Siječanj 2017.
Misliti da je ljudska svijest prolazna je nemoguće! (ili o Nietzscheovoj najreligioznijoj misli)
Milan Kundera: NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA POSTOJANJA
Nietzscheova misao o Vječnom Povratku jedna je od njegovih najzagonetnijih, a možda i najreligioznijih misli. Kako to, kad znamo da je riječ o filozofu koji je svijetu objavio da je Bog mrtav?
Ljudska svijest, što god o njoj racionalno zaključili – u njoj ili putem nje (npr., odakle dolazi i kamo ide) – teško prihvaća vlastitu prolaznost. Najmanje što se o njoj može reći, a da nam se čini da nećemo pogriješiti, odnosi se na to da je ustrojena tako da sve oko sebe doživljava po smislu… U bilo čemu, ona će ponajprije tražiti i ‘vidjeti smisao’, očiti ili prikriveni, a u mnogim prilikama, i onaj izostajući… Pa tako, sâm pojam besmisla u ljudskom jeziku odiše jednom zasebnom vrstom smislenosti. Dovoljno je znati što se pod tim pojmom misli (a najčešće je to izostanak smisla), pa da se on tumači kao smislen. Prava besmislenost, ako takva uopće postoji, ne nalazi se samo izvan jezika, nego najvjerojatnije i izvan dohvata ljudskog intelekta.
Na osnovi izrečenog, dolazimo do šireg značenje smisla koje želimo istaknuti; ono se odnosi na mogućnost uspostavljenja veza između uočenih ‘razlika u svijetu’ (da ne kažemo ‘stvari’). Kako za našu svijest apsolutno sve mora posjedovati smisao (ili besmisao, u smislu ‘izostanka smisla’), smisao pronalazimo u mogućnosti povezivanja razlika/stvari među sobom. Ali zašto jedna prolaznost – ovoga sada i ovdje – koja kao takva, dakle, posjeduje smisao, za jednu svijest ipak mora postati neodrživa? Zato što nije stvar u tome što mi doista prolazimo i nestajemo, nego u tome što postaje jako teško objasniti ili učiniti smislenim odgovor na pitanje zašto smo se uopće pojavili.
Ljudska svijest teško se može nositi s razlogom svog postojanja, ako prihvati vlastitu prolaznost. I nije Nietzsche prvi koji je to shvatio, davno prije njega shvatili su to i utemeljivači velikih religija. Uvijek nam valja igrati na kartu vječnosti. Čak i znanstvenici igraju na nju! Pomislimo samo na pojam beskonačnosti koji se svako malo pojavljuje u izračunima matematike i fizike na njihovim ‘krajevima’… Nietzsche se dosjetio i vječnost vratio na scenu kroz zagonetnu misao o Vječnom Povratku. U nekim svojim pabircima čak ju je pravdao znanstvenim razlozima: ako se svemir sastoji od konstantne količine energije/sile u kretanju – kao što to tvrdi I. zakon termodinamike, onda se svako stanje te količine energije/sile jednom mora ponoviti… napisao je trezvene, znanstvene glave. Neizbježan je dojam da su ljudi poput Nietzschea upravo ovakvim načinom rezoniranja nastojali zaobići vlastitu smrt u pravom smislu te riječi.
Sve se je vratilo: Sirius i pauk i tvoje misli u ovom času i ova tvoja misao da se sve vraća.
Za Nietzschea je, dakle, utjeha da se ‘sve vraća’, ali i moralni imperativ. Na osnovi misli o Vječnom Povratku, on je mogao izvesti ‘zakon’ ravnanja volje za moći koji je stavio u usta svog Zarathustre: čini onako kako si oduvijek želio i kako ćeš oduvijek željeti činiti. Nema kajanja, nema osvete! Postavi se u životu onako kako bi ga želio vječno živjeti… Nepostojanje ionako nikada nećeš osjetiti. Važan je kozmički ritam i pripadnost Cjelini.
Na misao o Vječnom Povratku nailazim i na početku romana Milana Kundere Nepodnošljiva lakoća postojanja, ali u sasvim ‘drugom ruhu’. Ovoj misli Kundera se opire svim sredstvima, a što je, čini se, jedino bilo moguće u onim drsko-ateističkim 80-im godinama 20. stoljeća. Naziva ju ‘smušenim mitom’, a za filozofe suviše zbunjujućom… K tomu, sjećam se, da me je sa svojom interpretacijom misli o Vječnom Povratku stigao zbuniti. Početak njegova romana morao sam pročitati nekoliko puta kako bih shvatio što je htio poručiti; uostalom, evo ga:
Misao o vječnom vraćanju [Vječnom Povratku] je tajanstvena i Nietzsche je njome prilično zbunio većinu filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo već doživjeli, i još da će se to ponavljanje ponavljati u beskraj! Što treba da nam kaže taj smušeni mit?
Mit o vječnom vraćanju govori, per negationem, da je život koji jednom zauvijek nestane, koji se više ne vraća, sličan sjeni, da je bez težine, da je unaprijed mrtav i da njegov užas, uzvišenost ili ljepota — ako je bio strašan, lijep ili uzvišen — ne znače pod milim Bogom ništa.
Kunderine svečarski dojmljive rečenice, savršene u svojoj književnoj ljepoti, međutim, proturiječe jedna drugoj. Ta, mit o vječnom vraćanju ne govori o lakoći postojanja, životu bez težine, nego baš obratno! Treba nam neko vrijeme da shvatimo kako je lakoću postojanja, kakva se osjećala u drsko-ateističkim 1980-im, i samo tad, Kundera zapravo izveo iz mita o vječnom vraćanju!
Možemo… reći da misao o vječnom vraćanju predstavlja određenu perspektivu u kojoj stvari postaju drukčije nego što su dosad za nas bile — pojavljuju se lišene olakotne okolnosti svoje prolaznosti. Ta olakotna okolnost nam, naime, onemogućava da donesemo bilo kakav sud. Kako možemo suditi o nečemu što je prolazno?
Ako se svaka sekunda našega života bude bezbroj puta ponavljala, bit ćemo prikovani za vječnost kao Isus za križ. Takva je pomisao užasna. U svijetu vječnog vraćanja svaka je gesta opterećena težinom nepodnošljive odgovornosti. Zbog toga je Nietzsche misao o vječnom vraćanju nazvao najtežim teretom.
Očito, Kunderin svijet je svijet bez Boga, bez odgovornosti; u njemu se o ničemu ne može suditi, jer se u njemu ništa pod milim bogom ne ponavlja, ‘ne vraća’. I već zbog te činjenice u Nietzscheovoj misli o vječnom vraćanju valja nam slutiti crtu religioznosti iz naslova.
Postoji nekoliko opcija ‘vječnog vraćanja’. Pored Nietzscheove, po kojoj se naš život vraća točno u onom obliku u kakvom je bio proživljen, lako si možemo dočarati i ‘druga vraćanja’; primjerice, ono u kojoj se vraćamo mi kao mi – odnosno naše ‘unutarnje ja’ (a ne ‘uslovljeno ja’ ili-ti ego), ali da se, pritom, naš život uvijek ravna prema nekom drugom scenariju; prema jednom, uspješni smo u onome što volimo raditi, prema drugom – nesretni, u jednom životu ostvarili bi većinu svojih želja, a u drugom se od njih razboljeli itd. Ali i dalje, u svim mogućim životima, mi bismo bili mi kao mi, zadržali bismo ono jedno, nepromjenjivo, ‘unutarnje jastvo’… Postoji i pozicija na koju se poziva budizam po kojoj naše ‘unutarnje jastvo‘ u budućim životima ne mora zadržati ljudsku prirodu. Može prijeći u oblik gusjenice ili stabla, pa čak i kamena obraslog mahovinom pored žuborećeg potoka! Ali i u tim životima odnosno postojanju, na djelu bi bilo vječno vraćanje…
Ako budemo te sreće, pred samu smrt, vjerojatno ćemo dobiti priliku pomisliti na naše najbliže, i (na) ono što ostavljamo iza sebe. Ali, isto tako, pomislit ćemo i na tu svetu, nikada do kraja opovrgnutu mogućnost, da se negdje (pa čak i na istom mjestu) ponovno rodimo/vratimo… Hoće li se to ‘dogoditi’ na Nebu, ili u ‘budističkom stilu’ reinkarniranom životu na Zemlji ili naprosto u ponovljenom životu u vlastitoj koži, nakon što se beskraj svih mogućnosti svijeta u međuvremenu okrene za puni krug (i sve se na kraju bude moralo ponoviti)… svejedno je. Ne tvrdim da se to stvarno događa, samo da je čovjeku koji ovaj svijet ne drži smislenim jedino preostalo misliti da se on vraća/’ponavlja’ kako bi svoju svijest učinio neprolaznom.
Pokušajmo sada jednom osobitom mističkom intuicijom, kojom je vjerojatno bio prožet i Nietzsche, pojmiti kako odvijanje svih drugih mogućnosti u beskraju vremena, dok smo mrtvi, i dok ne postojimo, za našu svijest, zapravo, ne znači ništa. Iz perspektive naše svijesti, čim svršimo sa starim životom, već u ‘sljedećem trenutku’ probudit ćemo se u ‘novom’… To je zato što cijelo to vrijeme dok nismo postojali, nismo bili prisutni ni u vremenu i prostoru, pa tako nismo mogli ni osjetiti protjecanje vremena. Naš ‘sljedeći trenutak’ u vremenu odnosit će se na prvi trenutak ‘ponovljenog’, vraćenog života… Između vraćenog života i ‘posljednjeg trenutka’ starog života, naša svijest neće moći ‘staviti’ ništa. Nepostojanje, jednostavno, neće osjetiti, a odatle – ni vlastitu prolaznost. Držim da je to pravi smisao ‘mita’ o Vječnom Povratku, i svekolikog Ništavila… ako baš hoćete…
Kao i Kundera, ni ja nisam siguran u postojanje tog ‘unutarnjeg jastva’ čijom spoznajom se diče velike svjetske religije. Više sam sklon vjerovati da je ‘ja’ samo drugi naziv za sadržaj sjećanja. Međutim, ono što sam (ovim tekstom) valjda htio pokazati odnosi se na činjenicu da je ta izvjesnost današnjoj ljudskoj svijesti, dodatno napumpanog ega, jedno strano stajalište.
Kunderin doprinos interpretaciji Nietzscheove misli vidim u njegovu majstorskom pojašnjenju zašto ju je Nietzsche smatrao ‘najtežim teretom’, ali i u tome što mi je ukazao da ovu misao ‘ugledam’ odnosno prepoznam kao najreligiozniju Nietzscheovu misao. Ako vjerujete u ‘ja’ nužno morate biti skloni ‘pripitomljavanju’ vječnosti, jer ‘ja’ ne može sebe objasniti sebi, ako nešto u cijeloj stvari nije vječno. A odatle, priznajete li vi to ili ne, postajete malo-pomalo i religiozni…
S druge strane, čak kad bi i prihvatili tu ‘nepodnošljivu lakoću’ svekolike prolaznosti (koja se barem u Kunderino vrijeme nije doživljavala tako groznom), u času iznuđene šutnje, naša bi svijest ponovno živošću svojih misli nastavila dokazivati da joj nepostojanje nije prirođeno, i da se s njim, u konačnici, nikada neće pomiriti. Na kraju krajeva, ne znam zašto je tako, ali je tako. Dakako, iz mene ovoga puta progovara intuicija, a ne ratio, jača nego ikad, i koju volim dovoditi u vezu s intuicijom koja je opsjedala starogrčke filozofe – predsokratovce – Talesa, Anaksimandra, Heraklita, Parmenida i Anaksagoru… (Možda je došlo vrijeme da i njima posvetim koji post!) I valjda baš zbog njenih korijena, i utjecaja, barem u ovom trenutku, ne dopuštam da ono što joj je na umu ikakvi racionalni proturazlozi pobiju.
O Duhu i njegovim Moćima 
lamce08 said,
Siječanj 2017. u 9:29 am
Jesi li gledao film Lucy? U njemu je iznesena teza da žive jedinke (pa tako i ljudi pojedinci) ne postoje iz prostog razloga kruženja materije u prirodi. Dakle, sve je jedna materija iz koje se izdvajaju pojedinačne biljne, životinjske itd. vrste, a jastvo je prema tome iluzorno. Spinoza bi rekao da jastvo nije iluzorno, samo sto je to jastvo te jedne i jedine materije. Naravno, tu se sada radi o pitanju da li uopće postoji duh pored materije i “ja” bi bila nekakva nadogradnja materije, refleksija na materiju (ako je refleksija, onda je onda posljedica skepse, a ako je skepsa, onda može biti posljedica religioznog poriva, ali i ne mora) . Lacan kaže da da je “ja” produkt jezika (simbolička faza razvoja djeteta). Da li bi to značilo da je jezik religiozan?
Magičar said,
Siječanj 2017. u 11:53 pm
Jesam, gledao sam Lucy, @lamce08, ali nije me se toliko dojmila koliko sam možda očekivao, iako je potka koju navodiš dobra… Možda bi u tome više uspjeha imala Jezična Eva :), čula si za tu zanimljivu teoriju? Po njoj, jezik je nastao mutiranjem u samo jednoj jedinoj osobi – pogađaš o komu je riječ 🙂 – ‘jezičnoj Evi’ koja je tu novu ljudsku sposobnost evolucijom prenijela na svoje potomke…
Odgovara mi da nekad vjerujem, a nekad ne u to ‘unutarnje jastvo’. Spinozin stav čini se zanimljiv, nisam ga čitao, je li ga to preporučaš? S obzirom na to kako dobro pišeš na svom blogu, sigurno ću je uzeti ozbiljno u razmatranje…
Ali definitivno, dijelim tvoje mišljenje: sve što se naknadno pojavilo (uključujući tu i ‘ja’) bilo bi samo nadogradnja materije. Zanimljivo, da je za Nietzscheovu misao o vječnom vraćanju nevažno je li to ‘ja’ postoji ili ne… Takav je prirodni tok stvari, ‘ja’ kao i sve ostalo samo su nus produkti dubljeg, esencijalnijeg kretanja materije i uzimaju se samo kao stanja… dakle, nešto na tragu ideje iz Lucy…
Moje su ideje pak još radikalnije… 🙂 ali otom-potom…
I da! Jezik jest religiozan ako teži smislu, a ne poznam jezik koji je ravnodušan spram smisla… 🙂
lamce08 said,
Siječanj 2017. u 12:01 am
Ali šta ako nema smisla bez jezika? Hvala ti za Evu, nisam čula za nju ranije. Ako je evolucijom prenijela jezik na potomke, znači li da je to uradila genetskim materijalom ili ih je učila i da li jezik uopće evoluira ili jos samo nismo našli njegovu optimalnu formu? Od Spinoze sam samo čitala Etiku i zanimljiv mi je zbog svog pogleda na slobodu (znaci, ako su sva bića samo forme jedne Supstancije, onda nemaju slobodu, već postoji samo bolja te Supstancije).
Magičar said,
Siječanj 2017. u 12:23 am
Navodno, to je učinila genetskim materijalom, ali teorija ‘jezične Eve’ i nema mnogo pobornika… Ipak je zanimljiva, a Spinoza mi nije nikada bio zanimljiv… Ipak, nikad ne reci nikad. Ako ću ikad išta pročitati od njega to će biti svakako Etika…
Magičar said,
Siječanj 2017. u 1:27 pm
I sad sam ugledao tvoje pitanje “šta ako nema smisla bez jezika?” Tipični derridijanac trebao bi odgovoriti: da, nema smisla bez jezika, ali trebamo se zapitati: o kojem jeziku pritom govorimo? Prije jezika su ipak razlike, tragovi i tome slično. Da bismo oformili bilo kakav vlastit izraz o svijetu, mi ga moramo pretpostaviti smislenim… Tako daleko vjerojatno nije išao ni Derrida, a možda i jest, ali je stvari nazivao drugim imenima… Dakle, ovaj smisao, u čiju sam obranu stao, izgleda kao neka vrst pra-smisla, odnosno uvjeta za bilo koju kogniciju…
Magičar said,
Siječanj 2017. u 1:35 pm
Usput, moram ‘narisati’ i još jedan opći komentar na temu…
Upravo sam pogledao film Dolazak (Arrival) i u njemu zapazio dvojbu glavne junakinje koja je pljunuta onoj Zarathustrinoj. Naime, ona se treba odlučiti hoće li prihvati svoj život kakav jest iako unaprijed zna kako će se u njemu sve odviti… Definitivno, ona živi jednu od inačica vječnog vraćanja iako to nigdje izrijekom nije spomenuto. Tvrdi se naime da ona vidi budućnost… Ali film na primjeru upravo pokazuje zašto je misao o vječnom vraćanju najteži teret… Ona će kao i Zarathustra na kraju pristati živjeti život u kojem neke stvari i neće završiti dobro….
Ianus Christius said,
Siječanj 2017. u 3:02 pm
…Odličan tekst… 🙂
Magičar said,
Siječanj 2017. u 10:27 am
Tnx. @Ianus Christus, ali nisi napisao koju opciju ‘vječnog vraćanja’ biraš (da vjeruješ)? 🙂
Ianus Christius said,
Siječanj 2017. u 3:59 pm
…Nisam o tome previše razmišljao…meni osobno nije bitno da li ću se vratiti ili ne, nego da sada dok sam ovdje napravim sve što je u mojoj moći i da nešto ostavim iza sebe za slijedeća pokoljenja…
letindor said,
Veljača 2017. u 1:12 am
to što smo se pojavili to za Vječnost i Beskraj ne znači ništa, jer se može i bez nas ILI pak ne može … ILI OBOJE istovremeno jer je Tačka nadbivstvena. Božanski i ljudski um nisu jednaki … Ljudska svijest je uvijek više od onog što mislimo … pojmovni jezik pa i pojmovno mišljenje su niži stepen mišljenja, dokaz je i muzika, slika, gest, ples … a što se smrti tiče mnogi su je zaobišli – dokaza nema … i ne traži u grobovima jer tamo ih nema, rekoše davno za sebe Pjesnici …
Vječno vraćanje Istog (kao identičnog) može se shvatiti i drugačije, jer uvijek je Isto, pa i kad ne vidimo da je tako. Nepokretni Pokretač. Zato … svaki život znači mnogo, znači Vječnost ako se roni duboko, npr. heraklitski.
Smrt ne znači da nije Život, još iz Fedona sa Sokratom. S tim u vezi nepostojanje je, i te kako, postojanje. Bitak. A prazno nije baš tako prazno.
Zar problem je filoSofu biti i religiozan! Pa, Teologika – Prva filosofija!
gore se reče i: ,,… znaci, ako su sva bića samo forme jedne Supstancije, onda nemaju slobodu, već postoji samo volja te Supstancije …” – a ŠTA ako se postane ili OSTANE sama Ta Supstancija.
Magičar said,
Veljača 2017. u 10:45 pm
Zboriš kao kakav predsokratovac @letindor :), intuicije su ti upravo njihove i moram priznati, ne sličiš mi toliko na Heraklita koliko na Anaksimandra, jer si se dohvatio upravo Supstancije (možda je to neka verzija aperiona), a možda si čak neka Anaksagorina reinkarnacija… Ali sve to govorim ozbiljno, jer imaš tu širinu koju zahtjeva i ta Nietzscheova misao koje sam se pak ja dohvatio i uhvatio je interpretirati na svoje načine. Ja jednostavno volim misliti o tim stvarima, ali sam povukao granicu s obzirom na njihovu primjenjivost na naš stvarni život koji vodimo… Zapravo, jedina primjenjivost ovakvog načina umovanja je u religioznoj posvećenosti… Ako nismo religiozni dok umujemo o ovim stvarima, nigdje nećemo stići, a upravo je to danas opasnost za filozofa… Ali već sam se udaljio odteme…
“Vječno vraćanje Istog (kao identičnog) može se shvatiti i drugačije, jer uvijek je Isto, pa i kad ne vidimo da je tako.”
Da, mnoge su varijacije vječnog vraćanja od kojih neke, a možda i mnoge, nisam spomenuo, a ovo je upravo jedna (koju si ti spomenuo)… Očito da ni ovaj tekst, u realnim okolnostima, ne bi imao kraja, jer nas ta misao neprestano nuka na uvijek nove i nove naše misli o njoj…
caninho said,
Veljača 2017. u 11:45 am
Znam da to ne voliš, ali ja opet moram to reći…jer ne bi bilo fer prešutjeti- ovo ti je još jedan izvrstan tekst. A sad ako hoćeš da ne ostane sve na ovim banalnostima, onda ti mogu reći da, nažalost, slažem se s Kunderinim gledištem. Ustvari, uvijek sam se osjećao tako i tako razmišljao o životu, baš kako to Kundera opisuje. Možda si u pravu, sve je to vjerovatno posljedica nekih drugih problema, možda nemogućnosti prihvaćanja odgovornosti, slabog karaktera…ali je tako. Čak mislim da čitava moja inertnost oko života i puštanje da sve “go with the flow” upravo dolazi odatle…uvijek se pitam -čemu ? kad je sve prolazno…ali isto tako puno lakše od drugih ljudi prelazim preko loših stvari koje drugi čine i lakše zaboravljam i opraštam. Opet zbog “olakotne okolnosti prolaznosti”. Dakle, moglo bi se reći da ja još uvijek živim u Kunderinim komunističkim vremenima. Dapače, mnogi mi i govore da ne živim u skladu s duhom vremena, da nisam poduzetan, samo čekam da neko drugi nešto napravi za mene (država i slično). A ko bi ga znao…možda je u pitanju samo genetika.
Magičar said,
Veljača 2017. u 6:35 pm
Lijepo je čuti kada se velike filozofske ideje dovedu sa samim sobom i osjećajem svog vlastitog života, ali mislim da ih možemo misliti i bez upliva našeg ja… One, a ne samo genetika, zasigurno su utjecale na to što danas jesmo, ali su još uvijek samo ideje koje se mogu interpretirati uvijek na nove načine. Zato ti predlažem da ih ponovno reinterpretiraš (uvjeren sam da bi to danas učinio i Kundera), ali ne s ciljem kako bi te uskladile s duhom vremena, nego kako bi taj isti duh vremena kroz njih (ideje) mogao bolje razumjeti… Takvi smo kakvi smo, i to nikada ne treba dovoditi u pitanje… 🙂
arnela said,
Veljača 2017. u 5:12 pm
odličan post…zamisli da svi trenuci u vemenu postoje istodobno, odnosno da ništa od onoga što pripovijeda povijest nije stvarno, i da se događaji još uopće nisu dogodili, već se događaju u onom trenutku kada na njih mislimo, što naravno s druge strane otvara beznandnu perspektivu vječnog jada i muke koji nikada ne idu kraju…to bi bio taj teret Nietzscheov u mojoj interpretaciji….:)
Magičar said,
Veljača 2017. u 9:56 am
I to u još jednoj originalnoj interpretaciji, draga arnela… 🙂 Ni ja nisam bio svjestan svih tih mogućih interpretacije njegove ideje o vječnom vraćanju… Kad sam počeo pisati ovaj tekst u jednom trenutku učinilo mi se da ga nikada neću završiti… jer, neprestano su mi padale na pamet nove i nove ideje… Na kraju, Nietzsche osta zagonetan, što je naravno oduvijek i bila njegova žena… a nama nadahnuće!