Travanj 2018.
Psi, sapiensi i sileni (pisanje o stvarnom životu ili knausgaardancije ii.)
ZORAN ROŠKO: Minus sapiens
Dva psa u polju čine mi se kao Cigani. Jedan je moj, a drugi susjedov, ali o kojem nitko ne brine. Svejedno, kada idemo u šetnju, izgleda kao da su oba moja. I baš taj susjedov pas, kad se onako molećivo prisagne ne bi li izmamio moje sažaljenje, i neki keksić iz moje ruke, upravo u tom trenutku, učini mi se poput romskog svirača koji pruža ruku za svoju napojnicu… Ne znam zašto sam napisao da mi se psi čine kao Cigani u polju, jer, kad bolje razmislim, samo susjedov pas čini se poput Ciganina…
Štoviše, moj pas definitivno ne podsjeća na Ciganina. Jedno oko mu je plavo, a drugo smeđe, pa ljudi odmah pomisle na haskija. Postoji jedna zanimljivost u vezi mog psa. Nekako, oštenio se u vrijeme smrti Davida Bowieja, pa sam jedno vrijeme zamišljao da me kroz to jedno plavo, a jedno smeđe oko gleda reinkarnirana duša tog rock umjetnika… no u slučaju glazbenika radilo se o nečemu sasvim drugom (anizokorija uslijed ozljede oka u tučnjavi u djetinjstvu)… Bilo kako bilo, dominantnu crtu vukao je od majke, vučjaka. S “Ciganinom” se sada počeo hrvati pred mojim očima… Vječita pseća borba, pozicioniranje u psećoj hijerarhiji, ni oni ne mogu bez nje – kao i ljudi. Mora se znati tko je jebeno gore, a tko dolje, tko gospodar, tko rob… Iako znam da se radi o igri, to me vrlo brzo počne živcirati te ih pokušavam razdvojiti. Ono što sam ovoga puta dobio zauzvrat bio je snijeg po licu; da, stigla su me poprskati ta dvojica psećih pretendenata za moju naklonost.
Dižem ruke i bacam pogled u daljinu. Zvonik crkve na Budainci nestvarno se izdiže u nebo, kao kakva ideja u apstraktnom prostoru. Polje prekriveno snijegom drijema u obamrlosti sivih oblaka koji ga pritišću nevidljivom snagom. U jednom trenutku učini mi se da je i priroda samo kulisa, da iza nje postoji puno toga što se ne vidi. Ne bih mogao izdržati bez te misli. Da barem u mislima dočaram sebi vječni, nepostojeći smisao svijeta.
Pod mojim čizmama snijeg škripi. “Ciganin” mi je za petama. Njuši moju ruku u kojoj znam držati keksiće. Gladan je kao vuk, a slobodan…. A ovaj moj sit, ali… neslobodan, po cijele dane zatvoren u boksu… Dovoljno razloga da jedan drugoga prikriveno mrze. Ipak, psi su psi. Kažu da kada dva pseća mužjaka zajedno odrastu, nikada ne mogu postati neprijatelji. U ovu postavku imam silno povjerenje.
Vraćamo se. Sada je vrijeme da im dam pravu hranu. Tu nastaju problemi. Moj pas naskakuje na moju ruku, želi da mu dam sve. “Ciganin” iz prikrajka čeka, zna da neću biti prznica i da ću nešto hrane ostaviti i za njega. Tako je i bilo.
– Kući Jerry, sve si dobio! – vičem na uho “Ciganinu”.
Jerry me tužno gleda. Na koncu, odlazi; on i Ciganin u njemu, dok ja svog, pomalo frustriranog, psa odvodim u boks.
*
* *
To poslijepodne, zavaljen u fotelju ispred kamina, u rukama držim knjigu. Radi se o romanu za koji čovjek ne može povjerovati da je izvorno napisan na hrvatskom jeziku, s obzirom na koji je način napisan – Minus sapiens Zorana Roška. Hipnotičko, nad-postmoderno štivo koje kao da dolazi s kraja postojanja čovječanstva. Rečenice – stilski savršene, samosvojne, duboko dvosmislene, na koncu, kao da doista izriču nešto o ovome besmislenom i onome smislenom, ali nepostojećem svijetu.
U ovom slučaju, pitanje za milijun kuna glasi: o čemu se u romanu radi? Moguće je da roman govori i o temeljitoj ravnodušnosti, pa i o određenoj vrsti beznađa koje je zahvatilo današnjeg čovjeka, njegovu stanju uma koje više nijedna ideologija ne može zavesti, lagano pomirljivog u odnosu na sve ekonomsko i pragmatično koje harači u njegovoj blizini, a u isto vrijeme spremnog za sve uzvišene dosege i pizdarije umjetne inteligencije; na kraju krajeva, možda je to roman koji govori i o čovjekovoj pomirenosti sa smrću, sa svime, pa i vlastitim izumiranjem kao vrste… međutim – to mu sigurno nije bila glavna namjera. Prije se radi, kao što se uvijek radi u slučaju vrhunskih djela, o osobitoj, uzvišenoj umjetničkoj igri, kakvu već znaju, s vremena na vrijeme, igrati s nama ti vehementni harlekini stvarnosti, satirski umjetnici. I kada se kotač ljudskog duhovnog razvoja 2000-ih slomio, oni su nastavili stvarati… Bilo kako bilo, umjetnost je umjetnost; svaki umjetnik zna da je dovoljno istinu izreći na glas – ali na svoj način. A Zoran Roško ju izriče, nekako baš po mom ukusu. Zavirimo, stoga, u prostor uma ovoga Silena, iz skradinskog zaleđa! Vjerujte mi, unutra nas čeka, s ovih prostora rijetko viđena – vrhunska književnost!
Ako neke ljude rađaju djedovi, a ne majke, moj grandiozni djed, najveća operna figura naše obitelji, sigurno bi bio sposoban za takav podvig. Sve je za njega bilo istovremeno uzvišeno i želučano. Dok su drugi ljudi tragali za autentičnom sudbinom, on je svoj život prepisivao od drugih, boljih od sebe, kako je govorio. Bio je avanturist, terorist, ptičar, žigolo, ljubitelj Rilkea, plavih planina, vina, škampa, tučnjava i pištolja, no u svemu je tome bio lažan i uživao je u tome. Plaćeni serijski ubojica i ubojica iz gušta, nije vjerovao u nasilje, mislio je da su strasti i nagoni samo najuporniji izrazi samoljublja, a ubojstva rutinski oblik akumulacije kapitala prečacem…
Iskreno je, poput obožavatelja, vjerovao u profinjene i kompleksne osjećaje pa je uvijek radije oponašao ono što osjećaju drugi ljudi; vlastitim osjećajima nije pridavao važnost jer nije vidio čime bi mogli zaslužiti njegovo poštovanje. Za njih je, kada bi bio baš naročito dobro raspoložen, mogao gajiti tek neku općenitu, lažnu, gotovo kršćanski okrutnu sućut. Ponosio se time što mu se u životu ne događa ništa jedinstveno i što nema nijednu originalnu zamisao, nikakav neusporediv doživljaj; svoju karijeru gradio je na krađi, krivotvorinama, preradama i prilagodbama. Kada slijediš tuđu veliku ideju, nije toliko važno jesi li je u svakoj pojedinosti dostojan, veličina koncepta nadjačava sve tvoje pojedinačne promašaje čak je i tu svoju glavnu životnu misao preuzeo od nekoga drugog. Kada bi “oponašao” ono što mu se činilo da primjerice proživio neki filmski lik, djed bi se ponekad pitao je li krađa osjećaja prava stvar, a odgovor je uvijek bio isti: naravno da jest. On sâm, mislio je, nikada neće doživjeti ne samo ništa bolje, nego čak i ništa donekle gore od toga. Zanositi se, potpuno neosnovano, očekivanjem da bi se i njemu moglo dogoditi nešto zanimljivo posebno, tvrdio je, bio bi, premda lijep, samo ekstremno slijep egoizam…
Nije želio biti izniman i samosvojan, nego duboko i u svakoj pojavnoj pojedinosti određen onime što ga je okruživalo i determiniralo. Granice iskustva drugih ljudi granice su moga svijeta, govorio je. Dok su svi gotovo religijski vjerovali žudnjama, koje su za njih bile valjda suvremeno utjelovljenje anđela, moj ih je djed ismijavao, tvrdeći da su samo seljačka zabava, da su ograničena dosega, monotone, pijane, promiskuitetne, dementne i tragično neinteligentne. Predati se vlastitim žudnjama najbolji je način da se nikada ne makneš iz svog sela, govorio je. No djed svejedno nije htio biti ništa bolji od drugih, a uvid da su drugi idioti nije htio pretvoriti u dokaz svoje nadmoćnosti, nego u još snažniju izliku da i sâm bude još gluplji. Želio je biti savršen promašaj svojega vremena, prema načelu Oslobodi svoj um za tuđa iskustva a guzica će naći opravdanje. Kvragu, jastvo je tumor svijesti, govorio je djed, ne želim biti autor, nego turist svoga života. Kroz život trebaš prošetati i izići, ne misliš valjda u nešto od toga povjerovati.
Ožujak 2018.
Ledenica (pisanje o stvarnom životu ili knausgaardancije i.)
Karl Ove Knausgaard: MOJA BORBA (DRUGA KNJIGA)
Često tijekom dana svrnem pogled na veliku ledenicu koja se stvorila pored prozora u dnevnom boravku. Noću na odsjaju uličnih lampi učini mi se da svjetluca poput živog bića kojemu kao da je sama svjetlost krv. U nekoliko dana narasla je do neugodne veličine i započela prijetiti slučajnim prolaznicima ispod mog stana.
Jesam li odgovoran za tu ledenicu, počeo sam se ubrzo pitati. Što ako se dogodi najgore i u jednom trenutku ledena se neman odlomi i surva na glavu slučajnom prolazniku? Može ga probosti, a možda čak i ubiti. Je li ona u tom smislu moja, kao što su stan i prozor moji, i neću li odgovarati za posljedice mogućeg nesretnog slučaja…? Žena me umiruje riječima da ledenice ne otpadaju tek tako. One se jednostavno ‘istope’. Danima se sa njih cijedi, i vremenom postaju sve manje i manje, na kraju nestanu kao što su se pojavile; nema i ne može biti nikakvog iznenadnog loma. Ali što ako temperatura naglo poraste, protestiram u sebi, kao što se najavljuje sljedećih dana, i ledenica se ‘osjeti’ teškom pod vlastitim teretom, neće li, u tom slučaju, gornje spone, kojima se drži za krov, popustiti…? Ako ništa, natjerat ću se mislit da je moja žena ipak u pravu.
Grandiozni ‘pipci’ u ovom trenutku sežu joj čak do prozora ispod moga i još ‘rastu’. Preko dana s ledenice kaplje sve u šesnaest, na momente i curi, ali noću ni traga kakvom pokretu. Kao da sam Sjeverni pol ugostio pored prozora. I to me na neki čudan način umiruje.
Naime, u glavi mi je pravi “led razmišljanja”. U tom smislu, ledenica, o kojoj je riječ, kao da je izrasla iz mog razmišljanja. Kako sam je samo uspio ‘stvoriti’? Možda su joj uzrok one zagonetne emocije koje znaju izbiti na površinu moga bića bez ikakve najave te me natjerati na plač bez ikakva razloga, a nakon čega se na isti, i neobjašnjiv način, u meni ‘stvrdnu’ i ‘ukoče’? Zašto čovjek očekuje od života više nego što mu on može ponuditi? Kad jedino što može dobiti je ovaj simbolički prostorno-vremenski okvir u kojemu se može iživljavati do mile volje, ali opet samo simbolički. I njegova svijest odatle je samo simbolička, i nikada, baš nikada, ne dolazi do pravog reda stvari, ako takav negdje postoji. Stoga, ni on sam nikada ne može biti siguran što zapravo osjeća i da li, uopće, osjeća… Sve loše i sve dobro kao da je izvedeno iz nekoga nepoznatoga, nedostupnog izvora, doma pra-osjećaja, koji je ostao nedokučiv.
Eto, o čemu razmišljam dok iz stana promatram tu ledenicu u prozoru; svoju ledenicu, simbol vlastite samoće. I tu se na petama okrenem, priđem polici s knjigama i uzmem Moju Borbu drugi tom Karl Ove Knausgaarda. Otvorim je i počnem čitati na mjestu na kojemu se govori o razlici između ‘duhovne noći’ devetnaestog i dvadesetog prvog stoljeća.
Više nas prema noći ne otvara napuštanje Boga, kako je to bilo u devetnaestom stoljeću, gdje je ono ljudsko što je preostalo preuzelo sve, kao što vidimo kod Dostojevskoga, Muncha i Freuda, gdje čovjek možda iz nužde, možda iz želje, postaje svoje vlastito nebo. Od toga pak ne treba napraviti više od jednog koraka unatrag prije nego što sav smisao nestane. Tada čovjek uvidi da postoji nebo iznad ljudskoga, i ne samo da je ono prazno, crno i hladno nego je i beskonačno. Koliko to ljudsko vrijedi u svemiru? Što je čovjek na zemlji nego insekt među drugim insektima, oblik života među drugim oblicima života, koji se manifestira jednako kao alge u moru ili gljive na šumskom tlu, ikra u utrobi ribe, štakori u gnijezdu ili skup školjaka na grebenu? Zašto bismo trebali raditi jedno, a ne drugo, kad ionako u životu ne postoji drugi cilj ili smjer osim da se držimo na okupu, živimo pa umremo? …
… No u moje vrijeme smrt je oduzeta, više ne postoji, osim kao redoviti sadržaj svih novina, vijesti na televiziji i filmova, gdje ne obilježava svršetak vijeka, diskontinuitet, nego, upravo suprotno, zbog svakodnevnog pojavljivanja implicira produženje vijeka, kontinuitet, pa je tako, začudo, postala naša sigurnost i naše uporište. Pad zrakoplova je obred, događa se svako toliko, sadrži jedno te isto, a mi sami nikada nismo dio njega…
… Kako je do toga došlo, nije lako reći, ali rezultat je u svakom slučaju velika trivilizacija te silne problematike, dok je istovremeno kritička moć skrenula ulijevo, gdje su je progutale ideje o pravednosti i jednakosti, koje su pak isto ono što upravlja razvitkom društva i legitimira i njega i život bez provalija koji u tom društvu živimo. Razlika između nihilizma devetnaestog stoljeća i našeg razlika je između praznine i jednakosti. Godine 1949. njemački je pisac Ernst Junger napisao da ćemo se u budućnosti približiti svjetskoj državi. Sad, kad je liberalna demokracija gotovo univerzalan oblik društva, izgleda da je bio u pravu. Svi smo demokrati, svi smo liberalni, a razlike među državama, kulturama i ljudima posvuda se smanjuju. A kakva je to promjena u svojoj osnovi ako ne nihilistička? “Nihilistički svijet u svojoj je biti svijet koji se sve više i više reducira… Malo-pomalo sva se područja svode na zajednički nazivnik, čak i ono koje je od okvira kauzalnosti udaljeno koliko i san.” [pisao je Junger] Primjer takvog reduciranja jest… želja da se sve svede na brojke: i ljepota, i šume, i umjetnost, i tijela. Jer što je novac ako ne veličina koja uspoređuje najneusporedivije stvari tako da se mogu konvertirati? … U našem stoljeću čak su i snovi isti, čak i snove konvertiramo. Jednakovrijedan, to je samo još jedan način da se kaže ravnodušan.
Eto što je naša noć.
Nisam bio u stanu kad se ledenica uz gromoglasan štropot odlomila i treskom pala na pločnik ispod moga stana. Srećom, nitko nije nastradao. Žena mi je prenijela tu vijest nakon što sam s užasom u očima otkrio da je više nema, da je nestala iz mog života.
O Duhu i njegovim Moćima 