Srpanj 2016.
Smanjiti zanimanje za samoga sebe
BERTRAND RUSSELL: Osvajanje sreće
Ime Bertranda Russella zasigurno vam je poznato: engleski matematičar, logičar, filozof, a ponekad i povjesničar, koji se u knjigama povijesti filozofije i znanosti najčešće povezuje s pravcem logičkog pozitivizma. To ga, međutim, nije spriječilo da osmisli jedan od najpoznatijih paradoksa logičkog mišljenja, danas poznat pod njegovim imenom. S druge strane, Russell je imao jasnu ambiciju utemeljiti matematiku na logici. U suradnji s Alfredom Northom Whiteheadom napisao je znamenitu Principia Mathematica, a svakako zaslužuje priznanje i za mentorstvo mladom Wittgensteinu. Njegov turbulentni život vodio ga je kroz četiri braka i pomalo pretjerani politički aktivizam, a dobio je čak i Nobelovu nagradu za književnost (što mi i danas zvuči nevjerojatno, jer, prema vlastitom priznanju, nije bio umjetnik).
Unatoč svemu, ne mogu se oteti dojmu da je bio pod utjecajem one duhovne prisile koja često obuzima “velike ljude” – želje da usreće čovječanstvo. U tom duhu, napisao je meni izuzetno dragu knjižicu Osvajanje sreće, iz koje ću, u Minervinom izdanju, donijeti nekoliko citata. Čini se da je Russell pod svaku cijenu htio ukazati na to da je sreća pojedinca, a ne društva, ono čemu trebamo težiti. Njegova formula za sreću bila je izrazito jednostavna: smanjiti zanimanje za samoga sebe. A ono što ćete sada pročitati gotovo da ne sliči tradicionalnom Bertrandu Russellu:
U mladićkom dobu mrzio sam život i stalno bio na ivici samoubistva i jedino me od toga uzdržala želja za znanjem što više matematike. Sad naprotiv, ja uživam u životu; čak bih smeo da tvrdim da svakom godinom sve više uživam u njemu. Dijelom je to došlo otuda što sam otkrio koje su stvari koje najviše želim i postepeno sam i došao do mnogo njih. Dijelom je to došlo otuda što sam uspješno odbacio predmete svojih želja – kao što je postizanje nepobitnog znanja o ovom ili onom – kao u osnovi neostvarljive. Ali velikim dijelom došlo je to uslijed smanjenja zanimanja za samoga sebe. Kao i drugi koji su dobili puritansko vaspitanje, ja sam imao običaj da razmišljam o svojim grijesima, ludostima i slabostima. U vlastitim očima izgledao sam – bez sumnje s pravom – kao primjer bijednika. Postepeno sam postajao ravnodušan prema sebi i svojim slabostima; svoju pažnju sve više sam usmjeravao na vanjske stvari: stanje svijeta, razne grane znanja, na pojedince prema kojima sam osjetio naklonost. (…) Zanimanje za sebe, naprotiv, ne vodi djelatnosti naprednog karaktera.
Ponekad pomislim da je doista pogrešno razmišljati o duhu kao o nečemu “opipljivom”, nečemu što stvarno postoji u ovom svijetu. Možda je pravo značenje sintagme “biti duhovan” jednostavno u tome da se misli otklone od Ega i njegovih stremljenja. Biti duhovan, možda, znači samo to – biti sposoban promatrati prirodu oko sebe bez upliva interesa vlastitog Ega. Umjetnik se tako posvećuje svom djelu, filozof – nekom pitanju, znanstvenik – predmetu svog istraživanja, a “religiozni otac”, više od svih, posvećuje se čemu drugom nego – obuzdavanju misli o sebi! A što može više obuzdati egoističnu prirodu, jedan Ego, nego pomisao da na svijetu postoji netko važniji od njega – naime, Bog? Možda sva duhovnost religija leži upravo u tome…
Moram priznati da mi se stil pisanja Bertranda Russella u knjižici Osvajanje sreće nekoć jako dopao. Nepretenciozno i iznenađujuće iskreno, Russell piše o fobijama iz svoje mladosti. I premda većinu savjeta koje je u toj knjizi ponudio nisam primijenio u svom životu, i danas volim zaviriti u nju. Najveće pogreške u životu činio sam jer nisam mogao podnijeti dosadu. A što o dosadi kaže ovaj matematičar i filozof?
Izgleda da je dosadno izrazito ljudska emocija. (…) Za moralistu dosada je životno pitanje, jer je barem polovina grijeha čovječanstva izvršena iz straha od nje (ratovi, pogromi i sl). (…) Ima dvije vrste dosade od kojih je jedna plodonosna. Plodonosna nastaje iz odsustva opojnih pića «iliti» uzbuđenja, a zaglupljujuća iz odsustva životne aktivnosti… Život pun uzbuđenja iznuruje i nama su potrebni sve jači poticaji da bi došlo do podrhtavanja koje se smatra osnovnim dijelom zadovoljstva… Za sretan život neophodno je podnijeti izvjesnu mjeru dosade… Ritam života Zemlje je spor…
Koliko god vam trubio o ufanju Duhu, a ne Egu, iz svoje kože ne možete izići! Uvijek ćete, “samo s tom glavom”, promatrati i razmišljati o svijetu koji vas okružuje. Stoga se ne čini suvišnim ukazati na nekoliko savjeta Bertranda Russella o ovom aspektu našeg individualizma, pogotovo ako ste još uvijek mladi (ili se barem u duši tako osjećate), jer…
Za mnoge mlade ljude izuzetnih odlika mlado doba je doba velike nesreće… Pogotovo ako žive u malim mjestima gdje nemaju prilike upoznati zanimljive ljude i voditi srodne razgovore. Inteligentan čovjek koji živi u velikom gradu već je u drugačijoj poziciji… Ako neki čovjek pođe putem prave karijere i u pravoj sredini, on u najviše slučajeva može da izbjegne društveno gonjenje, ali dok je mlad i njegove vrijednosti nisu ispitane, podložan je da bude na milost i nemilosti neznalica koje sebe smatraju pozvanim da donose sud o stvarima o kojima ništa ne znaju, i koje se razbjesne na pomisao da tako mlado lice zna nešto bolje od njih, s tolikim iskustvom. Mnogi koji su konačno izbjegli despotstvo neznanja, preživjeli su tako tešku borbu i toliko dugotrajan pritisak da su na kraju ogorčeni i oslabljeni u svojoj energiji. Postoji podesna teorija da će genije uvijek da se probije i, pozivajući se na tu teoriju, mnogi smatraju da gonjenje mladih talenata ne može da napravi veliku štetu. Nema nikakvog osnova da se prihvati ta teorija… ima ih i koji su propali u mladosti. I tu nije u pitanju samo da se nekako probiju, nego da se probiju bez ogorčenja i s neokrnjenom energijom… Sve više se ukazuje mogućnost da biramo društvo na osnovu srodnosti duša nego prostog susjedstva. Sreća se uvećava druženjem s licima sličnih ukusa i sličnih mišljenja.
Ovo mi se čini najvažnijom porukom Bertranda Russella. Kopirao sam je drhtavom rukom, jer vjerujem da se ovaj slučaj umnogome odnosi i na moju muku. Genij, dakako, nisam, ali nakupio sam ogorčenja u sebi jer se u mladosti nisam imao prilike družiti “s licima sličnih ukusa i sličnih mišljenja” – to je i dalje moj dojam. Međutim, kad malo dublje zavirim u sebe, vrlo brzo razaznam razlog koji je doveo do toga i koji mi se neće svidjeti. Sve je to, opet, zbog mog kukavičluka. Nikada nisam bio spreman otići, napustiti sredinu koja me gušila i početi živjeti iznova, po svom ukusu. Možda mi, duhovni, nikada nismo u potpunosti spremni prepustiti se životu. I zbog toga nikada u životu ne dolazimo do onoga što zaista želimo…
Ali, iako nam je “karta zanimljivija od teritorija”, ne smijemo smetnuti s uma da se i za “kartu” u životu valja boriti…
O Duhu i njegovim Moćima 