Listopad 2015.
Stvarni život vs. ideje (može li se osjećaj dekonstruirati?)
JEFFREY EUGENIDES: Bračni zaplet
Derrida, Barthes, dekonstrukcija; dekonstrukcija dekonstrukcije, studentski život s početka 1980-ih u Americi… ali kakve to veze može imati s bračnim zapletom, pitate se dok sumnjičavo prevrćete knjigu Jeffreyja Eugenidesa na čiji ste prikaz onom, već posvećenom, ‘serendipidnošću’ nabasali na Trećem programu Hrvatskog radija…? Vjerojatno postoje i oni koji su pomislili upravo suprotno preturajući knjižnicu uzduž i poprijeko u potrazi za kakvim lakim štivom uz koje bi se samo opustili, pa im se ovaj roman, s obzirom na njegov naslov, učinio idealnim za takvo što. Posudivši ga s primisli da se radi o zgodnoj ljubavnoj sapunici, zasigurno su se morali razočarati. Jer, kako drugačije objasniti nedostupnost ovog romana u knjižnici moga grada? Derridinu knjigu Pisanje i razlika, jedinu u fondu knjižnice mog fakulteta, držim u svom uredu, evo, skoro pa već dvije godine (sada već i namjerno toliko dugo), samo kako bih se uvjerio da je nitko više nikada neće posuditi; istu stvar sada ću ponoviti i s knjigom O gramatologiji zbog dobrih knjižničnih veza s knjižnicom iz mog rodnog grada, pa opet Eugenidisova knjiga je u većini knjižnica razgrabljena i teško do nje možete doći, bez obzira što se u njoj citiraju rečenice upravo iz ‘Gramatologije’.
Bilo kako bilo, jasno je da se Jeffrey Eugenides u svom romanu na svoj način poigrao s poststukturalističkim teorijama Zapadnog kruga. Stavljajući ih u odnos sa stvarnim životom te na taj način izgrađujući svoju kritiku, međutim, mora se priznati da od njih nije ništa ni oduzeo, tako da čak i neupućen čitatelj može dobiti brzi uvid o čemu se tu radi.
Derrida govori da se moramo koristiti razumom jer, znate već, razum je jedino što postoji. Ali istodobno morate biti svjesni da je jezik sam po sebi nerazumski. Morate izrezonirati put iz [ne]razumnosti.
I, ako ćemo pravo, Jeffrey Eugenides nije učinio samo to; njegova dobrohotno-subverzivna namjera (koja krasi svakog dobrog književnika) ticala se pokušaja dekonstruiranja same ideje dekonstrukcije ukazivanjem na bjelodanu i samodovoljnu prozaičnu stranu svakog života koji izgleda nikada u tolikoj mjeri neće ovisiti o idejama koje čovjeku padnu na pamet. Svoju namjeru Eugenides je sproveo, između ostalog, i premještajući radnju romana u polje ženskog pogleda na život. Madelaine Hanna, dvadesetdvogodišnja studentica engleske književnosti, čija ljupka posebnost čitatelju odmah mora upasti u oči, poslužila mu je za tu priliku.
Prospekt Odsjeka za angloameričku književnost bio je za Madeleine isto što i katalog velike robne kuće za njezine cimerice.
Međutim, svojevrsno iznenađenje može predstavljati činjenica da je fokus romana doista na ‘bračnom zapletu’, omiljenoj temi slavnih prethodnika viktorijanskog doba; drugim riječima, starim dobrim ljubavnim jadima.
Madeleinini ljubavni jadi započeli su u vrijeme kad je francuska teorija koju je čitala dekonstruirala sam pojam ljubavi.
Dakle, baš u vrijeme njenog zaljubljivanja u naočitog, na dekonstrukciju činilo se otpornog, momka Leonarda Bankheada, Eugenides joj u ruke ‘daje’ čitati Fragmente ljubavnog diskursa, jednog drugog barda dekonstuktivizma, Roland Barthesa.
Bart. Tako se dakle izgovara. Madleine si to pribilježi, zahvalna što je pošteđena poniženja.
Kada bih u ovom trenutku imao dvadeset i dvije godine bio bih lud za Madeleine, kao što sam se nekoć, k’o od šale, zaljubljivao u ženske likove Dostojevskog (Nastasja Filipovna iz Idiota je u tom pogledu apsolutno neprikosnovena). Međutim, što je učinio Jeffrey Eugenides? Dvoje mladih ljudi u svom romanu posvađao je upravo zbog dekonstrukcije! U trenutku, u kojem Madeleine Leonardu izjavljuje ljubav, sričući mu na uho „Volim te!“, on poseže za Barthesovim štivom i u njemu nalazi rečenicu sljedećeg sadržaja:
Nakon prvog priznanja, „volim te“ ne znači više ništa.
Što je drugo preostalo jadnoj Madeleine nego da mu istog trena tu istu knjigu baci u glavu i prekine vezu. Osim toga, u trenutku u kojemu Leonard dekonstruira Madleininu ‘dekonstrukciju’ Barthesovog ljubavnog diskursa – jer kako drugačije nazvati njenu istinsku, uzavrelu ljubav u danom kontekstu, i koja je, jasno, stvar života, a ne teorije – i Eugenides izriče svoj blagoironični stav spram najnaprednije književne teorije koju je čovječanstvo ikad iznjedrilo:
Stabla magnolije… djelovala su kao u plamenu. Iz njih su strujali mirisi i ulazili kroz prozore Semiotike 211. Stabla magnolije nisu čitala Rolanda Barthesa. Ona nisu mislila da je ljubav mentalno stanje; magnolije su insistirale na tome da je ona prirodna, vječna.
Pa tako, i usprkos tomu što je (od Barthesa) saznala „da je ljubav kultuloroška konstrukcija“ i da su njeni „simptomi isključivo mentalne prirode“ i da je „biti zaljubljen“ tek ideja, Madeleine se nikako nije mogla „osloboditi njezine tiranije“. („Biti zaljubljen“ da je tek ideja, nisam li nešto slično donedavno pokušao s „voljom za moći“?) Ljudski život pleše po crti razuma i nerazuma, baš kao i magnolije. Ali očigledno da magnolijama to bolje ide.
I na ovom mjestu trebao bih upasti ja, kako bih nastavio ovu igru bez kraja i konca i pokušati dekonstruirati i samu Eugenidesovu ideju dekonstrukcije ‘dekonstrukcije’ dekonstrukcije, ako sam ih sve dobro prebrojao… No, ponovimo; na početku imamo Barthesovu dekonstrukciju ljubavnog diskursa koju Madeleine na svoj način ‘dekonstruira’ zaljubljujući se u Leonarda upravo u trenutku dok je uronjena u njeno čitanje (dajući joj potpuno drugo značenje), zatim Leonarda koji njenu ljubav (izjavu ljubavi u riječima ‘Volim te’) nepažljivo ponovno svodi na obične riječi, tekst (dekonstruira ju!)… i na kraju imamo Jeffreyja Eugenidesa koji kroz usta magnolija u cvatu ustvrđuje da je ljubav ipak prirodna i vječna i da nikako ne može biti podložna pogubnim teorijskim dosjetkama…
Ipak, ovoga puta to neću učiniti… neću stati u obranu dekonstrukcije. Jer, ma kako okrutan bio, životu ponekad ne treba oduzeti njegove stvarne mogućnosti, pogotovo ne njegovu moć da nas u danom trenutku otrijezni od ideja kojima smo možda i malo previše zaokupljeni. Zbog toga je ovaj roman važan. Budimo pošteni, Derridina filozofija, u danom trenutku, iako čista semiotika, počela je trijezniti čovjeka čak i od onoga što je doživljavao u svom stvarnom životu! A to je već malo previše! Ne moramo to nikako nazvati (pa ga nećemo moći ni dekonstruirati), to nadimanje u grudima, uzbuđenje i blagu izgubljenost kada se draga osoba pojavi u našoj blizini, i opet ćemo to isto osjećati… Osjećaj, prema Madeliene, ne možemo dekonstruirati. To što on jest kemijska reakcija u fizičkom, materijalnom pogledu, to je manje važno s obzirom na to da kao ljudska bića osjećamo. I na tim postavkama Eugenides je ‘raspeo jedra’ svog romana. Iako je zamislivo, da će se i na tim razinama situacija jednoga dana raspasti, jer sve se u krajnjoj liniji mora raspasti, jedna tanašna nada da to ipak neće uslijediti tako brzo, kao da se upalila nakon čitanja ovog romana, čak i u nutrini jednog derridijanca poput mene…
Svibanj 2014.
Pyramind vs. Speheremind – ili o razmiricama ‘piramidalnog’ i ‘sfernog’ uma
Peter Sloterdijk: SFERE
Da sam samo tekst, ‘pretočen-tok-misli-u-znakove‘, neobvezujući prema bilo kome i bilo čemu, bez ikakvih ambicija i stremljenja – ‘to je ono što se oduvijek provlačilo mojim spisima’, uzviknuo bi možda Derrida da je želio oponašati Nietzschea. Međutim, nije, i to je možda zato što je svoj uvid, svoju misao, od početka želio uviti u celofan ‘pogrešnog’ ili barem ‘odgođenog’ razumijevanja, kao što je to žarko želio Nietzsche. Nijednom misliocu nije toliko stalo do nečega koliko do toga da ga pogrešno razumiju, napisao je njemački filozof. Ali i da tomu nije tako, a vjerojatno nije, jer se Derrida samo izražavao dostupnim, na tom stupnju, izuzetno zahtjevnim i kompliciranim filozofskim diskursom, ostaje činjenica nemogućnosti življenja u njegovoj ‘dekonstruiranoj duhovnoj stvarnosti’. Duh čovječanstva nije ga mogao slijediti.
Postavlja se pitanje, koliko naša ‘duhovna stvarnost’ uopće može utjecati na naš život? Svodi li se danas, kako mnogi misle, na puku zabavu, opuštanje u dokolici, kako bi to gorljivo želio kapitalizam? Tog pitanja itekako moramo biti svjesni. U konačnici, ono može postati (i ostati) pitanje bez odgovora, ali dok god postoji – i filozofija u nama opstaje.
Nešto je pošlo krivo sa zapadnoeuropskom misli koju, svjesno ili ne, mnogi danas slijede. Čak i druge kulture koje se čine uronjene u svoj vlastiti svijet to čine. Ali ako negdje još ima duhovnog žara onda je to u zapadnoeuropskim gradovima koji se postupno, jedan za drugim, duhovno iščezavaju, pretvarajući se na koban i trajan način, u velike poslovne igraonice i ‘poželjne’ turističke destinacije.
Još malo, i ‘Tetkin led’ otopit će se do kraja. Zaboravio sam reći da mi je došao u obliku piramide, podsjetivši me na Petera Sloterdijka koji je za samu piramidu kazao da mu sliči na “the cumbersome objects that cannot be taken along by the spirit on its return to itself“. Ako je Tetkin duh sada unutra, zaleđen je. No činjenica je da se led sada topi, da nestaje i da se piramida smanjuje – iako oblik piramide ostaje! – zahvaljujući toplini savršene klimatizacije Prostorije s Kolom, osobitog ‘imunološkog sustava’ moje nutrine. I upravo koncept ‘imunološkog sustava’ Peter Sloterdijk najviše spominje u svojim Sferama, trotomnom filozofskom štivu ‘naputaka za življenje za 21. stoljeće’…
Siguran sam da bi se Derrida poradovao Sferama (poput mene), ali nekako uopće nisam siguran jesu li njih dvojica komunicirali međusobno. Jedino što sam pronašao na internetu u vezi njihova odnosa je Sloterdijkova knjiga posvećena Derridi – što, po mom mišljenju, predstavlja njegov pomalo sarkastičan, posthuman osvrt na Derridino djelo; zamislite, knjigu je nazvao – “Derrida, Egipćanin” (Derrida, an Egyptian). Ipak, prema autoru komentatora knjige, to se ne čini tako, nego Sloterdijk u njoj “makes a contribution of its own to the preservation and continuation of Derrida’s unique and powerful work.” Mogu samo pretpostaviti da se u knjizi, na neki način, Derridino djelo uspoređuje s egipatskim piramidama koje su za Sloterdijka osobite ‘cumbersome’ građevine, štićenice faraonove nutrine (na ovaj izraz Sloterdijk kasnije ‘stavlja’ svoju ruku/misao), duha odnosno zagrobnog života, a koje se zapravo ne mogu dekonstruirati jer same izgledaju kao da su već doživjele kolaps, dekonstrukciju! Lijepo rečeno – iako dvosmisleno. Ili sam trebao napisati: iako dvosmisleno, lijepo rečeno! Nažalost, kako do knjige zasada nisam u prilici doći, tako vam jedino mogu prenijeti čudesnu insinuaciju moga uma, koja se oslanja na ovdje već više puta demonstriranu besmislenu ili pak smislenu intuiciju, što je zapravo Sloterdijk htio poručiti ovom knjigom. S jedne strane, doista se čini da je pohvalio Derridino učenje; ono samo – (učenje) – čini se poput piramide koju nitko više ne može razoriti jer se nalazi u obliku koji je ‘nerazoriv’ ‘nedekonstruktivan’ (undeconstructible), međutim, s druge strane, kao da nam je želio poručiti da postoje oblici, ili bilo što drugo, što ostaje imuno na njegovu metodu dekonstrukcije koju je inaugurirao u tokove zapadnog mišljenja. Piramida je jedan takav oblik, u koji se povlači faraonov duh, a koji krije ono ‘nutarnje’ u svakom čovjeku, naš unutarnji život, i na kojem će upravo on, Sloterdijk, i započeti graditi svoju teoriju sfera. (I previše digresija ovdje mi pada na pamet. Zbog toga, zaobilazim osvrt na aluziju usporedbe ‘nerazorivosti’ oblika piramide s ‘nerazorivošću’ judeo-kršćanske hijerarhije, ali moram spomenuti barem jednu mogućnost njezine dekonstrukcije: mogućnost da se piramida pravilnim i rezolutnim, poglavito tehničkim postupcima, sreže u visini i pretvori u mastabu. Moram priznati da mi se mastaba intimno čini najboljim simbolom mjesta u koje se danas smjestio čovjekov duh, a možda, ironično i upravo, zahvaljujući metodi dekonstrukcije). Jesam li u pravu, pokazat će mi upravo iščitavanje ovog trotomnoga, iznimnoga, filozofskog štiva!
Ima jedna zanimljiva stvar u vezi Petera Sloterdijka: on je još živ, i bez obzira na sve izrečeno o njemu prije i poslije na ovom blogu, i dalje ga držim najvećim živućim filozofom koji, za razliku od ostalih ‘portretlija’ Prostorije s Kolom, još uvijek može promišljati o ovome ‘danas i ovdje’, a čini se, kako nikada nije bilo teže promišljati današnjicu, to ‘danas i ovdje’! U vrijeme Heideggerova intervjua Spieglu (1966) također je bilo teško, ali danas je, vjerujte mi, daleko teže! Već nakon šezdesetak stranica Sfera, zadobivam uvjerenje da se Sloterdijk hrabro odlučio suprotstaviti toj kriptiranoj, neuhvatljivoj, do boli složenoj i kompliciranoj, stvarnosti kojom smo okruženi. ‘Tko tu više koga…’, nemoguće je proniknuti. Naravno, da u takvu ozračju najviše cvjetaju egocentrizmi, hedonizmi i ‘interesizmi’ svake vrste kao i sve ostale slične kvazi-emotivne i kvazi-razumske akrobacije uma (poput, recimo, teorija zavjere).
Ipak, dojma sam da Sloterdijkove Sfere ozbiljno nastoje pročitati kôd kojom je današnja stvarnost (navodno) kriptirana. Je li mu to pošlo za rukom, više-manje, ovisi o tome jeste li tip koji vjeruje da se stvarnost još može dešifrirati nekom teorijom. Naravno, ja nisam taj tip. Bez obzira na to, Sfere čitam s takvim guštom s kakvim sam čitao, recimo, Propast zapada ili Bitak i vrijeme, a pogotovo njegovo najpoznatije djelo Kritiku ciničkog uma (dao sam si truda te osvježio stranicu s novim citatima iz tog neprikosnovenoga filozofskog štiva; bacite pogled!), jer se i danas nalazim oči u oči s vrhunskom filozofskom prozom, možda i jedinom vrijednom napisanom (barem dijelom) u ovom stoljeću.
Stoga ozbiljno (premda sa zadrškom) pomišljam na ispriku velikom filozofu (kojeg sam kritički stigao ‘zahvatiti’ u prošlom i ovom postu) jer je našu stvarnost, ono naše ‘što danas znači živjeti’ već u uvodu svog djela, iz svoje perspektive, rekli bi, ‘spasonosnih sfera’ (premda to značenje tajnovito i zamagljeno odgađamo za buduća čitanja) u potpunosti razgolitio ovim riječima (citati preuzeti iz izdanja: Sfere / Mehurovi. Beograd: Fedon, 2010):
Sferno oslabljene privatne osobe život provode u samici koju su same napravile; neprotežno, slabo aktivno i, što se učestvovanja tiče, veoma siromašno Ja, provodi vreme posmatrajući, kroz medijske prozore, pejzaže pokretnih slika.
I dalje:
Nema institucije… a još manje pojedinca, i dalje hrabro udubljenog u čitanje, koji još mogu da umišljaju kako su dovoljno otvoreni za sve što prodire, oglašava se, nailazi… spoljašnost predstavlja, nužno i zauvek, ogromno mnoštvo individua, jezika, umetničkih dela, roba, galaksija, koji se nikada ne mogu asimilovati… osuđeni [ste] na svoju specifičnu ekskluzivnost; duh vremena… slavi to što, bez odgovornosti, poznaje mnogostruke spoljašnosti. Današnja istorija duha: završnica u igri koja je posvećena opažanju spoljašnjeg.
A kada kaže:
Virtuelni prostor kibernetičkih medija jeste modernizovana spoljašnost koja se ni na koji način više ne može zamisliti u formi božanskog enterijera; ona je dostupna kao tehnološki eksterijer – kao spoljašnost kojoj od samog početka ne odgovara nikakvo unutra. Kibernetskoj virtuelnosti prethodi filozofska virtuelnost koju je zasnovala platonska predstava o svetu ideja.
… on, po mom mišljenju, već u potpunosti piše jednu prolegomenu za nadolazeća pseudo-doba. Iz danog odlomka, u načelu, daju se iščitati barem dva zahtjeva za revitalizacijom, a radi se o zahtjevima za revitalizacijom dvije ‘sestre duha’ – ili majke i kćeri (kako vam više odgovara) – religijom i filozofijom. Doista, ono što je novo u ‘novom Sloterdijku‘ (iako su Mjehuri, prvi tom Sfera, prvi put objavljeni još 1998. što čini razliku od tek nekih petnaestak godina od objave Kritike ciničkog uma) jest povratak korijenima – ‘božanskom enterijeru’ i ‘filozofskoj žovijalnosti’. Iako se Kritika ciničkog uma dade iščitati kao ekskluzivna kritika prosvjetiteljstva, u njoj još nije bilo mjesta za bilo kakvu primisao na revitalizaciju religioznog prostora u čovjeku. Međutim, stjeran u ćorskokak, bezizlazje, slijedeći ideje prosvjetiteljstva, poput ‘ideje napretka’, i premda nas uvjeravajući da i dalje kroči ‘nekatoličkim stazama’, Sloterdijk nije mogao ne vratiti se unatrag. Jedna činjenica mi ipak bode oči: nije li to njegovo ‘šepurenje’ u narančastim mantijama u kojima je držao svoja predavanja 1980-ih, kako bi otvoreno naglasio svoju simpatiju spram ‘istočnjačke filozofije’, upravo skrenulo pogled s onih ključnih ‘događaja u jeziku’ koji su se netom prije odvijali na onoj pozornici zapadnoeuropske misli koju danas zovemo post-strukturalizmom? Ako i jest, definitivno, na takav razvoj događaja više ne smijemo gledati kao na propust. Nasuprot tomu, moramo reći: takav razvoj događaja bio je tipičan za Sloterdijka, bio je ‘sloterdijovski’, ‘donio’ nam je Sloterdijka u točno onom obliku u kojem ga imamo i čitamo danas. Međutim, to nas ne sprečava misliti kao netko drugi – bilo njemu suprotstavljen, bilo ‘ići mu niz vjetar’.
U jednom drugom postu već sam pisao o Pjeni, trećem tomu Sfera, u kojem je karlsrueski profesor na briljantan način (a i to samo slutim) ‘uzeo mjeru’ dobu u kojemu živimo. U Mjehurima, ‘doba pjene’ izlaže se tek u kratkim crtama:
…u peni su neophodne diskretne i polivalentne umske igre koje nas uče da živimo s mnoštvom zbunjujuće napadnih perspektiva i da se odreknemo lažne slike o tome da postoji tačka iz koje kreće vladarski pogled. Većina puteva ne vodi u Rim – stvari tako stoje, Evropljani, priznajte to.
Za što god da se tvrdi da je unutrašnje, to će se uvek, i svaki put sa sve više dokaza, razotkriti kao unutrašnjost neke spoljašnosti. Nijedna sreća nije bezbedna od endoskopije; oko svake blažene, intimne, vibrirajuće ćelije okuplja se mnoštvo profesionalnih deziluzionista, i mi sami smo među njima – među tim paparacima misli, dekonstruktivistima, poricateljima unutrašnjeg prostora, kognitivnim naučnicima, saučesnicima bez granica u pljačkanju na obalama Lete.
I tako stigosmo do već spomenutog otvorenog napada na Derridu i njegovu filozofsku ostavštinu, dok je ovaj tekst već ‘poslužio’ kao obrana protiv tog napada.
Siječanj 2014.
Udomljavanje osobnosti (ili na što treba paziti prilikom upotrebe riječi dekonstrukcija)
Yasmina Reza: ART
Netko trguje ovim, netko onim, netko preprodaje svoje tijelo, netko dila drogu, a ja bih to, čini mi se, mogao sa svim svojim osobnostima… mogao bih trgovati sa svojim osobnostima! Nikada se sebi ne činim ja zato što sam to ja. Sa svakim čovjekom ponaosob drugačije se ponašam; osim toga, u sebi udomljujem nekoliko potpuno različitih ‘zanimanja’ – rockera, romanopisca, znanstvenika… kojima bih mirne duše mogao pridodati i filozofa, računalnog geeka, čak i zaljubljenika u društvene sportove (između ostalih, u nogomet i rukomet). Na stranu uobičajenih infantilnosti kojima je svaka stvaralačka duša pretila, ja se ozbiljno zanimam za sudbinu svemira, u potrazi sam za općom teorijom informacija, a od jezovite dragosti, u osobitom poststrukturalističkom raspoloženju, naježim se na spomen riječi dekonstrukcija. Sâm za sebe tvrdim da sam antirealist i konceptualist, poststrukturalist i pseudomodernist. Doista, ne znam gdje počinjem, gdje završavam. Jednoznačno, nikako se ne mogu definirati.
A onda naiđoh na ovu psihološku riječi francuske dramaturginje Yasmine Reze iz njene drame Art (1994):
“Ako sam ja ja zato što sam to ja, a ti jesi ti zato što si to ti, ja sam ja, ti si ti. Međutim, ako sam ja ja zato što si ti ti, a ti jesi ti zato što ja jesam ja, onda ja nisam onaj koji jesam i ti nisi onaj koji jesi…”
Jesam li ‘prepun’ svojih osobnosti zato što više “nisam onaj koji jesam”…? I tko je odgovoran za to što svoju osobnost isključivo definiramo u odnosu na osobnost drugoga…? Tko je izmakao ‘postojanu zemlju identiteta’ pod našim nogama? Bit će da iza toga stoji ona nezgodna riječ – dekonstrukcija…
Sposobnost udomljavanja različitih osobnosti jedna je od temeljnih karakternih crta čovjeka dvadeset prvog stoljeća. Nikome prije njega to nije pošlo za rukom, a možda i neće nikome poslije njega. Ni u jednom drugom djeliću ljudske historije neće biti toliko ostavštine na kojoj ćemo moći graditi svoje osobnosti, nikad više toliko predrasuda i mogućnosti. Zbog toga se valjda toliko prepoznajem u Yvanu, Rezinom junaku u drami Art, kojem je riječi iz epigrafa ovog teksta napisao njegov psiholog, i koje je on morao zapisati na ceduljicu jer su, po njemu, ‘prekomplicirane’! O samom Yvanu njegov prijatelj Marc na samom početku drame ovako rasuđuje:
…Yvan [je] tolerantan, a to je u ljudskim odnosima najveći nedostatak. Yvan je tolerantan zato što mu nije stalo.
Još jedna bolna crta udomljivača osobnosti! Mi smo ravnodušni, i zapravo hladni prema drugima, premda se za sve zanimamo. Što se tiče samog Yvana na jednom mjestu on se požali Marcu: “Da samo znaš kako meni predmeti idu na živce”, a na drugom, i Sergeu i Marcu, na svoju mamu, razgolićujući gotovo u potpunosti svoj plahi i nestalni karakter:
– Je li ti drago što ćeš se oženiti? – neki me dan glupo upitala majka. “Je li ti barem drago što se ženiš?”… Zašto mi ne bi bilo drago, mama?… Kakav je to odgovor, kaže ona, ili ti je drago ili ti nije drago, na pitanje se ne odgovara protupitanjem…
Dramsko djelo Art trebate pročitati. No, moja zabrinutost u ‘trajnu posuđenost’ jedinog primjerka knjige francuske dramaturginje pokazala se neopravdanom. Bez većih problema domogao sam se prljavo-sive-crvenkaste knjige na kojoj je pisalo Četiri drame. Sa sjetom ipak zamišljam da se u neko drugo vrijeme fakultetom ipak širi kult Yasmine Reze, i da se ovoj knjizi nakon beskrajnjih posudbi na koncu zameće trag, da knjiga još samo ritualnim posvećenjem prelazi iz jedne u drugu studentsku ruku, i da se javno čita po mansardama i suterenima zgrade na opskurnima, postmodernističkima pjesničkim večerima… Da; to bi se možda dogodilo u neko drugo vrijeme. U ovome Četiri drame tko zna koliko dugo stoje na polici s drugim dramama kupeći prašinu…
Pitanje koje Yasmina Reza postavlja u drami Art jedno je od najdubljih pitanja s kojim se danas suočava zapadnjačko mišljenje i kultura u cjelini… To se pitanje više tiče same suvremene umjetnosti, negoli malograđanštine (Yvan, Marc i Serge, definitivno, nisu malograđani). Vrijedi li za sliku na kojoj se ne nalazi ništa sem bijele boje, s nekoliko, istina, jedva zamjetnih poprečnih bijelih linija i debljom vodoravnom pri dnu, dati dvjesto tisuća franaka kao što je to učinio Serge? Ne čini li vam se da je ovdje potrebno imati umjetničke hrabrosti da bi se jedna ovakava tema obradila? Glasno govoriti o suvremenoj umjetnosti, tom opasnom i skliskom terenu, pred onima koji su u uobičajenom umjetničkom angažmanu skloni varanju…? U drami Art, osim toga, nailazimo i na onaj čudovišni, samo rijetkima razumljiv (ako i rijetkima!) pojam – dekonstrukcija – koji se pojavljuje u dojmljivim dramskim pasažima Marca koji njegovu upotrebu smatra krivom za sve negativno što se danas događa u ljudskim odnosima, a pogotovo između njega i njegova prijatelja Sergea. Osvrnimo se na Marcovo rezoniranje u vezi problematičnih odnosa sa Sergeom nakon što je ovaj kupio kontroverzno platno:
Problem je starijeg datuma…
Potječe, da budem precizan, od dana kad si bez trunke ironije, opisujući neko djelo, izgovorio riječ dekonstrukcija.
Nije me toliko oneraspoložio sam termin dekonstrukcija, koliko ozbiljnost kojom si ga izgovorio.
Upotrijebio si ozbiljno, bez distance, bez trunka ironije, riječ dekonstrukcija, kume moj.
Ne znajući kako da se postavim u toj situaciji, bubnuo sam kako se pretvaram u mizantropa, a ti si mi odbrusio: Tko si ti, molim te lijepo? S kojim pravom to govoriš?
“Odakle ti pravo da se izdvojiš od ostalih ljudi?” napao me Serge, vrlo podlo. I vrlo neočekivano…
“Tko si ti, mali moj Marc, da sebe smatraš važnijim od drugih?”…
Tog sam mu dana trebao razbiti zube. I reći mu, kad padne na pod, izubijan, a ti, mali moj Serge, kakav si mi ti prijatelj kad ne misliš da ti je prijatelj važniji od drugih ljudi?
Na kraju, ne možete znati čiju je stranu zauzela Reza. Otuđenje čovjeka, premda potpuno, može ‘zahvaliti’ na postojanju kako suvremenoj umjetnosti koja ga tematizira i nastoji dokučiti, tako i ‘novim poklonicima tradicije’ koji su ‘zapanjujuće arogantni’ u njezinu preziranju. Bilo kako bilo, tako sam se ‘književno’ zaljubio u desetak godina stariju francusku spisateljicu koja je baš ovih dana objavila i svoj novi roman – Sretni sretnici. Ne samo da se radi o francuskoj književnoj zvijezdi koja se proslavila svojim dramskim djelima, nego i o književnom umu koji na zarazan način misli i piše o onome o čemu bih i ja cijelo vrijeme mislio i pisao, i koji opisuje svijet upravo na način na koji bih i ja to želio – ovdje tisuću puta ponovljenom frazom – da bi mu uzeo mjeru kroz svoju umjetnost…
O Duhu i njegovim Moćima 