Travanj 2012.
Staro krležijanstvo protiv duha provincijalizma
Charles Baudleire: JADNA BELGIJA
Charles Baudelaire me razoružava kratkim bilješkama koje je kanio iskoristiti za pisanje putopisa iz Belgije. Osupnut sam načinom na koji se jedan književni tekst porađa. Ogoljene natuknice, natruhe misli, nekad sastavljene i od samo dvije riječi, u meni izazivaju euforiju. Čak i samim nabrajanjem natuknica Baudelaire je stvorio stil. Pročitajte samo ovu jezično rapsodičnu, stilski savršenu, uvodnu bilješku o Bruxellesu, (i doslovno) – „jednoj prijestolnici majmuna“:
Kažu da svaki grad, svaka zemlja ima svoj miris. Kažu da Paris ima, ili je imao, miris kupusa. Capetown ima miris ovce. Neki tropski otoci mirišu na ružu, mošus ili kokosovo ulje. Rusija ima miris kože. Lyon ima miris ugljena. Istok obično ima miris mošusa i strvine. Bruxelles ima miris crnog sapuna. Hotelske sobe imaju miris crnog sapuna. Ubrusi imaju miris crnog sapuna. Pločnici imaju miris crnog sapuna. Pročelja i pločnike peru i kad pljušti kiša. Nacionalno, opće ludilo. Sav je život bljutav. Cigare, povrće, cvijeće, voće, kuhinja, oči, kosa, sve je bljutavo, sve je otužno, neukusno, uspavano… Jedino su psi živahni; psi su belgijski robovi.
Nesuđeni putopis trebao je nositi naslov Jadna Belgija; bilo kako bilo, barem ga nose sačuvani pabirci u formi zabilješki objavljeni u izdanju Europskog glasnika br. 9. iz kojeg je navedeni citat i preuzet. Osim što se Belgijci i njihova država u zabilješkama svode na narod kokošara i život u kokošinjcu, Baudelaire nas slobodom pisanja, formiranja zabilješki, igrom riječima, krasnim i dubokim poredbama, ipak čini iznenađujuće ravnodušnim na činjenicu da je ovim tekstom izrečen moralni sud o narodu i državi smještenoj sjeverno od Francuske – vrlo negativan.
Je li treba glasno ili šaptom reći, kao što to čini stidljivi re-izdavač Baudelairovog teksta, kako je „Jadnu Belgiju“ moguće danas čitati i kao „Jadnu Europu“, i kako je Baudelaire, zapravo, vizionar koji nam je u amanet ostavio futuristički pamflet o samoj Europi odnosno o onome u što se sama vremenom pretvorila? Ja ću biti stroži i u geografskom smislu ograničeniji. Nikad dovršeni putopis „Jadna Belgija“ može se odnositi, manje-više, na sve male državice koje u svom duhu njeguju duh provincijalizma a koji Baudelaire, na samo sebi svojstven način, poetskim majstorstvom napada iz svih smjerova. Pritom uz nj veže najgore moguće izraze kojih se može dosjetiti poput prostaštva, neuljudnosti, konformizma i sveopće bljutavosti; a tu su i oni nešto ‘profinjeniji’ poput “prijeteća tupost”, “čudovišna pretilost” i „močvarna nabreklost“. Neki možda naslućuju da se približavam samoj srži onoga što želim reći. Da, drage moje sugrađanke i sugrađani, manite me hrvatske kulture, progovara iz mene staro krležijanstvo kao gorak usud; duh provincijalizma odavna je zavladao i našim, hrvatskim društvom, putopis „Jadna Belgija“ odavno se može čitati i kao „Jadna Hrvatska“, ali da me ne bi proglasili vječitim nezadovoljnikom pridodat ću da ne smatram da je to oduvijek bilo tako.
Postojalo je doba na ovim prostorima, u ovoj državi, kojih se u znanstvenom i kulturnom smislu nikada nećemo sramiti. Doba, koje je u različitim poljima djelovanja čovjekova duha ostavilo neizbrisive tragove i dalo naslutiti da se u njemu provincijalizam nikako nije mogao ukorijeniti. Pokušat ću navesti tek nekoliko meni poznatih primjera po granama djelatnosti čovjekova duha s mišlju da ostajem nepravedan prema onima koje neću spomenuti, a koji su u njemu također bili izrazito plodni. U slikarstvu je, primjerice, to doba iznjedrilo jednu Gorgonu, umjetničku avangardnu skupinu koja je, na neko vrijeme, uspjela okupiti velika umjetnička imena na hrvatskoj umjetničkoj sceni i doslovno, u svom okrilju, neko vrijeme stvarati izrazito visoku umjetnost. O Gorgoni, o kojoj zasada na Wikipediji postoji zapis samo na engleskom jeziku, i u koju su bili uključeni umjetnici poput Ivana Kožarića, Julija Knifera, Đure Sedera i dr. moj prijatelj slikar Zlatko mogao bi, vjerujem, danima pričati. U filozofiji, recimo, to je doba oblikovalo mislioce poput Branka Bošnjaka, Milana Kangrge, Danka Grlića i dr., okupljenih u tzv. praxisovačkoj školi, kojima je pošlo za rukom afirmirati, usudio bih se reći, filozofsku poziciju s koje se odsad moglo izricati začuđujuće nepristrano mišljenje o prijeporu uvijek zavađenih mišljenja, onog Istoka i Zapada. Na koji je samo dubok i očaravajući način Danko Grlić napisao knjigu o Friedrichu Nietzscheu to će i piscu ovih redaka ostati zadivljujuće i uznemirujuće nejasno; dovoljno je reći da se upravo sada po drugi put spremam istu knjigu uzeti u ruke… U znanosti, to se doba, između ostalog, očitovalo i kroz izgradnju i potom strelovit razvoj Instituta Ruđer Bošković pod vodstvom, a što reći, našeg genija – Ivana Supeka; i tako dalje i tako dalje…
A eto, danas, možemo se pronaći tek u čitanju „Jadne Belgije“ i pisanju sličnih putopisa iz vlastite zemlje dok smo, istovremeno, i sami dio te “jadnosti”. Ako se nekome ovaj post učinio angažiranim u bilo kojem smislu – ne poričem.
O Duhu i njegovim Moćima 
blarcsy said,
Svibanj 2012. u 12:21 am
Razina svijesti (ali i savjesti) u prosječnog Hrvata je zastrašujuće malena.Ta tupost o kojoj govori Baudelaire ,ta sklonost imitaciji i poistovjećivanju s karikaturalnom slikom Zapada dovela je moj prijatelju do toga da je Ivan Supek danas “lagano” zamijenjen Nevenom Ciganovićem…i ostalim “genijalcima”
Magičar said,
Svibanj 2012. u 12:13 am
Baš sam nekim slučajem gledao tog momka kojeg spominješ @blarcsy u nekakvoj emisiji koja nosi naziv Survajver (ili tako nešto). Kaže on da oni tamo, u emisiji, (pazi sad!) “pomiču granice” nije rekao o kojim granicama se radi, vjerojatno one “ljudske izdržljivosti”, ali dovoljno je osvijestiti činjenicu da jedan takav egzibicionist doista misli da on čini i radi nešto ozbiljno u životu. Ipak, ta se osvještena činjenica može koristiti, kad ti je, recimo, teško u životu i sumnjaš u sebe, pomišljaš da je tvoj život iluzija, samo pomisli na survajverovce i bit će ti lakše… 🙂
bornaija said,
Svibanj 2012. u 2:22 pm
A kako bi ono zajednički poznanik M.H. (kojeg sam na kraju ipak odlučio upoznati zahvaljujući isključivo tebi :)) rek’o? – ‘Svijet je rasprostrta patnja!’
E, onda bi Bhelgh (bulge) mogla biti izraslina na toj prostrtosti. K’o neki tumor? Ili zaprljana lupa kojom se traže sićušni detalji?
‘Riječ je trudna žena što kolose rađa’…. ‘a Čin, taj krvavi kolos..’ – To je napis’o Velikan koji je za A.B. Šimića (koji je pak retoriku Velikog nazivao ispraznom) izjavio da je bio primitivac bez škole iz Širokog Brijega.
Hm, tražim li ja to sitnice koje strše na lijepoj našoj bijeloj podlozi? A nešto mi ni naočale nisu čiste…
Poznajem kćer jednog od tih navedenih gore u tekstu i kroz to poznanstvo mogu reći da je on stvarno bio Genijalac. Koji se mnogo čega odrekao da bi to mogao biti, a istom se i mnogočega nije odrekao da bi to mogao ostati.
Nadam se da shvaćaš da ne ocjenjujem i ne sudim, tek gledam kroz te svoje naočale. Provincija je u svima nama, baš kao i stari duh krležijanstva, i ‘prijeteća tupost’, i ‘močvarna nabreklost’…
“Teško je voljeti one koje ne cijenimo, ali nije ništa lakše nego voljeti one koje cijenimo više od sebe.” – to je rekao La Rochefoucauld.
Bogme, među svim ovim citatima, jesam li ja išta svoje rekao?
A da onda i završim citiranjem prvih stihova iz pjesme ‘Progresivna regresija’ Maria Suška (iz zbirke ‘Vrijeme zatvaranja’):
ako bi se um mogao osloboditi prošlosti
i pamćenje vlastitu budućnost preživjeti
ja bih sudbinu mogao nadmudriti svoju
Magičar said,
Svibanj 2012. u 12:04 am
Eh da, bornaija, ali ne mogu se tek tako othrvati prošlosti dok ne ugledam nešto novo za budućnost. Nemoguća misija! Da bi išao naprijed čovjek mora moći zaboraviti. U Plavom noju Djevojčice Moćnog Mehanizma (samo ti znaš kakve su!) na jednom mjestu deklamiraju: bolje novo loše nego staro dobro. Ima u tome nešto, nego, nisam napisao da ipak imam neku vjeru u taj kružni tijek vremena, i da ćemo vjerojatno već za života doživjeti da se Kolo Duha Svijeta okrene i da ponovno doživimo u duhovnom smislu plodno razdoblje.
Sjeti se 1920-ih, Heidegger piše Bitak i vrijeme, Heisenbergu pada na pamet načelo neodređenosti, nadrealisti divljaju po
Parizu, ne čini li ti se da je to bilo sjajno doba kao što je ono koje je uslijedilo, obilježeno ratom, za duhovnjake bila gola pustinja? Kako je jedan jazz glazbenik 1950-ih mogao doživjeti pojavu rock and rolla osim kao dekadenciju u glazbi… Zbog toga mislim da se duhovnom klimom nalazimo negdje u ravnini s 1950-im. I čekamo buru… (Ne mislim samo na rock, sjeti se Warhola, minimalista, naposljetku izvanredno dubokih konceptualista…)
Zato smatram da je dobro podsjetiti se na doba koja prethode novom zlatnom dobu… koje nam ne može izmaći.
U redu, možda i malo previše optimistična izjava jer što se može dogoditi? Da Facebook nekako postane duhovniji? Nažalost, u istoj smo poziciji kao i onaj jazz glazbenik sredinom 1950-ih… 🙂
toshimir said,
Svibanj 2012. u 2:14 pm
sestra iz slovenije mi je rekla kako se ovdje tiho priča, šapuče kao da se ljudi boje da će ih netko čuti, pa se boje reći svoje mišljenje. čuju se samo “narodnjaci” koji se ničega ne boje, koji su glasni,sigurni u sebe i bez sumnje. eto takvo je naše stanje, nisi u belgiji a oko tebe mulj.
Magičar said,
Svibanj 2012. u 4:57 pm
Zar i u Sloveniji tako, moj toshimire 🙂 Belgije se naštancale po ovim prostorima kao da im je to prirodno stanište! 🙂 Ali, eto, i dalje vjerujem da će se Kolo okrenuti, ne ono Kemala Malovčića, već ono koje ovim blogom slavim, makar pomalo pretenciono zvučalo – Duha Svijeta. Vjerujem barem u mirovini, sjedit ćemo u hladu istih onih kestenova u Green parku, i slušati naše unuke kako se dive nekim novim magičarima kojima bi se i mi divili da smo u njihovim godinama… 🙂