Ožujak 2014.

Umjetnost ‘za bogataše’

Posted in For the Love of God, HIRST, UMJETNOST - KONCEPTUALNA tagged at 1:08 am autora/ice Magičar

DAMIEN HIRST: Za ljubav Boga

Običan čovjek traži i smisao zahtjeva od samoga života. Zato mu je potreban Bog ili kakva ideologija, u najboljem slučaju znanost… U ono, čime se bavi, on ne unosi smisao, i ne želi smisao. Ono, čime se običan čovjek u životu bavi, on otaljava… S vama je situacija potpuno drugačija. Vi od života ne zahtijevate da bude smislen i nebitno vam je koliko ćete živjeti na ovom planetu… Ali zato, za ono što stvorite, tražite najveći mogući smisao! Možete napisati samo jedan roman ili priču, odlomak ili rečenicu, jedan stih ili samo onu jednu, jedinu riječ – ali svi oni zauzvrat, moraju zadovoljiti jedan uvjet – da budu duboko smisleni… to je jedino što tražite. Nikako s umjetnošću ne možete otaljavati, premda vam se često čini da se upravo to događa. Umjetnost je za vas ozbiljan, najozbiljniji posao, i to će uvijek ostati… i s kojim, začudo, i ne morate zarađivati…

Na ovakve misli o umjetnosti ponukala me je rasprava koju posljednjih dana vodim u bespućima interneta. Slobodno mogu reći da sam se sa svojom sugovornicom ‘uhvatio u klinč’ po pitanju “umjetnosti i svijeta umjetnosti”. Njoj opravdano nije bilo jasno kako netko obično platno, prefarbano crnom bojom, može proglasiti ozbiljnim umjetničkim djelom i za njega tražiti (i često dobiti) basnoslovan novac, sve u okviru nečega što danas nazivamo tržištem umjetnina…

Na neočekivan način, svojom primjedbom, pomogla mi je shvatiti izjavu jednog od najvećih živućih umjetnika, Damiena Hirsta, koja glasi: “Postoji umjetnost i postoji svijet umjetnosti.” Ponukan ovom izjavom, moj prijatelj slikar naslikao je platno prikazavši umjetnika u podređenom i trgovca  umjetninama u nadređenom položaju, dajući mu i adekvatan naslov: “Svijet umjetnosti”… Postavlja se pitanje, što umjetnike danas najviše smeta? To što za svoj ‘posao’ nisu odgovarajuće plaćeni ili to što su se njihova djela uopće našla na tržištu, što su postala roba…?

Mišljenja sam da na kivan odnos spram suvremene umjetnosti mnoge ljude danas navodi upravo postojanje nečega poput tržišta umjetnina za koje se čini da u posljednje vrijeme u potpunosti ‘gubi kompas’. Cijene na njemu vrtoglavo rastu, dok kolekcionari imaju sve manje ukusa. Prema riječima Charlesa Saatchija (i sam je kolekcionar, u posjedstvu vlastite galerije), koji je između ostalog poznat i po sponzorstvu rada Damiena Hirsta –  “njihov je odnos prema umjetnosti vulgaran… kupuju slike koje će svatko lako prepoznati.”

Na neki način, ljude opravdano ljuti spoznaja da umjetnik za svoju umjetnost može dobiti daleko veći iznos novca od onog što ih za svoj rad dobiva zanatlija. Pogotovo su ljuti kada ugledaju umjetnička djela za koja im se čini da su ih i oni mogli ‘namaljati’. U tim trenucima, uvijek im se javi misao da im time netko želi “prodati maglu”… i zaraditi ogromnu lovu. Od sve umjetnosti, oni će vidjeti samo svijet odnosno tržište umjetnosti koje, kao i svatko tržište, privlači i takve pojedince koji se na njemu žele obogatiti i samo ‘prodavanjem magle’.

Prava umjetnost, naravno, nikada nije takva, i ne može biti takva. Ponajprije ne može biti u tolikoj mjeri koristoljubiva. Nikada se neće zamarati time hoće li zaraditi velike novce, ili time da će jednoga dana postati priznata vještina; jednostavno, previše je sujetna da bi se uspoređivala s bilo čime. Ona je tu samo kako bi izrazila našu ljudskost, bolje rečeno, naše stanje duha – na bilo koji način, ali tako da nas ‘pogodi u žicu’, da se u njoj možemo bezuvjetno prepoznati…

Prekrasna, dijamantima optočena, lubanja
Landara po Prostoriji s Kolom, pričvršćena
Oko nedužna vrata lustera
Kolo uzalud škripi, tuli
I možda duh zaziva
Umjetnost za bogataše u Prostoriju s Kolom je stigla!

Kada Damien Hirst optoči ljudsku lubanju s pregršt dijamanata, on time ne postiže samo vrtoglavu cijenu na tržištu umjetnina, nego na upečatljiv način govori i o nama samima i našoj ubitačnoj sklonosti materijalnim vrijednostima. Sve u svemu, ipak smo mi ti koji biramo vrijednosti do kojih ćemo stajati u životu. “Za ljubav Boga” i nije ništa drugo doli – umjetnost za bogataše. Ali tu postoji još nešto: svojevrsno ‘sagibanje’ umjetnosti sa svrhom da podari nešto zanimljivo čak i tim siromasima duha – bogatašima – kako bi povjerovali da i oni ‘znaju’ prepoznati što je umjetnost… Mislite da je umjetnost prošlost, da je dosadna i da će izumrijeti, e pa dragi bogataši, evo nešto – umjetničko – što čak i vas može uzbuditi! I ne samo to; Hirstovo kontroverzno djelo u isto vrijeme može i ojaditi sve one koji su istrpjeli kako bi ono bilo sačinjeno. U svoju izradu, ‘dijamantna lubanja’ uključila je stvarnu patnju ljudi koji su, primjerice, sudjelovali u izvlačenju dijamanata iz afričkih rudnika, uključila je, u općenitom smislu, način na koji bogataši dolaze do svog bogatstva, na koncu, uključila je i našu emociju da povjerujemo u materijalnost lubanje i dovela do toga da izazove one iste zavist i negodovanje, onu istu mržnju kojom odiše ovaj planet uslijed vječne nepravedne distribucije bogatstva na njemu… To nije samo umjetnost koja se izlaže u muzejima, ona posjeduje moć stvarnog učinka na nas…

Mogućnost da se uvijek možemo odnositi prema stvarnosti koja nas okružuje, u temelju je svake umjetnosti. U nekim slučajevima, umjetnost prelazi u znanost. To je slučaj, kada iz igre uma izostavimo perspektivu, priznanje da smo samo dio cjeline te povjerujemo da je spoznaja nešto neovisno o nama. Nekada, ona postaje filozofija. To se događa onda kada želimo samo promišljati o onome što smo stvorili. Filozofija nije ništa drugo doli jedan uzaludan pokušaj uzdržavanja od stvaranja pod izlikom proučavanja stvorenoga, najčešće metodama kojima se služi znanost. I filozofija i znanost bile bi nemoguće kad ne bi bile umjetnost. Odatle, religiozni osjećaj može biti  samo slutnja o ‘još’ nestvorenoj umjetnosti, osjećaj koji prethodi svakom činu stvaranja. Religija ne treba biti ništa drugo doli motiv da se izrazimo…vjera da nećemo pogriješiti što god da napravimo… Najbolje u filozofiji i znanosti pak uvijek su njihove teorije, nikako njihovi motivi…

Umjetnost doista može biti sve, ali nije motivirana ničim drugim doli izražavanjem naše ljudskosti, a to se u suvremenim raspravama o umjetnosti često zaboravlja. Dugo vremena nisam mogao provariti izjavu književnika Ante Tomića, koju je često iznosio u javnost, kako je pisanje posao kao i svaki drugi, a onda sam shvatio da misli na onu vrstu pisanja koju sâm rabi za pisanje kolumni, i u kojoj se sjajno izvještio, i za koju, uostalom, i redovito dobiva novac. Međutim, onaj jedan… ili dva romana koje pisac ima u sebi, napisat će bez obzira na činjenicu hoće li ikada s njima zaraditi i jednu, jedinu kunu… Drugim riječima, motivacija umjetnika, a time i onog ‘istinskog pisca’ u ‘današnjem piscu’, bitno je drugačije prirode. To je i zato što umjetnost ‘pisca u piscu’ nikada neće počivati na vještini, nego na stilu… U neku ruku, on sâm je svoja umjetnost…

Sada mi se čini da bi bilo puno bolje kada bi čovjek unosio smisao u posao koji obavlja, a ne u život koji živi. Mislim da bi čovječanstvo time bilo puno sretnije nego što je to danas…

4 komentara »

  1. zlatko kozina said,

    “Poput svake pseudoreligije, i ova spekulira s transcendencijom ,a da njezine mundane interese niti sekundu ne ispušta iz vida..”(Peter Sloterdijk o suvremenoj umjetnosti u Europskom glasniku br.16:”Vježbe i pogrešne vježbe:Maligna ponavljanja III:samoreferencijalni sustav moderne

  2. Magičar said,

    Nije valjda da i ti, Zlatko, napuštaš zasade suvremene umjetnosti i priklanjaš se nekoj novoj umjetnosti, međutim, koja, po mom mišljenju, također teško da može izbjeći prefiks pseudo-…. Ili nisam dobro razumio Sloterdijka kojeg si citirao…? Sada, kada se kotač duhovnog razvoja okrenuo unatrag, nema nam druge nego ponovno proći kroz sva razdoblja kroz koja smo već prošli, jedino, što ih sada prolazimo u pseudoobliku…

  3. zlatko kozina said,

    Ne znam jesi li pročitao cijeli odlomak koji sam označio,ali mislim da sam u njemu pronašao ključ za potpuno razumijevanje moderne.Nisam siguran da je ono što ja sad mislim (nakon pročitanog teksta)baš ono što je Sloterdijk mislio,ali nije ni važno važno je da je on nehotice otvorio jedna druga vrata kroz koja sam se ja kriomice provukao njemu iza leđa.”Paradoksalne imitacije” ,”perverzni treninzi” i “selfishness” pojmovi su koje treba upamtiti.

    • Magičar said,

      A meni se čini da sam se s ovim tekstom želio vratiti u samo predvorje labirinta znanog pod nazivom ‘ljudski duh’ i iz te perspektive sagledati sve što je proizveo, sve te tunele u kojima se možemo izgubiti a koji nose egzotične nazive poput modernizam, postmodernizam, pseudomodernizam… Lijepo rečeno da si se provukao iza Sloterdijkovih leđa kroz vrata koja je on doista možda i sasvim slučajno otvorio… 🙂


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: