Prosinac 2017.

O pojmu i osjećaju uzvišenoga… i uzvišenom tipu čovjeka

Posted in FILOZOFIJA, KRIVAK, Suvremenost(i) tagged , , , , u 2:40 pm autora/ice Magičar

MARIJAN KRIVAK: Suvremenost(i) – postmoderno stanje filozofije (kulture)… i filma

Ovih dana, stigao sam se zapitati gdje je nestao onaj Nietzscheov uzvišeni tip čovjeka koji se tako korjenito provlači(o) njegovim spisima? Što se s njim dogodilo? Je li, uopće, živ ili je umro negdje u zakucima suvremenog doba skutren u kutu blještave police još blještavijeg supermarketa koji se otvorio u njegovu susjedstvu….? Općenito, može li današnji čovjek kao potrošač, konzument, pripadnik suvremenog kapitalističkog društva još stići biti i uzvišen…? Očito je da nekim pojmovima u neoliberalizmu strašno opala vrijednost; i to je, nažalost, prema mom sudu, slučaj s pojmom, ali i osjećajem uzvišenoga. Čovjek koji bi ustrajno odbijao živjeti kao što danas živi prosječan pojedinac, a to znači redovito odlaziti u supermarket, držati upaljen televizor, svako malo u rukama preturati mobitel, drugim riječima, koristiti sve pogodnosti koje u materijalnom smislu nudi kapitalizam, i koji bi, dakle, usprkos svemu tomu, nastojao živjeti uzvišeno – po Nietzschevu receptu, a to, pak, uključuje osamljenost, posvećenost kontemplaciji, empatiji i sl. – stigao bi dotle da bude prepoznat kao obična luda, a ne kao uzvišeni tip čovjeka…

Tko u Uzvišenome nije kod kuće, taj Uzvišeno ćuti kao nešto neprijatno i lažno.

poručivao je Nietzsche iz Sils Marie, ali, čini se da je došlo doba u kojemu više nitko nije u Uzvišenome kod kuće… I naposljetku, što je, uopće, uzvišeno? Jesu li današnji predsjednici Amerike i Rusije uzvišeni tipovi ljudi na koje je mislio Nietzsche?! Pritom, podsjetimo kako je Nietzsche samo uzvišenim tipovima ljudi bio spreman podariti vlast nad narodom. Tako je! Onim pojedincima “…koji se rado skrivaju i htjeli bi živjeti za se”. Podne čovječanstva, kaže Nietzsche, nastupit će u onom trenutku kada uzvišeni tip čovjeka iziđe iz svoje sjene. Mogućno da je to nadčovjek; upravo onaj bezbožnik koji je u isto vrijeme i “smio do neobuzdanosti”. Njegov zadatak je da ubuduće zajedno sa svojim narodom propituje mogućnosti ljudske volje i općenito onoga što je moguće na ovom svijetu. Ali zašto se čini da današnji predsjednik Amerike i predsjednik Rusije ipak ne udovoljavaju slici ‘uzvišenog tipa čovjeka’ kakvu je zamislio Nietzsche? I zašto se čini da su oni jako daleko od utjelovljenja slike onih pojedinaca koje je Nietzsche opjevao svojim najdubljim i najzanosnijim mislima?

Imamo problem. Pojam i osjećaj ‘uzvišenoga’ se otrcao. Čovječanstvo kao da je krenulo drugim smjerom. Više nimalo nije nadahnuto pukim postojanjem. Vođe naroda i dalje se unedogled prepucavaju preko leđa toga istoga, svog naroda i ničim, ali zaista ničim, ne iskazuju želju da ga povedu u područje neistraženih mogućnosti postojanja na ovom svijetu… U ovom dobu, tako je lako zadobiti idiosinkraziju –  onaj mučaljivi dojam da se oni na vrhu ne razlikuju po svojim sklonostima i, recimo to – ‘stupnjem uzvišenosti’, ‘čistoće’, od onih na dnu… Možda se tek razlikuju po stupnju bezobzirnosti… A bezobzirnost, iako graniči s glupošću, danas je itekako poželjna osobina, gotovo sinonim za uspjeh u današnjem društvu…

U svojoj knjizi Suvremenost(i), u sažetom pregledu doba postmoderne, Marijan Krivak se, između ostalog, također (pri)sjetio pojma uzvišenosti o kojemu se u postmodernističkim 1980-im još uvijek ozbiljno razglabalo. Štoviše, pojam uzvišenog, ‘ideolog postmoderne’ – Jean-François Lytorad u to je vrijeme uzdigao na pijedestal postmodernističke ‘relikvije’ dovodeći ga u vezu s pojmom neprikazivoga u umjetnostima. Iz današnje perspektive, međutim, čini se da mu je tim činom samo navukao omču oko vrata:

…Jean-François Lyotard biva autorom koji je stvorio temelje navlastite “postmoderne estetike”. U njoj pojam ‘uzvišenosti’ igra glavnu ulogu…

On [Lyotard ] će reći da pojmovi što se obično dovode u vezu s konceptom lijepog – harmonija, čisto zadovoljstvo i osjetilni užitak – nisu više upotrebljivi u suvremenosti. Namjesto njih, sada se takvima pojavljuju neke druge odrednice. Ambigvitet, agitacija, uznemirenost, kontradikcija… osobine su doživljaja koji dominira postmodernom umjetnošću.

Kakvo je doista ono ‘uzvišeno’?

Radi se specifičnom osjetilnom iskustvu koje je karakterizirano snažnim izazovom kapacitetu imaginacije, a s kojim se isti ne može nositi. Tako da svjedočimo stalnoj napetosti  između onoga što nam je u umjetničkom djelu prikazano i onog što nužno ostaje neprikazivim. Dakle, prikazuje se nešto što je po sebi neprikazivo! To je paradoks uzvišenog.

Međutim, nakon takva uvida, suvremena umjetnost mogla se samo još više uvući u svoju ljušturu, a običan je čovjek s olakšanjem zasvagda isključiti iz svog ukusa. Preostala je šačica onih koji su je u sebi nastavili baštiniti, dok je na koncu nije u potpunosti pomela ona, nama dobro poznata i u duhovnom smislu ubitačna, ‘praznina početka 21. stoljeća’– oličena ‘dobom pseudomodernizma’ koje je upravo započinjalo… Na početku ‘pseudomodernizma’, pojam ‘uzvišenog’ gotovo u potpunosti iščezava iz diskursa ili se rabi, kao i sve drugo, samo deklarativno… a zatim, njegovo upražnjeno mjesto, čini se, u potpunosti zauzima parodija. Parodija, koja je svoje blistave trenutke već doživjela u postmoderni, i možda ponajviše u filmskim klasicima montyphyjtonovaca, danas se poput ‘slatke pošasti’ širi društvenim mrežama. Sve kulturno na ovom svijetu može se parodirati zato što je samo deklarativno takvo kakvim se prikazuje. Prava pozadina stvari oslonjena je na staru formulu ‘kulturne logike kasnog kapitalizma’ – sve kulturno je tu kako bi se (dobro) prodalo. Kultura, u ovo današnje doba, samo je još jedno ekonomsko dobro.

Međutim, za nas, preostale slobodne duhove, zaostale u nekom drugom, izgubljenom vremenu, ‘uzvišeno’ je još uvijek druga riječ za stapanje s prirodom i ponos životom; ‘uzvišeno’ se odnosi na neprocjenjivi uvid u bezizlaznost sudbine; ono ‘znati istinu’ i trpjeti je – to je uzvišeno. Uzvišeno je i pomiriti se s tim da kapitalizam možda nikada neće proć’, pa opet živjeti kao da ga nema, živjeti to svoje dragocjeno sada i ovdje, kako je u Mojoj borbi napisao Karl Ove Knausgaard, u svom prostoru i vremenu, a koji nam se danas čine dalekim, neuhvatljivim i izmanipuliranim… Uzvišeno je normalno stanje svakog slobodnoga duha, a ne samo predodređenog vođe, kao što je to mislio Nietzsche… Uostalom, nisu li naše vođe, u velikom broju slučajeva, a na što nam je ukazalo ovo naše doba, samo isplivalo smeće na vrhu jednog naroda…?

I što sad? Ono posljednje što se će se u nama ugasiti, po svemu sudeći, bit će osjećaj ‘uzvišenog’… Dok je u nama i mi ćemo biti živi, i slobodni duhovi, a kad ga više ne bude, who cares, ako budemo još uvijek pisali – vjerojatno nas više nećete razlikovati od većine ‘kulturnih djelatnika’ s televizijskih ekrana i kulturnih rubrika danas…

Kolovoz 2012.

Književni ljetni intermezzo

Posted in FILOZOFIJA, LYOTARD, Odgovor na pitanje: što je postmoderna? tagged , , u 10:14 pm autora/ice Magičar

Jean-Francois Lyotard: ODGOVOR NA PITANJE: ŠTO JE POSTMODERNA?

Prošao sam joj rukom kroz kosu, dodirnuo vlažno čelo koje je blistalo osobitim sjajem. Nije se bunila, sad kad je napokon tu sa mnom. Nije imala kud pobjeći. Život je jednostavan, pomislio sam. Nikud ne treba srljati, stvari se kad-tad same od sebe poslože. Uzeo sam njenu malu ruku u svoju. Gledali smo more, strmu obalu, kupače na vjetru. Pod našim nogama više nije bilo pijeska pod kojim bi mogli nestati, rasplinuti se poput pustih sanja. Ostat ćemo u ovom položaju do kraja života. Meditiram nad tom opijenom mogućnošću. I riječi više nisu potrebne. Lijek riječi postaje suvišan. Pogled govori sve.

U daljini, neko svjetlo, vjerojatno trgovačkog broda ili tankera; putnički brodovi plove mnogo bliže obali.
– Sada ćemo prestati govoriti – kazao sam.
– Kako to misliš? – upitala je.
– Ne znam.
Duboko dolje u bezdanu uma i dalje je tinjala vatra vremena. Mi smo u tijeku vremena, mi smo zarobljenici opetovanih sljedećih trenutaka. Ništa ne možemo potvrditi za sva vremena.
– Znaš – rekla je – Možda jednog dana neću više biti tvoja.
– Da, znam.
– Ne ljuti te to.
– Ne, ali čekaj! – povikao sam.
Ali nisam mogao ništa učiniti. Pokret je bio suvišan. Svodio se na dodir, zagrljaj, poljubac, kopulaciju. Riječi kriju strahotniju stvarnost. One su svemoćna bića. Treba ih početi uzimati zaozbiljno. Kazao sam joj to. Nije ništa rekla. Privinula se uz mene i mi smo nastavili gledati more, strme obale i kupače na vjetru.

U tom trenutku u džepu moje jakne zazvoni mobitel. Tko drugi – nego tetka!
– Šta je, pobogu tetka, sad?
– Tu si, dakle, mladiću… – rekla je promuklo.
– Daj, molim te, upravo sam u jednoj romantičnoj sceni i nikako ne želim da me itko smeta…
–  S onom… kako se već zove… – vragolasto prispodobi tetka.
– Nije bitno s kojom! – odbrusio sam pokrivajući slušalicu rukom kako me Ona ne bi čula.
– Nema od nje ništa, to sam ti već i ranije govorila. – zaletjela se tetka sto na sat.
– Ma šta ti znaš o tome? – gotovo da sam povikao.
– Ja!? Ništa. – napravi se tetka glupom. – Ah bože moj. Tko bi tebi ugodio!
– Ajde, brzo reci što trebaš…
Okrenuo sam se prema njoj i pogledao je podižući obrve u znak isprike.

– Ovdje su ti u posjet došla dva gospodina, oba teoretiziraju o nekakvoj post moderni, navodno dobu u kojem još živimo ili smo živjeli. Zapravo, jedan gospodin tvrdi da još živimo, a drugi da više ne živimo.
Prevrnuo sam očima.
– Dobro, daj mi ime ovog koji tvrdi da u tom dobu još živimo.
Čujem tetku kako pita gospodina kako se zove, a potom čujem njegov odgovor s francuskim reskim akcentom: Jean-Francois Lyotard.
– Lotar? – upita tupavo tetka.
Oui, madam.
– Zove se Lotar – reče tetka kad je ponovno primakla slušalicu svome uhu. – A to mi nekako zvuči poznato. Kao da je neki strip junak …
– Dosta tetka! Pitaj ga još što ima kod sebe, treba mi neki njegov stav.
Kad ga je tetka zamolila za svoj stav francuski filozof u slušalicu reče:

Treba postati jasno da u ovom (jel’, postmodernom) dobu naša dužnost nije isporučiti zbiljnost, već pronaći aluzije na mislivo koje ne može biti prikazano.

– Dobro,  a drugi? – pitao sam nestrpljivo tetku.
– Kako se zovete? – opet čujem tetku kako se obraća drugom gospodinu.
– Rip Kirby – reče ovaj sniženim ali nadmenim glasom.
– Znaš šta! – zagrmi tetka u slušalicu – Ova dvojica te očigledno zajebavaju. Ovaj drugi zove se kao jedan crtani lik u Stripoteci koju sam gutala kad sam bila mala, zamisli samo: Rip Kirby – privatni detektiv. A sada sam se sjetila odakle mi je poznato ime onog prvog. Lotar je također ime jednog crtanog lika, najboljeg prijatelja mađioničara Mandraka. Nemoj reći da ne znaš Mandraka?
– Znaš šta, tetka… – samo sam stigao protisnuti.

Iza toga veza se prekinula. I kako se sad ponovno vratiti u jednu prekrasnu romantičnu scenu…

%d bloggers like this: