Lipanj 2014.

‘Religija bez religije’ (ili kako umaknuti pseudo-dobu u nastajanju…)

Posted in FILOZOFIJA, Kontigencija, ironija i solidarnost, RORTY tagged , , , at 9:31 pm autora/ice Magičar

Richard Rorty: KONTIGENCIJA, IRONIJA I SOLIDARNOST

A sada se vratimo našem prijelomu [duha]. Na prigodnoj slici koju zamislih u ‘ludilu sreće’ uslijed naslućivanja jedne osobite teorije koja se tu valja, nama je ostavljen izbor, svojevrsna dvojna pozicija – ili se nalazimo nešto iznad ključne točke prijeloma te smo nastavili putom koji uspostavljeno ‘pseudo-doba’ više ne može slijediti; ili smo također samo pseudo-relikti, štoviše, prva izravna posljedica tog prijeloma.

Što se tiče ‘pseudo-doba’ ono se, u nekom duhovnom smislu, više ne može uzdizati, jedino spuštati. U svom spuštanju, na svakoj razini, svakom stupnju, čemu god, proizvest će jedno ‘pseudo-djelo’, analogno ‘izvornom’ djelu, djelu originalu iz ‘ne-pseudo-doba’. Slijedeći takvu liniju razmišljanja, postavlja se pitanje, nisu li upravo Sloterdijkove Sfere ‘pseudo-djelo’ koje u potpunosti odgovara Spenglerovoj Propasti zapada, djelu koje je nastalo u ‘srcu’ moderne? Također, na isti se način možemo  zapitati koje će ‘pseudo-djelo’ – ili to već jest – pokrilo problematiku, primjerice, jednog Bitka i vremena? Na kraju krajeva, sa samog vrha ‘duhovne frakture’, možemo misliti jednu i za nas odveć uznemirujuću misao: nisu li i ovi postovi zapravo samo pseudo-pandan Derridainim odvažnim mislima? Drugim riječima, možda ništa nije u tolikoj mjeri ‘pseudo’ od ‘Derridanca’ koji misli da svog učitelja može prevladati…

Osim toga, nakon uvida u ‘alternativnost’ našeg pogleda u odnosu na onaj uobičajeni, akademski uvid u povijest duhovnih sklonosti čovječanstva, moramo uvesti još jednu korekciju. Svi moji ljubimci duha – filozofi, književnici, umjetnici – svi redom, odane su pristalice alternativnoga pogleda na stvarnost, a ne onog koji prevladava u udžbenicima filozofije, književnosti i umjetnosti (nisam uzalud napisao da ne pišem za svakoga). Tako je bilo sa Spenglerom, tako se, po svemu sudeći, dogodilo s Derridom, a danas se događa sa Sloterdijkom. ‘Akademski pacificizam’ nema živaca za filozofije koje se ne mogu lijepo usustaviti i izložiti studentima. Međutim, dogodilo se da mi Sloterdijkovo buntovništvo, kao takvo, pored znanog Spenglerovog i slutećeg Derridinog, umalo promakne.

Bez obzira na prethodni uvid, i dalje držim da je fenomen ‘prijeloma duha’ ono što nam je, Heideggerovim diskursom, ‘ontički nametnuto’ a ne nešto ‘ontologijski izmišljeno’. Svejedno jesmo li akademici ili priučeni filozofi, oni koji gaze po ‘ravnom’ ili ‘zaobilaznom’ putu, ‘prijelom duha’ sve  stiže, sve pogađa. Ono po čemu se razlikujemo samo su različite interpretacije tog fenomena koji danas neumoljivo i bez prestanka aficira naša čula, odatle i naš um.

Sâm vrh piramide prijeloma, zanimljivo, ne pripada nekoj ‘besperspektivnoj’ i ‘beskrvnoj’ Derridinoj misli, čak ni misli Paula de Mana, možda najvećeg ‘praktičara’ dekonstrukcije, nego pomalo nezgrapnom izrazu ‘autoreferentne nekonzistencije’ (self-referential inconstitency), koji je, između ostalih, problematizirao i američki postmodernistički (meta)filozof Richard Rorty. Taj izraz, u ovdje naveliko prolongiranoj meta-maniri, zahvaća bit onih misli koje u svoju tvrdnju uvlače same sebe.  Najbolji primjer predstavlja rečenica “Ova rečenica nije istinita” za koju možemo reći da je istinita kad je lažna i obrnuto. Lako je dokučiti da su gotovo sva umovanja post-strukturalista zapravo podložna kritici ‘autoreferentne nekonzistencije’. Ako opovrgavamo izvjesnost istine, kao što to čini Derrida, što reći za samu takvu izjavu; je li ona istinita, pita se Rorty? Ako jedan Derrida može tvrditi da je sve tekst, ‘lijepa priča’, je li to znači da je i njegova teorija dekonstrukcije, pa čak i rečenica u kojoj izriče “kako je sve to ‘lijepa priča'” – samo ‘lijepa priča’?! Kako tvrdnja da nema istine – može biti istinita? Jasno je da smo ovim načinom izlaganja bliski onomu koje je nekoć uzdrmalo i same temelje matematike – jer u sâm jezik nastojimo ‘ući’ na sličan način na koji je u matematiku nekoć ‘ušao’ Kurt Gödel – potkopavajući ju u temelju vlastitim apsurdnim, logički nekonzistentnim tvrdnjama. Za razliku od Gödela, mi se samo koristimo profinjenijim oblikom apsurdne tvrdnje – koja se odaziva na ime ‘autoreferentne nekonzistencije’. Budimo pošteni, nakon nje, ako još želimo ‘plivati u moru’ istine, svaka misao postaje problematična.

Međutim, upravo na ovom mjestu Rortyju možemo uputiti jedan ozbiljan prigovor, prigovor koji bi nas trebao vinuti iznad, ili ponad točke prijeloma koju sama ‘autoreferentna nekonzistencija’ sačinjava (ona je sama taj prijelom) ili joj je uzrok (kap koja je prelila čašu), u onaj zrakoprazni prostor u kojemu tek moramo izgraditi stepenice kojima se kanimo dalje penjati. Taj prigovor javlja se u obliku pitanja: zašto ponovno pitati je li nešto istinito, ako smo samoj istini prethodno oduzeli izvjesnost postojanja? Za Derridinu ili bilo čiju tvrdnju da istina ne postoji nema smisla (a ni obveze) utvrđivati je li ona, kao takva, istinita. Za nju više ne možemo tvrditi ni da je istinita, ni da je neistinita. Mi je samo možemo slijediti, s njom se držati iznad prevladane istine i vidjeti do kud će nas dovesti. Tu se, međutim, postavlja još jedno važno pitanje: je li uopće moguće dalje graditi bez oslanjanja na istinu, ili barem na ‘vjeru u istinu’ ili bilo koji drugi pojam/označitelj koji smo sami stvorili? Po svemu sudeći, odgovor na ovo pitanje danas ne možemo znati jer naša post-metafizička misija tek započinje. Otvoreno polje je tu, pustopoljina, Prostor Uma u kojem je odsada sve moguće, na kojem obezglavljeni pojmovi ‘stvari duha’, kao vojnici Metafizike nakon izgubljene bitke, čeznutljivo snatre za novim gospodarom. ‘Taj’ što dolazi, ali još nije na vidiku, ne mora biti njihov gospodar, ali mora biti netko/nešto tko/što će se za njih, u određenom smislu, pobrinuti.

Svejedno, sâm Rorty naš će ‘alternativni pogled na stvarnost’ nazvati ‘privatnom filozofijom’, onom nezainteresiranom za ‘javne probleme’. Neće htjeti izvoditi ništa novoga transcendentne prirode a sâm će docnije postati jedan od najvećih pragmatičara u filozofiji. Vjerojatno je u pravu. Odvajanjem od vrha piramide ljudskog duhovnog razvoja, točke ‘prijeloma duha’, završili smo u svojevrsnom mjehuru od sapunice koji se svaki čas može rasprsnuti. I tu, uljuškani vjetrovima potpuno novog razmišljanja (ili nam se samo tako čini, jer ipak nismo toliko načitani, i ne možemo sa sigurnošću znati je li bilo slobodnih duhova koji su nešto slično prije nas mislili) dajemo život jednoj (novoj? ne vjerujem!) anticipaciji Derridinih misli: predlažemo istini egzistenciju oduzeti samo po pitanju ‘stvari duha’, dakle, po pitanju onoga što smo u umu/duhu izveli iz stvarnosti. Drugim riječima, jedino ‘stvari duha’ ne možemo vrednovati po kriteriju istinitosti, dok sa samim ‘stvarima stvarnosti’ to možemo činiti.

Pojasnit ćemo to na praktičnom primjeru. Kada kažemo: “Vidim jabuku” i pred nama se nalazi označeno koje smo proizvoljno označili označiteljem ‘jabuka’ – ta tvrdnja je istinita. Sve dok su označitelji puki signali (prema Derridi) (prema Heideggeru, fenomeni), možemo se usuditi kazati – informacije (u podatkovnom smislu, bez značenjskog aspekta), uključivo i performacije – ima smisla govoriti o istini. Mogli smo označeno označiti bilo kojim označiteljem, tvrditi da se ispred nas nalazi, primjerice, ‘rorty‘ – opet bi tvrdnja, s čisto praktičnoga, informacijskoga, performativnoga gledišta, bila istinita jer, općenito – mi, doista, ‘ispred’ ‘sebe’ nešto percepiramo/osjećamo, kako god to nazvali, i što je još bolje, to ‘nešto’ može se pretvoriti u električne signale i bauljati amo-tamo, bilo po našem mozgu ili računalu, u potrazi za svojom svrhom/ispunjenjem – nekim vidom procesuiranja. (Spominjanje informacijskog i performativnog gledišta/stajališta u ovom kontekstu usmjerava nas prema jednom potpuno novom području, slobodno možemo reći – najvećim svojim dijelom još uvijek neistraženim zemljama uma/duha na našem putu; primjerice, vidi Luciano Floridi: Filozofija informacije, knjiga je objavljena 2011.).

Ali vratimo se Rortyju. Njegov zaključak, na osnovi izrečenog, u potpunosti se drži pragmatičkih zasada te glasi: “Kultura je jedina stvarnost za čovjeka”. Njime, on se pridružuje svojemu postmodernističkom kompanjonu [Derridi] u izricanju kontroverznih tvrdnji ‘autoreferentno nekonzistentnog’ predznaka. [Prisjetimo se, Derrida je na jednom mjestu zapisao: “Priroda nikada nije ni postojala.”] Možemo se zapitati, o kojoj to stvarnosti Rorty ‘lamentira’? Dakako, i dalje o onoj kojom smo okruženi, ali koja je, po Rortyju, nama uvijek nekako i najprije ‘kulturno prilagođena’, i koja se čudesno mijenja čak i dok ju zahvaćamo putem pojmova/označitelja – ‘istine’, ‘slobode’, ‘ljepote’, ‘dobrog’ itd. koje smo prethodno sami stvorili. Stvarnost ne može biti neljudska, kao da nam želi poručiti Rorty, kao što Bog ne može postojati bez čovjeka, kako nam je to lijepo ‘razotkrio’ Sloterdijk. Daleko od toga da se radi o nekakvoj pravoj, po svojoj naravi, čak i zasvagda ‘nespoznatljivoj’ stvarnosti, za Rortija je stvarnost ono što čovjek doživljava, ono što mu nešto znači, a što je u potpunosti u analogiji i sa Spenglerovim uvidom iz Propasti Zapada. [Na početku trećeg poglavlja prvog dijela Propasti zapada Spengler će ‘znakovito naznačiti’: “Ovdje, dakle, neće biti govora o tome što svijet “jest”, nego što on znači živom biću koje je njime okruženo”]. K tomu, kada malo duže vrijeme meditiramo nad rečenicom “Neprolazna misao je iluzija” (također iz Propasti zapada) shvaćamo da ona stoji u istoj ravni sa svojom oprekom – ono što tvrdi zapravo poriče i odatle je iste – ‘autoreferentno nekonzistentne boje’. Stoga, da budemo bolno jasni, ‘stvari duha’ i ne mogu biti ništa drugo doli književnost, ‘lijepa priča’, ali koja i danas, na čudnovat način, nadahnjuje. U vječitom previranju, one [‘stvari duha’] postaju ono za što su samog Derridu i njegovu filozofiju optuživali – ‘religija bez religije’. Književnost je književnost koja je oduvijek znala da je književnost. Filozofija je književnost koja je upravo saznala da je književnost. [Smijem li napisati da je i znanost književnost koja još ne zna da je književnost? 🙂 Zbog neistraženosti novih zemalja uma/duha – informacija i performacija – to još ne mogu i ne smijem napisati, premda ne mogu poreći da mi se ne dopada na znanost gledati kao na jedan oblik stvarnosne, ili još bolje, ultrastvarnosne književnosti.]

Na kraju, potpuno otvorenih karata, bez preimućstva bilo kakve ideje – ‘duhoviteta’ – u svom umu, pokušajmo se prisjetiti riječi biblijskoga Ivana na početku njegova slavna Evanđelja: “Na početku bijaše Riječ…” Taj čudni uvid koji ne spominje nikakve tame ni bezdane, morao je sve začuditi. Kako Riječ? Zašto Riječ? A kada se propovijed nastavi “…i Riječ bijaše od Boga…” potpuno smo s njim, i uz njega, pripravni da čujemo najveću tajnu ljudskog duha ili uma uopće, svejedno, koja glasi: “…i Riječ bijaše Bog“… Zbog tih riječi sada u sebi tiho vrištimo jer shvaćamo da je ono što smo ovdje izrekli, i što je izrekao Derrida i ostala njegova ‘post-strukturalistička svojta’, već davno izrečeno ovim  anagogičnim, očaravajućim uvidom…

Dalje, nećemo. Bilo da se gubimo u visinama, za većinu čovječanstva, izgubljenoga duhovnog razvoja, bilo da poput pseudo-Derridanaca samo snatrimo o tome, to pitanje ostavljamo po strani. Makar i ne vidimo komad zemlje na kojoj stojimo – do zla boga znatiželjni – sada se pitamo što smo u tom ‘zrakopraznom’ prostoru uopće u mogućnosti stvoriti. Neka se generacije koje dolaze nakon nas bave odgovorom na pitanje: na čemu smo to ‘stajali’ – mi, ne-sljedbenici pseudo-doba – dok smo i u ovom stoljeću nastavili stvarati naše grandiozne označitelje i na osnovi njih – naša grandiozna djela…

17 komentara »

  1. Gledišta said,

    Reblogged this on Gledišta.

  2. bornaija said,

    Pročitao sam nekad negdje da je u Vedama zapisano: Nada rupa Parabrahma – nešto kao ‘Zvuk je oblik Najuzvišenijeg’. Dakle, možemo reći – isto, jasno ako se zadržimo na izgovorenoj riječi. Koju ako ne razumijemo onda je zapišemo, a ako i dalje ne razumijemo onda sjednemo pred ekran, itd. itd. U svakom slučaju – što više objašnjavamo, izgleda da smo dalje od spoznaje.
    Sjećaš li se one teorije iz The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy koja tvrdi da ako netko i uspije otkriti što je točno Svemir i zašto postoji, on će istočasno nestati i biti zamijenjen nečim bizarnijim i neobjašnjivijim.

    • Magičar said,

      Eh da, bornaija, ali ja vjerujem u kritične točke, odnosno onaj stupanj civilizacije na kojem se skuži da je po pitanju ‘stvari duha’ odnosno spoznaje, sve samo igra uma… Kažeš “što više objašnjavamo, izgleda da smo dalje od spoznaje”, ali stvar je da se u jednom trenutku shvati kako zapravo nema spoznaje kao što nema ni istine i to nam upravo i želi poručiti “The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy”… On ide dalje i kaže – kad bi i postojali, trebalo bi ih nijekati… “zamijeniti nečim bizarnijim” itd., drugim riječima spoznaja i ‘nije neka fora’. Znanost nam treba da ovladamo intergalaktičkim putovanjima i kad to pitanje riješi možemo je odbaciti kao vreću krumpira te započeti živjeti prema uputama iz slavnog vodiča… 🙂 Drugim riječima, svemir je ‘interpretativan’, može ga se sagledati iz bezbrojeno kutova i njih tek trebamo otkriti… Ili možemo utonuti u pseudo-doba, i vjerovati da riječima još nešto možemo postići u spoznajnom smislu… Bez obzira na sve, otkako napisah posljednji tekst, strašan uteg pseudo-filozofa pritišće me posljednjih dana…

      • arnela said,

        da, neuhvatljiva je ta naša spoznaja, naša istina…vjerojatno zato što se naš temelj nalazi upravo u našoj granici, jer komunikacija s našom granicom, s “neznanjem”, je ono što stvara svijest..možda život ide dalje jer ga naprijed tjera naše neznanje o njegovom temeljnom smislu…

      • bornaija said,

        Htjedoh reć’ da sam više pobornik ‘traženja kakvo sve nešto može biti’ nego ‘dokazivanja da nečeg nema’. Ne odustajem od tvrdnje da spoznajom da ‘spoznaje nema’ dokazujemo da je ima, da smo je upravo ‘dokazali’, ali ne mislim stoga da od tog ‘traženja nečeg čega nema’ treba odustati jer je to zapravo način da se nešto shvati iz novijih i sasvim drugačijih kuteva. No definitivno postoji opasnost da se u tom ‘traženju’ udaljimo od biti, a pri tom ne mislim na tvoj tekst nego više na one koji su ga potaknuli.
        Što se tiče pritiska utega, gotovo da bih se mogao veseliti tome jer će se iz toga definitivno nešto iscijediti. Čestitam 🙂

  3. toshimir said,

    “…‘Akademski pacificizam’ nema živaca za filozofije koje se ne mogu lijepo usustaviti i izložiti studentima….”

    “…ako još želimo ‘plivati u moru’ istine, svaka misao postaje problematična…”

    Dvije vrlo zanimljive rečenice, koje je tvoje objašnjenje?

    Pozdrav.

    • Magičar said,

      Strašni se odgovori nalaze iza njih, moj toshimire. ‘Akademski pacifizam’ u pozadini uvijek ima neku mogućnost kontrole, manipulacije. I sam sam napisao da se religija, filozofija i znanost danas često koriste u svrhu manipulacije, a sada me pritišće misao da je oduvijek tako bilo. Kad je nešto sustav, onda ono traži proceduru, kontrolu…
      A što se tiče druge rečenice, možda sam stvarno upotrijebio prežalostan izraz ‘problematičan’ za jednu misao. Problem je u tome da se ne može mirno spavati ni s tom mišlju da istine nema, zbog toga svaka misao je sada problematična dok ne nađe novo utočište… Čim ‘zaborave’ na istinu, mislim da onda više neće biti problematične… 🙂

      • toshimir said,

        Eto riješenja i kraj traženja. Istine nema i ne treba ju više tražiti i nema više razmišljanja jer nema problema?

  4. Magičar said,

    Uh, nisam baš tako htio reći, moj toshimire… da iz razloga što nema istine nema ni razmišljanja pa nema i problema. Ima istine, ali ako baš hoćeš, samo tvoje istine! (U onu ‘informacijsku istinu’ koju sada nastoji progurati fizika još uvijek ne možemo vjerovati). U jednom trenutku dolaziš do uvida kakav svijet jest za tebe, i konflikti nestaju, nitko ti više ne može reći “znaš to ti i nije baš tako…”
    A s druge strane – odgovaram i arneli – u nekim trenucima, mislim da smo mi sami ta granica koju spominješ, draga arnela, inače bi imali beskonačni regres, neprestano bi sve dovodili u sumnju što naprosto nema nikakvog smisla. Ako postoji neka krajnja spoznaja, onda je to spoznaja sama sebe, nijedna druga! Ali kad to kažem, upravo omeđujem svoj svemir, postavljam si granicu preko koje ne idem.
    Za razliku od mene, dragi bornaija – a to znači da sam i odgovor tebi smjestio u isti komentar – čini mi se da je tvoj svemir još uvijek bez granica i to me kod tebe uvijek osupne… Stvaraš na pomičnim temeljima, ali ne način da sad vjeruješ u jedno, a malo kasnije u nešto drugo, kao ja, nego i doslovno sve ostavljaš otvorenim… što je izuzetno, izuzetno teško…
    Eto, vaše sam prekrasne misli na svoj način preveo u neki svoj oblik…:)

    Vjerojatno sam to negdje već spomenuo, ali na početku filma o Derridi prikazuju Derridu na predavanju kako govori: tko je bio Platon? Samo čovjek koji je volio filozofirati. Tko je bio Sokrat? Samo čovjek koji je volio filozofirati… Tko sam na koncu ja? Također, samo čovjek koji voli filozofirati.. bilo da istine ima ili nema, bilo da sam u potpunosti u pravu ili u potpunosti u krivu… a ako i vi to volite – našli smo se!

  5. Will Farnaby said,

    I vidi šta ti je Duh tj. kultura koju dijelimo; prije no što pročitah post korisnika bornaija, tamo zapisah ono o Adamsu, a sad vidim da ga i on (oni?) spomenuše u postu prije. Kako je sve na osebujan način povezano, hehe…

    • bornaija said,

      Samo crtica, čisto da te ne zbunjuje ovo moje moje konspirativno ime iza kojeg se skriva tip Robert koji se voli nazivati Robijan (jer su ga u djetinjstvu uporno zvali Robica) pa si je anagramirao to u bornaija, dakle nas dvojica: Borna i Ja 🙂
      Magičaru, sori na uzurpaciji prostora 😛

      • Will Farnaby said,

        Ali se u načelu radi o jednoj osobi (ne ulazimo sad u pitanja višestrukih identiteta, “podijeljenog sebstva” itd.) ili makar jednom biološkom organizmu? Drugim riječima, kada ti se obraćam ili koristim tvoj nick u trećem licu, ispravno je da koristim singular, a ne plural? Odredi se, da znam za potencijalne buduće scenarije :). U ovom postu sam pisao u singularu, dozvolio sam si tu slobodu, eto. 😀

      • bornaija said,

        Hehe, može i nick u singularu, a može i Robi, kako ti se više sviđa.

      • Will Farnaby said,

        Ali u svakom slučaju, samo je jedna osoba iza tvog nicka?

      • bornaija said,

        Tako je. I tako će ostati. 🙂

  6. nikobit said,

    Oblik

    Velikoga klupka nit sam i talasa mora Bit, potražiću baš taj Lik mi oblika kojeg sam. I zapali neka smo sa bezbroj stvari, kao voće otpali smo sa drveta prije zrenja i korijenu oteli se druže stari, pošao sam za sudbinom tražiti je, tom susretu radujem se, vrijedno radim, pored strijepnje prošao sam. Ko sam ja i šta li znam kad ime mi ništa je, to Srce ODREĐUJE, zakon pada kutija da ne budem usred grada, OTVARAM se, šta me pjeva gledam sred ogledala i narasta u Srcu mi Istina što PLAMEN stvara. Vino ljubim, rijeku pijem u kojoj sam, pijanstvo je moja ludost, a priča mi ljubavna i pratilac suze nek su slane kapi sa dna mora, dubina me rodila i gojila misao, daljina me voljela kao nejveća blizina, Erotika što zanosi koju gledam usred Svijeta, zbog nje život volio sam. Ljubav tu je čak i kada nema nje. O, tragično da li je kad spuštam se končićima dok ljuljam pod maskama na daskama. Gorimo.

  7. […] Dakle, ako započnemo s prebacivanjem ‘varijabli’ eshatoloških konstituenata s početka stvaranja svijeta, ‘s jedne na drugu stranu’ ‘jednadžbe’ Trojstva, odnosno, započnemo li se ponovno baviti ‘nemislivim’, sâmim činom stvaranja, vrlo brzo ćemo doći u poziciju (napast) da svjetski pra-Duh shvatimo kao neku vrst inkarnacije filozofskog ‘umnog sunca’, odatle i svakog mislećeg JA. Drugim riječima, dovest ćemo ga u vezu s našim i samo našim neukrotivim, dubokim mislima… Zbog toga ćemo se na ovom mjestu prisjetiti Ivana, ‘našega Ivana‘, autora jedinog Evanđelja bliskog gnosticizmu, a možda i prvog post-strukturalistu uopće, koji na početku svoje biblijske poslanice na čudesan način spaja početak s krajem zapadnjačke misli (o čemu smo već pisali na jednom drugom mjestu): […]


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: