Ožujak 2019.

Istina dublja od one na površini

Posted in Drvo divlje kruške, UMJETNOST - FILM tagged društvo, film, NURI BILGE CEYLAN, Turska u 11:07 am autora/ice Magičar

Nuri Bilge Ceylan: DRVO DIVLJE KRUŠKE

Film Nurija Bilgea Ceylana Drvo divlje kruške (Ahlat Agaci) jedan je od onih filmova preko kojih ne možete tako lako prijeći. Ne možete, primjerice, nehajno prebaciti na neki drugi kanal kako biste pogledali drugi film ili informativnu emisiju, očekivano bogatu tzv. fake news za današnje vrijeme. I nikako ne možete, nakon što ste ga pogledali, mirne duše započeti raditi nešto drugo ne zamarajući se više nimalo “odgledanim”. Osim što ste mu posvetili vrijeme za gledanje, film Nurija Bilgea Ceylana od vas zahtjeva i žrtvu vremena za razmišljanje, nerijetko i dubok razgovor s osobom od povjerenja, ali i ukusa za tzv. “umjetničke filmove” (recimo, najbližim prijateljem). Jer, stvari koji se pretresaju u samom filmu, osim što nose, kao i svi takvi filmovi, određenu razinu “životne mudrosti”, “filozofiranja o životu”, tiču se i jedne crte karaktera povezane s našom najdubljom prirodom; sigurno ste je prepoznali, radi se o, danas gotovo nezaobilaznoj,  gubitničkoj crti svih slobodnih duhova u ovom vremenu…

Jesmo li ikada razmišljali o tome kojeg je to “oblika” naša običnost, ili ako baš hoćete, “neuspješnost” u ovom vremenu? Zašto nas – filozofe, umjetnike, književnike, ljude duha – današnja tehno-menadžerska elita koja upravlja svijetom ne shvaća ozbiljno? Nismo nikada o tome dublje razmišljali, no Nuri Bilge Ceylan kaže da je za to došlo vrijeme! Još koje desetljeće i načini postojanja poput bavljenja metafizikom, konceptualnom umjetnošću i visokom književnošću, nestat će iz modusa ljudskog bivstvovanja. Preostat će komuniciranje hiperaktivnih umreženih jedinki koje će u slobodno vrijeme zabavljati same sebe dok će strvinarske industrije poput Instagrama, Googla i Facebooka ubirati rentu na način koji je sjajno uočio australski pisac i teoretičar McKenzie Wark. Nas današnjih, porinutih u svoju nutrinu, u traganju za mrvicama razasutog smisla, više neće biti. No razlog naše propasti još uvijek nije do kraja rasvijetljen i na tu ranu Nuri Bilge Ceylan stavlja svoj prst. Je li doista kapitalizam svemu kumovao i je li upravo on to, našem srcu drago, prosvjetiteljstvo, formirao za svoje potrebe kao što ga je sada i rasformirao? Ili je posrijedi nešto drugo, nekakav izdajica u našim vlastitim osjećajima i mislima, pod patronatom biljega narcizma koji svi nosimo?

Film je, zapravo, priča o neuspjehu dvojice muškarca – oca i sina. Oni, kao i mnogi drugi, nisu uspjeli u svom životu. Nakon studiranja, sin se s neskrivenim spisateljskim ambicijama vraća u rodni provincijski gradić s napisanim romanom pod miškom (a koji nosi upravo naziv filma) kako bi u njemu pronašao izvore financiranja za njegovo objavljivanje. Mladić je uvjeren kako iskreno pisanje o onome što osjeća prema svome kraju i ljudima koji ga nastanjuju, uz solidan književni talent, može osigurati povlašten položaj pisca u današnjem društvu. No tu se stvari zakompliciraju. Naime, razgovor s tzv. “uspješnim ljudima” njegova vremena – političarom, poduzetnikom, piscem i, konačno, imamom – donosi mu gorak uvid u tajnu njihova uspjeha i vlastitog neuspjeha. Svi oni, svatko na svoj način, spremno mu podastiru “formulu” vlastitog uspjeha, kako su to postali “uspješni”, ali na koju on može odgovoriti samo ironijom i podsmijehom. Ta, on nije mislio da se to tako radi! Nije li bilo dovoljno to što je u roman koji je napisao unio “samog sebe”, što je iskreno pisao o onome što je iskusio u životu… a kako bi postao od društva priznat pisac? Ne, nije bilo dovoljno. Njegova knjiga će zbog toga biti marginalizirana; čak i kad bude objavljena, nitko je neće čitati, jer se, prema riječima “uspješnih ljudi” radi samo o privatnom prikazu vlastita života i podneblja, a od kojeg baš nitko nema koristi… a kad korist nije uključena, onda nema ni uspjeha…

Političar se tako raspituje ima li u romanu sadržaja koji će turizam grada moći iskoristiti, pisac mu savjetuje da dopusti da teme, mahom društvenog karaktera, odaberu njega a ne on njih, dok bi poduzetnik najradije da roman ne spominje lokalne pijance nego da odmah “asocira na Kanakale, s Trojom, ili Ratnim grobljem”, mjesto slavne bitke po kojoj je mladićev grad poznat u svijetu – drugim riječima, sve ono što mladić upravo ne bi želio. “Ovo mjesto ima [vlastitu] kulturu života. Samo je totalno u sjenci groblja i svega toga.” njegov je odgovor poduzetniku, koji razotkriva stubokom suprotan stav.

Zašto bi umjetnost morala biti atraktivna? Zašto bi je morale konzumirati mase? I zašto bi isključivo progovarala o društvenim temama? Zašto ne bi bila posvećena samo jednom kraju i ljudima koji ga nastanjuju i tako se vratila svome neuniverzalnom izvoru? Zato što u tom slučaju ne bi bila iskoristiva u političkom, poduzetničkom i svakom drugom pragmatičnom smislu.

Trenutna društvena situacija posebice se zrcali u ispovijesti poduzetnika, čovjeka koji je mladiću predstavljen kao netko tko još čita knjige (pokraj njegova radna stola nalazi se malena, zdepasta polica s pedesetak knjiga) te često financijski podržava kulturne manifestacije u njegovu kraju (iako će se na kraju ispostaviti da je to zato što je grad kupovao njegov pijesak). Njegova ispovijest kao da je odlučila dati sliku i naše balkanske, tranzicijske stvarnosti.

Slušajte, mladiću… ja nisam obrazovan. Napustio sam srednju školu, i nikada nisam zažalio zbog toga. Znate li zašto? Zato što ja vjerujem svojim osjećanjima. Osjećanja i instinkt su bili moje vodilje u životu. Ne sjećam se da sam zbog toga ikada pogriješio. Ali…pogledajte te moje prijatelje, koji su pohađali fakultete. Svi su danas u debelim govnima. Neki rade za mene, neki za šaku kikirikija negdje drugdje. Neki su se razveli. Jedan je čak izvršio i samoubistvo. Naravno, obrazovati se je sjajna stvar, ali ovo je Turska. Ako u ovoj zemlji želiš da opstaneš, moraš da se prilagodiš.

I upravo to su učinili svi “uspješni ljudi”, mahom, političari i poduzetnici. Vjerovali su svojim osjećanjima i instinktima, a upravo zato što nisu bili umjetnici, ipak su stigli biti uspješni političari i poduzetnici! Naposljetku, i u razgovoru s tzv. “uspješnim” piscem mladić će naići na isti zid – društvene odnose koji sve reguliraju i običnog pojedinca dovode do uspjeha ili neuspjeha. Na njegovu pohvalu lokalnog pisca koji se odlučio izolirati poradi umjetnosti, tzv. “uspješni” pisac mu odgovara da onda on “…odbija timski rad, suradnju, kao i umjetnička udruženja.” i da mu kao takvom, onda, nikako ne može biti suđen nekakav “uspjeh”…

Drugim riječima, društvo je konformističko u svojoj najdubljoj biti. Želiš li u njemu biti uspješan – što god to značilo – cijena koju moraš platiti je u valuti konformizma. Ili kako sâm poduzetnik savjetuje mladića: moraš se prilagoditi! Društvo se ne želi mijenjati, ono nije nikakav organizam koji stremi nekakvom zajedničkom cilju, ono je nus produkt društvenih odnosa volje za moći koji harače njime!

Kako film odmiče, čak će i gledatelja zahvatiti dojam da su otac i sin, osim što su gubitnici svoje vrste, u krivu i u pogledu svoje “životne filozofije”, odnosno životnog stava, da raspredaju sve same gluposti, pogotovo sin koji zbog odbijanja na koja nailazi na svakom koraku, pomalo sve više gubi živce te započinje sarkastično podbadati svoje sugovornike, možda i zbog čiste zavisti, a ne nečega drugog, mnogo opravdanijeg. S druge strane, već otprije razočarani otac, koji je svoje snove raspršio još dok je kao mlad učitelj bio primoran potražiti posao na Istoku Turske, sve dublje tone u ovisnost o klađenju koja će ga na kraju dovesti do šokantne krađe sinovljevih para iz džepa njegova kaputa. No nakon neuspješnog pokušaja samoubistva vješanjem upravo o drvo divlje kruške na njihovu imanju u brdima, pred vlastitim potresenim sinom koji ga je našao “prepunog mrava” i usnulog pod njim, on će lakonski uzvratiti: “Tu je bio hlad, kada sam prilegao”, a u pogledu mrava: ” Oni me znaju, [i] neće me [ujesti].”; kao da je pokušaj samoubistva njegov ritual koji svako malo (za života) izvodi.

Svoju kulminaciju film doseže u razgovoru mladića s mjesnim imamom i njegovim prijateljem, također imamom. Dok hodaju jednoličnim, “prozaičnim” krajem, koji se polako razotkriva u svoj svojoj zabačenosti jedne provincije, stižu raspredati o najdubljim pitanjima koja tište ljudski duh. Ljudska pohlepa, religija, znanost, tehnika, naposljetku, sâm život – teme su im razgovora. I ponovno će na površinu isplivati mladićeva naivnost u pogledu kako tzv. “životnih stvari”, tako i “stvari duha”, koja se razaznaje kao nedostojna spram “životne mudrosti” mjesnog imama koji je, btw., istih godina kao mladić.

Kada bi svatko pravio svoja [vlastita] pravila, u svijetu bi bilo toliko religija, koliko ima i ljudi.

kaže mu imam, a malo kasnije:

Svatko je zauzet time da sačuva [vlastito] dupe!

Na neki način, iako posredno, i u velikom zaobilaznom luku, film će konačno razotkriti cijenu koju su bili prisiljeni platiti i svi ti “ljudi duha” – imami, pisci i slični za društveno priznanje, ili pak preživljavanje u društvu. I oni su se morali prilagoditi. Međutim, ono što im se može zamjeriti nisu istine koju izgovaraju, jer su, suprotno od očekivanja, uistinu u pravu, i čega su oni svjesni, nego upravo to što su dopustili da ih ona – istina – ružna kakva jest (“Svatko je zauzet time da sačuva [vlastito] dupe!”), preobrazi u bića koja će možda postati glavni sponzori nestanka izvornog religioznog i umjetničkog osjećaja u današnjem društvu.

Na samom kraju, dolazimo i do još jednoga, generalnog zaključka. Svi ti tzv. “uspješni” ljudi u životu uspješni su i jer postoji “vojska neuspješnih” koja ih “hrani” s dna. Na koncu, Ceylanov film izdiže se u svoju pravu visinu upravo na tom otkriću, ukazujući nam na istinu dublju od one na površini. Na začudan način, ona daje za pravo ocu i sinu, koji iako na “površini” (života) u svemu u krivu, zbog naočitog podnošenja mizerne sudbine “neuspješnih ljudi” – u nekoj (njegovoj) “dubini” su u pravu. Tako njihova “neuspješnost” u životu na jedan originalan način ipak postaje izdržljiva.

Permalink