Svibanj 2019.
“Napuštanje” jastva ili prema posljednjoj ravni(ni) prosvjetiteljstva!
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA
Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Uzalud širim lepeze svojih sjećanja, ne bih li se nekako opet probudio i osjetio život onakvim kakvim ga je zapamtio skriveni duh u mom biću. Međutim, Peter Sloterdijk, autor jedne od ključnih knjiga druge polovice 20. stoljeća Kritike ciničkog uma, koju sam imao priliku pročitati na vrijeme, naučava sličan nauk, uz bitnu korekciju. Uči me razračunavanju s prošlošću. Ona, prošlost, i vjera u budućnost opasne su pogibelji za naše biće. Jedino sadašnjost treba cijeniti. … A u svrhu čega se treba razračunati s prošlošću kada mi ona jedina čuva trenutke budnosti u mom jadnom životu? U svrhu buđenja – ne prošlosti, nego sadašnjosti. Svi trenuci tobožnje prošlosti jedan su te isti trenutak vječno promičuće sadašnjosti.
Drugim riječima, danas, gotovo zaboravljena, posljednja zadaća prosvjetiteljstva ogleda se u potpunom rasplinjavanju subjekta – našeg taštog i katkad sujetnog “ja”, koje ograničava um i sprječava ga da se dalje širi. To “ja” i danas gospodari našim bićima, uživajući sve povlastice socijalne identifikacije. Međutim, smisao tog “ja” samo je jedan – uspjeh u društvu – i to često preko nesreće drugih, ali i vlastite. Zbog toga “ja” zanima ne ono samo, već društvo u cjelini. Kada vam je uspjeh moto života, morate biti spremni primiti i njegovo naličje – neuspjeh. A teško da ste osoba koja svoje životne ciljeve postavlja realno. Zbog toga je većina nas danas osuđena na neuspjeh.
Peter Sloterdijk nas poziva da prestanemo s tim glumatanjem i iživljavanjem. Ako nemamo ambicija, nemamo ni želje za uspjehom. Tada možemo biti tek „orgazmičko slavlje energetskih osobnosti“ kojima je svaki dan života jedan te isti.
Promislite dobro, vi koji čitanje još uvijek smatrate nekom vrstom posvećenosti – kako bi to bilo ugasiti svoje ‘ja’, pa barem na trenutak? Što bi se uistinu dogodilo? …
Shvatili biste da zaista postoji samo jedan te isti trenutak sadašnjosti, u kojem se na čudnovat način izmjenjujete vi i svijet. Shvatili biste i da ništa ne možete ni dobiti ni izgubiti. Ili, kako kaže Peter Sloterdijk:
Život može izgubiti jedino sâm sebe.
Međutim, zašto je ovu jednostavnu životnu mudrost tako teško spoznati i živjeti? … Tu se već i Sloterdijk zagonetno osmjehuje, jer:
…naš um uvijek hoće više nego što može.
Gramzivost i pohlepa u gorem, znatiželja u ljepšem obliku – to je čovjek koji nije gladan.
Za sam kraj, ponovno Sloterdijk, kao i ovaj tekst kojim smo nekad davno i započeli ovu pisaniju:
U našim najboljim trenucima, kada od pukog uspijevanja i najenergičniji čin uvire u dopuštanje a spontano nas ponese ritmika životnosti, hrabrost se može iznenadno najaviti poput euforične jasnoće ili čudesno u sebi opuštene ozbiljnosti. Ona budi u nama sadašnjost. Budnost u njoj uspinje se odjednom na visine bitka. Svaki trenutak spokojno i jasnovido stupa tvojim prostorom; ti se ne razlikuješ od njegove jasnovidosti, njegove spokojnosti, njegova slavlja. Loša iskustva uzmiču pred novim prilikama. Nikakva te povijest ne čini starim. Jučerašnja odsutnost ljubavi ni na što ne prinuđuje. U svjetlu takve prisutnosti duha prekida se staza ponavljanja. Svaka svjesna sekunda briše beznadnu bivšost i postaje prvom sekundom Druge povijesti.
O Duhu i njegovim Moćima 