Svibanj 2017.

Kada se cilj okrene protiv svoje svrhe… (ili o jednom skrivenom prenesenom značenju)

Posted in FRANCIS FORD COPPOLA, Kum 2 tagged , , , , , , at 12:18 pm autora/ice Magičar

Francis Ford Coppola: KUM 2

Teško (da) bi nekome drugome palo na pamet skriveno preneseno značenje koje je meni palo na pamet dok sam gledao Kuma 2 na našoj televiziji prije nekoliko mjeseci. Ali tako je to kad vam se u glavi neprestano roje nova značenja u pogledu svijeta koji vas okružuje… Svi znamo o čemu se radi kad se spomene Kum: filmskom remek djelu bez premca redatelja Francisa Forda Coppole o životu mafijaške obitelji koji sve koji ga pogledaju ostavlja bez daha.

Sjećam se, Kuma 2 (zajedno s Kumom 1) pogledao sam ukupno tri puta u životu (Kuma 3 pogledao sam samo jednom i ne smatram ga u istoj mjeri uspjelim kao prethodna dva filma); prvi put, bilo je to još u srednjoj školi, u vrijeme u kojem su mi gangsterski tipovi itekako imponirali, a osebujni mačoizam Marlon Branda i Al Pacina privlačio iznad svake mjere; s druge strane, moju romantičnu prirodu do najskrovitijih dubina dirnula je sicilijanska glazba, a pogotovo instrumentalna tema Sicilijansko srce, specijalno prerađena za filmsku ekranizaciju. Ne mogu se sjetiti cure u koju sam u to doba bio zaljubljen, ali vrlo dobro sjećam se klupe na kojoj sam zbog ljubavnih patnji često znao sjediti sâm, snatreći i pjevušeći ovu pjesmicu…

A onda negdje pri kraju faksa pogledao sam i drugi put Kumove… Već u to vrijeme, daleko manje bio sam zaveden mačoizmom Vita i Michaela Corleonea (ulogu Vita u mladim danima preuzeo je na sebe ništa manje macho tip – Robert de Niro) koliko oduševljen savršenom režijom i scenarijom filma, glumom i dijalozima… To i ne čudi, jer sam se u to doba već uvelike bavio umjetnošću i odgovorom na pitanje što je ona… Filmska umjetnost nije predstavljala iznimku.

A onda, prije koji mjesec, stiglo me i treće gledanje Kumova… Ovoga puta, pribojavao sam se da će mi film biti dosadan. Ipak je prošlo mnogo godina od njegova prvog uprizorenja, puno stvari se otada promijenilo… I definitivno, Al Pacinov mačoizam više mi nije bio nimalo privlačan; ako ćemo iskreno, pomalo mi se i gadio; zašto je, pobogu, morao ubiti i vlastita brata?! Zašto je bespogovorno slijedio tu ubitačnu logiku?! Što je Michaela Corleonea navodilo da postupa s ljudima tako okrutno, bez iznimke, na rubu grozomore…? Vito Corleone, njegov otac, kao da nije bio takav… ili se barem činilo da nije bio takav… iako je rabio slična sredstva. Što se promijenilo? Zašto je Kum 2 toliko mračan, dok Kum 1 nije odavao takav dojam?

I sada na ovom mjestu, u igru ulazi moje “nemoguće preneseno značenje”, “nemogući simbol”, koje mi je u trenu objasnio sve. Što bi se, dakle, dogodilo, kad bismo kroz usporedbu ponašanja Michaela Corleonea s ponašanjem njegova oca, usporedili i “ponašanje” današnjeg kapitalizma s nekadašnjim…? Je li mi dopušteno povući tako provokativnu paralelu, i izvući na površinu možebitno skriveno, preneseno značenje cjelokupnog filma? Kad malo bolje razmislim, sasvim je izvjesno da se jednako preneseno značenje može preslikati i na druge pozornice ljudskog djelovanja…, ali čije bi nam elaboriranje na ovom mjestu oduzelo previše prostora. Da ne duljim, evo što želim reći: ponašanje Michaela i Vita Corleonea, na jednak način kao i “ponašanje” današnjeg i nekadašnjeg kapitalizma, mogu se svesti na sljedeći analogan opis: svi njihovi postupci – ili legendarna “sredstva” iz Machiavellijeve maksime – proizlaze iz jedne osobite, rigidne, gotovo bi rekli nagonske, logike razmišljanja koja je sebi postavila samo jedan cilj, a koji je opet pravdan samo jednom uzvišenom, plemenitom svrhom.

U slučaju Corleonovih, pored legitimnih načina poslovanja poput vođenja casina ili različitih oblika trgovanja, u sredstva se ubrajaju i likvidacije, prijetnje, iznuđivanja itd., sve u svemu, sve ono što obilježava ‘uobičajeno’ mafijaško djelovanje. Pritom, upotrjebljena sredstva nikada se ne rabe protivno rigidnoj “logici preživljavanja” koja ima za cilj – uništenje svih neprijatelja, a za plemenitu svrhu – zaštitu obitelji. Često se u filmu čuje kako su oni,  gangsterski tipovi, samo “poslovni ljudi” što je vrlo indikativno s obzirom na ono o čemu je ovdje riječ… Drugim riječima, iako to već na ovoj razini klimavo zvuči, nikada nijedan član obitelji Corleone neće posegnuti za problematičnim sredstvom (recimo, likvidacijom) a da to nije u skladu s krajnjom svrhom – zaštitom obitelji…

U slučaju kapitalizma, svrha je “za stepenicu” plemenitija – ostvarenje realnog društvenog uređenja, “prema ljudskoj prirodi”, koje bi opstanak čovječanstva osiguralo na dulje staze – Vito Corleone vjerojatno bi kazao da je svrha kapitalizma “zaštita čovječanstva”. Pritom, njegov cilj, odnosno način na koji ostvaruje svoju svrhu, također je samo jedan  – neprestana “financijska dobit”… Ako se ne nalazimo među onima koji je direktno ostvaruju, držimo se onih koji će je ostvarivati za nas, savjetuje nas prostodušno kapitalizam. Samo neprestana “financijska dobit” (čitaj: kapital, višak vrijednosti, rast brutto proizvoda itd.) vodi opstanku čovječanstva… Je li trebamo spominjati sredstva kojima se on, pritom, služi? Pored legitimnog burzovnog mešetarenja, tu su i jedno lihvarenje, prevare bilo kojega tipa, lobiranje i uostalom, nezakonito burzovno mešetarenje… Često se zaboravlja da je ova vrsta rigidne logike, logike “slobodnog tržišta”, uvijek uključivala sva sredstva, a ne samo ona legitimna, i to svaki neoliberal na dnu svoje savjesti, kakva god ona bila, vrlo dobro zna. Na tržištu uvijek prolazi onaj “najsposobniji”, a ne i onaj “najkvalitetniji”…

Naravno da se na ovom mjestu moramo zapitati: a je li to uistinu tako? Je li ponašanje Michaela Corleona, kao i “ponašanje” današnjeg kapitalizma, i dalje opravdano s obzirom na krajnju svrhu…? Čemu nas to, (još i danas) može poučiti izvanredno Coppolino djelo? Upravo suprotnomu! Upravo tomu, da ako ustrajemo na tako brutalnim sredstvima i besprizornom, prizemnom cilju, a sve zato kako bismo ostvarili plemenitu svrhu, u jednom trenutku u opasnost mora doći i sama svrha našeg djelovanja, zbog koje sve to radimo… u slučaju Corleoneovih – obitelj, a u slučaju kapitalizma – čovječanstvo…

Michaelu Corleoneu upravo to se dogodilo! Slijedeći u stopu logiku svoga oca i uništavajući sve svoje neprijatelje, malo-pomalo, on započinje rastakati vlastitu obitelj, onu koju bi svojim djelovanjem trebao štititi! Tog nevjerojatnog paradoksa Michael Corleone postaje svjestan u jednoj sceni Kuma 2 u kojoj vodi razgovor s majkom.

[MICHAEL:] Mama, reci mi nešto. Što je tata osjećao, duboko u svom srcu? On je bio jak. Jak… radi obitelji. Ali zato što je bio jak radi obitelji……je li je mogao… izgubiti?

[MICHAELOVA MAJKA:] Ti misliš na svoju ženu i dijete koje si izgubio. Ali ti i tvoja žena uvijek možete imati drugo dijete.

[MICHAEL:] Ne, ja sam mislio na… gubitak obitelji.

[MICHAELOVA MAJKA:] Obitelj je nešto što nikad ne možeš izgubiti.

[MICHAEL:] Vremena se mijenjaju.

Michael Corleone u ničemu nije pogriješio, svaki put samo je slijedio svog oca i “po PS-u” uništavao sve svoje neprijatelje. Međutim, kao posljedica toga, njegova obitelj je pred slomom. Šogor ubijen zbog izdaje, brat zbog sumnje na izdaju, sa suprugom, zbog abortusa, dogodio se razlaz… Pa premda mu majka kaže da je obitelj nešto što nikada ne može izgubiti, Michael više nije uvjeren u to. To pokazuju njegove završne riječi: “Vremena se mijenjaju”…

Moje pitanje na kraju ovog teksta stoga mora zvučati katastrofično: neće li se nešto slično dogoditi (i ne događa li se već nešto slično) s kapitalizmom? Neće li njegova ubitačna “logika tržišta” – koja se ogleda u ostvarenju neprestane “financijske dobiti” – čovječanstvo uskoro dovesti do ruba ponora… i nije li ga već dovela? Drugim riječima, neće li se njegov cilj okrenuti protiv svoje svrhe, kako je to na izvanredan način pokazano u Coppolinom uratku?

Ja, vaš Magičar, nažalost, uvjeren sam da ako ovako nastavi, jednoga dana, definitivno hoće.

%d bloggers like this: