Studeni 2014.

Vedrina duha za dvadeset i prvo stoljeće

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, PALMER, The Dream of Perptual Motion tagged , , , , u 11:52 am autora/ice Magičar

Dexter Palmer: THE DREAM OF PERPETUAL MOTION

“…riječi nisu ideje nego samo tintni znakovi, zvukovi nisu ništa drugo do valovi… jezik nije nešto definitivno i izvjesno, već u sebi nosi beskonačne mogućnosti; bez utješne iluzije smislenog reda [prisiljeni smo] buljiti u lice besmislenog nereda; bez osjećaja točno određenog značenja, nalazimo se zatrpanima svim stvarima koje riječi mogu značiti.”

Citat pripada, meni (i Wikipediji), potpuno nepoznatu piscu, stanovitom Dexteru Palmeru, kojim sam, eto, barem neko vrijeme poželio započinjati dane u svojemu životu… Ako negdje u Sjedinjenim Američkim Državama živi barem jedan ‘deridijanac’ poput nas, onda je Dexter Palmer danas, pored Richarda Rortyja nekad, njegov najizgledniji kandidat. Čitajući ovaj odlomak, s mišlju na djelo francuskog filozofa, vrlo brzo shvatite da nije sve tako crno u pogledu jezika, čovjeka i njihovih sudbina u okrilju prirode. Pogotovo nakon onoga dijela u kojem se spominju ‘beskonačne mogućnosti’ koji vas nadahnjuje svojim neizmjernim potencijalom. Govorite to sebi s prvim naznakama ‘dvadesetprvostoljetne’ vedrine jer ako nešto želite – to su beskonačne mogućnosti. Pritom, volja za moć u vama pritajeno šišti od ugode i usprkos vaših ‘dobrih’ i opominjućih, svjesnih misli. Tako je to, mogućnost beskonačnih mogućnosti platili smo cijenom vječne neodređenosti, sakralne dvosmislenosti u jeziku, pa što!

Zato predlažem da odlomak Dextera Palmera i vi, barem neko vrijeme, ponavljate poput mantre; možete to činiti prije ili za vrijeme tjelovježbe, ali svakako prije doručka, prije onog trenutka u kojem ćete u svoj tanjur istresti hrpu kukuruznih pahuljica i zaliti ih tekućim jogurtom; svakako to učinite i prije nego što vam životni partner naloži nešto u vezi praktičnih stvari vezanih uz vođenje običnog života – da odete kupiti kruh ili bacite smeće, a pogotovo to obavite prije no što vas ‘pojede’ rijeka ljudi na ulici, ljudi poput vas – začuđenih životom, koji su ga spremni neprestano propitivati – ali koji su to zaboravili i vjerojatno se, dok je neoliberalizma, više toga neće sjetiti… A pogotovo to učinite prije no što vam na misao padne ona, sada već svakodnevna, pogubna misao da je bolje da se niste ni rodili kad niste u stanju razrezati tu lažnu opnu stvarnosti koju vam nameće poslovična laž društva (ne samo neolibelarističkog!) koja, iz dana u dan, oko vas raste, a kako biste ugledali pravu stvarnost za koju vjerujete da je skrivena ispod nje…

Manje pogibeljno i manje dramatično, želim vas zapitati: jeste li ikada razmišljali o tome što stvarno želite u svom životu? Ogolite stvar, ne mislite na bogatstvo, ljubav, sreću, moć i slične nestvarne ideje; ako mi dopustite, evo kako bih ja formulirao tu vašu želju: jednostavno, želite utjecati na stvari izvan sebe… želite pronaći odraz vas samih, vaših ruku i vaših razmišljanja u vašoj okolini. Da se razumijemo, to nimalo nije nezdrav, tašt osjećaj! Želite ostaviti traga u svijetu oko sebe, u prirodi, ljudskim dušama s kojima dolazite u doticaj, drugim riječima, ne želite živjeti samo u sebi… i u tome nema ništa loše.

Ono što čovjek najprije želi, dakle, nije moć, kako je to mislio Nietzsche, već to da može utjecati na stvari izvan sebe… na bilo koji način utjecati… recimo, od skupljenih hranjivih namirnica skuhati neko ukusno jelo, ili svojim razmišljanjima zadiviti prijatelje i druge ljude, naučiti svirati klavir, svirati ga za sebe i uživati, svirati ga pred drugima i uživati… Ne možete živjeti samo u sebi. Tek u kasnijoj fazi svjesnog razmišljanja i osvještavanja, nakon ‘uvida u sve svoje snage i slabosti’, ova želja se izvitoperuje i postaje čisto stremljenje k moći koje se sada lako prepoznaje kroz želju za posjedovanjem materijalnih dobara, novca, slave, političkog utjecaja u društvu i čega sve ne.

Neki selfhelp autori vašu želju dovest će u vezu sa željom za prihvaćanjem (od ljudi ili društva), ali i tu se radi o pogrešnom tumačenju vaše izvorne želje. Ne želite ništa od toga – ne želite biti prihvaćeni od društva, niti ga pokoriti – želite jednostavno i prosto utjecati na stvari izvan sebe, u svakom trenutku utjecati, i ništa od toga zadržavati; to i samo to neopisivo vas usrećuje…

Isto tako, shvaćate  da vaš utjecaj povlači utjecaj drugoga na vas, da svoj utjecaj ne možete zadržati od pretvaranja u moć ako drugome ne dopustite da utječe na vas; to je ta vječna igra na kojoj mislimo graditi dvadesetprvostoljetnu vedrinu duha… mi ‘deridijanci’, s koje god strane ‘velike bare’ dolazili…

Lipanj 2014.

‘Religija bez religije’ (ili kako umaknuti pseudo-dobu u nastajanju…)

Posted in FILOZOFIJA, Kontigencija, ironija i solidarnost, RORTY tagged , , , u 9:31 pm autora/ice Magičar

Richard Rorty: KONTIGENCIJA, IRONIJA I SOLIDARNOST

A sada se vratimo našem prijelomu [duha]. Na prigodnoj slici koju zamislih u ‘ludilu sreće’ uslijed naslućivanja jedne osobite teorije koja se tu valja, nama je ostavljen izbor, svojevrsna dvojna pozicija – ili se nalazimo nešto iznad ključne točke prijeloma te smo nastavili putom koji uspostavljeno ‘pseudo-doba’ više ne može slijediti; ili smo također samo pseudo-relikti, štoviše, prva izravna posljedica tog prijeloma.

Što se tiče ‘pseudo-doba’ ono se, u nekom duhovnom smislu, više ne može uzdizati, jedino spuštati. U svom spuštanju, na svakoj razini, svakom stupnju, čemu god, proizvest će jedno ‘pseudo-djelo’, analogno ‘izvornom’ djelu, djelu originalu iz ‘ne-pseudo-doba’. Slijedeći takvu liniju razmišljanja, postavlja se pitanje, nisu li upravo Sloterdijkove Sfere ‘pseudo-djelo’ koje u potpunosti odgovara Spenglerovoj Propasti zapada, djelu koje je nastalo u ‘srcu’ moderne? Također, na isti se način možemo  zapitati koje će ‘pseudo-djelo’ – ili to već jest – pokrilo problematiku, primjerice, jednog Bitka i vremena? Na kraju krajeva, sa samog vrha ‘duhovne frakture’, možemo misliti jednu i za nas odveć uznemirujuću misao: nisu li i ovi postovi zapravo samo pseudo-pandan Derridainim odvažnim mislima? Drugim riječima, možda ništa nije u tolikoj mjeri ‘pseudo’ od ‘Derridanca’ koji misli da svog učitelja može prevladati…

Osim toga, nakon uvida u ‘alternativnost’ našeg pogleda u odnosu na onaj uobičajeni, akademski uvid u povijest duhovnih sklonosti čovječanstva, moramo uvesti još jednu korekciju. Svi moji ljubimci duha – filozofi, književnici, umjetnici – svi redom, odane su pristalice alternativnoga pogleda na stvarnost, a ne onog koji prevladava u udžbenicima filozofije, književnosti i umjetnosti (nisam uzalud napisao da ne pišem za svakoga). Tako je bilo sa Spenglerom, tako se, po svemu sudeći, dogodilo s Derridom, a danas se događa sa Sloterdijkom. ‘Akademski pacificizam’ nema živaca za filozofije koje se ne mogu lijepo usustaviti i izložiti studentima. Međutim, dogodilo se da mi Sloterdijkovo buntovništvo, kao takvo, pored znanog Spenglerovog i slutećeg Derridinog, umalo promakne.

Bez obzira na prethodni uvid, i dalje držim da je fenomen ‘prijeloma duha’ ono što nam je, Heideggerovim diskursom, ‘ontički nametnuto’ a ne nešto ‘ontologijski izmišljeno’. Svejedno jesmo li akademici ili priučeni filozofi, oni koji gaze po ‘ravnom’ ili ‘zaobilaznom’ putu, ‘prijelom duha’ sve  stiže, sve pogađa. Ono po čemu se razlikujemo samo su različite interpretacije tog fenomena koji danas neumoljivo i bez prestanka aficira naša čula, odatle i naš um.

Sâm vrh piramide prijeloma, zanimljivo, ne pripada nekoj ‘besperspektivnoj’ i ‘beskrvnoj’ Derridinoj misli, čak ni misli Paula de Mana, možda najvećeg ‘praktičara’ dekonstrukcije, nego pomalo nezgrapnom izrazu ‘autoreferentne nekonzistencije’ (self-referential inconstitency), koji je, između ostalih, problematizirao i američki postmodernistički (meta)filozof Richard Rorty. Taj izraz, u ovdje naveliko prolongiranoj meta-maniri, zahvaća bit onih misli koje u svoju tvrdnju uvlače same sebe.  Najbolji primjer predstavlja rečenica “Ova rečenica nije istinita” za koju možemo reći da je istinita kad je lažna i obrnuto. Lako je dokučiti da su gotovo sva umovanja post-strukturalista zapravo podložna kritici ‘autoreferentne nekonzistencije’. Ako opovrgavamo izvjesnost istine, kao što to čini Derrida, što reći za samu takvu izjavu; je li ona istinita, pita se Rorty? Ako jedan Derrida može tvrditi da je sve tekst, ‘lijepa priča’, je li to znači da je i njegova teorija dekonstrukcije, pa čak i rečenica u kojoj izriče “kako je sve to ‘lijepa priča'” – samo ‘lijepa priča’?! Kako tvrdnja da nema istine – može biti istinita? Jasno je da smo ovim načinom izlaganja bliski onomu koje je nekoć uzdrmalo i same temelje matematike – jer u sâm jezik nastojimo ‘ući’ na sličan način na koji je u matematiku nekoć ‘ušao’ Kurt Gödel – potkopavajući ju u temelju vlastitim apsurdnim, logički nekonzistentnim tvrdnjama. Za razliku od Gödela, mi se samo koristimo profinjenijim oblikom apsurdne tvrdnje – koja se odaziva na ime ‘autoreferentne nekonzistencije’. Budimo pošteni, nakon nje, ako još želimo ‘plivati u moru’ istine, svaka misao postaje problematična.

Međutim, upravo na ovom mjestu Rortyju možemo uputiti jedan ozbiljan prigovor, prigovor koji bi nas trebao vinuti iznad, ili ponad točke prijeloma koju sama ‘autoreferentna nekonzistencija’ sačinjava (ona je sama taj prijelom) ili joj je uzrok (kap koja je prelila čašu), u onaj zrakoprazni prostor u kojemu tek moramo izgraditi stepenice kojima se kanimo dalje penjati. Taj prigovor javlja se u obliku pitanja: zašto ponovno pitati je li nešto istinito, ako smo samoj istini prethodno oduzeli izvjesnost postojanja? Za Derridinu ili bilo čiju tvrdnju da istina ne postoji nema smisla (a ni obveze) utvrđivati je li ona, kao takva, istinita. Za nju više ne možemo tvrditi ni da je istinita, ni da je neistinita. Mi je samo možemo slijediti, s njom se držati iznad prevladane istine i vidjeti do kud će nas dovesti. Tu se, međutim, postavlja još jedno važno pitanje: je li uopće moguće dalje graditi bez oslanjanja na istinu, ili barem na ‘vjeru u istinu’ ili bilo koji drugi pojam/označitelj koji smo sami stvorili? Po svemu sudeći, odgovor na ovo pitanje danas ne možemo znati jer naša post-metafizička misija tek započinje. Otvoreno polje je tu, pustopoljina, Prostor Uma u kojem je odsada sve moguće, na kojem obezglavljeni pojmovi ‘stvari duha’, kao vojnici Metafizike nakon izgubljene bitke, čeznutljivo snatre za novim gospodarom. ‘Taj’ što dolazi, ali još nije na vidiku, ne mora biti njihov gospodar, ali mora biti netko/nešto tko/što će se za njih, u određenom smislu, pobrinuti.

Svejedno, sâm Rorty naš će ‘alternativni pogled na stvarnost’ nazvati ‘privatnom filozofijom’, onom nezainteresiranom za ‘javne probleme’. Neće htjeti izvoditi ništa novoga transcendentne prirode a sâm će docnije postati jedan od najvećih pragmatičara u filozofiji. Vjerojatno je u pravu. Odvajanjem od vrha piramide ljudskog duhovnog razvoja, točke ‘prijeloma duha’, završili smo u svojevrsnom mjehuru od sapunice koji se svaki čas može rasprsnuti. I tu, uljuškani vjetrovima potpuno novog razmišljanja (ili nam se samo tako čini, jer ipak nismo toliko načitani, i ne možemo sa sigurnošću znati je li bilo slobodnih duhova koji su nešto slično prije nas mislili) dajemo život jednoj (novoj? ne vjerujem!) anticipaciji Derridinih misli: predlažemo istini egzistenciju oduzeti samo po pitanju ‘stvari duha’, dakle, po pitanju onoga što smo u umu/duhu izveli iz stvarnosti. Drugim riječima, jedino ‘stvari duha’ ne možemo vrednovati po kriteriju istinitosti, dok sa samim ‘stvarima stvarnosti’ to možemo činiti.

Pojasnit ćemo to na praktičnom primjeru. Kada kažemo: “Vidim jabuku” i pred nama se nalazi označeno koje smo proizvoljno označili označiteljem ‘jabuka’ – ta tvrdnja je istinita. Sve dok su označitelji puki signali (prema Derridi) (prema Heideggeru, fenomeni), možemo se usuditi kazati – informacije (u podatkovnom smislu, bez značenjskog aspekta), uključivo i performacije – ima smisla govoriti o istini. Mogli smo označeno označiti bilo kojim označiteljem, tvrditi da se ispred nas nalazi, primjerice, ‘rorty‘ – opet bi tvrdnja, s čisto praktičnoga, informacijskoga, performativnoga gledišta, bila istinita jer, općenito – mi, doista, ‘ispred’ ‘sebe’ nešto percepiramo/osjećamo, kako god to nazvali, i što je još bolje, to ‘nešto’ može se pretvoriti u električne signale i bauljati amo-tamo, bilo po našem mozgu ili računalu, u potrazi za svojom svrhom/ispunjenjem – nekim vidom procesuiranja. (Spominjanje informacijskog i performativnog gledišta/stajališta u ovom kontekstu usmjerava nas prema jednom potpuno novom području, slobodno možemo reći – najvećim svojim dijelom još uvijek neistraženim zemljama uma/duha na našem putu; primjerice, vidi Luciano Floridi: Filozofija informacije, knjiga je objavljena 2011.).

Ali vratimo se Rortyju. Njegov zaključak, na osnovi izrečenog, u potpunosti se drži pragmatičkih zasada te glasi: “Kultura je jedina stvarnost za čovjeka”. Njime, on se pridružuje svojemu postmodernističkom kompanjonu [Derridi] u izricanju kontroverznih tvrdnji ‘autoreferentno nekonzistentnog’ predznaka. [Prisjetimo se, Derrida je na jednom mjestu zapisao: “Priroda nikada nije ni postojala.”] Možemo se zapitati, o kojoj to stvarnosti Rorty ‘lamentira’? Dakako, i dalje o onoj kojom smo okruženi, ali koja je, po Rortyju, nama uvijek nekako i najprije ‘kulturno prilagođena’, i koja se čudesno mijenja čak i dok ju zahvaćamo putem pojmova/označitelja – ‘istine’, ‘slobode’, ‘ljepote’, ‘dobrog’ itd. koje smo prethodno sami stvorili. Stvarnost ne može biti neljudska, kao da nam želi poručiti Rorty, kao što Bog ne može postojati bez čovjeka, kako nam je to lijepo ‘razotkrio’ Sloterdijk. Daleko od toga da se radi o nekakvoj pravoj, po svojoj naravi, čak i zasvagda ‘nespoznatljivoj’ stvarnosti, za Rortija je stvarnost ono što čovjek doživljava, ono što mu nešto znači, a što je u potpunosti u analogiji i sa Spenglerovim uvidom iz Propasti Zapada. [Na početku trećeg poglavlja prvog dijela Propasti zapada Spengler će ‘znakovito naznačiti’: “Ovdje, dakle, neće biti govora o tome što svijet “jest”, nego što on znači živom biću koje je njime okruženo”]. K tomu, kada malo duže vrijeme meditiramo nad rečenicom “Neprolazna misao je iluzija” (također iz Propasti zapada) shvaćamo da ona stoji u istoj ravni sa svojom oprekom – ono što tvrdi zapravo poriče i odatle je iste – ‘autoreferentno nekonzistentne boje’. Stoga, da budemo bolno jasni, ‘stvari duha’ i ne mogu biti ništa drugo doli književnost, ‘lijepa priča’, ali koja i danas, na čudnovat način, nadahnjuje. U vječitom previranju, one [‘stvari duha’] postaju ono za što su samog Derridu i njegovu filozofiju optuživali – ‘religija bez religije’. Književnost je književnost koja je oduvijek znala da je književnost. Filozofija je književnost koja je upravo saznala da je književnost. [Smijem li napisati da je i znanost književnost koja još ne zna da je književnost? 🙂 Zbog neistraženosti novih zemalja uma/duha – informacija i performacija – to još ne mogu i ne smijem napisati, premda ne mogu poreći da mi se ne dopada na znanost gledati kao na jedan oblik stvarnosne, ili još bolje, ultrastvarnosne književnosti.]

Na kraju, potpuno otvorenih karata, bez preimućstva bilo kakve ideje – ‘duhoviteta’ – u svom umu, pokušajmo se prisjetiti riječi biblijskoga Ivana na početku njegova slavna Evanđelja: “Na početku bijaše Riječ…” Taj čudni uvid koji ne spominje nikakve tame ni bezdane, morao je sve začuditi. Kako Riječ? Zašto Riječ? A kada se propovijed nastavi “…i Riječ bijaše od Boga…” potpuno smo s njim, i uz njega, pripravni da čujemo najveću tajnu ljudskog duha ili uma uopće, svejedno, koja glasi: “…i Riječ bijaše Bog“… Zbog tih riječi sada u sebi tiho vrištimo jer shvaćamo da je ono što smo ovdje izrekli, i što je izrekao Derrida i ostala njegova ‘post-strukturalistička svojta’, već davno izrečeno ovim  anagogičnim, očaravajućim uvidom…

Dalje, nećemo. Bilo da se gubimo u visinama, za većinu čovječanstva, izgubljenoga duhovnog razvoja, bilo da poput pseudo-Derridijanaca samo snatrimo o tome, to pitanje ostavljamo po strani. Makar i ne vidimo komad zemlje na kojoj stojimo – do zla boga znatiželjni – sada se pitamo što smo u tom ‘zrakopraznom’ prostoru uopće u mogućnosti stvoriti. Neka se generacije koje dolaze nakon nas bave odgovorom na pitanje: na čemu smo to ‘stajali’ – mi, ne-sljedbenici pseudo-doba – dok smo i u ovom stoljeću nastavili stvarati naše grandiozne označitelje i na osnovi njih – naša grandiozna djela…

Veljača 2013.

Pustolovina postajanja čovjekom

Posted in (čitati) EUROPSKI GLASNIK, Digitalni privid (Flusser), FILOZOFIJA, ZNANOST tagged , u 3:17 pm autora/ice Magičar

Vilém Flusser: DIGITALNI PRIVID (Europski glasnik br. 17)

Pročitah sjajan članak Viléma Flussera u novom broju Europskog glasnika. Na nekih desetak stranica članka, čini se, stalo je više od onoga što obično stane u jednu knjigu. Stara dobra pitanja o našem identitetu ponovljena su u ledenom i sumornom ozračju digitalnog doba. Što se to, dovraga, s nama zbiva? Kroz što smo sve prošli dok smo se, kao Kant, pitali Što možemo znati? Filozof brazilsko-čeških korijena (nevjerojatna kombinacija!), zadivljujućom vještinom sažimanja povijesnih činjenica u svezi gnoseoloških ideja, uspijeva nam ponuditi svoj odgovor na njih, u čijoj srži kao da su utkani Derrida, postmodernizam i ideja Matrixa zajedno.

Flusserove teze o našemu etičko-gnoseološkom razvoju odlučio sam parafrazirati svodeći ih na natuknice koje sam zaodjenuo vlastitim književnim plaštem. (Pritom, uzdržavao sam se od citiranja jer vam uvid u njegovu originalnu misao nudim na posebnoj stranici.)

1. U srednjem vijeku vrijednost (čitaj istinu) neke stvari određivala se prema zamišljenom idealnom obliku te iste stvari. Biskupi su bili mjerodavni za konstituiranje idealnog oblika neke stvari. Istina neke stvari se sastojala u dovoljno dobrom literarnom opisu te iste stvari.

2. U novom vijeku vrijednost neke stvari postaje relativna, mjeri se u odnosu na neku drugu stvar. Znanstvenici smišljaju sve bolja i bolja objašnjenja za svijet koji nas okružuje, a prema njima udjeljuju vrijednost stvarima. Geocentrični sustav zamijenjen je heliocentričnim. Sunce na taj način postaje ‘vrjednije’ od Zemlje. Istina neke stvari sastojala se u dobrom matematičkom opisu te stvari. Kalkulacijsko mišljenje uzima maha, kao i ideja ‘slobodnog tržišta’.

3. Otprilike od osamnaestog stoljeća tinja nada da bismo putem kalkulacijskog računa mogli postati sveznajući. Diferencijalne jednadžbe omogućuju nam da popunimo posljednje rupe u prostoru. Krajem devetnaestog stoljeća mislimo da smo stvarno sveznajući, svaki kutak stvarnosti možemo opisati matematikom. Međutim, postavlja se novo pitanje: jesmo li time postali i svemoćni?

4. Prijelaz iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće nosi tužnu vijest. Kompleksne diferencijalne jednadžbe, jedino istinski zanimljive, za svoje rješenje trebaju vrijeme trajanja svemira. Premda smo sveznajući, nikada ne možemo postati svemoćni. Znanje se ne može pretvoriti u moć. To je taj tužan ishod modernističkog pogleda na svijet uslijed kojega mi, u postmoderni, kroz osjećaje apsurda i tjeskobe svakodnevno trpimo.

5. Ipak, ne damo se; izumljujemo računala! Njima ustupamo čast rješavanja kompleksnih jednadžbi. Ali, neočekivano, računala iskazuju dva nepredviđena svojstva. Prvo, uklanjaju potrebu za elegantnim matematičkim rješenjima, uklanjaju umjetnost iz matematike, jer i doslovno sve matematičke probleme računaju ‘na dva prsta’. Drugo, osim što su sposobni matematički opisati stvarnost, sposobni su je i ‘komputirati’, sintetizirati u likove. Drugim riječima, računala su u stanju u digitalnom obliku vraćati ne samo naš ‘stari svijet’, već i projicirati beskonačni broj drugih, alternativnih svjetova.

6. Jedan drhtaj morao je u tom trenutku proći cijelim područjem humanističkih znanosti. Jer, ako je tomu tako, pomisliše preživjeli filozofi druge polovice dvadesetog stoljeća, zašto i ovaj naš svijet ne bi mogao biti na isti način ‘komputiran’ kao i alternativni svjetovi? Rodila se ideja Matrixa! A toj, po svemu, revolucionarnoj i uznemirujućoj zamisli kratko vrijeme prethodila je još jedna, ne manje revolucionarna i uznemirujuća zamisao prema kojoj kalkulacijsko mišljenje možda samo zadaje jednadžbe prirodi, dok priroda rezultate tih jednadžbi jednostavno samo ‘eksperimentalno’ vraća. Drugim riječima, naša istinita spoznaja o naravi svijeta samo je naša projekcija prirode koju smo uspostavili kako nama odgovara.

7. Zaključak se morao dogoditi u takvom obliku kakvog ga sada navodimo. Ako su alternativni svjetovi svi redom komputirani, i ako u svojim kalkulacijskim izračunima mi stižemo samo do projekcije prirode i svijeta koji nas okružuje, zašto komputiranje ne bi bilo u osnovi i ovog našeg svijeta…

Na tom mjestu rasprave Flusser potresno zapisuje:

Mi nismo više subjekti danoga, objektivnog svijeta, nego projekti alternativnih svjetova. Iz podložnog subjektivnog položaja uspravili smo se u projekciju. Postajemo odrasli. Znamo da sanjamo.

Bez obzira što se i Flusseru, kao uostalom i svakom drugom Magičaru, u starom, dobrom postmodernističkom duhu, dosta toga može spočitnuti – primjerice, nije li cijeli njegov uvid također samo umna projekcija onoga što se to s nama ‘stvarno’ događa (a da s tim ‘stvarno’ ne pokušavamo izići iz granica kolokvijalnog govora) – ipak, ne može mu se oduzeti onaj patos filozofskog poštenja što se uopće drznuo ponuditi relativno novu sliku odnosa prirode i čovjeka – čega god – u jednom, relativno novom, okruženju kojeg najbolje opisuje izraz ‘digitalno’.

Što je, uopće, istina? Čim nešto izričemo, ciljamo na istinu. Želimo je isključivo za sebe, da s izrečenim, strogo uzevši, jedino mi budemo u pravu. Richard Rorty ovaj je problem detektirao kao problem autoreferencijalnosti, problem koji se praktički možda nikada neće razriješiti. Svakome od nas možda jednoga dana postane san: moći pisati, a ne ciljati istinu, ali ovoga puta, ostavimo problem autoreferencijalnost po strani i uživajmo u Flusserovoj igri riječi koja nas dovodi, ako ništa, barem do zamišljanja, kako nam sâm autor sugerira – nove faze pustolovine zvane „postajanja čovjekom“…

%d bloggers like this: