Listopad 2012.

Tetkin odlazak

Posted in (gledati) TREĆI PROGRAM HRVATSKE TELEVIZIJE, STIL ŽIVOTA U PROSTORU UMA tagged , u 11:58 am autora/ice Magičar

TREĆI PROGRAM HRVATSKE TELEVIZIJE

Nakon tetkine odluke da nastavi živjeti u obližnjem ljetnikovcu, sagrađenim prema njezinim željama, osjećam se pomalo napušteno. Nije da mi ne nedostaje; nedostaje mi. Nedostaju mi njeni zubi i smijeh kojim se znala histerično smijati kad bi u Prostoriju nahrupili svi ti neobični i uvrnuti likovi, nedostaje mi njena primitivna zajebancija, iritantno šuškanje novinama u kutu, izluđujući ton vječito upaljene televizije. Uostalom, ne mogu neprestano živjeti isključivo sa svojim opsjenama. Davno sam shvatio da sam preko tetke održavao kakvu takvu poveznicu na stvarni život. I što mi je činiti sad?

Najprije i pomalo iznenađeno ustanovim da televizor još nije odnijela. Automatskom kretnjom uzmem mali daljinski upravljač u ruku i stisnem crveni gumb. Evo ga opet, tog izluđujućeg tona. Slika na televizoru pojavljuje se kao ubrzana zora digitalnog svijeta. Ali na ekranu, na moje iznenađenje, iskrsava prostorija vrlo slična mojoj. U njoj, na trošnim foteljama jarko crvene boje, sjede i razgovaraju neki ljudi. Pojačavam ton. Razgovaraju o nekom filmu, razabirem. Vode razgovore kao što ih i ja vodim dok obitavam u Prostoriji s Kolom. Je li ovo neka tetkina šala? Otvaram prozor odlučan da je dozovem. No, ljetnikovac je predaleko, vjerojatno me neće čuti. Sjedam na njezinu fotelju koju iz nekog razloga također još nije prenijela k sebi i hipnotički svu svoju pažnju usmjeravam prema televizoru. U tom trenutku evo je, pojavljuje se na vratima.

– A-ha, napokon si ga otkrio! – reče mi.
– Što da sam otkrio? – upitah, ne odvajajući pogled s televizora.
– Pa Treći! – reče nervozno i zaronda svojim štiklama po Prostoriji. A mene neka blagost obuze cijeloga, valjda zbog zvuka njenih štikli. Njena prisutnost me prožima kao nekog tko je smjesta i bez odlaganja odlučio prionuti uz sadašnjost.
– Treći program državne televizije! – zagrmjela je.
– Treći… – uspio sam protisnuti.
– Prije neki dan započeo je sa svojim emitiranjem. Namjeravala sam ti to reći, ali znaš kako to ide, danas ću, sutra ću i nikad… Nego, mogao bi se maknuti s te fotelje i pomoći mi prenijeti je u moj novi dom.
– Tetka… – zamucao sam – …ti, doista, odlaziš?
Zakratko, zaustavila se i pogledala me ravno u oči. Njezina plava kosa, boja lica, sve na njoj bilo je gotovo bolno ispunjeno njezinim karakterom. Nije ništa rekla, samo je okrenula leđa.

Pomogao sam joj prenijeti fotelju. Nisam bio siguran da sam ikada koristio stepenice koje su se spuštale u dvorište zgrade u kojoj se nalazila Prostorija s Kolom. To je značilo da sam imao samo maglovitu predstavu gdje zapravo živim. Prvo otpalo lišće zašuškalo je pod našim nogama.
– Zašto prelaziš živjeti u ljetnikovac kad nastupa jesen? – ohrabrio sam se za još jedno pitanje.
Iznenađeno me je pogledala.
– Ti kao da ne kužiš kako ovdje stoje stvari! Mi smo u Prostoru Uma! Pogledaj!
Ubrzo sam shvatio što mi je željela poručiti. Jedno malo i posebno sunce dala si je postaviti iznad ljetnikovca. Premda je bilo malo i nejako, i svako malo izbacivalo užarenu slinu u jezerce u vrtu, opet je bilo dovoljno veliko i snažno da krajolik oko sebe zadrži u iluziji najtoplijeg godišnjeg doba. Za to vrijeme, samo par koraka iza, ja i moja Prostorija s Kolom tonuli smo u blijedožutu jesen u ravnanju s vremenom Nadstvarnosti. Samo, kako joj je pošlo za rukom toliko svjetla sakupiti u svom životu?
– Žena sam koja čvrsto stoji na svojim nogama, to znaš, živim u sadašnjosti, zar ti to nije dovoljno?
Oborio sam glavu. Nisam bio raspoložen. Za trenutak, i ona je spustila svoju.
– Znaš, ovo što sada činim možda i ne sliči meni. Ali u tebi očito nema snage za to.
– Za što? – zbunjeno sam upitao poput pravog dječaka.
– Uronit ću u stvarnost, u život koji se oko nas dešava. Iskreno ću započeti pričati o životu koji vodimo, jel’te, ti i ja, u onoj Osobi gore – pritom je i prstom pokazala u tom pravcu.
– Misliš na život našeg Naručitelja…
– Da, upravo mislim na život našeg Naručitelja. Dosta mi je više njegovog prenemaganja, izvlačenja na činjenicu da je ubogi umjetnik. Potrudit ću se da ga život zbog toga više ne štedi.
– Kako to misliš?
– Ne želim dalje o tome pričati. Vidjet ćeš sam.

Ipak, morao sam tetku još nešto priupitati.
– Možeš li mi neko vrijeme…
– Što?
– … ostaviti televizor?
– Ha, znala sam! – povikala je – Hajde de, eno ti ga, ionako me čeka puno posla… Imam na tone časopisa koje moram iščitati…

Brzim koracima vratio sam se istim putem kojim sam i došao. Pogled na zgradu u kojoj je obitavalo moje Kolo učinio mi se, ne znam zbog čega, odurnim. Sa svim tim mislima o pročitanim knjigama počeo sam sâm sebi izgledati kao netko tko više ne pripada ovom svijetu. Na Trećem, davali su dokumentarac o Gorgoni. Okrenuo sam televizor prema Kolu i uzaludno nastojao fiksirati svoj pogled na pokretne slike televizora. Nakon ne znam koliko vremena, bio sam tužan.

Travanj 2012.

Staro krležijanstvo protiv duha provincijalizma

Posted in BAUDELAIRE, KNJIŽEVNOST - PROZA tagged , , , u 11:06 pm autora/ice Magičar

Charles Baudleire: JADNA BELGIJA

Charles Baudelaire razoružava me kratkim bilješkama koje je kanio iskoristiti za pisanje putopisa iz Belgije. Osupnut sam načinom na koji se jedan književni tekst porađa. Ogoljene natuknice, natruhe misli, nekad sastavljene i od samo dvije riječi, u meni izazivaju euforiju. Čak i samim nabrajanjem natuknica Baudelaire je stvorio stil. Pročitajte samo ovu jezično rapsodičnu, stilski savršenu, uvodnu bilješku o Bruxellesu, (i doslovno) – „jednoj prijestolnici majmuna“:

Kažu da svaki grad, svaka zemlja ima svoj miris. Kažu da Paris ima, ili je imao, miris kupusa. Capetown ima miris ovce. Neki tropski otoci mirišu na ružu, mošus ili kokosovo ulje. Rusija ima miris kože. Lyon ima miris ugljena. Istok obično ima miris mošusa i strvine. Bruxelles ima miris crnog sapuna. Hotelske sobe imaju miris crnog sapuna. Ubrusi imaju miris crnog sapuna. Pločnici imaju miris crnog sapuna. Pročelja i pločnike peru i kad pljušti kiša. Nacionalno, opće ludilo. Sav je život bljutav. Cigare, povrće, cvijeće, voće, kuhinja, oči, kosa, sve je bljutavo, sve je otužno, neukusno, uspavano… Jedino su psi živahni; psi su belgijski robovi.

Nesuđeni putopis trebao je nositi naslov Jadna Belgija; bilo kako bilo, barem ga nose sačuvani pabirci u formi zabilješki objavljeni u izdanju Europskog glasnika br. 9. iz kojeg je navedeni citat i preuzet. Osim što se Belgijci i njihova država u zabilješkama svode na narod kokošara i život u kokošinjcu, Baudelaire nas slobodom pisanja, formiranja zabilješki, igrom riječima, krasnim i dubokim poredbama, ipak čini iznenađujuće ravnodušnim na činjenicu da je ovim tekstom izrečen moralni sud o narodu i državi smještenoj sjeverno od Francuske – vrlo negativan.

Je li treba glasno ili šaptom reći, kao što to čini stidljivi re-izdavač Baudelairovog teksta, kako je „Jadnu Belgiju“ moguće danas čitati i kao „Jadnu Europu“, i kako je Baudelaire, zapravo, vizionar koji nam je u amanet ostavio futuristički pamflet o samoj Europi odnosno o onome u što se sama vremenom pretvorila? Ja ću biti stroži i u geografskom smislu ograničeniji. Nikad dovršeni putopis „Jadna Belgija“ može se odnositi, manje-više, na sve male državice koje u svom duhu njeguju duh provincijalizma a koji Baudelaire, na samo sebi svojstven način, poetskim majstorstvom napada iz svih smjerova. Pritom uz nj veže najgore moguće izraze kojih se može dosjetiti poput prostaštva, neuljudnosti, konformizma i sveopće bljutavosti; a tu su i oni nešto ‘profinjeniji’ poput “prijeteća tupost”, “čudovišna pretilost” i „močvarna nabreklost“. Neki možda naslućuju da se približavam samoj srži onoga što želim reći. Da, drage moje sugrađanke i sugrađani, manite me hrvatske kulture, progovara iz mene staro krležijanstvo kao gorak usud; duh provincijalizma odavna je zavladao i našim, hrvatskim društvom, putopis „Jadna Belgija“ odavno se može čitati i kao „Jadna Hrvatska“, ali da me ne bi proglasili vječitim nezadovoljnikom pridodat ću da ne smatram da je to oduvijek bilo tako.

Postojalo je doba na ovim prostorima, u ovoj državi, kojih se u znanstvenom i kulturnom smislu nikada nećemo postidjeti. Doba, koje je u različitim poljima djelovanja čovjekova duha ostavilo neizbrisive tragove i dalo naslutiti da se u njemu provincijalizam nikako nije mogao ukorijeniti. Pokušat ću navesti tek nekoliko meni poznatih primjera po granama djelatnosti čovjekova duha s mišlju da ostajem nepravedan prema onima koje neću spomenuti, a koji su u njemu također bili izrazito plodni. U slikarstvu je, primjerice, to doba iznjedrilo jednu Gorgonu, umjetničku avangardnu skupinu koja je, na neko vrijeme, uspjela okupiti velika umjetnička imena na hrvatskoj umjetničkoj sceni i doslovno, u svom okrilju, stvarati izrazito visoku umjetnost. O Gorgoni, o kojoj zasada na Wikipediji postoji zapis jedino na engleskom jeziku, i u koju su bili uključeni umjetnici poput Ivana Kožarića, Julija Knifera, Đure Sedera i dr. moj prijatelj slikar Zlatko mogao bi, vjerujem, danima pričati. U filozofiji, recimo, to je doba oblikovalo mislioce poput Branka Bošnjaka, Milana Kangrge, Danka Grlića i dr., okupljenih u tzv. praxisovačkoj školi, kojima je pošlo za rukom afirmirati, usudio bih se reći, filozofsku poziciju s koje se odsad moglo izricati začuđujuće nepristrano mišljenje o prijeporu uvijek zavađenih mišljenja, onog Istoka i Zapada. Na koji je samo dubok i očaravajući način Danko Grlić napisao knjigu o Friedrichu Nietzscheu to će i piscu ovih redaka ostati zadivljujuće i uznemirujuće nejasno; dovoljno je reći da se upravo sada po drugi put spremam istu knjigu uzeti u ruke… U znanosti, to se doba, između ostalog, očitovalo i kroz izgradnju i potom strelovit razvoj Instituta Ruđer Bošković pod vodstvom, a što reći, našeg genija – Ivana Supeka; i tako dalje i tako dalje…

A eto, danas, možemo se pronaći tek u čitanju „Jadne Belgije“ i pisanju sličnih putopisa iz vlastite zemlje dok smo, istovremeno, i sami dio te jadnosti. Ako se nekome ovaj post učinio angažiranim u bilo kojem smislu – ne poričem.

%d bloggers like this: