Studeni 2013.

Presveta krivnja

Posted in BULGAKOV, KNJIŽEVNOST - PROZA, Majstor & Margarita, RELIGIOZNOST tagged , , , u 10:54 am autora/ice Magičar

Mikhail A. Bulgakov: MAJSTOR & MARGARITA

U romanu Majstor & Margarita nalazi se možda i najljepša rečenica svjetske književnosti. Ne znamo zašto nas pogađa, ali nas pogađa, duboko, u samu našu prirodu, možda i u samo dno naših bića gdje stoluje taj naš stalni, uzvišeni i presveti osjećaj krivnje zahvaljujući kojemu smo razboriti, savjesni, puni duha, i suprotni svakom drugom živom biću:

U bijelom plaštu s purpurnom podstavom, hodom konjanika, u rano jutro četrnaestog dana proljetnog mjeseca nisana, u natkritu kolonadu između dva krila dvorca Heroda Velikog, ušao je prokurator Judeje Poncije Pilat.

Kada je upišete u internetsku tražilicu iznenadit će vas broj stranica na kojima se pojavljuje, u svom bezvremenom i duboko ljudskom obliku i mimo moćne tehnologije koja s njom bezosjećajno barata kao i sa svakom drugom rečenicom, neosjetljiva na njezinu semantiku, jedino na sintaksu. Što je tako  moćno u ovoj rečenici i ovom romanu? Teško da se odgovor može ponuditi kroz jedan do dva posta. Svatko ga, na kraju krajeva, pronalazi sâm za sebe. Ono što se čini najljepšim jest da se odgovoru čovjek čini najbližim samo onda kada knjigu uzme u ruke i započne s ponovnim čitanjem…

Moja sestra voljela je ovu rečenicu (kao i cijeli odlomak koji navodim u nastavku). Čitala mi ju je dok sam bio školarac, i govorila da od nje, u književnom smislu, nema ništa savršenije. S četrnaest godina nisam mogao shvatiti zašto je to tako, a ni ona mi nije mogla to objasniti. Krivnja i sudac, pa zatim grijeh i otkup tog istog grijeha koji zbog neprestanog osjećaja krivnje kao da doista negdje u svijetu postoji, sve to stoji u pozadini ove estetski savršene rečenice/odlomka. Kad bih po tome sada kopao, pomislim, ja, intuitivno nadaren za psihologiju, možda bih i na nešto mnogo ‘veće’ naišao…

Više od svega na svijetu prokurator je mrzio miris ružina ulja i sada je sve predskazivalo loš dan jer je taj miris počeo proganjati prokuratora još od zore. Prokuratoru se činilo da na ruže mirišu čempresi i palme u vrtu, da se u vonj kožne opreme i znoja stražara miješa mirisna struja prokletih ruža. Od stražnjih krila dvorca, gdje se smjestila prva kohorta Dvanaeste munjevite legije koja je u Jeršalajim došla s prokuratorom, dopirao je dim preko gornje terase u kolonadu, i u gorkasti dim koji je svjedočio da su kuhari u centurijama počeli kuhati ručak umiješao se isti taj masni ružin miris. O bogovi, bogovi, zašto me kažnjavate?

Taj “miris ružina ulja” koji posvuda prodire, ne možemo li ga shvatiti simbolom krivnje – sveopćega, uzvišenog osjećaja ljudskosti koji nas bezdanim ponorom odvaja od ostatka svijeta? Kada jedan Poncije Pilat, kršćanskom predajom sudac, zajadikuje “Bogovi, bogovi, zašto me kažnjavate!” nije li to vapaj onoga koji se osjeća krivim samo zato što je prisiljen na tu ulogu sudca, vrednovatelja ljudskih vrijednosti i života, zbog koje se nelagodno osjeća posebnim, i zauvijek odvojenim od svijeta? Pitanje, dakako, postaje sve više filozofske prirode, ali ja se sada, barem ne u ovom postu, ne želim udaljiti od književnosti, kao ni od ove knjige.

Definitivno, Majstor & Margarita roman je o krivnji, odatle nužno i o optužbi. Na Wikipedijinoj stranici o Mikhailu Bulgakovu naći ćete informaciju da su mu zadnje riječi prije smrti bile “Da znaju… da znaju!” navodno upućene ruskoj boljševičkoj vlasti. Propitivanje čovjekove savjesti vuče se čitavim romanom. Kad malo bolje razmislim, na prvu ruku, Nietzsche vjerojatno ne bi volio ovaj roman… podsjećao bi ga na kršćanstvo, međutim, nekako mislim da bi mu se vremenom strašno svidio jer, nije li upravo on svoja “prevrednovanja svih vrijednosti” također naslonio na tu ogradu “ljudskiju od svih ograda” – i svoju filozofiju pokušao izgraditi na činjenici ‘imanja savjesti’ baš kao što je to učinilo kršćanstvo?

Sve što pišem, pišem još uvijek jako zaobilazno, jer dvojim čvrsto pritisnuti na ranu koja ostaje skrivena negdje ispod… Ali, tko zna, možda se na to odvažim u u jednom od tekstova koji dolaze…

U svakom slučaju, mislim da se nikada neću zasititi Majstora i Margarite, književnog kritičara Berlioza i pjesnika Bezdomnog, Wolanda, Azzazela, Korovjeva, Hele, naposljetku i Mačka Behemota, nikada tog načina pisanja za koji vjerujem, i pored nekih suprotnih naznaka, da će uvijek biti u stanju suprotstaviti se struji vremena…

Prosinac 2011.

Mobiteli u službi povijesti

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, RELIGIOZNOST tagged , u 1:28 pm autora/ice Magičar

Izvor: N/A

Dakako, svima je poznata činjenica kako su mobiteli otkriveni u Aramateji od strane Josipa Timoteja 129. godine prije Krista, ali pretpostavljam da nikada nitko od vas nije nikad pomislio na to na koji su to način ( i da li su uopće) mobiteli utjecali na svjetsku povijest. O povijesnim događajima na koje je utjecalo otkriće ovih malenih elektroničkih stvarčica koje su pronađene zakopane u nekakvoj kartonskoj kutiji na brdu Sinaj postoje neke legende, ali nijedna stvarna i dokaziva činjenica. Primjerice, postoji legenda kako je Isus u trenutku svog raspela nosio mobitel u džepu mantije i da je on u trenutku zakivanja čavala u njegovu desnu ruku nenadano zazvonio. Tko ga je mogao nazvati u tako presudnom trenutku za njegov život pogledat ćemo u sljedećem isječku ove nikad obznanjene priče iz povijesti kršćanstva…

Jedan odveć tmuran oblak postavio se iznad njih, vojnika Rimskog carstva u poslu, poslu razapinjanja na križ još jednog pobunjenika ali koji se činio potpuno drugačijim u odnosu na sve prethodne. Vojnička posla nisu imala veze sa savješću, ostvarivala su se uvijek prema tuđoj zapovijedi te su vojnici predano i s marom činili svoj posao. Upadljivo žgoljavog pobunjenika u stanju polusvijesti najprije su privezali za drveni križ. U trenutku kada se jedan od vojnika spremao zakucati prvi čavao u ruku nesretnika oglasi se mobitel iz mantijskog džepa pobunjenika. Vojnici se zbunjeno pogledaše. Ipak, istina je, kao da su im govorile oči. Mobiteli postoje. Zapovjednik male skupine vojnika zadužena za taj krvavi posao brzo se pribra te svojom rukom posegnu u džep odakle je dopirao zvonoliki i ponavljajući zvuk. Uskoro, izvadio ga je na danje svjetlo držeći ga u ruci daleko odmaknutog od sebe. Na ekranu malenog Nokijinog modela stajalo je „Judas calling…“ Zapovjednik straže dvojio je što učiniti. Oblaci iznad njihove glave kao da su se više uskomešali. Očekivali su kišu. Ali u tom trenutku negdje ispod zapovjednika straže oglasi se pobunjenik.

– U redu je, dajte ga meni – izgovori Isus s nekoliko nigdje zabilježenih riječi.

Zapovjednik straže bez pogovora dade mu mobitel.

– Halo – reče Isus još jednu riječ nezabilježenu u nijednoj biblijskoj poslanici ili sakralnoj knjizi. Nastade kratka stanka.

– Da, da… upravo me razapinju… ne, ne, u redu je Juda, nemoj plakati, sve je u redu… ne brini, već ti je oprošteno.

Isusova izmučena ruka vrati natrag mobitel u ruke zapovjednika straže koji ga sada prisloni uz svoje uho kako je vidio da to Isus radi. U slušalici mora da je sada mogao čuti glas nekog Jude kojem se i Isus obratio:

– Objesit ću se, znaj Isuse, jedino tako mogu okaljati svoj grijeh!

Za zapovjednika straže to je bilo previše te on naglo baci mobitel na zemlju poput vrućeg krumpira ili zmije otrovnice koja mu se iznenada našla u ruci. Isusova majka se sagnu i pokupi mobitel; pritiskom na tipku s crvenim simbolom s prekriženom slušalicom prekide vezu te zatim utipka neke druge brojeve na stvarčici. Bilo je očigledno da se znala služiti elektroničkom napravom kao i njen sin. Isto tako, bilo je očigledno da su se i Isusovi učenici, svi odreda služili tom stvarčicom. Prislonila je uz uho slušalicu gledajući tugaljivo u smjeru svog sina kojeg su nastavljali razapinjati na drveni križ.

– Jakove, gdje si? – upitala je Marija na mobitel – Upravo ga razapinju. Brzo dođi, budi nam utjeha u ovom teškom trenutku. Nastade opet mala stanka u razgovoru koja uobičajeno izazove malu napetost u okolini zbog koje i vojnici zastadoše u svom poslu.

Onda se Marija obrati Zapovjedniku preklinjućim glasom:

– Molim vas, ako može još samo Jakov izmijeniti koju riječ s Isusom?

Zapovjednik straže kimnu glavom a potom i sam teško uzdahnu.

Izmučena Isusova slobodna ruka ponovno primi mobitel.

– Halo!

Iza toga nastade šutnja nakon koje Isus obori glavu i pruži natrag mobitel Zapovjedniku straže. Što je Jakov tada upitao Isusa utvrdilo se tek puno kasnije slijedom preslušavanja govornog automata na samom prasatelitu koji je podržavao bežičnu komunikaciju i koji je, tko zna otkad, kružio oko zemlje. Pitao ga je:

– Jesi li ti Božji sin? – na koji, eto, nikada nije dobio odgovor. Tako, pored drugih slavnih riječi koje Isus uputio netom prije razapinjanja a potom i na samom križu, potrebno je pridodati i riječi koje se uobičajeno koriste u elektroničkoj komunikaciji. S tim, da je riječ „Halo“ čak upotrijebio dvaput. A što bi bilo da je tek potvrdio božje poslanstvo putem mobilnog uređaja? Dakako, mobilne tvrtke imale bi trajnu i besplatnu reklamu ovog iznimnog Božjeg čovjeka.

%d bloggers like this: