Srpanj 2018.
O sopstvenosti cjeline u svakom čovjeku (ničeancije xviii.)
José Ortega y Gasset: DEHUMANIZACIJA UMJETNOSTI
111.
Osim jastva u nama stoji (nešto što sam nazvao) Sopstvenost svijeta kao Cjeline. Posebnost onog istog. Nije naše jastvo posebno, nego su svijet, Cjelina, Bog – posebni kroz nas! Svijet se kroz nas očituje na jedinstven način, od kojih je svaki jednakovrijedan…
Jastvo bi, stoga, bilo nešto što je sama Sopstvenost Cjeline utemeljila na svojim sjećanjima. Jastvo bi bilo nešto što je naknadno stvoreno dok se za Sopstvenost Cjeline može reći da je od samog početka tu. Nije li upravo na bebi ona najuočljivija? Mali stvor nimalo za sebe ne brine dok predano, s najbudnijom pažnjom, propituje svijet oko sebe. U odrasloj dobi, Sopstvenost Cjeline će se manifestirati na različite načine: netko će čitati, netko pisati, netko majstorisati, a netko samo ‘bivstvovati’ ne radeći (baš) ništa!
112.
Kada bismo upravo izrečenu misao htjeli uzdići do religije, morali bismo iznaći njezinog antipoda, ‘suprotnu vjeru’… Kao što je DOBRO iznašlo ZLO u kršćanskoj eshatologiji, mi, Sopstvenosti svijeta, Cjeline u nama, kao njenu inherentnu suprotnost, iznalazimo upravo naše jastvo… Jastvo je ‘zlo’ naše vjere, jer vjeruje da je bačeno u svijet/Cjelinu, a ne da je njezin dio… U zaboravljenoj dokonosti uma obasjanoj Nietzscheovim ‘podnevnim suncem’ otvaraju nam se ona, možda i jedino dopuštena, ‘vrata spoznaje’ iza kojih jasno razaznajemo pojedince/duhove koji vjeruju da su samo posebnosti svijeta, cjeline, naspram onih koji vjeruju da smo jastva bačena u taj isti svijet, Cjelinu… I eto nam nove povijesne pozornice!
113.
U/Na jednom čovjeku može se vidjeti i njegovo jastvo i njegova Sopstvenost Cjeline (koje sam nekoć imenovao egom i duhom). Kao što na slikama Geštalt psihologije možemo uočiti dva potpunoma različita lika – u primjeru, mladu djevojku i staru ženu – tako i na čovjeku možemo uočiti njegovo jastvo (ili ego) i njegovu Sopstvenost Cjeline (ili duh). Prema Geštalt psiholozima, na njihovoj, brižljivo strukturiranoj, slici ne možemo vidjeti istovremeno oba lika, no, mišljenja smo da se na čovjeku uvijek može lučiti omjer njegova jastva i duha koje nosi u sebi…
114.
No, što će se dogoditi kada započnemo život živjeti kao Sopstvenost Cjeline, a ne kao jastvo bačeno u svijet? Hoće li nam biti potrebni drugi ljudi, publika – za sve što (u duhu) stvorimo? Za koga to radimo? Hoćemo li se loše osjećati ako otkrijemo da to baš nitko ne čita…? Pišemo li samo za sebe kako bi se utješili? Samo se naše jastvo zbog toga može loše osjećati. I samo nas naše jastvo može natjerati da se zbog toga osjećamo beznačajnima. Stoga, nikada ne smijemo smetnuti s uma da mi ne stvaramo ni za sebe ni za druge, nego iz-sebe… da stvaramo-iz-sebe, jer tako želi (ima potrebu) naša Sopstvenost Cjeline! Onaj koji sa sobom donosi usamljenost i beznačajnost, osjećaj niže vrijednosti, naposljetku, psihičke bolesti, od kojih su depresije i manije najizglednije… može biti samo jastvo… Odatle je lako izračunati: kad bismo bili manje vezani uz svoje jastvo, bili bismo i manje bolesni… Dakle, nije dovoljno reći da više nemamo ambicija u bilo čemu i da sve što radimo, radimo iz čiste potrebe Sopstvenosti Cjeline u nama… Ne! U jednom umjetničkom životu potrebno je i doslovno i u potpunosti odbaciti to JA…
115.
Čak i znanstvene teorije nastaju poput našeg jastva. Ako je sve stvar perspektive, odnosno gledanja na stvarnost, pod jednim osobitim kutom ili stajalištem, onda nam je dopušteno jednu Sopstvenost Cjeline nazvati atomom, a drugu jastvom. Čak smo više zasebnih Sopstvenosti Cjeline sposobni vidjeti kao jednu. Jastvo neke Sopstvenosti Cjeline, a tu se sada misli na širi pojam jastva koji izlazi iz svojih psihičkih granica/okvira i koji uključuje tzv. ‘jastva neživih tvari’, poput jastva nekog kamena ili jezera – također može sastaviti naš pogled i naša misao o njemu… U znanstvenom duhu budućih stoljeća možda će se govoriti da atom u fizikalnom eksperimentu nastaje na osnovi našeg pogleda odnosno da ga konstruira svjetlost (snop fotona) odbijena ‘od’ našega oka…
116.
Nijedan umjetnik neće sebe uzimati zaozbiljno, napisao je José Ortega y Gasset. To je drugi način da se kaže da umjetnici svoje jastvo ne uzimaju zaozbiljno.
Biti umjetnikom znači prestati misliti ozbiljno da smo doista ozbiljna osoba kada nismo umjetnik… Ako umjetnost [treba] da izbavi čovjeka, ona to može samo tako da ga izbavi od ozbiljnosti života i da u njemu obnovi neočekivanu djetinjastost.
Moje jastvo je maska. Njime ja samo oponašam svoju društvenu ulogu. Ničim joj ne pridonosim. Jastvo je maska koja se iz perspektive druge Sopstvenosti Cjeline uvijek vidi na drugačiji način. Jastvo je maska koja se može skinuti i(li) zamijeniti s drugom maskom – drugim jastvom.
117.
Jedini cilj života koji je vrijedan ostvarenja jest – živjeti prema Sopstvenosti Cjeline koju nosiš u sebi! Ako ti se piše, onda piši, ako ti se čita – onda čitaj, a ako si praktičan tip, onda se posveti praktikalijama… Nikako nije važno nešto napisati, pročitati ili izgraditi, važno je samo iz dana u dan PISATI, ČITATI, GRADITI… onako kako to u dubini svoje Sopstvenosti Cjeline osjećamo; samo to je dovoljno za ispunjenje jednog života, bez ‘brigovanja’ i grižnje savjesti – života u Nietzscheovu podnevu!
O Duhu i njegovim Moćima 
damir said,
Srpanj 2018. u 12:48 am
….nemogu ne primjetititi,,kako se glavna misao,,misao vodilja koja se proteže kroz sve tekstove i osvrte,,kristalizira…što ono kažu za dijamant..da je jako čvrst……a kaže nisargadata, da je i dijamant za vrhovnu stvarnost mekan poput maslaca…isto tako kaže da je stvarnost apsolutna paradoksalna…o njoj nemožeš govoriti,,,u njoj ,možeš samo izgubit sebe…jako dobar tekst…na tragu Pierre Teilhard de Chardina i meistera eckharta,,pa čak i berdajeva–Sebe vidim kao uronjenog u dubine ljudske egzistencije i smatram da stojim nasuprot neizbežnoj misteriji sveta i svega što ona predstavlja. U toj situaciji ja sam duboko i bolno svestan da svet nije dovoljan, da postoji ono tajno, na nekim još većim dubinama i njegovo skriveno, transcendentno značenje. Ovo značenje mi nazivamo Bogom. Ljudi nisu mogli da pronađu uzvišenije ime, mada su ga zloupotrebili u toj meri da su ga načinili skoro neizgovorljivim. Bog može da se odrekne samo na površini, ali ne može da se odrekne tamo gde ljudsko iskustvo ponire ispod površine ravne, bljutave i banalne egzistencije….
ukoliko magičar smatra da umaram s komentarima,,slobodno reci…nebi htio postat dežurni kroničar,,al zadnji tekstovi kao da opisuju nešto što mi je jako poznato..a opet strano……svako dobro
Magičar said,
Srpanj 2018. u 12:19 pm
Dapače, @damire, svaka tvoja riječ je ovdje dobrodošla, i samo nastavi sa svojim, vrlo profinjenim osobnim komentarima… Čini mi se da svatko rabi pojmove na svoj način da bi opet izrekao ono isto, vječno… Meni je trebalo jako dugo vremena da naše ‘jastvo’ napokon započnem razlikovati od Cjeline svijeta, Boga, kako god to nazvali. Na kraju sam morao uvesti i jedan potpuno novi pojam, novi izraz – sopstvenost cjeline – da bih izrazio ono što u svom umu osjećam… Nisam si uzalud nadjenuo tako pretenciozno ime (Magičar)… 🙂 Naravno, da se i ja krećem po tankoj niti koja odvaja racionalno i iracionalno, a iz nekog razloga, stvarno sam uvjeren da je čovjeku nužno oboje, a to u vulgarnom rječniku znači – i znanost i religija po pitanju stvari duha…. Sam si dobro primijetio da i ostali Magičari poput Teilhard de Chardina i meistera eckharta imaju ‘problema’ govoriti o tim stvarima…
“o njoj nemožeš govoriti,,,u njoj ,možeš samo izgubit sebe…”
Zaista lijepo rečeno, ali ja se ipak trudim na svoj način ipak o tome govoriti, jer me na to nešto tjera iznutra… Iako sam ovih dana zaokupljen preseljenjem u novi stan i nizom sitnica koje takva svakodnevica iziskuje, moja ‘sopstvenost cjeline’ i dalje želi da se na ovaj način očituje… 🙂 i nikako je u tome ne želim spriječiti!
sanjamatic said,
Srpanj 2018. u 8:11 am
.. Sebe ne doživljavati preterano ozbiljno
Magičar said,
Srpanj 2018. u 12:28 pm
Upravo tako, Sanja, i eto ti ključa za vrhunsku umjetnost! Osim toga, nisam to napisao u ovom tekstu, to je, po meni, ključ i za možebitni slom kapitalizma u budućnosti…. Dakle, pretenciozno držim da će se otklanjanjem od ‘jastva’ i priklanjanjem onome ‘nikome’ u nama, izaslaniku Cjeline, značajno smanjiti potreba za odlaskom u supermarkete… 🙂 Mi ćemo jednoga dana jednostavno poželjeti drugačije živjeti, nekapitalistički, nepragmatički,… iako, nažalost, ne vjerujem prije 22. stoljeća… 🙂
arnelavuckov@gmail.com said,
Srpanj 2018. u 4:04 pm
što misliš Magičaru o Warholovoj izjavi:” Umjetnost možda postoji, ali ja u to ne vjerujem. I upravo zato što u to ne vjerujem, ja sam najbolji”. :))
caninho said,
Srpanj 2018. u 5:45 pm
eto-to je obistinjenje Magičarovih riječi da se istinski umjetnik nikako ne može uzimati za ozbiljno. Warhol je istinski umjetnik i k tome još i najbolji 😉
Magičar said,
Srpanj 2018. u 11:42 am
Vidiš, i Caninho se šali na isti način… 🙂
Magičar said,
Srpanj 2018. u 11:40 am
Draga Arnela, vjerojatno i ne postoji, ali i ja odgovorno tvrdim da nije postojao ni on – Warhol. 🙂 To je netko drugi – ili nešto drugo – činilo kroz njega to što je činilo… Inače,mislim da se radi o tipičnoj postmodernističkoj poruzi na račun umjetnosti, izvrtanju svih modernističkih stavova, no cilj je bio ostvaren – jer, kao što znamo, dosegao je samo sebi svojstvenu slobodu umjetničkog stvaranja…
arnela said,
Kolovoz 2018. u 3:56 pm
da Caninho, Warhol je istinski umjetnik, s tim se slažem, jer uklanja iz slike sve ono što je imaginarno i pravi čisti vizualni proizvod. Može biti postmodernizam, ali mi više djeluje kao agnostička izjava, mi više ne vjerujemo u umjetnost, već samo u ideju umjetnosti, a ona sam naravno nema u sebi ničeg estetskog.
Je li prosvjetiteljstvo danas u dobrom stanju? | O Umu i njegovim Igrama said,
Kolovoz 2018. u 1:15 pm
[…] Već i pri prvom čitanju ovog fenomenalnoga, zavjetnog pasusa upada nam u oči fraza ‘racionalna mistika’ kojom njemački filozof a za kojeg mi se čini da je danas pomalo odustao od svojih teza… na svoj način dopušta koegzistenciju religioznog i znanstvenog u čovjeku. Daljnje rečenice nisu ništa drugo doli inicijalna elaboracija ‘moje’ ‘sopstvenosti cjeline’, a njegovog yesbodyja koji stoje naspram nobodyja, ali i jastva, o čemu sam naveliko pisao u prošlom postu… […]