Svibanj 2017.
Kada se cilj okrene protiv svoje svrhe… (ili o jednom skrivenom prenesenom značenju)
Francis Ford Coppola: KUM 2
Teško (da) bi nekome drugome palo na pamet skriveno preneseno značenje koje je meni palo na pamet dok sam gledao Kuma 2 na našoj televiziji prije nekoliko mjeseci. Ali tako je to kad vam se u glavi neprestano roje nova značenja u pogledu svijeta koji vas okružuje… Svi znamo o čemu se radi kad se spomene Kum: filmskom remek djelu bez premca redatelja Francisa Forda Coppole o životu mafijaške obitelji koji sve koji ga pogledaju ostavlja bez daha.
Sjećam se, Kuma 2 (zajedno s Kumom 1) pogledao sam ukupno tri puta u životu (Kuma 3 pogledao sam samo jednom i ne smatram ga u istoj mjeri uspjelim kao prethodna dva filma); prvi put, bilo je to još u srednjoj školi, u vrijeme u kojem su mi gangsterski tipovi itekako imponirali, a osebujni mačoizam Marlon Branda i Al Pacina privlačio iznad svake mjere; s druge strane, moju romantičnu prirodu do najskrovitijih dubina dirnula je sicilijanska glazba, a pogotovo instrumentalna tema Sicilijansko srce, specijalno prerađena za filmsku ekranizaciju. Ne mogu se sjetiti cure u koju sam u to doba bio zaljubljen, ali vrlo dobro sjećam se klupe na kojoj sam zbog ljubavnih patnji često znao sjediti sâm, snatreći i pjevušeći ovu pjesmicu…
A onda negdje pri kraju faksa pogledao sam i drugi put Kumove… Već u to vrijeme, daleko manje bio sam zaveden mačoizmom Vita i Michaela Corleonea (ulogu Vita u mladim danima preuzeo je na sebe ništa manje macho tip – Robert de Niro) koliko oduševljen savršenom režijom i scenarijom filma, glumom i dijalozima… To i ne čudi, jer sam se u to doba već uvelike bavio umjetnošću i odgovorom na pitanje što je ona… Filmska umjetnost nije predstavljala iznimku.
A onda, prije koji mjesec, stiglo me i treće gledanje Kumova… Ovoga puta, pribojavao sam se da će mi film biti dosadan. Ipak je prošlo mnogo godina od njegova prvog uprizorenja, puno stvari se otada promijenilo… I definitivno, Al Pacinov mačoizam više mi nije bio nimalo privlačan; ako ćemo iskreno, pomalo mi se i gadio; zašto je, pobogu, morao ubiti i vlastita brata?! Zašto je bespogovorno slijedio tu ubitačnu logiku?! Što je Michaela Corleonea navodilo da postupa s ljudima tako okrutno, bez iznimke, na rubu grozomore…? Vito Corleone, njegov otac, kao da nije bio takav… ili se barem činilo da nije bio takav… iako je rabio slična sredstva. Što se promijenilo? Zašto je Kum 2 toliko mračan, dok Kum 1 nije odavao takav dojam?
I sada na ovom mjestu, u igru ulazi moje “nemoguće preneseno značenje”, “nemogući simbol”, koje mi je u trenu objasnio sve. Što bi se, dakle, dogodilo, kad bismo kroz usporedbu ponašanja Michaela Corleonea s ponašanjem njegova oca, usporedili i “ponašanje” današnjeg kapitalizma s nekadašnjim…? Je li mi dopušteno povući tako provokativnu paralelu, i izvući na površinu možebitno skriveno, preneseno značenje cjelokupnog filma? Kad malo bolje razmislim, sasvim je izvjesno da se jednako preneseno značenje može preslikati i na druge pozornice ljudskog djelovanja…, ali čije bi nam elaboriranje na ovom mjestu oduzelo previše prostora. Da ne duljim, evo što želim reći: ponašanje Michaela i Vita Corleonea, na jednak način kao i “ponašanje” današnjeg i nekadašnjeg kapitalizma, mogu se svesti na sljedeći analogan opis: svi njihovi postupci – ili legendarna “sredstva” iz Machiavellijeve maksime – proizlaze iz jedne osobite, rigidne, gotovo bi rekli nagonske, logike razmišljanja koja je sebi postavila samo jedan cilj, a koji je opet pravdan samo jednom uzvišenom, plemenitom svrhom.
U slučaju Corleonovih, pored legitimnih načina poslovanja poput vođenja casina ili različitih oblika trgovanja, u sredstva se ubrajaju i likvidacije, prijetnje, iznuđivanja itd., sve u svemu, sve ono što obilježava ‘uobičajeno’ mafijaško djelovanje. Pritom, upotrjebljena sredstva nikada se ne rabe protivno rigidnoj “logici preživljavanja” koja ima za cilj – uništenje svih neprijatelja, a za plemenitu svrhu – zaštitu obitelji. Često se u filmu čuje kako su oni, gangsterski tipovi, samo “poslovni ljudi” što je vrlo indikativno s obzirom na ono o čemu je ovdje riječ… Drugim riječima, iako to već na ovoj razini klimavo zvuči, nikada nijedan član obitelji Corleone neće posegnuti za problematičnim sredstvom (recimo, likvidacijom) a da to nije u skladu s krajnjom svrhom – zaštitom obitelji…
U slučaju kapitalizma, svrha je “za stepenicu” plemenitija – ostvarenje realnog društvenog uređenja, “prema ljudskoj prirodi”, koje bi opstanak čovječanstva osiguralo na dulje staze – Vito Corleone vjerojatno bi kazao da je svrha kapitalizma “zaštita čovječanstva”. Pritom, njegov cilj, odnosno način na koji ostvaruje svoju svrhu, također je samo jedan – neprestana “financijska dobit”… Ako se ne nalazimo među onima koji je direktno ostvaruju, držimo se onih koji će je ostvarivati za nas, savjetuje nas prostodušno kapitalizam. Samo neprestana “financijska dobit” (čitaj: kapital, višak vrijednosti, rast brutto proizvoda itd.) vodi opstanku čovječanstva… Je li trebamo spominjati sredstva kojima se on, pritom, služi? Pored legitimnog burzovnog mešetarenja, tu su i jedno lihvarenje, prevare bilo kojega tipa, lobiranje i uostalom, nezakonito burzovno mešetarenje… Često se zaboravlja da je ova vrsta rigidne logike, logike “slobodnog tržišta”, uvijek uključivala sva sredstva, a ne samo ona legitimna, i to svaki neoliberal na dnu svoje savjesti, kakva god ona bila, vrlo dobro zna. Na tržištu uvijek prolazi onaj “najsposobniji”, a ne i onaj “najkvalitetniji”…
Naravno da se na ovom mjestu moramo zapitati: a je li to uistinu tako? Je li ponašanje Michaela Corleona, kao i “ponašanje” današnjeg kapitalizma, i dalje opravdano s obzirom na krajnju svrhu…? Čemu nas to, (još i danas) može poučiti izvanredno Coppolino djelo? Upravo suprotnomu! Upravo tomu, da ako ustrajemo na tako brutalnim sredstvima i besprizornom, prizemnom cilju, a sve zato kako bismo ostvarili plemenitu svrhu, u jednom trenutku u opasnost mora doći i sama svrha našeg djelovanja, zbog koje sve to radimo… u slučaju Corleoneovih – obitelj, a u slučaju kapitalizma – čovječanstvo…
Michaelu Corleoneu upravo to se dogodilo! Slijedeći u stopu logiku svoga oca i uništavajući sve svoje neprijatelje, malo-pomalo, on započinje rastakati vlastitu obitelj, onu koju bi svojim djelovanjem trebao štititi! Tog nevjerojatnog paradoksa Michael Corleone postaje svjestan u jednoj sceni Kuma 2 u kojoj vodi razgovor s majkom.
[MICHAEL:] Mama, reci mi nešto. Što je tata osjećao, duboko u svom srcu? On je bio jak. Jak… radi obitelji. Ali zato što je bio jak radi obitelji……je li je mogao… izgubiti?
[MICHAELOVA MAJKA:] Ti misliš na svoju ženu i dijete koje si izgubio. Ali ti i tvoja žena uvijek možete imati drugo dijete.
[MICHAEL:] Ne, ja sam mislio na… gubitak obitelji.
[MICHAELOVA MAJKA:] Obitelj je nešto što nikad ne možeš izgubiti.
[MICHAEL:] Vremena se mijenjaju.
Michael Corleone u ničemu nije pogriješio, svaki put samo je slijedio svog oca i “po PS-u” uništavao sve svoje neprijatelje. Međutim, kao posljedica toga, njegova obitelj je pred slomom. Šogor ubijen zbog izdaje, brat zbog sumnje na izdaju, sa suprugom, zbog abortusa, dogodio se razlaz… Pa premda mu majka kaže da je obitelj nešto što nikada ne može izgubiti, Michael više nije uvjeren u to. To pokazuju njegove završne riječi: “Vremena se mijenjaju”…
Moje pitanje na kraju ovog teksta stoga mora zvučati katastrofično: neće li se nešto slično dogoditi (i ne događa li se već nešto slično) s kapitalizmom? Neće li njegova ubitačna “logika tržišta” – koja se ogleda u ostvarenju neprestane “financijske dobiti” – čovječanstvo uskoro dovesti do ruba ponora… i nije li ga već dovela? Drugim riječima, neće li se njegov cilj okrenuti protiv svoje svrhe, kako je to na izvanredan način pokazano u Coppolinom uratku?
Ja, vaš Magičar, nažalost, uvjeren sam da ako ovako nastavi, jednoga dana, definitivno hoće.
O Duhu i njegovim Moćima 
Retka Zverka said,
Svibanj 2017. u 2:33 pm
Ovo ti je genijalna analiza. Neskromno kažem, potpisujem sve što si izneo. Mislim da je apokalipsa tu, da nije buduće vreme u pitanju. Nedavno sam napravila paralelu sa laissez faire u drugom smislu, u smislu samorazvoja i samoosvešćivanja pojedinca. Jeste na pojedincu, ali avaj, šta će samo ostrvo u okeanu da radi ako se ne poveže. I koja je korisnost i dobrobit od učešća u “tržišnoj utakmici”, ako su od “slobodne ruke” ostali samo lepljivi pipci kapitalista-robovlasnika. Moj osećaj je da je ovaj i ovakav kranji stadijum kapitalizma u stvari moderno robovlasništvo. Razliku vidim samo u tome što robovlasnik možda ne puca u glavu neposlušnom robu i time ga lišava života, ali ga ubija natenane, sistemski, pa ovaj i ne shvata da je rob (skuvan je ko ona žaba u loncu gde je temperatura vode bila postepeno povećavana), nego se koprca i “bori” do poslednjeg izdisaja.
Magičar said,
Svibanj 2017. u 9:00 pm
Hvala, @retka zverko, ne stignem pratiti sve tvoje objave, a među njima ima doista odličnih, sad mi završava semestar, pa će se valjda situacija promijeniti…
A ova me je tvoja izvrsna ideja o modernom robovlasništvu u potpunosti razoružala i inspirirala na misao o tome da ćemo onda jednoga dana možda ponovno završiti u prvobitnoj zajednici… A ustvari, moguće je da će biti riječ o potpuno nespontanom društvu u kojem će njegovi članovi sami sebe uvjeriti da su ravnopravni iako će to biti daleko od istine… Moguće je da će iz prikrajka vladati reklame, tehnologija ili što već, kao što je nekada vladala priroda… 🙂
Kakva ‘divna’ distopija, s kojom bi možda mogli odgoditi kraj u ovoj reinkarnaciji čovječanstva…
Retka Zverka said,
Svibanj 2017. u 1:10 am
Kako ti vreme i dobra volja dopušta, svakako, tamo je gde je napisano, pa po tvojoj želji i ukusu.
Tvoja razmišljanja i tvoji stavovi mi uvek otvaraju nove puteve i vidike i veoma sam ti zahvalna na tome.
Razmišljam, ako zapravo idemo ka početku, da li to znači, hm, možda će ti zvučati smešno, ali fakat je žena možda prešla svog pećinskog čoveka kada ga je namamila da izađu iz pećine.
Možda je kucnuo čas da pravimo reviziju “Vrlog novog sveta”, “1984”, Zamjatinove “Mi”…?
Kao što i sam poznaješ, a i pisao si o tome ovde, Špengler je svašta nešto na te teme izneo.
Pokušavam da se setim jedne (čini mi se) zgodne animacije o tom (ovaj, ovom) svetu gde vladaju (upravljaju) u stvari brendovi (korporacije). Ako uspem da se opsetim neke ključne reči, nekog fleša, i pronađem baciću link ovde u komentarima.
Magičar said,
Lipanj 2017. u 1:19 pm
Evo, sjetio sam se ja – film Sidneya Lumeta TV mreža iz 1976. govori o tome (http://www.imdb.com/title/tt0074958/) da svijetom upravljaju korporacije… Ova scena je besmrtna:
ili “The World is a business” 🙂
A što će se dogoditi s čovječanstvom, hoće li skliznuti na početak koji će biti dublji od prethodnog ili obratno – to ne možemo znati… Tvoje insinuacije 🙂 su u tom smislu znakovite…
@Holden mi je u komentaru na ovaj post spomenuo nešto o Nietzscheovu Nadčovjeku, ali u drugom kontekstu, ja ga sada spominjem u ovom: možda je Nadčovjek samo i upravo onaj čovjek koji je prevladao čovjeka u sebi, te silne igre moći koje ga dragaju od pamtivijeka… Uobičajeno se misli da je Nadčovjek zapravo ‘najjači” čovjek, tako je barem mislio Hitler, ali mislim da je ovo prethodno značenje pravo Nietzscheovo značenje Nadčovjeka…
I oprosti što ne stižem odgovarati čak ni na komentare, a ne samo što ne svraćam na tvoj blog na kojem uvijek ima zanimljivih stvari… 🙂
Retka Zverka said,
Lipanj 2017. u 4:09 pm
Da, čuveni film, poznato mi je. Čovečanstvo, heh, baš klizi opasno po ivicama ponora i koketira sa njim. Smrtonosan flert. 😉 Još uvek ne uspevam da se setim gde da nađem onu animaciju što sam ti pomenula.
Elem, kako se taj film zove Network, a mi smo na mreži, to me je setilo jednog teksta i prikaza knjige kod kolege blogera na blogspotu, te ako ugrabiš vremena pročitaj…
http://preslicavanje.blogspot.rs/2014/01/nikolas-kar-plitko-da-li-nas-i-kako.html
Zanimljivo mi je da si pomenuo Hitlera i njegov ultimativni trip nadčoveka. Nešto drugo mi se nadovezalo. Mislim da postoje ti periodi kada dolazi vreme da potpuni ludaci upravljaju svetom, jer iz nekih razloga svet kako takav mora da se p(očisti). Pa to onda budu brutalna čišćenja. I onda mi se postavlja pitanje, šta je to što čovečanstvo nije prepoznalo ili nije bilo spremno da promeni na suptilnije načine, pa dobija lekcije kakve dobija.
Pitam se da li je čovek uopšte kadar da prevlada i savlada samog sebe da bi bio natčovek, u kontekstu tvojih opažanja. Zar onda ne bi bio Bog (ili kako već neko doživljava Boga)?
Hvala ti što svraćaš i kao što rekoh, kad god došao, dobrodošao! 🙂
Magičar said,
Lipanj 2017. u 9:31 pm
U tom smislu, Bog mi je zastario termin, bilo bi stvarno uzbudljivo vidjeti tog čovjeka koji je nadvladao uobičajenu ljudsku prirodu… Ako bi bilo riječi o Bogu onda ga ja doživljavam više kao Cjelinu, neku vrst aperiona, svih mogućnosti svijeta i tome slično… Ali Cjelina nije cilj, da jest PraJedno se nikada ne bi podjelilo na pojedinačnosti… Nije li tako? 🙂 Tako smo riješili staru dvojbu Bele Hamvasa: zašto dva a ne jedno? Zato što je izbor uvijek bolji, raznolikost svijeta, a ne njegova uniformnost…
Retka Zverka said,
Lipanj 2017. u 11:51 pm
Dobro, zovimo ga kojim god imenom. Dva – zato što u ovoj dimenziji mi nismo sposobni suštinski da spoznamo duhovni svet. Zvuči poražavajuće, znam. Zato smo u svetu dualnosti. Razapinjemo se između suprotnosti. Između svetlosti i tame. Ova dimenzija je najniži duhovni stupanj. Kanalizacija. A mi ispijamo vode odatle ko sa najbistrijeg izvora. I hoćemo još i još i još. Izbor, da. Ali kako? Kako da se razabere odakle nam koja informacija pristiže?
Magičar said,
Lipanj 2017. u 10:11 am
E sad si zagrebala duboko, @Retka Zverko! Tim pitanjima se bavim na jednom drugom mjestu: https://oinformaciji.wordpress.com/ ali zasada bez uspjeha, samo spekuliram. Inače, pristalica sam Anaksimandra i njegovog apeirona…
Međutim, ovo što ti nazivaš “duhovnim svetom” mislim da je još uvijek ‘ljudski i samo ljudski’ pojam… Moral je ljudska umotvorina, odnosno umotvorina Boga koji je isklesan na sliku i priliku čovjeka… Samo su ljudi pozvani da participiraju u “duhovnom svetu”. Istina, i ja još uvijek spekuliram i prekopavam po mogućnostima da se on – duhovni svet – primjeni na sve u svijetu – kamen, drvo i žabu – ali u tom slučaju samo stižem do apeirona – neshvatljive, nevidljive, izvan prostora i vremena smještene pramaterije o kojoj se ništa ne može reći…
Retka Zverka said,
Lipanj 2017. u 11:48 am
@Magičare, je li, pa dobro je da grebem. Taman si me uputio u taj prostor gde se baviš pretpostavkama. Ovih dana ću da iščitam šta si sve napisao.
Ne mogu reći za sebe da sam baš pristalica ovog ili onog. To bi me ograničilo.
Ovo što nazivam duhovnim svetom, i nisam kadra da sagledam iz drugog sveta, tako da je ljudski. Mislim da moral jeste veštačka tvorevina zbog ega. Jer u stanju čiste sveste to bi bilo to. Samo apsolutna svest.
Izvan prostora i vremena, hm, to je zanimljivo gledište. Rekla bih isto kao što i mi trenutno doživljavamo to izvan jer je to granica uma. Možda je sve istovremeno ili jednovremeno? A prostor? Možda su prostor i vreme zapravo isto? Postavljam pitanja, a sad, a kakvu svrhu ima, videćemo. Još jednom, hvala ti što si me uputio na tvoju drugu lokaciju.
Retka Zverka said,
Kolovoz 2017. u 11:24 pm
Magičare, konačno sam našla animirani film koji sam ti pomenula ovde u komentarima. 🙂
Holden Kolfild said,
Svibanj 2017. u 5:37 pm
…definitivno hoće!!!
Rušenjem Berlinskog zida, kapitalizam je umislio da je ubio svog poslednjeg neprijatelja. Bar poslednjeg velikog, bitnog neprijatelja!
Kakav previd.
Nije to bila nikakva pobeda, već zadavanje smrtonosnog udarca samom sebi. Stvranje unipolarnog sveta je bilo to stvaranje cilja koji se okreće protiv samog sebe. Od tada pa do danas traje ta istorijska milisekunda koja nagoveštava samrtni ropac i konačno poslednji izdisaj sistema koji je pomislio da je veći i od bogova. Otvorena mogućnost totalne, nekontrolisane izopačenosti i bahatosti koja će na kraju uništiti prvo porodicu (državu) i na kraju i samu sebe.
Kao i Michael Corleone. Coppola nam ga uvodi u priču kao nevinašce, umetnička duša gotovo, neko ko ne bi ni mrava zgazio, dobrica, kao zalutalo jagnje, kao genetska greška u porodici Corleone.
Nasledstvo porodičnih poslova je namenjeno njegovom bratu Santinu (Sonny Corleone – James Caan), koji je pravi predstavnik ”novog kapitalizma” tog doba. Surov, beskompromisan, impulsivan, bezobziran, zaštitnik porodice (države, tj. kapitalističkog uređenje), samoinicijativan… Ali kao takav, predstavlja opasnost i nepoželjnog konkurenta na polju ”tržišne ekonomije” kod konkurencije na ”slobodnom tržištu” i biva likvidiran. Uplašen, bepomoćni Michael ostaje bez mogućnosti da se osloni na stari kapitalizam i njegove liberalne vrednosti prve polovine 20. veka (don Vito Corleone) i tada se dešava transformacija. Surovi kapitalizam tera pitomo jagnje da se pretvori u najsurovijeg vuka jer je to jedina šansa za opstanak. Njegov lični i opstanak porodice; uređenja, poretka stvari, načina poslovanja i slobodne trgovine, načina poslovanja.
Ta transformacija Michaela Corleonea na mene ostavlja najjači utisak ovog filmskog serijala, računajući čak i taj poslednji, treći deo, osrednje odrađenu pričicu o mafiji u uslovima neoliberalnog kapitalizma.
Pretvaranje jagnjeta u vuka. Stavljanje vučijih čeljusti u usta jagnjeta. Kolji i jedi ili budi zaklan i pojeden.
Svi drugi oko tebe nisu više bitni. Čak ni sama porodica. Moć novca, globalizacija i vlasništvo (svojina) čak i nad onim što ti nije potrebno žderu i jaganjce i ljude i vukove i sve ranije vrednosti svake od ovih vrsta pojedinačno. Sve do jednog dana kada će takav sistem ”pojesti” i samog sebe, odnosno postati cilj koji se okrenuo protiv svoje svrhe i tako se samouništio.
Samourušavanje je u toku. Samo posmatrajte kako je iz dana u dan sve uočljivije i očiglednije… ali nema toga što bi taj proces sada moglo zaustaviti.
Magičar said,
Svibanj 2017. u 9:27 pm
Sjajno si se nadovezao, @Holdene, i sve potpisujem što si napisao… Usput si u komentar ugradio i dijelove koji nedostaju gornjem tekstu, recimo činjenicu da je na početku Michael Corleone nevinašce, “gentska greška” Corleonovih… i o tome bi se moglo posebno raspravljati… Možda je sam kapitalizam planirao da jednoga dana preraste u “kapitalizam s ljudskim licem” kao što je Vito Corleone planirao da svog najmlađeg sina jednoga dana učini senatorom ili u najmanju ruku biznismenom iza kojeg stoje isključivo legitimni poslovi, ali to se na kraju izjalovilo … upravo zbog prirode samog kapitalizma u kojemu “jači uvijek tlači”…
S druge strane, mislim da bi se Coppola služio upravo tim argumentom da Michael jednostavno nije bio taj, gangster poput svoga oca, kako bi se obranio od ovdje naznačenog prenesenog značenja… Jer, što bi se dogodilo da je Michael uspio sačuvati Apolonijin život, život Sicilijanke koja je mogla izdržati njegovu jakost…? Drugim riječima, svodeći film isključivo na likove, Coppola bi se lako obranio od ovdje iznesenog tumačenja… Ali upravo iz tog razloga i tvrdim da je ovo “nemoguće preneseno značenje” jer su ga umjetnici koji ga stvaraju vrlo malo svjesni… Oni će uvijek reći da su mislili da su stvorili nešto drugo…
Holden Kolfild said,
Svibanj 2017. u 5:49 pm
Usput, možda sam malo i bezobrazan, ali… Ne vidim način kontakta sem ovako, porukama. Možda ti Magičar i ne želiš nikakav drugi kontakt i ja to razumem. Ali sam ipak imao želju da ”prelistaš” maturski rad mog sina na temu ”Ideja natčoveka u Ničeovoj filozofiji”. Ja sam dao sve od sebe da mu pomognem, da malo iskorigujem po svom nahođenju misli o tako ozbiljnoj temi jednog devetnaestogodišnjaka. Ne tražim od tebe ništa drugo do mišljenja i možda par sugestija o tekstu na desetak kucanih strana…. a dodatni problem je što to sutra ide na štampu, ali nisam znao kako da ti se obratim i evo, sad reših ovako pa šta bude 🙂
Moj mejl je
romanonlineblog@gmail.com
ili jednostavno Kontakt forma na mom blogu. Pa kako god. Razumem i poštujem svačije vreme i volju koja nije kontrolisana od strane razuma već koja kontroliše razum 🙂
Nadam se da ću dobiti bilo kakav odgovor na ovo do večeras 🙂
Srdačan Pozdrav,
omatoreli Holden Kolfild 🙂
Magičar said,
Svibanj 2017. u 9:29 pm
Ovime si mi, omatoreli @Holdene, ukazao nezasluženu čast i poslao sam ti već email za kontakt! 🙂
lamce08 said,
Lipanj 2017. u 8:14 am
Ne znam pratis li ovaj blog, ali ga preporucujem: https://protreptikos.wordpress.com/2017/06/10/emergencija-iskustva-ulomak-iz-galen-strawson-real-materialism/
Magičar said,
Lipanj 2017. u 7:39 pm
O, kako da ne, nekad se zvao Uvod u filozofiju, i nećeš vjerovati, bio direktni povod za ovu moju pisaniju… Tad sam prelomio da ću započeti ‘živjeti i pisati u Pustopoljini’… 🙂 Inače, tekstovi s tog bloga zahtijevaju pomno čitanje za što trenutno imam vremena samo preko ljeta, a ovaj mi je prvi na redu (jer ga nisam stigao proučiti prošle godine… ):
https://protreptikos.wordpress.com/2015/08/01/zasto-matematika-ne-moze-zahvatiti-istinu/
Baš po mom ukusu, možda i najreprezentativniji blog u blogosferi…