Travanj 2017.

Vodič mudrosti (književna crtica)

Posted in 2. Brandenburški koncert, J. S. BACH, Nekategorizirano, UMJETNOST - OZBILJNA GLAZBA tagged , , , , at 10:16 pm autora/ice Magičar

Johann Sebastian Bach: 2. BRANDENBURŠKI KONCERT

Nekada nas Priroda nekom svojom mogućnošću iznenadi do te mjere da smo spremni pomisliti da je cijelo vrijeme (bila) svjesna svega, i prostora i vremena i vlastitog postojanja, te da s nama samo zbija šale, mizernim ljudskim rodom, koji se u njezinu fantastičnu okrilju – pod zvijezdama, pojavio možda i greškom, kao samo jedna od njenih neizmjernih mogućnosti… A ako ćemo biti pošteni do kraja, ne radi li se tek o jednoj iznimno bahatoj mogućnosti koja je u svom postojanju uglavnom uvjerena da se svijet i doslovno vrti oko nje!

U priči koja slijedi, uzeo sam si za pravo da budem Priroda, i ako je potrebno, njen apeiron – ono iz čega (ona) proizlazi ili izvire. Svi pisci su ono nevidljivo i neiskazivo za svoje junake, a moj glavni junak neka bude čovječanstvo. U ovoj priči odlučio sam ga izložiti jednoj bizarnoj mogućnosti koja je – a to će postati očito – inspirirana jednim segmentom njegova razvoja koji se događa danas…

U skladu s tim, odlučio sam se otisnuti u svemir i dostići jednu od letjelica Voyager… a radi se o letjelicama NASA-ina programa (pokrenutog davnih 1970-ih) koje trenutačno predstavljaju najdalje objekte od Zemlje koje su nastale čovjekovom rukom… i sve to, kako bih vam postavio sljedeće pitanje: kolika je vjerojatnost da Voyagere, koji se tminom svemirskog prostranstva kreću brzinom između 15 i 30 km/s slučajno pronađe i dostigne glazbeni broj u ‘Wi-Fi obliku’ jedne internetske postaje odaslane sa Zemlje prije nekoliko dana? Dakako, vjerojatnost je vrlo mala… Jedino, ako niste sama Priroda, apeiron priče i u mogućnosti stvari posložiti na takav način, da se to doista dogodi… a što sam upravo učinio!

Poznato je što na svom putovanju prema rubu Sunčeva sustava nose Voyageri, osim tone senzora i osjetljivih instrumenata, koje su rabili za snimanje i mjerenje koječega zanimljivoga i nezanimljivoga na tzv. vanjskim planetima Sunčevog sustava i njihovim mjesecima – nose Golden Record, zlatnu ploču sa snimljenim zvukovima i slikama sa Zemlje, svojevrsnu vremensku kapsulu povijesnog razvoja čovječanstva u danom trenutku, koja je stidljivo namijenjena nekoj drugoj inteligentnoj vrsti u svemiru ili možda, prema riječima samog Carla Sagana, idejnog tvorca Ploče, nama samima u budućnosti, na nekom možebitno višem stupnju razvoja … Stoga je i popis glazbenih kompozicija na ploči pomno odabran. Osim klasičnih majstora Bacha, Mozarta, Beethovena, Stravinskog, u toj svojevrsnoj ‘boci u kozmičkom oceanu’ nalaze se i azerbejdžanska i peruanska tradicijska glazba; melankolični blues Louisa Armstronga, a kao poseban predstavnik Sjedinjenih Američkih Država svoje mjesto je zauzela i “Johnny B. Good”  Chucka Berryja… Valja napomenuti da je molba Carla Sagana da se na ploču uvrsti i pjesma Here comes the sun grupe The Beatles, od EMI glazbene kuće, iz nama danas nerazumljivih pobuda, glatko odbijena… Pa ipak, čast da se pri kontaktu s vanzemaljskom inteligentnom civilizacijom prva pokrene pripala je 1. stavku 2. Brandenburškog koncerta Johanna Sebastiana Bacha, i to nakon duge i zamorne rasprave Odbora kojim je presjedao sâm Carl Sagan… Ništa se nije željelo prepustiti slučaju, premda će se jedan takav, prema mojoj zamisli, upravo dogoditi…

Naime, malo je poznato da su nesretni NASA-ini inženjeri s pločom nesretno integrirali i mehanizam za snimanje koji se neočekivano aktivirao u trenutku kada je jedan zalutali kamenčić iz Kuiperovog pojasa naletio na jednu od letjelica… Da nesreća i slučajnost budu veći, baš u tom trenutku elektromagnetski valovi glazbenog broja emitiranog sa Zemlje prije tjedan dana mimoilazili su se s letjelicom. U sljedećem trenutku, već ih je nesretni mehanizam za snimanje snimio na ploču. A da stvar bude najgora moguća, jedan drugi mehanizam, mehanizam za kontrolu redoslijeda kompozicija, upravo snimljene zvukove stavio je na prvo mjesto…

I sigurno si postavljate pitanje o kojem se glazbenom broju radi… Kojoj je to kompoziciji pripala čast da se u dalekoj budućnosti začuje iz unutrašnjosti Voyagera, kada dođe do možebitnog susreta s pripadnicima inteligentne vanzemaljske vrste…? A koja bi, istodobno, u njihovim očima, trebala uputiti na najbliže nam stanje našeg uma i naše svijesti, humanost na djelu i u duši, želju za kontaktom i utjehom u samoći svemirskog bezdana…? To je kompozicija koja počinje sljedećim stihovima:

Volim piti
Volim piti
Volim piti i ljubiti!
Takvoga me majka rodi
Takav ću i ostariti!

A sada zamislite da ovi stihovi (dočaravajući možda i smjer kojim je u međuvremenu krenulo čovječanstvo u svom ‘razvoju’…) uključujući prateću glazbu, odjekuju međuzvjezdanom tišinom… To bi se dogodilo onda kada bi neki kamenčić iz Kuiperovog pojasa, recimo, svakih tisuću godina, pogodio Voyager u prolazu. Jer – da završimo s nesretnim slučajevima – u međuvremenu se stigao pokvariti i uređaj za kontrolu reprodukcije same ploče, pa bi ju, u nekim, ali ipak rijetkim, slučajevima, pokrenuo čak i zalutali solarni vjetar… Ali dakako, to već ne možete zamisliti, jer poznato je da se zvuk u svemiru ne širi… 🙂

40 000 godina poslije, na Sveučilištu XXYYZZ na planeti pogodnoj za život zvjezdanog sustava Gliese 445, jedan znanstvenik će konačno dešifrirati stoljećima nerazumljivu poruku pristiglu s otrcane letjelice neke, pretpostavka je, super razvijene civilizacije u svemirskom susjedstvu… Poruka će uskoro postati vodič mudrosti za sva bića, mahom ženskog roda, na toj planeti, izgubljenoj, kao i Zemlja, u tmini svemirskog bezdana… “Ta bića gotovo da su dosegnula savršenstvo…”, reći će znanstvenik, dešifrator poruke, okupljenima na skupu na kojem će mu dodijeliti nagradu za životno djelo “…u jednoj pjesmi pošlo im je za rukom povezati sve ključne pojmove vezane uz život.”

Kada će mnogo, mnogo godina kasnije ljudska civilizacija, u nebrojeno puta ponovljenom, i iz ovog kuta gledanja, nezamislivom stupnju svog razvoja, naići na, u to doba, beživotni planet zvjezdanog sustava Gliese 445, na njegovoj pustoj površini, prkoseći melankoliji vremena, urezane u kamen, pronaći će sljedeće, šokantno razumljive, riječi: piti, ljubiti, roditi, ostariti.

Veljača 2012.

Na deset Mjesečevih udaljenosti od Zemlje

Posted in 2. Brandenburški koncert, ARAM KHACHATURIAN, Odiseja u svemiru 2001, STANLEY KUBRICK, Svita iz Gajane br. 3 (adagio), UMJETNOST - FILM tagged , , , at 12:38 pm autora/ice Magičar

Stanley Kubrick: ODISEJA U SVEMIRU 2001.
Aram Khachaturian: SVITA IZ GAJANE BR. 3 (ADAGIO);  J. S. Bach: 2. BRANDENBURŠKI KONCERT

Netko je zatvorio poklopac. Čuo se samo zvuk, tup udarac, ništa više. Kad sam otvorio oči već sam trčao. Trčao sam u prstenu svemirskog broda Discovery One s podešenim neznatnim bestežinskim stanjem, upravo kako bih mogao besciljno kružiti bez stajanja i okretanja. Povremeno bih rukama napravio pokoji boksački potez, zauzeo gard ili uputio udarac, tek toliko, da bih i ruke održao u kondiciji. Svemirski brod vodio me je na daleko putovanje. Klizio sam u ništavilo svemira, u prazninu, bez znanja o pravom smislu misije, i pritom, spokojno trčkarao. Tko zna što me može dočekati tamo, u tami bezdana. Morao sam biti spreman na svakojake iznimne napore, a tu sam ponajviše pretpostavljao upravo one – tjelesne.

U pozadini svira glazba, Aram Khachaturian, ledeni tonovi baletne Svite iz Gajane br. 3 prate me u stopu, onako kako se prati izdvojena i osamljena životinja. Dvije violine se blago isprepliću, svita se zahuktava; ako je itko uspio osamljenost pretvoriti u glazbene tonove, onda je to pošlo za rukom ovom armenskom kompozitoru. Neobično, nije jedna violina, već dvije, ali zato mi se osamljenost koju izražavaju čini tim veća, može ih biti i na stotine, tisuće, čak i sedam milijardi, jer ovo je ipak zapis o osamljenosti ljudske vrste…

U brodu je još jedan astronaut, možda si to ti koji ovo čitaš; moraš biti isto tako osamljen kao i ja u ovom trenutku da bi postao on. Pazi! Udaljeni smo od majčice Zemlje deset udaljenosti Mjeseca od Zemlje i krećemo se prema Jupiteru samo zato što je neki manijak, navodno, iz oblaka plinovitog gorostasa detektirao nekakav signal možebitno izvanzemaljskog porijekla. I što da se radi!?

O monolitu ne znam još ništa, o njemu ne smijemo pričati. Zna ga samo HAL, naš brodski kompjutor, koji mi upravo javlja da imam uspostavljen video link. Uzimam ručnik i brišem se, nehajno ga prebacujem oko vrata i pokrećem vezu. Na ekranu se pojavljuje tetkino lice.
–    Pa jesi li ti lud!? Samo tako si nestao…
–    Ne brini, tetka. Trenutno sam u sceni filma Odiseja u svemiru 2001. Zamolio bih te da me neko vrijeme ne prekidaš…
–    Da te ne prekidam?! Znaš što ću ti reći? 2001. je davno prošla. Dosta te igrarije. U prostoriji je postalo hladno, moraš se vratiti i vidjeti što je s grijanjem…Budi malo muš…!
Ugasio sam video link. Nisam mogao prekidati ovu čaroliju pod ravnanjem Stanleya Kubricka u kojoj sam sam postao sudionikom. Tako će se, uostalom, jednog dana moći činiti u budućnosti. Moći će se odabrati knjigu, film ili čak neki stvarni povijesni događaj i sudjelovati u njemu. Moja Prostorija s Kolom mi je omogućila da to činim već danas i to je ta prednost imanja Prostorije s Kolom. Možda želite i vi jednu za sebe?

Opet sam na deset mjesečevih udaljenosti od Zemlje – od Zemlje. Igram se riječima, mogu raditi i činiti što god me volja. Krajičkom misli okrznem spravice za koje mi se čine da su u ovom trenutku jedine u moćnijem položaju od mene – Voyager-1 i 2 – svemirske letjelice, danas na rubu Sunčeva sustava, na gotovo sigurnoj udaljenosti od čovjeka, u prilici za dosezanjem nesagledivog stupnja slobode i pustoši. Nasreću ili nesreću Voyageri nisu ljudska bića, oni svoje prilike ne doživljavaju kao čovjek ili pak doživljavaju, samo što mi to ne znamo. Možda u društvu s Bachom, kojeg svako malo zavrte na svojim Zlatnim pločama, podosta nauče o čovjeku…

Zamišljam kako ogroman oblak radio-signala jednog dana zasipa zemlju. Na svim radio-frekvencijama odjednom čuju se taktovi Bachova 2. Brandenburškog koncerta. Negdje, u svemirskoj pustoši su se odbili, od nekakav ravan meteor ili čak planet, i ponovno završili na Zemlji. Međutim, ono što su donijeli na zemlju ovoga puta je, osim same glazebe, i taj osjećaj osamljenosti, „izvođenja za nikoga“ u svemirskoj pustoši…

Sve mi to pada na pamet dok se nalazim u jednoj sceni filma Odiseja u svemiru 2001., dopuštam si da mi to pada na pamet. Čak pomišljam da se na Voyageru-1 ili 2 baš u ovom trenutku uključila glazba, da 2. Brandenburški pokušava osvojiti pažnju prvih meteora i svemirskog kamenja unutarnjeg ruba Kuiperovog pojasa… Ali tu već svojim načinom razmišljanja dolazim u sukob s dobro poznatom teorijom relativnosti. Ona nalaže da ne mogu razmišljati na taj način, razmišljati o istodobnosti s događajem koji je od mene, kao motritelja, udaljen više od 300 000 km, a Voyager-1 ili 2, usamljene lutajuće mašine, to svakako jesu. Mi tek pomoću svjetlosti otkrivamo prostor i vrijeme, prostor i vrijeme nama otvara svjetlost, kaže mi tutorski teorija relativnosti, a svjetlost je u tom pogledu ograničena. Ograničena je upravo tom svojom fantomskom brzinom; svedena na tih, u svemirskim okvirima, mizernih 300 000 km/s.

Nakon problema s HAL-om koji su uspješno riješeni (kompjutor je ušutkan), iznad tvoje i moje glave pojavljuje se monolit, kvadrasta crna gromada koja kruži oko broda, a potom nas odvodi do ulaza zastrašujuće crne rupe. Propadamo u crvotočinu čiji oblik u SF filmovima godinama neće biti nadmašen. Vrtimo se u svemirskom kaleidoskopu kao da stvarno putujemo kroz vrijeme.

I evo me u poznatoj bijeloj sobi koja se javlja pred kraj filma. Ali, nisam li malo preuranio? Nitko nije zakuhao kavu. Nema više ni tebe u blizini. Sam sam. Iznenada otkrivam da čitavo vrijeme sjedim pred kompjutorom u svom stanu. Ista osamljenost, isti osjećaji, isti besmisao. Tipkam slova na svom kompjutoru i duboko udišem i izdišem kao što je to činio i Frank Poole dok je mijenjao onaj pokvareni dio na Discovery-u. Kubrickova vizija je samo uljepšana stvarnost. Poslao nas je na put do Jupitera s bolesno narcisoidnim kompjutorom, naše odveć nejasno osjećanje Boga vizualizirao u crnu kvadrastu gromadu te nas, na koncu, ušuškao u krevet u čistoj bijeloj sobi nalik laboratoriju i još k tomu učinio da razmišljamo o smislu života; ali zašto? Samo zato da bi pojačali dojam ovih istih osjećaja koje imamo u našoj sobi u Nadstvarnosti dok sjedimo za računalom i dopisujemo se s poluznancima na Facebooku. Samo zato da bi se hvatao i grizao za rep, uvijek iznova; ali i samo zato da bi približio umjetnost stvarnom životu. Vječno vraćanje istog, kazao bi Nietzsche.

Osjetim nečije ruke na sebi. Tetkine su. Drmusala me je dok se u potpunosti nisam razbudio. Ali odmah razaznam da se još uvijek nalazim u čistoj bijeloj sobi s kraja filma Odiseja u svemiru 2001.
–    Hej, što tu radiš? – upitam je.
–    Ti ne razumiješ, jel’ da!? – podrugljivo prozbori tetka – Ti si u našoj prostoriji, samo što je ona sada postala to bijelo sranje iz tvog filma iz 2001…
–    Ali što se dogodilo s Kolom…? – jedva sam stigao izustiti.
Na to se tetka samo okrenu prozoru, u čijem se okviru, mogao sam to sada dobro vidjeti, upravo na mjestu Kola, slavodobitno smjestila ta kvadrasta gromada – crni monolit.

%d bloggers like this: