Kolovoz 2011.

Majstor toplih i tamnih riječi

Posted in BUKOWSKI, Klaun u mraku, KNJIŽEVNOST - PROZA tagged , at 1:21 pm autora/ice Magičar

Charles Bukowski: KLAUN U MRAKU (dnevnički zapisi)

Charles BukowskiCharlesu Bukowskom su potkraj njegova života govorili da je svojim pisanjem dosegao bitak. Tu, za većinu ljudi, zbunjujuću odliku svijeta i života koja više-manje leži u tami izvan svjetla svakodnevice (i za koju nikad nismo sigurni što zapravo znači), podmetnuli su nam još tamo prije nekih 2500 godina, a tko bi drugi, nego filozofi. Znate Bukowskog, uglavnom vas asocira na književnost koja vrvi pijančevanjima, tučnjavama i seksom. Pa kako ga je baš on, taj „stari pokvarenjak“, uspio doseći, zapitat će se vi, manje nervozni umovi kojima filozofija i filozofsko ne ostaju po strani u ovom zaglupljujućem vremenu. Odgovor se, međutim, ne da izreći. Pročitajte njegove dnevničke zapise potkraj života i bit će vam jasno. Charles Bukowski jedan je od rijetkih pisaca čija kasna književnost zrcali zaboravljeni i u duhu čovječanstva usnuli bitak.

Uglavnom mi govore: „Uspio si prodrijeti u bit.“ Svjestan sam toga što misle – i ja osjećam to isto. Moje su riječi postale jednostavnije, ali toplije, tamnije. Hranim se na novim izvorištima. Biti na korak od smrti jako je stimulirajuće. Imam sve prednosti. Mogu vidjeti i shvatiti stvari koje mladi ljudi jednostavno ne vide. Prešao sam put od mladićke snage do staračke snage. Nema govora o povlačenju…

Za Bukowskog je svaka nova napisana pjesma „štaka kojom se podupire“. Bez obzira na sve, svaki dan nakon vezivanja pertli na cipelama on se upita „A što sad?“. Odmah znam: Bukowski je taj. On i život se nisu milili kao što se ne milim ni ja s njim. Teško je to objasniti. Ključ, ako ne za uspješnu, a ono za tješiteljsku funkciju književnosti.

Ljudi ne vole kada netko u razgovoru ili tekstu koji čitaju često spominje smrt, kao što je to, recimo, slučaj i na ovom blogu. Iako sam u jednom od prethodnih postova nastojao pokazati kako naš odnos prema smrti zapravo otvara put prema najvećoj mogućnosti vođenja života, ljudi za nju ne žele čuti. Zašto većina ljudi nije spremna suočiti se sa smrću, objašnjava majstor „toplih i tamnih riječi“ ujedno razotkrivajući kako je on taj „problem“ riješio:

Većina ljudi nije spremna za smrt, svoju ili bilo čiju. Šokira ih, užasava. Ona je poput velikog iznenađenja. Ali nikad ne bi trebala biti iznenađenje. Ja nosim smrt u svom lijevom džepu. Ponekad je izvadim i razgovaram s njom: „Zdravo, mala, kako si? Kada dolaziš po mene? Bit ću spreman.“
Plakati zbog smrti isto je što i plakati zbog procvjetalog cvijeta. Ono što me užasava nije sama smrt već životi koje ljudi žive ili, bolje, koje ne žive sve do smrti. Oni ne poštuju vlastite živote, oni se pišaju po svojim životima. Nevjerojatni glupani. Odviše su opsjednuti jebačinom, filmovima, novcem, zajednicom, jebačinom. Glave su im ispunjene vatom. Oni se pale na Boga bez imalo razmišljanja, oni se pale na domoljublje bez imalo razmišljanja. Ubrzo zaboravljaju razmišljati vlastitom glavom, dopuštaju drugima da misle umjesto njih. Glave su im ispunjene vatom. Izgledaju ružno, razgovaraju ružno, koračaju ružno. Svirajte im sjajnu glazbu stoljeća, ali oni je neće čuti. Smrti većine ljudi obična su varka. U njima nije imalo što umrijeti.

Slijedi jadikovka na „ljude“, jadikovka koja i meni u nekim danima nužno potrebna kako bi zgrnuo sa sebe naslage običnosti i svakodnevice pod kojima iz godinu u godinu lagano nestajem.

Ljudi me čine praznim. Moram se udaljiti od njih kako bih se opet napunio. Sam sebi sam dovoljan, dok sjedim pogrbljen, s čikom u ustima, i promatram riječi na ekranu kompjutora. Rijetko kad čovjek ima sreću sresti iznimnu ili zanimljivu osobu.

Disati riječima. Upravo to činim dok pišem; dišem riječima. Kako uhvatiti igru svemira u mrežu riječi. Vrhunskim piscima to polazi za rukom. Dostojevski, Kafka, naravno i Joyce, u mojem slučaju, a u vašem vjerojatno su i neki drugi pisci i igri. Ah da, zaboravio sam spomenuti i gospodina Houellebecqa. Ali ono što me je poprilično iznenadilo jest da je to uspjelo potkraj života čak i tom „starom pokvarenjaku“ – Bukowskom.

Na koji način ti umovi pišu da u koloplet njihovih riječi bude uhvaćena igra svemira? Najljepše u književnosti je upravo to što na to pitanje nema odgovora. Nema riječi koje bi zarobile druge riječi. S tim u vezi, književna kritika je jedan žalostan besplodan pokušaj da se to ipak učini. A kako će se? Književnost ostaje neuhvatljiva pred svijetom koji se, eto, može zahvatiti književnošću. Međutim, nemojmo se zavaravati, tek dio svijeta i svemira je zahvaćen riječima tih poluludih umova pisaca. Veliki ostatak uglavnom ostaje predisati u besciljnoj praznini, nikad ni ne osvijestivši u sebi mogućnost da bude spoznana ili opjevana.

Dok živimo, svi upadamo u klopke i koprcamo se u njima. Nitko im ne uspijeva umaknuti. Neki čak prožive cijeli život u njima. Bit je u tome da se shvati da je klopka upravo ono što jest: klopka. Ako se nalazite u klopci a toga niste svjesni onda ste gotovi… Neki, pak, govore da je život klopka. Pisanje vas može uvući u klopku. Neki pisci pokušavaju na isti način pisati stvari koje su se ranije svidjele njihovim čitateljima. Onda su gotovi. U većine je pisaca kreativni opseg vrlo kratak. Čuju pohvale i povjeruju u njih. Postoji samo jedan konačan sudac za pisanje, a to je sam pisac. Ako ga pokolebaju i na njega utječu kritičari, urednici, nakladnici, čitatelji, onda je gotov. Naravno, kada dopusti da ga obuzmu slava i sreća, može se baciti u rijeku i otplutati zajedno s drekom.
Svaki novi redak, svaki novi stih, početak je, i nema nikakve veze s ranijim rečenicama ili stihovima… Ako čovjek zbilja želi pisati, onda će to i raditi. Odbijanje i ismijavanje samo će ga očvrsnuti. I što ga više odbijaju, on će biti sve uporniji i sve snažniji, poput nadiruće vode što se diže uz branu.

VARIJACIJE NA PORTRET UMJETNIKA U MLADOSTI (ulomak iz moje nedovršene priče)

2000-te, u malenom skrivenom kafiću Palainovka, na zagrebačkom Gornjem gradu, bio je prizvan sebi. „Budi pisac“, rekao mu je tada neki glas iznutra. Nije bilo prvi put da mu se tako obratio. Ravno deset godina prije, također se oglasio. „Idi za promjenama“ tada je savjetovao. No, svejednako, nastavio je ogrijezati u nedosljednostima. Išao je samo povremeno za promjenama, kao što je i samo povremeno bio pisac… Ali, danas je drugačije. Danas se u njemu možda dovršilo ono što je Carl Gustav Jung nazvao putem individuacije. Drugim riječima, možda je napokon prihvatio sebe onakvim kakav jest. Ruinom života. Ali, groznog li zaključka, „prihvatiti sebe“, nad kojim se zgražao i bard boemsko-šakačke književnosti Charles Bukowski. On se nikada ne bi dao navući na nekakav put individuacije, prihvaćanja sebe i sl. Ali, uskoro je osjetio, ovdje je riječ o drugačijoj vrsti prihvaćanja. Kao da je u sebi zacementirao ishodišnu točku promatranja svijeta i kao da će iz nje tek sada poteći njegova umjetnost kakva je oduvijek trebala biti! Naravno, nije sebe prihvatio kao pisca u tašto-sujetnom smislu na koji se okomljuje i Bukowski već to da je ruina čovjeka, netko kome je neznano kako i neznano gdje u gene upisano to da ne zna kako izići na kraj sa životom i da je najbolje za njega, dok je živ, da se drži umjetnosti.

Međutim, za razliku od Bukowskog bježao je od samog sebe, i mislio kako će jednog dana ipak „početi živjeti“.  Međutim, nije išlo. Svako malo, običan život nije mu bio dostatan. S druge strane, nije mogao odgovarati čak i na neke njegove elementarne zahtjeve. Jednostavno, nije volio zbilju. Međutim, uslijed ustrašenosti od mogućih posljedica, često bi bio prisiljen  praviti kompromise, šćućurio bi se negdje i govorio sebi da nije pisac; na prvi pogled ispadalo bi da ga je život poštedio, ali nakon izvjesnog vremena osjetio bi da je samo još jedan dio sebe izgubio što bi ga bacilo natrag u novu krizu. I tako unedogled.

Ali kad se čovjek pomiri sa svim svojim proturječnostima, depresijama, lijenostima, strahovima i sujetama, onda on može početi živjeti onako kako hoće. Nema dubljeg smisla od živjeti kako hoćeš! Tako je, za neke užasna, sebičnost ugrađena je u najvrjedniju vrijednost svijeta…

Umjetnost, čarobna riječ, oznaka za protuživotnu ludost. Svi vi, razočarani, neprilagođeni životu kucate na vrata te lječiteljice ljudske duše, ali samo će rijetkima otvoriti svoja vrata. Biti druga mogućnost, to je umjetnost, ništa više.

11 komentara »

  1. bornaija said,

    Za Bukowskog je svaka nova napisana pjesma „štaka kojom se podupire“.
    I nije bitno jesi li poznat, priznat, vole li te ili ne. Napraviš to nešto ponukan onim nečim iznutra – slika, crtež, pjesma, tekst, roman, kompozicija, film… odjednom si na na nekom nepoznatom vrhu, zadovoljan, ali ne trajno! Zadovoljan što znaš da je to kratkog vijeka i da će biti opet i opet i opet…. A ako netko Vidi to što si stvorio – e onda su to i dvije štake! 🙂

    • Magičar said,

      Jako lijepo rečeno. Bukowski “pred kraj života” doista pogađa u bit stvaralačkog čina. Ali, pogledaj, ta jednostavnost njegovih riječi je naprosto neodoljiva. U takvoj prozi bih se topio danima…
      I dalje bih volio pročitati i koji tvoj prozni tekst, ako takvih ima, bornaija… Iako, bez daljnjeg, vidljivo je i iz drugog protokola (da ne kažem iz aviona) da te pjesme beskrajno uveseljavaju… 🙂

  2. 50eura said,

    93% “daunlodiram” Charlesovog mišljenja i kao što rekoh mnoštvo od toga što je Ch.Bukowski rekao pročitah u knjizi “Buđenje svijesti” A.de Mella kao npr.:”Jednog dana napisat ću knjigu koja će se zvati “Ja sam budala,ti si budala”.To je zapravo oslobađajuća spoznaja.Divno je kada možete otvoreno reći da ste budala.Kada mi ljudi kažu da nisam u pravu,ja im odgovaram:”Što drugo od budale možete i očekivati?”
    Razočarani,svi trebaju biti razočarani.Konačno oslobođenje:ja sam budala,ti si budala.U našem normalnom svijetu ,pritisnem li dugme,vi ste na vrhuncu sreće.Pritisnem li neko drugo dugme ,vi istog trenutka potonete.I to vam se sviđa.”

    • Magičar said,

      Možda ću te iznenaditi, Zlatko, ali ovih dana napokon čitam A. de Mella samo u srpskom izdanju pa su ovo “Ja sam budala, ti si budala” preveli s “Ja sam magarac, ti si magarac”. Doista, iznimna knjiga i moram priznati da mi je puno toga privela u svijest što sam samo intuitivno osjećao. Živjeti u stvarnosti putem svjesnog života, kud’ ćeš ljepši smisao života! Dosada sam se sličnim razmišljanjima najviše punio kroz knjigu Put čarobnjaka Depaka Chopre…

      • 50eura said,

        Inače na hrvatskom jeziku sam vidio u knjižari u “Avenue Mollu” u Osijeku.Ako ti je poznat Krautov priručnik za strojare,za mene je “Buđenje svijesti” to isto.To ti je pravi istinski kršćanski nauk,no on je neautentičnošću mnoštva “vjernika” postao zamagljen i nevidljiv i za ostale kao takav neprihvatljiv.I što onda preostaje ?Najgori posao- “čišćenje”od stereotipova.Kao i svako čišćenje -poprilično mučan posao,ali nužan inače ćemo se svi potrovati.

  3. Damir said,

    znas, ni meni nikad nje bilo jasno zasto se pisanje u mnogim slucajevima naziva “mukom” i “mucenjem”… bilo je doduse u povijesti knjizevnosti i takvih slucajeva kao kod onog pederastog francuskog pedofila, a savrseni primjer za jednostavnost emotivne i izrazajne knjizevnosti je upravo bukowski… jer, sta mene boli k..c za zvonike u nekakvim francuskim, ruskim ili koznakakvim selendrama, kad je jednostavnije i iskrenije povezati se sa temama poput sexa, dan za danom prezivljavanja, jos sexa i nesto malo dobre ili lose jebacine, kako to moj jaran bukowski cesto napominje. nema tu muke ako zelis pisati o tome…

  4. Magičar said,

    Znači, Damire, da se može dobro pisati samo ako se slijedi svoja Stvarnost, ako se piše o onome što se iskreno osjeća i doživljava. Kod Bukowskog se radilo o preživljavanju i malo ili više dobrog ili lošeg seksa. Međutim, ono što me je kod njega iznenadilo jesu ti dnevnički zapisi potkraj njegova života u kojima progovara o nekim temeljnim istinima života, odnosno mudruje, filozofira na način kao da opet priča samo o dobrom ili lošem seksu. 🙂

  5. bubnjem po tintari said,

    moze se pisati i ako koristis fikciju, ali se to zove “fantastika” i obicno je toliko losa da se svrstava pod sund… Pisati tako da se kako kazes “slijedi svoja stvarnost” je zapravo jedini nacin da se postigne autenticnost, a samim tim i zadovoljstvo napisanim. Sto ti vrijedi pisati pisanja radi? Ne znam tko je rekao (ti bi mogao znati) – “stvarati umjetnost radi umjetnosti je samo prazna fraza! Stvarati umjetnost da bi spoznao istinu je bozanski”, ili tako nesto, mozda sam izgubio stogod u prijevodu… Zato cu uvijek vise vjerovati Bukowskom kada kaze – “Cecilia, jebacu te sutra…”, nego Proustu i svim njegovim litanijama sa kojima vise nemam nikakvih dodirnih tocaka jer su potrosene kao i vrijeme u kojim ih je pisao. (i da ti priznam, stigao sam do 9-te knjige kad me napokon sustigla uzasna dosada citanja).
    Na temeljnim istinama zivota se gradi zadovoljstvo, na temeljnim istinama zivota se gradi svoja istina, na njima je moguce stvoriti nesto jedinstveno, nesto sto ce trajati duze od dva tjedna na ljestvici najprodavanijih knjiga (ako ikad do tamo i dodje!), nesto cega se covjek nece stidjeti i pravdati Bogu na samrti jer nije slusao “svoj” glas nego glas “sebe u ogledalu”…

  6. Holden Kolfild said,

    Jaoooo…. zašto ja nisam napisao VARIJACIJE NA PORTRET UMJETNIKA U MLADOSTI i stavio u svoj roman… 😦


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: