Veljača 2017.

(Ne)opravdano postojanje (apeiron kao ‘pramaterija’ ili kao moralni fenomen)

Posted in FILOZOFIJA, Filozofija u tragičnom razdoblju Grka, NIETZSCHE tagged , , , , at 11:42 am autora/ice Magičar

Friedrich Nietzsche: FILOZOFIJA U TRAGIČNOM RAZDOBLJU GRKA

anaksimandarDugo sam vremena Heraklita iz Efesa držao za onoga starogrčkog filozofa – predsokratovca – kojemu bi se trebalo diviti i poklanjati svoju pažnju. Danas, u svjetlu onoga što me nosi i brani od tmore svagdašnjeg života, svoj naklon upravljam prema Anaksimandru. Poznato je kako je upravo Anaksimandar bio prvi mislilac koji je predložio misao o (pra)počelu, kroz ideju apeirona, ‘neodređene vrste tvari’, ‘svjetske supstancije’, koja, kroz stoljeća, na još uvijek nerazjašnjen način leži u osnovi sveg svijeta (ili svih drugih stvari). Za Anaksimandra, po Teofrastu, aperion:

 “…nije ni voda [kao što je to mislio Tales] niti što drugo od imenovanih elemenata, nego neka druga beskonačna priroda iz koje nastaju sva nebesa i svjetovi u njima…”
On ne izvodi postanak (stvari) uslijed promjene elemenata, već razdvajanja suprotnosti zbog neprestanog kretanja…

Svoj stav spram predsokratovaca, naravno, izgradih pod snažnim utjecajem Nietzschea. Čitao sam Rođenje tragedije i Filozofiju u tragičnom razdoblju Grka u dobu u kojemu ih je on pisao – između dvadeset pete i dvadeset devete godine života. Zamislite Nietzschea s dvadeset i sedam godina; taj, već u to doba, osebujan, ‘planinski’ ‘(po)tok’ filozofskih ideja s ‘pritokama’ misli starogrčkih mislilaca! (I ne bi li se čitanje mladog Nietzschea, kroz jednu osebujnu metaforu, moglo usporediti s pijenjem probranih vina iz mađarskih vinograda po izboru Belé Hamvasa?)

Na početku Filozofije u tragičnom razdoblju Grka, nakon posvete filozofiji i njenoj ulozi u kulturi jednog naroda (1.poglavlje) i Platonu – “prvom veličanstvenom hibridnom karakteru”, koji je ispremiješao ‘sve i sva’ u svojoj misli od filozofije svojih prethodnika (2. poglavlje), poglavlja su raspoređena tako da vam se čini kako će svako biti posvećeno jednom filozofu. Međutim, kada red dođe na Heraklita, mislioca ‘ne-bića’ i sveg kretanja, Nietzsche mu velikodušno ustupa četiri, Parmenidu, koji slijedi, misliocu ‘bića’ i ‘sveg nekretanja’– pet poglavlja, da bi, na kraju, Anaksagori, misliocu ‘nusa’ odnosno uma, posvetio najviše – šest poglavlja; ali zašto Anaksimandru, baš kao i Talesu, samo jedno? Osim toga, u knjizi nema još one dobro poznate huje na Sokrata, i nema zaključka, osim isticanja veličanstvena Anaksagorina učenja kao onoga u koje se ulijevaju misli svih njegovih prethodnika…

Istodobno, o apeironu se informiram preko knjige sarajevskog profesora filozofije Damira Marića koju je u nakladi sarajevskog Filozofskog fakulteta objavio 2014. O pojmu, o kojemu se i sâm Anaksimandar vrlo malo izjašnjavao, profesor Marić uspio je napisati čak dvadeset i pet stranica, što me je, moram priznati, prilično iznenadilo. Kako čovjek može napisati toliko stranica o nečemu o čemu se, zapravo, i prema njegovu autoru, vrlo malo toga može reći…? Međutim, ubrzo shvaćam da se većina sadržaja tog poglavlja bavi interpretacijama apeirona drugih filozofa… (Aristotela, Teofrasta, Simplicija, Hipolita, Aetija i drugih starogrčkih mislioca, te Kahna, Burneta, Cornforda, Barnsa, Windelbanda i drugih iz suvremene filozofske tradicije…)

Iako me je na početku zahvatila i držala sumnja spram ovog filozofsko-znanstvenog pristupa – jer, nije li Anaksimandar upravo ona vrst filozofa koja namjerno hoda po rubu mističkih učenja propagirajući jednu vrlo ‘neiskustvenu’ ideju  ‘skrivene stvarnosti’ – dakako da se vrijedilo upoznati s glavnim interpretacijama njegova učenja kao i ovoga nedokučivog pojma: jedni su, tako, apeiron držali ‘(pra)počelom svega’, a tu se najčešće misli – (pra)počelom ‘sve materije’ ili ‘svih stvari’ (Platon bi kazao ‘elemenata’), drugi su ga smatrali ‘prvim principom’ (u bilo kojem smislu tog izraza), treći vjerovali da se on odnosi na sâm prostor, a četvrti samo ustvrdili da je on neograničen (pa i beskonačan) i, što je najčešći slučaj, neodređen u kvalitativnom smislu… U filozofski-prihvatljivom obliku, neki su čak izveli zaključak kako je Anaksimandar bio prvi metafizičar, a apeiron prvi metafizički pojam.

Ipak, nismo dužni, poput profesora Marića, baviti se mislima drugih o Anaksimandru; želimo se, baš kao i Nietzsche, baviti Anaksimandrom i njegovom idejom apeirona na svoj način… I zato se najprije vratimo Nietzscheu i njegovu mladalačku djelu…

“Filozofski sistemi su… potpuno istiniti samo za svoje utemeljivače; za sve kasnije filozofe oni su obično jedna velika greška…” piše na početku svoje knjižice drsko-mladalački Nietzsche, navješćujući da će njegova ‘analiza starogrčkih mudraca’ biti drugačije prirode od uobičajene. Po Nietzscheu, svi “…ti sistemi… u sebi sadrže jednu tačku koja je neopovrgljiva, nekakvo lično raspoloženje i boju [mi naglasili]…” te je njegova namjera bila da iz svakog sistema izdvoji “…samo onu tačku koja je deo ličnosti i koja pripada onom neopovrgljivom i neospornom, a što istorija ima da sačuva.” Tu su razotkriva ona, dobro poznata, Nietzscehova sklonost tzv. velikim ljudima koja ga nikada neće napustiti.

Kad započnete s čitanjem te silno nadahnjujuće knjige (Filozofije u tragičnom razdoblju Grka) ubrzo vas obuzme osjećaj, kako su svi oni, starogrčki filozofi koje spominje, doista na neki svoj ‘osobni’, ‘lični’, način u pravu, odnosno, da, više-manje, izriču onu jednu, jedinu istinu, samo na svoj način… Dakako, da je tom osjećaju pridonio uvelike i sâm Nietzsche, čije je štovanje gorostasa starogrčke predsokratovske misli apsolutno neupitno. Rekli bismo, kao da se radi o njegovim drugovima iz djetinjstva, koje je upoznao u igri, ali koja je, u međuvremenu, postala ona krajnja, uzvišena igra, kojoj će, u konačnici, Anaksagora pripisati odgovornost za ‘prvi uzrok’ sveg kretanja… Međutim, i s odmakom, i s godinama, kad ste mladoga, razuzdanoga Nietzschea konačno uspjeli ukrotiti unutar svoje glave, i dalje će vam se činiti kako se sve te oprečne misli, prapočela i principi mogu stopiti ili složiti u jednu, jedinu, grandioznu “filozofsku puzzlu” – ‘istinu po sebi’ cjelokupne starogrčke misli… (iako bi se Nietzsche tome vjerojatno usprotivio).

Što je napisao mladi Nietzsche o Anaksimandru? Najprije, on izražava čuđenje nad jednom njegovom rečenicom:

 “Gdje su stvari nastale, tu se one – shodno nužnosti – moraju također vratiti i nestati; jer one moraju da plate globu i da im se – prema poretku vremena – sudi za njihove nepravednosti.”

“Zagonetna izreko istinskog pesimista, proročanski napisu na graničniku filozofije, kako da te tumačimo?”, pita se Nietzsche. Dakako, na ovu rečenicu nećemo naići u Marićevoj knjizi i predmnijevamo da je to zbog njene ne samo začudnosti nego i kontroverze uslijed religiozno-moralnih konotacija… (uostalom, Marić eksplicite ističe kako “Anaksimandrova stajališta zasigurno nisu ono što bi Grci 6. stoljeća p. n. e. smatrali religijom.”) Shodno tomu, Nietzscheova interpretacija apeirona bitno se razlikuje od svih drugih. Da, apeiron jest nešto što ne može nastati i propasti kao sve drugo, i zato se kaže da je on ‘bez kvaliteta’, bez svojstava, nešto “po sebi neodređeno” što strahovito podsjeća na Kantovu ‘stvar po sebi’… Međutim, po Nietzscheu, apeiron je, možda upravo i zbog ove rečenice  – moralni fenomen. Mi ispaštamo u svom postojanju zbog zagonetne velike nepravde koja mu leži u osnovi…

Mi rado verujemo predanju da je Anaksimandar hodao u posebno dostojanstvenim haljinama [kasnije će nešto slično napisati i za Anaksagoru] i da je u svojim gestovima i životnim navikama pokazivao odista tragičan ponos. Živeo je kao što je pisao; govorio je tako svečano kao što se oblačio; podizao je ruku i spuštao stopalo kao da je ovaj život tragedija i kao da je on rođen da uzme učešća u njoj, igrajući ulogu junaka.

Nakon toga, Nietzsche će rado pretrčati ka Heraklitu, pitajući se: “Zašto sve ono što je postalo nije već odavno propalo, pošto je ipak već protekla čitava večnost?” ne ulazeći više u daljnju analizu ovog mistika-čudaka…

Međutim, na ovom mjestu rasprave, dat ćemo si oduška, i iz sasvim drugog kuta gledanja, pokušati braniti Anaksimandrovu nedorečenu misao o ‘pramateriji’ putem suvremenih teorija 20. stoljeća koje Nietzsche nije imao prilike upoznati. Naime, uvjereni smo da bi se upravo one, a tu u prvom redu mislimo na kvantnu teoriju i pojavu kvantnih fluktuacija u vakuumu, mogle iskoristiti u obranu Anaksimandarove misli o apeironu…

Neobična pojava fluktuiranja virtualnih čestica u vakuumu, koja je eksperimentalno potvrđena u okviru kvantne teorije, tiče se njihovoga neprestanog ‘stvaranja iz ničega’ i ‘nestajanja u ništa’. Međutim, osim eksperimentalnog evidentiranja da se to stvarno događa, kvantna teorija, čini se, nikada nije dala zadovoljavajuće objašnjenje za ovu pojavu. Od kuda ‘dolaze’ i kuda ‘odlaze’ ove virtualne čestice?

Prema našem mišljenju, a u skladu s ‘Anaksimandrovom teorijom’, možda se radi o svojevrsnoj energetskoj granici, konkretno, graničnom potencijalu koji materiji kao takvoj omogućuje da ‘iz sebe’ – ‘oko sebe’, stvori prostor(vrijeme)… Kada dosegnu tu granicu, čestice ‘pramaterije’ naprosto stvore prostor(vrijeme) oko sebe te se i same pojave u njemu, kao što nestanu, kada njihov ‘energetski potencijal’ padne ispod granice te više nemaju ‘snage’ vlastito prostor(vrijeme) održavati oko sebe. Međutim, postavlja se pitanje kamo, onda, ostatak energije odlazi? Postoji, pa barem mala mogućnost, da ostatak energije završava u onom što bi Kant nazvao ‘stvar po sebi’, a Anaksimandar apeiron… U našem značenju, dakle, apeiron bi bio neka vrst nisko-energetskog staništa odnosno izvorišta sve materije izvan prostora i vremena… drugim riječima, to bi bila (ta) naša i Anaksimandrova ‘skrivena stvarnost’…

U svemu tome, ipak ne želimo koketirati s ovom idejom u religioznom duhu, kao što je to činio Anaksimandar; uostalom, i zbog njezine aprostorno-avremenske prirode to ne možemo učiniti. Uopće, teško je o njoj bilo što suvislo reći, pogotovo putem našega – prostorom i vremenom – uvjetovanog jezika… Možda i odista, iz neke čiste, vlastite ‘neispravnosti’ (Anaksimandar bi kazao neopravdanosti) apeiron stvara materiju iz sebe, ali to ostaje samo nagađanje… Jedino što u ovom trenutku racionalno možemo pretpostaviti je da bi apeiron mogao biti odista ono ‘nešto’ iz čega smo proizišli i u što se vraćamo… I recimo to, jedan Werner Heisenberg bio je na tragu ovakvih razmišljanja te predstavlja fizičara kojemu bismo svakako trebali posvetiti jedan od budućih postova… Dotada, kontemplirajmo nad apeironom u još jednom nadahnjujućem valu čudesnih Anaksimandrovih intuicija…

12 komentara »

  1. lamce08 said,

    Profesor Marić mi je dao šesticu na prvoj godini (i jedinu tokom studija). 😦

  2. Letindor said,

    ,,Filozofski sistemi su … potpuno istiniti samo za svoje utemeljivače; za sve kasnije filozofe oni su obično jedna velika greška … – piše na početku svoje knjižice drsko-mladalački Nietzsche“ … i veli domaćin Pustopoljine.

    … na ovo Ničeovo može se odgovoriti: ,,Filosofski sistemi NISU istiniti ni za svoje utemeljivače, jer su filosofski sistemi uopšte nemogući … Jer kako Ljubav može biti sistem ili kako Ljubav prema Božanskoj Mudrosti može u sistem? A Bog ako je mrtav onda je mrtva i filosofija pa otkud Ničeu pravo da priča o filosofiji? Šalim se, drag mi je Niče no, kako ljubav prema najbližima staviti u sistem? Ničeu Božansko jeste sporno, ne samo njemu već mnogim savremenim filosofima – onda je sporna i substancija, eter i drugo. Antika je prepuna bogova i Boga, Ljubavi, Ljepote, Dobra, Nousa, Junaštva … još veći je zaborav, a tehničke stvarčice ističemo kao napredak čovjeka. I Grcima je sjećanje kratko, pišu Platon i Herodot, a govore egipatski sveštenici mudrom Solonu.

    Kvantna fizika ima tzv. Teoriju Polja, a i Tesla je govorio o Eteru kao beskonačnom izvoru energije, koji je već kod Aristotela peti element.

    Sumnjam da postoji razlika potencijala između konačnih oblika spram Beskonačnog Mora ili Polja ili Vatre Logosa. Savršenstvo nije falično onim što se iz Njega ili u Njemu začelo ili zaigralo čestično i talasno ujedno, jer ono ide van, a da je Unutra. Potencijal pojavnih oblika je različit, a razlika potencijala je i nastanak struje i magnetnog polja – privlačnosti i odbojnosti među ovima odnos i djelovanje. Eter je miran i Bogu ništa ne nedostaje, po Anaksimanru, stvari zato isključivo jedne drugima ,,plaćaju” za nepravičnost, a ne Bogu.

    Što se energija tiče na granici između dvije oblasti Unutar Jednog: uz pojavnost se energija smanjuje, odnosno, drugog je kvaliteta – konačnog, i ne više beskonačnog. ,,Višak” energije je ostao u Eteru i beskonačan je, u talasu ili u obliku je manjak onog iz kojeg se prethodilo. U povratnom prelasku konačnog tamo odakle je i poteklo ne bi trebalo biti problem smjestiti neki višak jer viška ni nema osim gašenja (utrnuća šopenhauerskog) konačnog, oku vidljivog ili nevidljivog, oblika, kako god, OBLIK (kao i talas) je uvijek ograničen. Suprotni su, dakle, smjerovi beskonačnog i konačnog, različiti kvaliteti brojive i nebrojive jedinice: Beskraj je u Sebi, a konačnost ,,vani” a da vani ništa ne može ni biti. Vrijeme i prostor ima smisla da su kantovski transcendentalni – nastaju kad i predmet ili sasvim malo prije predmeta, odnosno, kad se vrijeme i prostor s njim (vremenom) zaokruže po zakonima muzičke oktave tad je i predmet oblikovan, a dok svira dotle postoji talasno ili oblikovno. Eter kao Beskraj je, bez obzira na sve što se dešava u vidljivom, ostao miran ili neuznemiren jer ga osnovni elementi materije ne dotiču kao takvi.

    U tom je i snaga muzike za svijet oblika ili sfera jer sve treperi po melodiji i u ritmovima. Inače, sve Unutra je gdje je Sub-stancija podležeća ili stojeća kao Nepokretni pokretač, a Sub-ject (iz)bačen, kao. Dva su aspekta Jednog kao Dvojstvo neodređeno i ono Tri koje ne da pobjedu nijedne od krajnosti u Dvojstvu. Jedno i mnoštvo objedinjeni su Počelu, kao čestica i talas u kvantnoj fizici. Racionalno je nedohvatljivo to PRVO područje u kojem JOŠ nije racionalno jer je racio niži stepen umovanja PA, ni pojmova nema u tim oblastima neispoljenosti oblika, u Dobru, Eteru, Substanciji. Ima ih ego, mislim na pojmove i značenja.

  3. Magičar said,

    “Sumnjam da postoji razlika potencijala između konačnih oblika spram Beskonačnog Mora ili Polja ili Vatre Logosa”… možda si u pravu @Letindor, ali ni moja ideja ne ide dalje od čistog nagađanja… Možda donekle cilja da bude logična, ali vjerojatno ne isključivo logična… A tvoji putevi su, barem većina njih, zaogrnuti šalom mistike, na kojima ti pomalo i zavidim…
    Nisam znao da je Tesla govorio o Eteru kao ‘beskonačnom izvoru energije’… morat ću to pobliže ispitati…

    “Vrijeme i prostor … nastaju kad i predmet ili sasvim malo prije predmeta, odnosno, kad se vrijeme i prostor s njim (vremenom) zaokruže po zakonima muzičke oktave … dok ‘svira’ dotle postoji talasno ili oblikovno.” Ovdje si poprilično zagonetan, jesu li to tvoje misli ili misli koje si prenio iz drugog izvora? Čine mi se vrlo zanimljivim, ali nejasnim, i po ratio i po moju ‘logičku maštu’… Znači, vrijeme i prostor su ipak nešto zasebno od predmeta…ili?

    Inače, ta moja nisko-energetska smjesa ne mora uopće biti nisko-energetska… moje postuliranje je išlo linijom manjeg otpora: da bi se vidljiva stvarnost bilo kako mogla objasniti nekome tko živi u njoj, mora se posegnuti za onom skrivenom… Misticizam je samo u tom smislu opravdan… Sad, nije jasna uloga spoznaje u svemu… Je li baš nužno dati odgovor na pitanje Zašto? Nije li to Zašto? samo nešto ‘ljudsko odviše ljudsko’ po sebi… Što ako aperion može ‘živjeti’ bez toga zašto, u mističkom smislu…? To je također jedno pitanje koje me zanima… i pri tom uvijek glavom lupim o naše prostor i vrijeme… Ovakva pitanja mogu se postavljati samo u prostoru i vremenu, ali čini se, ne i izvan njega što god to značilo… 🙂

  4. letindor said,

    Što se tiče Tesle, Etera i antigravitacije o tom premnogo već ima na internetu pa nema potrebe da nešto o tom govorim … osim da Einstein smišljeno izbacuje ,,Teslin” Eter iz ,,postojanja” i ograničava brzinu svjetlosti, a energiju takođe postavlja na konačnu preko E=mc2.

    Vrijeme se zaigrava od tačke ka drugoj tački i tako dalje dok se krug ne zatvori. Održavanje tog kruga po nekoj Volji (Ličnoj ili pak Apsolutnoj, a može oboje istovremeno) pravi frekventni zid, talas ili opnu ili pak tijelo. Osim muzike i raciju ovdje nepoznate volje tu ima i Uma, i matematike. Vrijeme je daljina od početne tačke koja može biti bilo gdje u Svemiru ili u Beskraju ili u petom elementu ili u Supstanciji kao sredini. Ono mota u krug. Vrijeme je muzika, melodija i ritam otud moguće i putovanje kroz vrijeme. I vremenska razdaljina od prve tačke po tom krugu (časovniku i kalendaru = kolo na dar) takođe je i prostorno udaljenje. Kad se zatvori krug s najmanje tri tačke dobijemo i predmet s tim, naravno, mnogo je više od jednog samo kruga u cijelom orkestru uvezanih oblika pa je predmet i značajno složen za poimanje nižeg uma (raz-Uma) koji će se izroditi u dotičnom obliku,kao i čovjeku.

    Dakle, vrijeme, prostor i predmet često se izgrađuju i borave zajedno, a možda to ne mora tako strogo ni biti. Zajedno se, dakle, izgrađuju. Ekstatično je izlaženje iz tih granica i nadilaženje sebe gdje, slažem se s tobom, tih pitanja više ni nema van oblika, možda, stižu na red i pitanja druge prirode.

    Naravno, čovjek može da se ne pita o svemu tome i da se cijeli život bavi npr. preduzetničkom djelatnošću, da dobro jede i dobro pije, da mu je udobno u smislu tjelesnosti i ugleda koji uživa u narodu. Ah, to je tako malo. Ne govorim o pohlepnima ni o sebičnima kad to kažem. Evo, za primjer imamo i ovaj tvoj vremensko prostorni kontinuum Pustopoljinu.

    Ne mogu reći da su neke ideje sasvim moje niti reći da nisu moje, ali mogu reći da ih, u tom obliku kako sam ih iznio ovdje, nisam drugdje našao. I nebitno. Hoću sebi prvo razjasniti problem.

    Pozdrav.

  5. Magičar said,

    Da, dragi @Letindor, to bi bila neka naša kultura življenja, baviti se tim pitanjima… 🙂 Meni su ona strast, nekom drugom obična gnjavaža, pa što onda…
    “Dakle, vrijeme, prostor i predmet …Zajedno se … izgrađuju”… tog sam uvjerenja i ja… Ti na svoj način pričaš o tim stvarima, ja na svoj, netko treći će na svoj… često nam se diskursi razilaze… ali nema veze… Hvala ti za info o Tesli, ne znam kako sam propustio tu njegovu priču o eteru, valjda sam previše bio zadubljen u Einsteina… 🙂
    Inače, neka moja namjera se vrti oko toga da svi mi jednog dana spoznamo da spoznaja nije toliko važna u cijeloj priči, jer je na ovom svijetu sve moguće (apeiron nam to omogućuje)… i da ta ista spoznaja jedinu svoju vrijednost nalazi u tome da nam kaže kako je to moguće… 🙂

  6. caninho said,

    Da li se apeironom onda ustvari bave oni u CERN-u ? Je li to to ili sam opet sve krivo skonto 😀 ?

    • Magičar said,

      To bi i ja njih (iz CERN-a) pitao… 🙂 … Ali oni se ne bi složili s tim da traže apeiron… Povezanost s kvantnom mehanikom samo je moja interpretacija apeirona… Oni (iz CERNA), nakon otkrića Higgsove čestice, rekli bi da sada traže dokaze za opstojnost Standardnog modela, ali i moguća očitanja tamne materije i tamne energije… Ali doista, možda u svemu tome naiđu na očitanja apierona… Nikada prije nisam na to pomislio, brate @caninho, ali stvarno, možda si i u pravu!

  7. letindor said,

    Oni ,,tamo” vjerovatno se bave kontrolisanim stvaralaštvom ili RAstvaralaštvom (oblika), jer imaju veliki krug i ulazne generatore, njih 12 (7+5 klavirski) ili vremenski. Sviraju. Sumnjam da se mogu baviti baš Apeironom jer je isti višeg stepena u hijerarhiji Uma, tj. kako raz-Um da se bavi Umom? Ovi rade nešto konkretno. Opipljivo. Čini mi se. Neka rade, raditi se mora.

    • Magičar said,

      A čuj, možda na njega i slučajno naiđu? Jer nije li, i po tebi, @letindore, sva materija ipak proizišla iz uma…? I nije li Skrivena stvarnost iz koje je sve proizišlo, uključujući tu i Um i Materiju i Prostor i Vrijeme, upravo apeiron…? S tim da ju je Anaksimandar samo prvi takvom nazvao… To znači da bi ovi što ‘sviraju’ u CERN-u jednog dana zaista mogli nabasati na njega… Možda već i jesu samo ga nazivaju drugim imenima… Možda ga nazivaju tamnom materijom i tamnom energijom… 🙂

  8. letindor said,

    Možda, pak, i materija je Um zaklonjen zaboravom s ove strane zbog bačenosti sub-jecta, inače, sve je Um, nad Umom i Dobrota na koju Ljepota privodi više neg čulno. Uz Ljubav Povratak Slobodi Prapočelnoj. Za Više uzlete traži se Srce, a to, čini mi se, generatori nemaju. Pumpe imaju, struju, magnete …

    To što sviraju već je nešto, Apeiron je Ništa, a kako Ništa uhvatiti? Kako Ništa odsvirati? Ako na ulazu uđe oblik, npr. čovjek, odsviraju ga tako po krugu da ga se poništi dolazi njegovo ostvarenje matematski i muzički, ali ima posljednji potez, ne čovjekov, neizvjestan od Više Volje za ostvarenje. Ako se ide religijski – uzrastanje duhom ili oboženje. Preumljenje – metanoia. Filosofski i – theosis (s Aristotelom imamo iznad fizike i THEOlogiku kao Prvu filosofiju, THEOriu, poslije zvanu i metafizika). Ima NOUS Božanski nad dianoia-om (razumom). Traže, možda, Nepokretnog Pokretača, iz Fizike hoće preći u THEO, možda, ETHER, filosofski (NE naučno). Iz matrixa izbavlja Neo.

    Teško će s talasom stvoriti More, teško će izvući mač iz kamena, teško voljeti matematski. No, uvijek se može brljaviti, prostora ima beskonačno frka će biti oblicima.

    • Magičar said,

      “To što sviraju već je nešto, Apeiron je Ništa, a kako Ništa uhvatiti? Kako Ništa odsvirati?”
      Pa… slučajno! A tvoje riječi iz zadnjeg komentara, @letindore, kao da već dolaze s druge strane… i samog ‘srca’ aperiona… 🙂 Možda je ta granica koju si prešao ona koju CERN-ovci doista nikada neće prijeći…


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: