Studeni 2015.

Suvremena bajka o kulturnom identitetu i starosti

Posted in Dubrovačke mišolovke (kritika), GOTOVAC, KNJIŽEVNOST - DRAMA tagged , , at 12:46 pm autora/ice Magičar

MANI GOTOVAC: Dubrovačke mišolovke

maslinaOno što je možda najveća anomalija današnjih društava tiče se zaborava istine na koji način nastaje jedna kultura. Zaboravlja se da ono što trenutno živimo u konačnici i u daleko većoj mjeri izgrađuje jednu kulturu, a ne obratno, da obrasci postojeće, ‘negdašnje’ kulture, iako dominantni i odgovorni za manji utjecaj, izgrađuju nas. Drugim riječima, ‘odrednice’ jedne kulture koje su se formirale u jednom dobu ne moraju vrijediti u drugom! Kultura je nešto što se neprestano mijenja i nešto što se neprestano mora stvarati. Međutim, nerijetko, mi ustrajavamo na starim kulturnim obrascima namećući ih životu koji se danas živi.

Ovaj pomalo zbrkani fragment, neuobičajeno kulturnopolitički intoniran, napisao sam prije polaska na jednu konferenciju, na još jedan čarobni Jadranski otok, na kojem sam, između ostalog, prisustvovao i predavanju Mani Gotovac, naše proslavljene dramaturginje, esejistice, kazališne djelatnice, intendantice, spisateljice, kritičarke i što sve ne!

I evo me, u Uredu otočkog gradonačelnika, u kojemu se širi limunast miris dalmatinskih fritula, dok moderatorica sesije najavljuje njezino izlaganje. Žvačući i gutajući dalmatinsku slasticu jednu za drugom, proučavam izgled Mani Gotovac. Bujna kosa i bujno lice ispod naočala, u isto vrijeme i blijedo i crveno; blage, duhom ispunjene, oči. Oko dlana lijeve ruke omotan joj je steznik, gotovo bih rekao da je baršunastoplave boje, iako takva boja ne postoji, podsjećajući me, ne znam zašto, na film Davida Lyncha ‘Plavi baršun’. Ali iako se trudim izbjeći taj izraz, ne mogu; Mani Gotovac je strašno ostarjela! Osobno, ne bih volio baš na taj način biti star, premda, upravo to se može dogoditi. Svoju starost zamišljao sam drugačije. Pun nade da ću je jednog dana provoditi na nekom sličnom Jadranskom otoku, u glavi mi se roje slike moje, na suncu preplanule, staračke kože na kojoj se, možebitno, bude nalazilo čak i nešto istetovirano…I dakako, tu je vedro i mudro lice.

Naravno da iz ovih ‘srednjih godina’ vapim za onom staračkom vedrinom kojom je zračila i moja baka nekoliko dana pred smrt, kad ju je, pored čira na želucu i sto drugih muka, pogodila i tipična staračka demencija. Kad smo je došli u posjet u bolnicu, na umirujuće riječi moje majke, gotovo deriddijanski je odapela:

– Sve je to laž, moj sinko! Cijeli život te lažu, pa evo i sad! – Pritom me je nastavila blago gledati, više se ne uznemiravajući zbog te i takve istine.

U nastavku donosim tekst o starim ljudima koji sam napisao u vremenu prije nego što sam svoje misli počeo iznositi na ovom blogu.

Promatrati sve te stare ljude što se vuku ulicama, nadasve je dirljiv prizor. Usprkos godina, i dalje odolijevaju životu. Starost, sama po sebi, možda i nije loša, ali definitivno nosi nekoliko neugodnosti s kojima se čovjek treba suočiti. Prvo, nema više ‘starijih ljudi’, vi ste prvi ‘za odstrel’. Drugo, nije isto željeti u dvadesetoj i sedamdesetoj godini života. U sedamdesetoj želje, ako ih još budete imali (a nema ništa ljudskije od toga) vjerojatno potamne, i u sebi počinju sadržavati ponovno nešto živčano i neiživljeno, kao i u mladim danima. Kad bi se i ostvarila, želja bi ostavljala dojam neostvarenosti. Istinsko zadovoljstvo ispunjenom željom u starosti, zapravo, izostaje. I treće, ovo ‘žal-nabrajanje’ može se nastaviti unedogled kad bi se htjelo…

Prednosti staračkog života pak ogledaju se u sve većoj opuštenosti. Kod nekih uzvišenijih priroda koje svoj život nisu posvetile samo utrci za lovom, javlja se mudrost. Sagledavanje vlastitog života, gdje se pogriješilo a gdje dobro postupilo, obično je najčešća operacija starog mozga.

Na ulici pogledom okrznem gojaznu staricu koja je baš u tom trenutku zaplakala pred svojom vršnjakinjom prepričavajući joj vjerojatno neku tužnu sudbinu starog čovjeka, možda i svoju!? A što se tu, pobogu, ima ispričati? Neka bolest se odnekud pojavila i stala nagrizati dotada zdrav, ali star organizam. Neće minuti ni godina dana a stare kosti će završiti u grobu i bit će svršeno sa životom kojeg su nosile.

Zbog svega nabrojanog, u dirljive prizore ubrajam i one koji uključuju promatranje starih ljudi na ulici. Imajte to na umu, neće proći mnogo vremena u kozmičkim relacijama i vi će te biti oni, i ja ću biti oni, pogureni, skutreni, kakvi već jesmo pred kraj života, mi, stari ljudi.

listopad, 2010

Ali kad je Mani Gotovac napokon progovorila, ustanovio sam da starost tijela nikako ne može naškoditi duhu koji zaprima. Naime, to je još uvijek ona ista ‘stara’ Mani, žena za kojom svaka kultura vapi, uvijek pripravna za nešto novo, što je uzdrmava i što joj nerijetko podjarmljuje temelje… Možda Duh i ne može ostarjeti, pomislio sam. Ako sam u pravu, eto mi jedne divne utješne istine pod stare dane.

Uspevši se na govornicu Ureda otočkog gradonačelnika, odmah na početku svog izlaganja, Mani Gotovac, u svom stilu, protisnu:

Izdaja identiteta vodi obnovi identiteta!

Sačekavši trenutak da izrečena misao pristigne do sinapsi naših uspavanih mozgova, nekoliko trenutaka samo se smješkala. Meni posljednja fritula skliznu niz grlo.

U predavanju koje je uslijedilo, manje-više, okomila se na organizatore Dubrovačkih ljetnih igara i njihov bojkot dramske predstave Elementarne čestice francuskog pisca Michela Houellebecqa. Vjerojatno ste o tome ponešto načuli. Objasnila je – preda mnom živim – kako je Michel Houellebecq jedan od najvećih, ako ne i u ovom trenutku najveći svjetski pisac, preveden na četrdeset svjetskih jezika, dobitnik nagrade Goncourt za roman Karta i teritorij itd. itd. Morao sam se u sebi i slatko i gorko nasmijati, baš poput likova u njegovim romanima, jer ja, za razliku od ove cijenjene i uvažene gospode oko mene, o Michelu Houellebecqu – sve znam! Ali tako je to kad godinama djelujete iz podruma, kad ste anarhist, ali samo u papučama. Dospijete u jednu paradoksalnu situaciju u kojoj se ponekad u isto vrijeme i naslađujete i pepelom posipate… Kao što u izvrsnoj knjizi Teorija književnosti Milivoja Solara nećete pronaći ništa o poststrukturalizmu, dekonstrukciji i ostalim avetima kraja filozofije zapadnoeuropskog kruga (koji su se nepobitno morali odraziti i na književnu kritiku), tako ni na današnjoj filološkoj konferenciji nećete pronaći ljude koje bilo kakvo subverzivno djelovanje u području današnje kulture istinski zanima. Uvijek će pristajati uz poznate ‘mainstreamske‘ niše, pa ih tako jedan eklatantan primjer subverzivnog pisca današnjice i neće pretjerano zanimati…

Na kraju predavanja, na moje iznenađenje, rasplela se živa rasprava o akcentologiji drama Marina Držića koju sam, premda laik u tom području, uz izvjestan napor, nekako ipak mogao pratiti. I onda, je li se Držićeve drame danas unutar dubrovačkih zidina igraju na izvornom akcentu (onom kojim se govorilo u Držićevom dobu) kao što to lokalni kulturni radnici tvrde ili se radi o uobičajenim preradama (kojima obično podliježe i akcent u dramskim tekstovima) kao što to tvrdi Mani Gotovac, jer su preradama mahom izložena sva stara djela dramske umjetnosti – osim tekstova koji su se čuvali u samim kazalištima? Nadalje, polemika se uskoro vratila na Houllebecqa: je li u tom gradu i dalje ‘na vlasti’ rigidno-elitni, kulturni provincijalizam (koji inače tako dobro stoji Dubrovniku!) i koji se čini sam sebi dovoljno zanimljivim da ostane gluh na potrebu da tu i tamo, s vremena na vrijeme, na daske svog slavnog kazališta pripusti i nekog stranog, ‘izvanzidinskog’ autora? Ili će se napokon stvari promijeniti i grad Dubrovnik započeti živjeti u skladu sa svojim negdašnjim duhom slobodnog grada, Grada Republike, srednjeeuropske prijestolnice kulture otvorene drugim kulturama, svima i za sve? Mani Gotovac je dovodeći jednog Houellebecqa na daske dubrovačkog kazališta upravo to željela postići. Međutim, naišla je na otpor koji je, budimo otvoreni, pritajeno i priželjkivala. I Mani je stara lija; u svom poodmaklom dobu još uvijek zna napipati bolna mjesta jedne kulture i ‘čvrsto pritisnuti’. Jedino, ona je bila uvjerena da taj otpor dolazi iz uobičajenog izvora, zadrtih, anakronih, nacionalističkih glava koje su u našoj državi još uvijek, i nažalost, naše prirodno okruženje. Možda je i u pravu. Dosta s tim nacionalizmom, započnite se graditi kao pravi Europljani, i tako ćete obnoviti svoj kulturni identitet, željela je poručiti.

Ono što sam pak ja htio kazati Mani Gotovac, a na kraju to, naravno, nisam učinio, bilo je natuknuti da se spomenuti otpor dubrovačkih kulturnih djelatnika možda nalazi u nekoj dubljoj atavističkoj crti od one epizodne, nacionalističke… Možda se nalazio upravo u onoj samotnoj atavističkoj svijesti žitelja Grada Republike o onome što je oduvijek unutar i oduvijek izvan zidina ovoga srednjovjekovnog grada-bisera? Upravo toj svijesti, koja definitivno može biti tema neke nove kazališne predstave (a možda već i jest, ali ju ne znam) bio sam svjedokom kada sam u sklopu jedne druge konferencije pohodio isti ovaj grad. U jednom trenutku, virtuozni gitarist koji nas je sve uveseljavao svojom svirkom ‘između zvijezda i Straduna’ povjerio nam je kako ne vjeruje konobarici koja mu je donijela piće jer je ona ‘ona izvan zidina’

Možda vas cijela ova suvremena bajka o kulturnom identitetu pretjerano ne zanima, pa ću na ovom mjestu stati. Svejedno, napisao sam je… možda i zato što je ‘u paketu’ nosila i tu snovitu atmosferu otoka na kojoj se događala…

Nakon konferencije, dospjeli smo na krajnju točku otoka, koja mi se momentalno učini kao kakav kraj ili početak svijeta; valjda i zbog sve te upadljive snovitosti koja je ‘bit će’ baš mene ‘uzela na pik’! Počeo sam razmišljati o tome kako je baš ovo mjesto možda ono u koje bih naselio svoju dušu potkraj života. Uskoro, u mini džipovima, poput onih iz filma Jurassic Park, odvezli smo se do staroga, tisućgodišnjeg maslinika. Oduševljeno otkrivam da su pojedine masline u masliniku stare i do tisuću i petsto godina! Voditelj maslinika povjerava mi da za jednu sumnja da je stara čak dvije i pol tisuće godina! A ovoj, koju najviše hvale, i koja je navodno stara tisuću i šesto godina, on osobno, ne bi dao više od tisuću i četiristo godina! Malo pomalo, gubim se u svim tim brojkama. Dok pijuckam posluženi čaj od masline, u glavi zamišljam rimskog vojnika kako naslanja svoje koplje pilum ili svog gladijusa na koru maslinovog stabla… na koju sam se zbog toga i ja odlučio nasloniti… U istom tom trenu, osjetim, postao sam star; kao ova maslina, ili Mani Gotovac, ili cijela jedna kultura, sa svim svojim dopuštenim i nedopuštenim, obznanjenim i prešućenim, mijenama… Lijep je to osjećaj, mislim se, biti ovako star … I duh može biti star, konačno shvaćam, ali duhu je starost njegovo bogatstvo.

10 komentara »

  1. bornaija said,

    Kako li samo ta stara maslina daje svježe, mlade plodove!

    • Magičar said,

      Eh da, moj bornaija… 🙂 Kažu da su masline poput majki, ništa im ne treba, a vinove loze poput supruga, uvijek nešto traže! 🙂 I to je još jedna priča s otoka!

  2. aleksandranm said,

    nekada sam se silno radovala Dubrovačkim letnjim igrama. Uzgred, doktore, divan tekst. O svemu i svačemu

    • Magičar said,

      Tnx i baš tako, aleksandranm, mislim da će mi ga biti užitak pročitati u starosti, ako je doživim… 🙂

  3. Livia Less said,

    Duhu je starost njegovo bogatstvo, uistinu je to tako. Krasan post!

    • Magičar said,

      Tnx. Livia! Začuđujuće malo sam izmišljao na ovom stvarnom doživljaju, a onda pokušao sve to spojiti, pa nije išlo (prve dijelove teksta napisao sam prije mjesec dana), a onda se sve posložilo u toj završnoj rečenici… 🙂

  4. Mirjana said,

    Hvala za ovu “pohvalu starosti”.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: