Svibanj 2018.

O umjetničkoj slobodi ili kako zbori mladi ničeanac? (ničeancije xvi.)

Posted in Budi sam na ulici, EKATARINA VELIKA tagged EKATARINA VELIKA, sloboda, umjetnička sloboda u 2:49 pm autora/ice Magičar

Ekatarina Velika: BUDI SAM NA ULICI

97.

Često me zahvati osjećaj da će mi se jednog dana dogoditi da se probudim u svojoj prošlosti i da će mi se učiniti da život koji danas živim nije stvaran – da sam ga samo prosanjao… Da nisu stvarni ni ova prorijeđena kosa, ni ovo lice izbrazdano borama, pa ni ovaj, samo meni svojstven – ugaslo-živi pogled koji upućujem ogledalu. Ali o kojem trenutku prošlosti se radi? Može li se uopće govoriti o nekom konkretnom trenutku kojem bi se, osobitim činom buđenja, napokon mogao vratiti…?

U ovom trenutku ‘sna svoga života’ ne vidim nijedan drugi osim onoga koji se dogodio 15. svibnja 1999. na Alanovom tulumu. Sjedim na kanapeu za stolićem na kojem se nalazi flaša votke i moja čaša, i bjesomučno pijem, ne znajući da li od sreće ili od već čiste i zabrinjavajuće navike. Naime, točno na taj dan prije devetnaest godina, nešto se dogodilo u mom životu i ja sam, nakon te večeri, zadobio čudesni, i s ničim usporedivi, osjećaj slobode.

*

A sve je započelo još prije neki dan kad me je u mom današnjem životu nešto navelo da pomislim kako je početak pjesme Budi sam na ulici Ekatarine Velike dobar za opisivanje nečega određenog; raspoloženja, neke stvari, bilo čega. I onda sam se dosjetio tog svibanjskog jutra nakon noćne kiše i nakon Alanovog tuluma. Pomislio sam kako bih mogao napisati da je svibanjsko jutro u kojem sam se probudio nakon Alanovog tuluma izgledalo upravo kao početak te pjesme – presvijetlo, staklasto i razljeveno, i pomalo apstraktno. I da kišne kapi na obližnjoj, razlistanoj brezi upravo svjetlucaju kao što svjetlucaju staklene iskre’ u Milanovoj pjesmi…

Tu noć nešto se dogodilo u mom životu, i nakon nje, u sljedeća tri mjeseca, gotovo svaki trenutak mog života izgledao mi je poput tih Milanovih ‘svjetlucavih iskri’, predivan, prebožanstven. Ne znam kako, ali kao da mi je pošlo za rukom versificirati se u njegovu pjesmu…

*

Je li moguće, onda, da je to taj trenutak u kojemu ću se sada probuditi? I shvatiti da je sve ono što se poslije odigralo bilo samo san, san mog života, ništa stvarno…? Nekada mi se doista čini da ću se jednom ponovno naći za tim stolom, pod svojim zvonom, i da ću ispijajući tu votku zapravo samo zamišljati cijeli svoj život koji je uslijedio… da ću se probuditi i ponovno imati 29 godina…

U malenim žućkastim notesima koje sam u to vrijeme grozničavo ispisivao ostalo je svjedočanstvo na te čudesne dane koji su uslijedili nakon tog 15. svibnja… I premda nisu potrajali, kao što ništa na ovom svijetu ne potraje, u svijesti ih uvijek lako mogu prizvati…

98.

20.05.1999.

Sâm sam svoju kožu zaderao. Kroz nju sada lipti svježa i topla krv. Krv moje zagušene mladosti. Očaja i beznađa koji su me znali zahvatiti zbog izdaja, izdaja samoga sebe. Cvijet opet miriše. Sunčani sat je započeo svoje trajanje. U vječnost, u neizmjerje, poput glazbe! Lipti moja ‘krv’.

28.05.

Moja sopstvenost se odnedavno budi (zajedno) sa mnom. Ona koju sam još kao dječak zamijetio, uvijek živa, kao [stablo], cvijet ili ptica, i koju više ne mogu iznevjeriti. [Odnedavno, ona] ponovno buja i u tomu je više [nitko] i ništa ne može spriječiti.

Ovaj vid kreativne praznine ne osjećam u sebi panično. Naprotiv, tek sad, u pokretu, razgovoru i uzdahu naslućujem neki viši ukus koji me tek sad [privodi] istinskoj umjetnosti.

03.06.

[Ali] ono stvaralačko u meni, sad kad je slobodno, kao da se želi samo igrati, kao da je lijeno bilo što stvoriti. Kao da mi govori: “Nećeš me više moći natjerati da na silu stvaram!” Sad kad je slobodno ono se šali sa mnom, ne žuri, pušta vrijeme da teče kako teče. I zaista, odjednom više nisam opterećen potrebom stvaranja!

Nekad mi se čini da je Nietzsche obradio sve bitne teme života.

99.

U sve stvari [do kojih mi je stalo] bilo mi je oduvijek teško proniknuti. Njihova zagonetnost opreka je mojoj ljubavi spram njih. [Recimo], glazba! Što je glazba? Do odgovora, naravno, nikada neću stići…

Mi koji smo bez EGA, koji smo razgradili svoju osobu, svoje “ja”, nama još prije stoji propasti nego ojačati. Ali [u]zalud! Hitamo dalje, nas móri to dalje. Mi više ne možemo stati. Što će biti s nama? Neka lijepa životnost položena u stvari, neka moć rasuđivanja na ivici ludosti za ovdašnje prilike. Mi smo, u svakom slučaju, budućnost.

U meni najednom stvoriše sjajnu kuglu! Buđenja sam napokon dohvatio, vedra i čista. I zrakoplov i orade, sve je moje, [čak] i zlatni zub Yucatana! Tako ludo zbori moje stvaralaštvo. U red, zaista, ne mogu da [ga] dovedem.

100.

05.06.

Mi gušteri što vazda ležimo na suncu, ne žurimo nigdje i nama je katkad potrebno nametnut red i rad, da [se] dobar i viši ukus koji posjedujemo [ne bi] prometnuo u ono što niže duše u nama svakako vide – naime – lijenost…

Sveta riječ usamljenost! Ono osjećanje izdvojenosti i nepripadnosti, ona sumnja u sama sebe zbog toga, onaj jalovi pokušaj snishodljivosti u ophođenju s ljudima, pa odustajanje, ona zamišljenost i isključenost, na koncu, pomirenost sa sudbinom – sve se to da svesti pod izraz usamljenost.

Neki čovjek velikih mogućnosti ako tokom svog života svoju oštricu inteligencije [daruje] ili pak usmjeri spram, npr. ‘znanstva’ i tzv. realitete potkrepljuje činjenicama, njemu prodor u onostrano, izvan tih realiteta, u umjetnost – iako dostupan – čini se kao pogled u bunar sred tvrde zemlje. On [je] iz te dubine [u stanju] samo površinski zahvaćati [položenu bit svijeta] te pisati [uvijek] jedne te iste pjesme, koje je pisao u mladosti dok je bunar još bio [neograđena] provalija. Za kakvu proznu umjetničku formu on nikada neće sazrijeti…

101.

08.07.

Odlazak na Cres kao ulazak u Crkvu; kao zakletva ili prinošenje žrtve, jedna svetkovina duha.

13.07.

Na koncu, postoji samo put. Vinuti se iz dubina mora i pristati uz otok. Krenuti po njemu, po tom golom kamenjaru što izgleda poput Mjesečevog, kao po zrakopraznom prostoru, praznini… Proći kameni i glazbeni grad i tamo, iza granice, utonuti u mistični svijet ženskih anđela, vina i smijeha. Kao duboka nužnost stvorena je misterija. Duša je samu sebe izbavila s moći zamišljanja. Duša je sama stvorila magiju kojoj više ništa nije moglo stati na put. Svi veliki umjetnici imaju to: sposobnost prerušavanja svijeta u magično. Svijet nije magičan po sebi ili od strane nekog boga. On je takav jer ga [gleda] duša koja jest magična. I vino je magija; naša hrana (za takve duše).

Ono žensko u [ženi] osvaja mene. Njena sopstvenost skupljena u njeno ime – to je najmanje što me zanima. Njena kvaliteta se tim više gubi što ona ozbiljnije gleda na svoje ime.

Ona je nebitno božanstvo. Živi za sebe, [uvijek] pri nekim lijepim mislima, gleda svakoga, pozna svakoga, sa znanjem o svijetu. Ali [je] bojažljiva od tog svijeta, nepovjerljiva [spram] ljudi, ali i sažaljiva i blagonaklona, isto tako. Nju ne zanimaju ljudske teme, kao što ljude ne zanimaju njene, ali ne mari. Ipak, u njenoj blizini svaki čovjek bezmalo [je] začaran te trtlja o sebi otkrivajući svoje najintimnije [tajne], a da toga nije ni svjestan. Ljudi znaju da je ona, nebitno božanstvo – dobro, ali i bezlično, i da [se ne snalazi] u ‘praktičnim stvarima’; zbog toga je uostalom i smatraju nebitnom, a kat-kad i dosadnom i suvišnom. Ipak, znaju da ako ima božanstva na ovom svijetu da je ono baš takvo.

102.

18.07.
[Dok sam boravio na otoku] budio sam se u san i išao spavati u odumrli ostavljeni život.

Praznina na koncu rasplinjuje smisao. Nismo ništa. Samo ukočen creski kamen u daljini; ali [zato] – puni slutnji. Do kraja života i samo to. Još nedovoljno umjetnici, još nedovoljno pitaoci, dostatno tek tehničari [misli]. Ne znamo tko nam daje život, život u [nama], ali mi ćemo taj život, život u sebi, odigrati po cijenu svake muke, mimo pogleda, mimo svjetskih kretanja, sami. Koja su naša pitanja, kakav je naš pogled u daljinu, ostaje zamućena tajna. A što ako se varamo? Ako smo još tu samo da još jednom, čvrstoga duha, mi, moralni čistunci, odigramo staru partiju života. Bez stvaralaštva, bez misli, pošteno i do kraja? U ovakvom dualitetu mi smo rođeni i u njemu ćemo umrijeti. Mi, do zla boga, nekonkretni!

Permalink