Lipanj 2011.

Prostor umjetnosti

Posted in Anselm Kiefer, UMJETNOST, UMJETNOST - SLIKARSTVO tagged at 1:41 pm autora/ice Magičar

Anselm Kiefer: SVAKI ČOVJEK STOJI ISPOD SVOJE NEBESKE KUPOLE

Kada sam u svom filozofiranju domišljao izraz “prostor umjetnosti” kao jedan od dva prostora “ponuđena” čovjeku ( drugi prostor je, naravno, “prostor života” oba predstavljeni nešto kao perspektive gledanja u postojanju), nisam ni slutio da on negdje već stoji oslikan simbolično i to upravo na jednom platnu ovog umjetnika nazvanom Svaki čovjek stoji ispod svoje nebeske kupole iz 1970.

JEDER MENSCH STEHT UNTER SEINER HIMMELSKUGEL

Slika prikazuje čovjeka, sićušnog u svojoj beznačajnosti, kako stoji negdje u preoranom polju prekrivenom snijegom pod SVOJOM nebeskom kupolom. Izvan kupole je ISTO takvo polje i tamni svod. Čemu kupola, pitat ćemo. Izrazita simboličnost neobičnog književnog motiva zaokuplja našu pažnju. Filozofija bi takav motiv sebi objasnila odnosom subjektivnog i objektivnog, a književnost se podičila da je napokon oslikana.

Anselm Kiefer nije slučajno prvi umjetnik o kojem pišem. Vezanost uz njega seže dobrano petnaestak godina unatrag kada je i nastao prethodni tekst. Inače, neosjetljiv za likovnu umjetnost, o kojoj će te na ovom blogu čuti podosta pesimističkih izjava i predviđanja, u slučaju ovog njemačkog slikara ostao sam bez daha. Svako njegovo platno, koje uzgred možete pogledati na Artcyclopediji, nosi neodoljiv filozofsko-književni pathos promatranja svijeta oko sebe zbog kojeg Kiefera tako dobro razumiju književnici.

Što znači transcendirati, ako takvo što uopće postoji, vidljivo je na spomenutom platnu. To je upravo “izići iz sebe”, barem za trenutak napustiti svoju vlastitu kupolu (a koja se ovdje može shvatiti kao vlastita perspektiva gledanja na svijet bilo kroz pragmatičnost, volju za moć ili nešto treće) i možda ugledati “stvari kakve jesu” ili se pak stopiti s prirodom u jednoj izvanredno zagonetnoj općenitosti, potpuno zaboravljajući na sebe da bi se konačno našli upravo u – “prostoru umjetnosti”. Jer, prostor izvan naših kupola nije čovjeku nedostižan prostor, čovjek ga napokon i pod svojom kupolom zamjećuje. Ali bitno je primjetiti: zamjećuje ga samo ako je svjestan kupole kroz koju gleda. Svaka umjetnost započinje promatranjem. Najbolja možda i kod nje završava. Iz takve perspektive napokon “prostor umjetnosti” za čovjeka je nešto bezgranično, ali i nešto o čemu zapravo nema iskaza.

I danas stojim iza svake zapisane riječi o ovom platnu. Kako bih naglasio taj nikad prežaljeni osjećaj uzvišenosti koji dominira Kieferovim slikarstvom, taj hudi osjećaj kojeg smo u postmoderni negdje zagubili (možda i u supermarketu pored police s mrkvom i peršinom pokraj koje se nalazi polica s monografijom ovog i drugih slikara), donosim još jedno njegovo platno ne manje čudesnog naziva uz primjeren i njime inspiraran književni odlomak na kraju jedne od mojih tužnih priča o životu u provinciji u 2000-im.

Tvoja starost i moja starost, i starost svijeta

Naziv platna je Tvoja starost i moja starost, i starost svijeta, a prigodan književni odlomak koji mu pokušava barem približno stati uz bok glasi:

Provincije su od rata na ovamo, a to sam htio ispričati ovom pričom, postale bezduhovne pustinje u kojima borave materijalizam i primitivizam. Ništa više nije isto, niti će tako ostati u budućnosti. Možda je Walter Benjamin zazivajući prošlo vrijeme kao ono koje je uvijek bolje od budućeg, utvrdio istinu zasvagda. Možda je samo naša uobrazija da napredujemo, da se krećemo već nekamo u tmini svemira, a zapravo igramo i glumimo u samo nama razumljivom komadu zvanom ljudski život koji sve lošije završava. Dok iščitavam ove bijedne stranice o bijedi provincije, naravno, ne mogu zaobići i bijedu samoga sebe koja isijava na dnu svake priče. To su danas proplamsaji umorna čovjeka, možda promašena života, ali britke riječi. One su mi jedine još preostale i žeđaju za stvarnošću s kojom se svaki dan susrećem, s kojom žele odsad pod svaku cijenu stupiti u odnos i izgraditi neki svoj, najlakše je reći, književni svijet. Možda svjetlo toga svijeta bude dovoljno da zakrili današnju tamu onog s druge strane. Anselm Kiefer jednu je svoju sliku nazvao „Tvoja starost i moja starost, i starost svijeta“; ja bih je mogao preobratiti u „Tvoja bijeda i moja bijeda, i bijeda svijeta“, ali ovoga puta ne žaleći niti svijeta kojeg ocrnih, niti sebe kao pisca ovih redaka.

4 komentara »

  1. 50eura said,

    “Zeitgeist”! Anselm Kiefer i ti , imate tu zajedničku crtu u percepciji svijeta-odijeljivanje.Odjeljivanje umjetnosti od života ili bilo koje ljudske djelatnosti od života npr.meni i (da se malo našalim!),Johnu Cageu je neprihvatljivo.Zamislimo jedan virtualni postav-na jednoj strani Kiefer i ti,a na drugoj Cage i ja.STVARNOST kaže:”I jedni i drugi smijete postojati,ali moju bit vi ne možete u potpunosti nikada otkriti .”
    Što bi za mene bila slika “Svaki čovjek stoji ispod SVOJE nebeske kupole?
    Za mene bi to bio moj PROSTOR u koji nitko ne može ući,to je prostor u kojem sam u dodiru sa stvarnošću sa samim sobom.To je prostor o kojem govore veliki mistici svih religija.Evo primjerice,ja kao vjernik Boga ne promišljam kao nekoga tko je “izvana” stvorio svijet(pod tim podrazumijevam čitav svemir)nego kao onoga koji je unutar procesa evolucije(svijesti i materije) koji se preklapa sa središtem konvergencije kozmogeneze.To pak znači da se Boga ne mora promišljati(kao što je od Aristotela uobičajeno) “u retro”,polazeći od uzroka,,nego upravo kao “prvog pokretača”svijesti “ab ante”polazeći od cilja i kao onoga koji stvaranjem “SPRIJEDA”privlači sebi.
    Budući da je Krist alfa i omega,u njemu je prema tome već dovršeno svo kretanje, svih mogućih svemira .”U točki omega materija u ljudima postaje svjesna sama sebe”(P.T.de Chardin)Krist je zato i došao na svijet kako bi “bio vrata”(uobičajeno se prikazuje iznad romaničkih i gotičkih portala na ulazu u katedrale)Njegovo trpljenje nada je da mi nismo samo nekakva organska masa.Kupola bi nadalje za mene bila bila znak naše neponovljivosti i jedinstvenosti,samim time i smislenosti.
    Ta moja uvjerenja su vjerojatno i razlog mog načina slikanja kojeg si već i sam jednim dijelom dobro dijagnosticirao.
    Tim sam ti želio dokazati da su ishodišne točke razmišljanja kod nas dvojice bitno različita,ali su preklapanja moguća,kao što su i moguće iste ishodišne točke,ali kasnija razilaženja s nepreklapanjima.
    To je stvarnost!Nešto dijametralno suprotno od uobičajenog stereotipnog klasificiranja intelektualaca na lijeve- progresivne i desne- konzervativne.Živjela preklapanja!

  2. Magičar said,

    Toliko toga stade u Tvoj komentar, 50 eura, da se naprosto naježih. Što si kazao za Stvarnost u potpunosti se slažem – nikada je nećemo do kraja otkriti. Uvijek će se pred nama otvarati tek djelomično ma kako u nju zahvaćali. Ali pogledaj tu kupolu! Ta, prozirna je! Ništa čvrsto, a možda i ništa nedjeljivo i ništa jedinstveno. Nema boljeg prikaza kako mi to gledamo na stvarnost od ovog platna. I zanimljivo, što smo manje obuzeti sobom, svojom subjektivnošću, osobom i sl. to nam je lakše gledati kroz kupolu i steći uvid u pravo stanje stvari – drugim riječima, što smo manje “ja” to nam kupola postaje prozirnija.
    Druga stvar je što mislimo pod “steći uvid u pravo stanje stvari”; tu pogotovo ne mislim da je spoznaja taj uvid. Otkriti svijet u znanstvenom smislu ne mislim da izražava u potpunosti pogled čovjeka u polju. I tu se opet već čudesno preklapamo…

  3. davor said,

    U umjetnosti sam otužno neobrazovan, pa se ne bih uključivao u razgovor da nije spomenut Aristotel:

    ”To pak znači da se Boga ne mora promišljati(kao što je od Aristotela uobičajeno) “u retro”,polazeći od uzroka,,nego upravo kao “prvog pokretača”svijesti “ab ante”polazeći od cilja i kao onoga koji stvaranjem “SPRIJEDA”privlači sebi.
    Budući da je Krist alfa i omega,u njemu je prema tome već dovršeno svo kretanje, svih mogućih svemira .”U točki omega materija u ljudima postaje svjesna sama sebe”(P.T.de Chardin).”

    Mada kod Aristotela ima naznaka (možda i neosviještene) koncepcije po kojoj je stvaranje analogno postupku obrtnika, koji formu iz svoga uma nameće inertnoj materiji, u njegovoj eksplicitno telologijskoj knjizi Lambda Metafizike, prvi pokretač je određen upravo prema ovoj nasuprotnoj koncepciji: naime, kao nepokrenuti pokretač, onaj koji privlači sebi poput lijepe žene koja mirujući pokreće.

    ”… Jest jamačno neko koje pokreće a da samo nije pokretano… Na taj način pokreću ono žuđeno i mišljeno: pokreću ne budući pokrenutim… Pokreće pak kao ljubljeno, a ostala pokreće tim pokrenutim. … A življenje mu je ono najbolje koje je nama tek za kratko vrijeme… Ako je dakle bog uvijek tako dobro ustrojen, čudesno je. Ako pak više, još čudesnije. A ustrojen je tako.”

    Pritom i je ova druga točka – materija koja postaje svjesna same sebe – aristotelovska. Naime, materija je za Aristotela čista potencijalnost, dok je bog čista ozbiljenost, bez materije-potencijalnosti, dakle, svršenost/savršenost (”omega”). Ta čista ozbiljnost se još naziva noesis noeseos za što jedan online rječnik daje: ”grč. νόησις νοήσεως = mišljenje mišljenja, oznaka za apsolutnu misao, koju treba shvatiti kao čistu samosvijest, Čin koji misli samoga sebe…”

    • 50eura said,

      K.Rahner postavlja pitanje:”Je li stvaranje duše čovjeka ekscepcionalni,nesvakidašnji čin čija se ontološka osebujnost suprostavlja svemu što se inače podrazumijeva pod odnosom prvog uzroka prema drugom uzroku.?”
      Prema istom autoru to je ne samo drukčije nastajanje nego je to nastajanje IZNOVA.
      Dakle: EVOLUCIJA UNUTAR EVOLUCIJE
      Bog stvara svijet koji se sam ostavaruje.Bog je duhovna srž samosatalnog djelovanja bića.Bog kao stvoritelj nije transcendentalni uzrok uz ostale uzroke u svijetu,nego živi živi transcendentalni uzrok svijeta. To opet po P.Theillardu de Chardinu nadalje znači da da se evolucijski razvoj ne može dalje odvijati u budućnosti ,osim ako se pokaže kao IREVERZIBILAN(da ga se ne može vratiti na početak)
      Ako znamo da fizikalne teorije po sebi tumače samo procese koji se ponavljaju u tom smislu i uzimajući u obzir jedinstvenost KOZMOSA,ISTI UOPĆE NIJE FIZIKALNI OBJEKT (on bi to bio samo utoliko što su u njemu prisutni procesi koji se ponavljaju )
      P.S.
      Gledajući vrapce koji svi izgledaju isto ,a znajući da od kada postoje još nisu bila dva ista (iako nam svijest o tome vrlo često uzmanjka)čovjek mora stidljivo sebi priznati da su svi naši koncepti tek vještina preživljavanja.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: