat.

Eno ga Pentagon u daljini, u procijepu između zgrada!

Neobičnim se čini da sa svog balkona mogu promatrati Pentagon koji se nalazi u neposrednoj blizini naše apartmanske zgrade. Česti preleti vojnih helikoptera podsjećaju me da se nalazim u prijestolnici, najvjerojatnije, još uvijek najveće svjetske sile. I tu, htjeli-ne htjeli, dolazimo do pitanja političke, ali i stvarne moći. U svijetu u kojemu se moć smatra još uvijek najvišom vrijednošću, jedan ovakav tekst mora ostati beznačajan. Promatrati Ameriku, ali ne na način da se u njoj vidi utjelovljena moć, nego s pozicije jednoga, više duhovno nastrojenoga (u ovom kontekstu čitaj – dokonog) promatrača,  zasigurno ne može predstavljati neko zanimljivo štivo za današnjeg čovjeka uglavnom okrenutog pozicioniranju na društvenoj ljestvici moći. Jer, tom duhovnom pogledu, ponajprije, Amerika dođe kao i svaka druga država. U njen opis nastojim ući sa što je moguće manje predrasuda. I ne mogu se oteti dojmu da sam u prvim danima boravka u Washingtonu pomalo žalio Amerikance zbog te svoje nesvjesne potrebe da se pred drugima prikažu kao Amerikanci, državljani vodeće svjetske sile, a što je, prema mom mišljenju, moralo opterećivati njihove jedinstvene prirode. Čak i jedan beskućnik, učinilo mi se, ima potrebu iskazati ponos činjenicom što je Amerikanac!

Tipično američko jelo… malo salate, malo borovnice, malo oraha…i sira!

Ali kad smo se već dotakli tog pitanja nacionalnog identiteta, neki vrag mi nije dao mira, i poput Quentina Tarantina koji to poslovično dobro propituje u svojim filmovima (pogledajte samo njegovu Mrsku osmorku!), i ja sam mislima zagrebao o njihov najveći tabu: odnos crnog i bijelog stanovništva.

U Washingtonu oko šezdeset posto stanovništva čine crnci što i nije neočekivano; za vrijeme građanskog rata, većina crnaca s juga nastojala se skloniti upravo u vlastitoj prijestolnici. Prije dvanaest godina, kada sam prvi put pohodio glavni grad SAD-a, napisao sam da mi većina crnaca u Washingtonu izgleda poput Denzela Washingtona, uglađeno, kultivirano, u bijelim košuljama i hlačama na peglu. To je daleko od one uobičajene slike crnca sa zlatnim lancem oko vrata, polusklopljenim očnim kapcima i hladnim, bezizražajnim licem koju smo navikli susretati u glazbenim spotovima (uzmimo, na primjer, izgled jednog 50 Centa).

Zemlja stakla ili ogledala…? Jedan neboder guta drugi odražavajući ga…

Pa ipak, u druženju sa stanovitom Ophelijom, debeljuškastom crnkinjom, sjajnih bijelih zubi i nenametljivog kikota, naslućujem nešto neobično: preko osjećaja koji je zračila oko sebe nekako mi je pošlo za rukom osjetiti, pored te neke, bazične ravnodušnosti za razvoj tehnologije (neki je tip u tom trenu predstavljao novu verziju popularne igraće konzole), i tu potisnutu, usudio bih se reći, praiskonsku želju za prepuštanjem životu, koju na najbolji mogući način simbolizira prepuštanje jednostavnom ritmu glazbe na onaj isti način na koji su se glazbi prepuštali i njeni preci na vrelom, užarenom pijesku Afrike… Drugim riječima, preko Ophelije naslutio sam tu praiskonsku slobodu da budemo ono što ustvari jesmo, a ne nešto što društvo od nas traži da budemo. Dakako, to je samo moje ćutanje, i moj osjećaj, u kojemu netko može vidjeti i skrivenu diskriminirajuću crtu. Međutim, ponovno ću upozoriti: moje misli se uobičajeno kreću daleko iznad trenutačnih moralnih i inih vrijednosti društva, a koje su obično posljedica raznoraznih konvencija; one nastoje dupsti do stvarne sreće čovjeka, a ne do sreće naknadno, kulturom uobličenih, identiteta koji su prisiljeni ukalupiti se u onaj jedan zadani i nadređeni – nacionalni identitet.

Halloween na američki način… U Americi 31. listopada u sumrak…

Draga Ofelija, imaš prekrasne, kristalno bijele zube, predivan osmjeh, i fantastičan osjećaj za ritam, općenito glazbu, i stoga, moram ti reći istinu: američki kontinent nije postojbina ni bjelačkog ni crnačkog stanovništva. I oni i vi samo ste doseljenici na američkom tlu i tako se trebate osjećati; ali dakako, u sve manjoj mjeri kako vrijeme bude prolazilo, odnosno kako vas zajednička kultura bude ‘uzimala pod svoje’ i sve više prožimala… Naime, jedina razlika između bijelaca i vas odnosi se na činjenicu da ste vi bili prisilno doseljeni i da ste jedno vrijeme proveli, takoreći, poput (njihovih) zarobljenika. Vaša izvorna priroda, autohtonog stanovništva jednog drugačijeg kontinenta, iako duboko potisnuta, ostala je netaknuta u svoj svojoj čudesnosti i sreći jednoga života pošteđenog razvoja tehnologije…

Međutim, društvo kao društvo, s čitavim nizom predrasuda, najvjerojatnije se ne bi složilo sa mnom, i ne bi prihvatilo anarhističke pokliče ovoga tipa poput pokliča mislioca Johna Zerzana koji je čak uvjeren da je život u prvobitnoj zajednici jedini put ka našoj istinskoj sreći… Jednoga dana, a mogu to sebi sasvim jasno predočiti, doći će doba u kojemu će crnačko stanovništvo zaboraviti sve, ne samo “genetička sjećanja” na život svojih predaka koja sam htio istaknuti, nego će i poricati da su ih bijelci ikada držali robovima i takva ‘naklapanja’ tretirati kao mit! To je taj rad kulture na dulje staze; i ona je u tim stvarima neprikosnovena.

Crne limuzine i Kongres u daljini… ima li negdje Franka Underwooda?

S tim i takvim mislima, otputio sam se, naposljetku, u razgledavanje Nacionalnog muzeja američkih Indijanaca… a gdje me je, malo zatim, ‘dočekala’ još jedna ‘tabu tema’ američkog habitusa – odnos prema Indijancima, jedinom autohtonom stanovništvu američkog kontinenta. Ovaj otprije od javnosti prozvan i kontroverzan muzej, prostire se na tri kata, od kojih je samo jedan posvećen sjevernoameričkim Indijancima. Ubrzo stječem dojam da se Nacionalni muzej američkih Indijanaca slobodno mogao nazvati i Muzej sklapanja (i razvrgavanja) dogovora s Indijancima… Naime, teško pronalazim informacije o ratovima i žrtvama, Little Bighornu, Biku Koji Sjedi i generalu Custeru… ali zato, na centralnom panou izložbenog prostora nalazim desetke starih fotografija koje prikazuju delegacije različitih indijanskih plemena pred Bijelom kućom. Na jednoj vidi se i predsjednik Linkoln, s vidnom nelagodom na licu, u društvu indijanske delegacije Čejena pred samim ulazom u Bijelu kuću.

Delegacija Čejena s predsjednikom Linkolnom… i njegovom nelagodom.

Malo-pomalo, shvaćam što Muzej želi istaknuti. To da su bijelci, putem legalnih dogovora s Indijancima, na kraju i legalno otkupili svu njihovu zemlju. Na kraju svakog rata, jedna indijanska delegacija uputila bi se u Washington da parafira ‘prodaju’, prethodno, u ratu otete, zemlje. U sljedećem valu, pristigao bi novi val doseljenika gladan novih posjeda i uslijedio bi novi rat, ubijanja i otimačina, pa onda opet dogovor, otplata ratne odštete, zemlje, i tako u krug. Ne čudi da je ‘Linkolnova nelagoda’, koju je morao prenijeti na svoje nasljednike, morala rasti vremenom.

Najpoznatija straćara na svijetu kao ‘savjest Amerike’… Tko će je naslijediti?

Po izlasku iz muzeja, pred Bijelom kućom, sa zapadne strane, s nemalim iznenađenjem zatičem još uvijek „savjest Amerike“, onu istu straćaru poznate aktivistice za slobodu i mir u svijetu, svjetske antiratne prosvjednice – Concepción Picciotto Connie. Iako je njezina stanovnica umrla još prošle godine, ista još uvijek ugošćava beskućnike, a nikome živom ne pada na pamet da je ukloni. Nedaleko, specijalna policija naoružana do zuba, i psi tragači, a pred straćarom dva beskućnika koji kao da se dogovaraju oko toga tko će preuzeti upražnjeno mjesto…

Otkrivam i da je negativno oglašavanje sve češća praksa u Americi. Pred samim Kongresom susrećemo kamionet pretvoren u video zid u sporoj ophodnji. Glas koji dopire sa zvučnika je poznat, ubrzo uočavamo da su strane kamioneta pretvorene u video zid. Na njemu, vitlajući jednom rukom, trenutni predsjednik SAD-a obećava smanjiti poreze srednjoj klasi građanstva. Najednom, pojavljuje se tekst na kojem piše LiarinChief! te mu začepi gubicu. Ne znam koliko je krugova kamionet napravio oko Parlamenta toga dana, ali znam da su tih dana bili izbori za nekolicinu guvernera…

Negativno oglašavanje sve je češća praksa u Americi… ili mi tek sada to primjećujemo? (Photo: https://i.pinimg.com/736x/8f/48/9a/8f489a2470b288bc1cece171df46ab3f.jpg)

Za kraj ovoga ‘poluputopisa’, želio bih još nešto reći o tome zašto su, u mom slučaju, putovanja pomalo izgubila svoju čar… Svugdje gdje dođeš dočeka te to ubitačno tipkanje u mobitele, otisak suvremene tehnologije i zapadnjačkog načina razmišljanja. A da ne govorim o gužvi s vremenom i sveprožimajućom pragmatičnosti koja se ne zamjećuje samo u ponašanju ljudi nego i osjeti u samom zraku! Svi pomalo počinjemo nalikovati jedni na druge… To je, po meni, još jedan ‘duhovni ožiljak’ koji globalni svjetski poredak i kapitalizam ostavljaju na nama i možebitni razlog zašto me putovanja sve manje privlače… Nikada mi nije bilo toliko stalo posjetiti neku egzotičnu destinaciju koliko do toga da, gdje dođem, osjetim duh tog prostora… E pa toga je, čini se, sve manje, jer svi prostori, zbog pragmatičnog načina mišljenja, postaju isti u tom, duhovnom pogledu. Ni Washington u tome nije bio izuzetak.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: