Prosinac 2017.
O pojmu i osjećaju uzvišenoga… i uzvišenom tipu čovjeka
MARIJAN KRIVAK: Suvremenost(i) – postmoderno stanje filozofije (kulture)… i filma
Ovih dana zapitao sam se kamo je nestao onaj Nietzscheov uzvišeni tip čovjeka koji se tako korjenito provlačio njegovim spisima? Što se s njim dogodilo? Je li još ‘živ’ ili je ‘preminuo’ negdje u zakucima suvremenog doba skutren u kutu među blještavim policama još blještavijeg supermarketa koji se otvorio u njegovu susjedstvu….? Je li za današnjeg pojedinca kao potrošača, konzumenta, pripadnika suvremenog kapitalističkog društva, uopće dostižno da bude uzvišen…? Čini se da je nekim pojmovima u neoliberalizmu vrijednost primjetno opala; i to je upravo slučaj s pojmom – ali i osjećajem – uzvišenog. Čovjek koji bi ustrajno odbijao živjeti kao prosječan pojedinac suvremenog kapitalističkog društva koji redovito odlazi u supermarket, drži upaljen televizor, svako malo u rukama pretura mobitel, drugim riječima, koji koristi sve blagodati koje mu u jednom ekskluzivnom materijalnom smislu nudi kapitalizam, i koji bi, i usprkos svemu tomu, nastojao živjeti uzvišeno – po Nietzschevu receptu, osamljen, uronjen u kontemplaciju, sklon stvaralaštvu – stigao bi samo dotle da prije bude prepoznat kao luda, nego kao uzvišeni tip čovjeka…
Tko u Uzvišenome nije kod kuće, taj Uzvišeno ćuti kao nešto neprijatno i lažno.
poručivao je Nietzsche iz Sils Marie, no čini se da je došlo doba u kojemu više nitko nije u Uzvišenome kod kuće… Pa se može postaviti pitanje: što je, uopće, uzvišeno? Jesu li današnji predsjednici Amerike i Rusije uzvišeni tipovi ljudi na koje je mislio Nietzsche kada je vlast nad narodom bio spreman podariti samo uzvišenim tipovima ljudi – onim pojedincima “…koji se rado skrivaju i htjeli bi živjeti za se”. Podne čovječanstva, tvrdio je, nastupit će onda kada uzvišeni tip čovjeka iziđe iz svoje sjene. Vjerojatno je mislio na svog nadčovjeka; onog bezbožnika koji je i “smio do neobuzdanosti”. Njegov je zadatak, odsad pa nadalje, sa svojim narodom propitivati neistražene mogućnosti postojanja na ovom svijetu. Ali zašto se, onda, čini da današnji predsjednici Amerike i Rusije ipak ne udovoljavaju slici ‘uzvišenog tipa čovjeka’ kakvu je zamislio Nietzsche?
Imamo problem. Pojam i osjećaj ‘uzvišenoga’ su se otrcali. Čovječanstvo kao da je krenulo drugim smjerom. Nimalo više nije nadahnuto pukim postojanjem. Čelnici naroda i dalje igraju istu staru igru međusobnog prepucavanja preko leđa vlastita naroda… Stoga je lako zadobiti idiosinkraziju – onaj mučaljivi dojam da se oni na vrhu ne razlikuju po svojim sklonostima i, recimo to – ‘stupnjem uzvišenosti’, ‘čistoće’, od onih na dnu… možda tek po stupnju bezobzirnosti… A bezobzirnost, koja iako graniči s glupošću, danas je itekako poželjna osobina, gotovo sinonim za uspjeh u današnjem društvu…
U svojoj knjizi Suvremenost(i), u sažetom pregledu doba postmoderne, i Marijan Krivak se, između ostalog, (pri)sjetio pojma uzvišenosti o kojemu se u postmodernističkim 1980-im još uvijek ozbiljno razglabalo. Štoviše, pojam uzvišenog, ‘ideolog postmoderne’ – Jean-François Lytorad uzdigao je na pijedestal postmodernističke ‘relikvije’ dovodeći ga u vezu s pojmom neprikazivoga u umjetnostima. Iz današnje perspektive, međutim, čini se da mu je tim činom samo navukao omču oko vrata:
…Jean-François Lyotard biva autorom koji je stvorio temelje navlastite “postmoderne estetike”. U njoj pojam ‘uzvišenosti’ igra glavnu ulogu…
On [Lyotard ] će reći da pojmovi što se obično dovode u vezu s konceptom lijepog – harmonija, čisto zadovoljstvo i osjetilni užitak – nisu više upotrebljivi u suvremenosti. Namjesto njih, sada se takvima pojavljuju neke druge odrednice. Ambigvitet, agitacija, uznemirenost, kontradikcija… osobine su doživljaja koji dominira postmodernom umjetnošću.
Kakvo je doista ono ‘uzvišeno’?
Radi se o specifičnom osjetilnom iskustvu koje je karakterizirano snažnim izazovom kapacitetu imaginacije, a s kojim se isti ne može nositi. Tako da svjedočimo stalnoj napetosti između onoga što nam je u umjetničkom djelu prikazano i onog što nužno ostaje neprikazivim. Dakle, prikazuje se nešto što je po sebi neprikazivo! To je paradoks uzvišenog.
Međutim, nakon takva određenja uzvišenosti, suvremena umjetnost mogla se samo još više uvući u svoju ljušturu, a običan čovjek s olakšanjem zasvagda odahnuti i isključiti je iz svog ukusa. Preostalu šačicu onih koji su je u sebi nastavili baštiniti na kraju je pomela ona ista i dobro poznata, u duhovnom smislu ubitačna, ‘praznina početka 21. stoljeća’– ‘ukrašena’ ‘dobom pseudomodernizma’ koje je započinjalo… Na početku spomenutog doba, pojam ‘uzvišenog’ gotovo da u potpunosti iščezava iz diskursa ili se rabi, kao i sve drugo, samo deklarativno… Malo zatim, njegovo upražnjeno mjesto, čini se, u potpunosti preuzima parodija. Parodija, koja je svoje blistave trenutke već doživjela u postmoderni, i možda ponajviše u filmskim klasicima montyphyjtonovaca, danas se poput ‘slatke pošasti’ širi društvenim mrežama. Sve kulturno na ovom svijetu može se parodirati zato što je samo deklarativno takvo kakvim se prikazuje. Prava pozadina stvari oslonjena je na staru formulu ‘kulturne logike kasnog kapitalizma’ – sve kulturno je tu kako bi se (dobro) prodalo. Kultura, u ovo današnje doba, samo je još jedno ekonomsko dobro.
Međutim, za nas, preostale slobodne duhove, ‘uzvišeno’ je još uvijek druga riječ za osjećaj da smo jedno sa svijetom i vremenom; i za neprocjenjivi uvid u bezizlaznost sudbine… Upravo ‘znati istinu’ i otrpjeti je – to je uzvišeno. Uzvišeno je i pomiriti se s tim da kapitalizam “možda nikada neće proć’“, pa opet živjeti kao da to nije tako, živjeti to svoje dragocjeno sada i ovdje, kako je u Mojoj borbi napisao Karl Ove Knausgaard, u svom prostoru i vremenu, a koji nam se katkad danas čini dalekim i neuhvatljivim… Na koncu, uzvišeno je uobičajeno stanje svakog slobodnoga duha, a ne samo predodređenog vođe, kao što je to mislio Nietzsche…
I što sad? Ono posljednje što se će se u nama ugasiti, po svemu sudeći, bit će osjećaj ‘uzvišenog’… Dok je u nama i mi ćemo biti živi, i slobodni duhovi, a kad ga više ne bude, who cares… Ako budemo još pisali – vjerojatno nas više nećete razlikovati od većine ‘kulturnih djelatnika’ s televizijskih ekrana i YouTube portala danas…
Kolovoz 2012.
Književni ljetni intermezzo
Jean-Francois Lyotard: ODGOVOR NA PITANJE: ŠTO JE POSTMODERNA?
Prošao sam joj rukom kroz kosu, dodirnuo vlažno čelo koje je blistalo osobitim sjajem. Nije se bunila, sad kad je napokon tu sa mnom. Nije imala kud pobjeći. Život je jednostavan, pomislio sam. Nikud ne treba srljati, stvari se kad-tad same od sebe poslože. Uzeo sam njenu malu ruku u svoju. Gledali smo more, strmu obalu, kupače na vjetru. Pod našim nogama više nije bilo pijeska pod kojim bi mogli nestati, rasplinuti se poput pustih sanja. Ostat ćemo u ovom položaju do kraja života. Meditiram nad tom opijenom mogućnošću. I riječi više nisu potrebne. Lijek riječi postaje suvišan. Pogled govori sve.
U daljini, neko svjetlo, vjerojatno trgovačkog broda ili tankera; putnički brodovi plove mnogo bliže obali.
– Sada ćemo prestati govoriti – kazao sam.
– Kako to misliš? – upitala je.
– Ne znam.
Duboko dolje u bezdanu uma i dalje je tinjala vatra vremena. Mi smo u tijeku vremena, mi smo zarobljenici opetovanih sljedećih trenutaka. Ništa ne možemo potvrditi za sva vremena.
– Znaš – rekla je – Možda jednog dana neću više biti tvoja.
– Da, znam.
– Ne ljuti te to.
– Ne, ali čekaj! – povikao sam.
Ali nisam mogao ništa učiniti. Pokret je bio suvišan. Svodio se na dodir, zagrljaj, poljubac, kopulaciju. Riječi kriju strahotniju stvarnost. One su svemoćna bića. Treba ih početi uzimati zaozbiljno. Kazao sam joj to. Nije ništa rekla. Privinula se uz mene i mi smo nastavili gledati more, strme obale i kupače na vjetru.
U tom trenutku u džepu moje jakne zazvoni mobitel. Tko drugi – nego tetka!
– Šta je, pobogu tetka, sad?
– Tu si, dakle, mladiću… – rekla je promuklo.
– Daj, molim te, upravo sam u jednoj romantičnoj sceni i nikako ne želim da me itko smeta…
– S onom… kako se već zove… – vragolasto prispodobi tetka.
– Nije bitno s kojom! – odbrusio sam pokrivajući slušalicu rukom kako me Ona ne bi čula.
– Nema od nje ništa, to sam ti već i ranije govorila. – zaletjela se tetka sto na sat.
– Ma šta ti znaš o tome? – gotovo da sam povikao.
– Ja!? Ništa. – napravi se tetka glupom. – Ah bože moj. Tko bi tebi ugodio!
– Ajde, brzo reci što trebaš…
Okrenuo sam se prema njoj i pogledao je podižući obrve u znak isprike.
– Ovdje su ti u posjet došla dva gospodina, oba teoretiziraju o nekakvoj post moderni, navodno dobu u kojem još živimo ili smo živjeli. Zapravo, jedan gospodin tvrdi da još živimo, a drugi da više ne živimo.
Prevrnuo sam očima.
– Dobro, daj mi ime ovog koji tvrdi da u tom dobu još živimo.
Čujem tetku kako pita gospodina kako se zove, a potom čujem njegov odgovor s francuskim reskim akcentom: Jean-Francois Lyotard.
– Lotar? – upita tupavo tetka.
– Oui, madam.
– Zove se Lotar – reče tetka kad je ponovno primakla slušalicu svome uhu. – A to mi nekako zvuči poznato. Kao da je neki strip junak …
– Dosta tetka! Pitaj ga još što ima kod sebe, treba mi neki njegov stav.
Kad ga je tetka zamolila za svoj stav francuski filozof u slušalicu reče:
Treba postati jasno da u ovom (jel’, postmodernom) dobu naša dužnost nije isporučiti zbiljnost, već pronaći aluzije na mislivo koje ne može biti prikazano.
– Dobro, a drugi? – pitao sam nestrpljivo tetku.
– Kako se zovete? – opet čujem tetku kako se obraća drugom gospodinu.
– Rip Kirby – reče ovaj sniženim ali nadmenim glasom.
– Znaš šta! – zagrmi tetka u slušalicu – Ova dvojica te očigledno zajebavaju. Ovaj drugi zove se kao jedan crtani lik u Stripoteci koju sam gutala kad sam bila mala, zamisli samo: Rip Kirby – privatni detektiv. A sada sam se sjetila odakle mi je poznato ime onog prvog. Lotar je također ime jednog crtanog lika, najboljeg prijatelja mađioničara Mandraka. Nemoj reći da ne znaš Mandraka?
– Znaš šta, tetka… – samo sam stigao protisnuti.
Iza toga veza se prekinula. I kako se sad ponovno vratiti u jednu prekrasnu romantičnu scenu…
O Duhu i njegovim Moćima 