Srpanj 2011.
Kraljevi postmoderne glazbe
The Radiohead
Zašto smatram britanski sastav The Radiohead kraljevima postmoderne glazbe? Zašto uopće u isti koš trpam umjetnost i rock glazbu, i otkud mi uopće pravo rock nazivati postmodernom glazbom? (U kojoj mjeri, uopće, rock glazba može biti shvaćena kao lijepa umjetnost?) Odgovore na ta pitanja ostavljam za neki drugi put (možda ih i postavim uskoro na jednom od foruma), ali za mene nema dvojbe – Radiohead su eklatantan primjer na koji način rock glazba može zauzeti umjetničku formu (čini mi se da je postmodernistički izraz za „umjetničko“ u rock i pop glazbi zapravo „alternativno“ pa se valjda odatle Radiohead smatraju alternativnim bandom).
Proljetos, kada sam dobio kratku informaciju da su izdali novi album, osjetio sam i radost i zabrinutost. Radost se dala lako objasniti, York i društvo će mi ponovno zvukovno uljepšati sate provođenja za laptopom te na neki način i obilježiti ovo vrijeme (prema glazbi koju slušam neke godine istu pamtim!), ali zabrinutost… Već dulje vremena rock glazba se nalazi na izmaku snaga, priznali mi to sebi ili ne, analizirajući današnju diskografiju i aktualne top liste da se naslutiti smrt rocka. Nedavno, nestankom pijevnih refrena, ista stvar se događa i s pop glazbom. U jednom svom tekstu sam se čak upitao ne ide li i postmoderna svom kraju. Sve ono na čemu sam odrastao, ono što sam smatrao da nikada ne može i neće proći, urušava se dan za danom. Današnja postmodernistička glazba postaje blagi užas. Hip-hop, hajde kako-tako, ali ostala smeća Lady G. tipa u glazbenom smislu prestrašna su za bilo kakav suvisao komentar. Zbog toga sam, eto, bio zabrinut. Neće li se nešto slično dogoditi i s mojim ljubimcima?
Međutim, čim sam na YouTube-u ugledao Thoma Yorka kako se onako klatari na spotu za naslovnu singlicu albuma (Lotus Flower) shvatio sam da je s Radiohead sve još uvijek u redu, a on, Thom York, da je, naprotiv, dosegao gotovo savršen stupanj umjetničke slobode. Nijedno mišljenje mu više nije važno. Odsad je stvaralac koji ne ovisi o svojoj okolini. Neznano kako, ali Radiohead kao da je uspio izvući iz samog vremena. Odsada oni stoje po strani i ne mogu biti uvučeni u sveopći potop koji popularna postmodernistička glazba doživljava dan za danom te biva zamjenjivana za internet i ‘nenadjebive’ Facebook račune i način provođenja dokolice.
Radiohead sam prvi put vidio na televiziji još kao klinac. Na MTV-ju prašili su onaj svoj Creep i ponavljali You’re so fucking special ali i manje primjetan stih I don’t belong here. U to vrijeme, a riječ je o 1992-93, nisu se ni po čemu razlikovali od tisuće ostalih budućih britpop sastava. Studentsko razdoblje života provedeno po studentskim domovima obilježio mi je drugi album grupe The Bends. Prisjetite se, moji vršnjaci iste duhovne razine, sljedeće scene: rješavate zadatke za stolom u svojoj studentskoj sobici (recimo, na Cvjetnom) dok u pozadini svira High and Dry ili Fake Plastic Trees, a onda vam u sobu bane društvo s kojim nastavite tulumariti do zore (vjerojatno kako biste iz sebe istjerali sve što ste naučili). Zvuči poznato?
Na OK Computer, moram priznati, pažnju mi je skrenuo bratić. Gotovo da sam propustio izlazak tog kolosalnog albuma. Ne bih se sada trpao u isti tor s kritičarima koji su nahvalili ovaj album na sva usta. Izdvojit ću samo dvije pjesme koje u privatne svrhe koristim kao lijek za depresiju uslijed praznine vremena u kojem živim: Lucky i The Tourists. Lucky je slična kompoziciji koja prati lik Tonija Soprana u poznatoj seriji Sopranos kroz najveće depresije. Malo zavijen ton gitare u refrenu – zbog njega je Jonny Greenwood, gitarist banda, genijalac! The Tourists nam, pak, prenosi onaj osjećaj koji nas prati kada svojim praznim pogledom pratimo isto tako praznu pojavu turista koji se muvaju bez cilja amo-tamo po „turističkim destinacijama“. Turist kao ničim opravdani način bivanja na ovoj planeti čini se poput viška na prostornovremenskoj tapiseriji života.
A onda slijede magični albumi – Kid A i Amnesiac. Od svih pjesama Radiohead, općenito, možda sam najviše vezan uz tu „dječju“ pjesmu – Kid A – koju puštam kad mi se čini da trebam kontakt sa svojom najvećom dubinom. S Kid A Radiohead lagano usmrćuju rokere u sebi i već kriju trunčicu one umjetničke slobode koju će doseći u Kralju limba. Izvitoperen glas postmodernog pojedinca, ciničnog i prezrenog od samog sebe, kao da je ponovno uhvaćen u nevinoj dječjoj igri; u sredini pjesme, nestvarno, polazi mu za rukom, kao pred smrt, susreti se s numinoznim, čistom božanskom esencijom koju utjelovljuju „septakordi“ klavijatura. Pjesma, blago rečeno, kao da izražava našu izgubljenu religioznost i nemogućnost za sreću.
Pyramid Song s Amnesiaca možete koristiti u različite svrhe, a ako ste bubnjar u usponu, onda vam predstoji doista prava muka – ući u način lupanja nemoguće nepravilnog ritma. Pyramid Song je pjesma koja se uspinje i spušta. Yorkov glas joj daje gotovo kanonski pečat a odrješito sviranje akorda na klavijaturama – prizvuk crkvene glazbe minulih stoljeća. I doista u ‘Pjesmi piramidi’ Radiohead se najviše približavaju ozbiljnoj glazbi koliko je to uopće moguće a da ih se shvati ozbiljno. Pyramid Song je kompozicija sastavljena, čini nam se, od teških akorda, kao da je sama glazba dobila na težini. U pjesmi York, čini mi se, prvi put i skače (jump) u rijeku i pliva s crnookim anđelima, međutim, na kraju proročanski utvrđuje:
There was nothing to fear and nothing to doubt
Ako trenutno slušate ovu kompoziciju i ako vas nije prožela jeza od ovog stiha, onda nemate u sebi ni trunak osjećaja pripadnosti zapadnoeuropskoj kulturi. Jer, i ova pjesma kao i sve Yorkove pjesme, govori o smrti, sasvim jasnoj izvjesnosti skorašnjeg kraja zapadne civilizacije. Nije riječ o pojedinačnoj smrti već o smrti čitavog jednog dijela čovječanstva. Tako je, nema nade; u skoroj budućnosti nećete moći gledati i sudjelovati u svijetu u ovom obliku.
2003. doživio sam izrazito depresivno ljetovanje. Sa svojim Sail to the Moon s albuma Heal to the Tief Radiohead su me nastojali održavati u srcu same depresije. Nisam si mogao pomoći, a još k tomu uporno sam nastojao pobjeći od sebe. Krivo! Naputak za oboljele od depresije: prepustiti se padu jedini je način izlječenja. Radiohead vas gotovo svakim svojim albumom vodi na tom putu, ali u tom kontekstu najupečatljiviji ostaje Heal to the Tief!
Problem koji sam imao s In Rainbows je slatke prirode: nikako nisam mogao razlikovati pjesmu od pjesme, kao da su sve kompozicije nastale iz istog glazbenog tkanja Greenwood-ove gitare. Poslušajte, recimo, Weird Fishes/Arpeggi i Reckoner i recite mi razliku! Radiohead su se s ovim albumom, čini se, i najviše napatili. Mogu samo nagađati o satima i satima dorađivanja i uvježbavanja a koji se mogu naslutiti u briljantnoj izvedbi istog albuma u BBC-evoj emisiji From the Basement. Thom York je nakon realizacije albuma izjavio da nikada više neće ići u snimanje čitavog albuma odjednom već samo pojedinih pjesama… To je bio prvi razlog za zabrinutost, a onda se ove godine pojavio The King of Limbs…
The King of Limbs zvuči mi, najblaže rečeno, kao Knjiga Postanka. Zašto Knjiga Postanka? Ne znam, s Bloom sam započeo ovaj svoj blog i odmah ga postavio kao zvono na svom mobitelu. To sam tako automatski napravio da se i sam sebi čudim. Kralj limba čini mi se tako temeljnim, iskonskim da sebi to ne mogu objasniti. Sve te ‘Radiohead zvukove’ (početak Blooma, „dječje“ lupkanje u Kid A itd.) nekad mi se učini da prepoznajem u svojoj okolini. Odakle dolaze? Čini se kao iz samog središta svijeta kojim smo okruženi. Teorija struna, jedna od znanstvenih ‘teorija svega’, smatra da je svijet „sastavljen“ od titranja izvanredno sićušnih struna. Možda su one to ‘središte’ odakle Radiohead samo posuđuju svoje zvukove? Jednom teorijom naznačena je čudesna muzikalna narav svijeta; kako, onda, ne biti njezin pristalica…
Pjesma koja se već toliko duboko uvukla u moju nutrinu i koju danima uvježbavam na gitari kako bih dosegao tu zavidnu opuštenost jest Codex, odsvirana i otpjevana kao iz zaštićene privatne Yorkove zbirke. Codexom se provlači taj jednostavni stav o životu. Prekid s dosadašnjom mlitavom praksom „creepanja“ i skok. Gdje? Moj odgovor je: u nevinost postojanja.
Sleight of hand,
Jump off the end.
Into a clear lake,
No one around.
Ima li tu ikakve ambicije? Naravno da nema. Zvuk koji proizvode klavijature prije dionice samog pjevanja naznačuje da je u samoj kreaciji ponovno sudjelovala božanska esencija kao i u pjesmi Kid A. Give up The Ghost je samo logičan nastavak Codexa.
Depresija i smrt, to su vam, dakle, termini uz koje se veže, eto, taj toliko nahvaljeni Radiohead. Kako to prihvatiti? Kako obožavati grupu čija glazba je depresivna i kroz čije se tekstove zloslutno provlači skorašnji kraj svijeta u ovom obliku? To je tajna postmoderne. Prije nego li se zaputite u obližnji supermarket pomislite na to. Na depresiju i smrt. Vidjet ćete, nigdje ih nema, kao da ćete u tom supermarketu kupovati tisućama godinama, a nećete. To vam govori vaš zdravi razum. Jednog dana, ipak slomit ćete se, a jednog drugog dana ili možda istog – umrijeti. To znači da je stvarnost kojom smo danas okruženi zapravo pravi izrod lažnosti, kako bi kazao Nietzsche. Paravan kasnog kapitalizma koji nas održava na životu kako bismo u njemu ostvarili svoje životno poslanje kupca odnosno potrošača. Ono što vam Radiohead može ponuditi svojom glazbom, vama kao pojedincu, ne više društvu u cjelini, jest mogućnost povratka u nevinost prije samog svršetka svijeta, susret s izgubljenim božanskim osjećajem kao što su to učinili u Kid A, pjesmi u kojoj sada vi „pjevate“, a ne Thom York, svojim izvitoperenim glasom i dobivate posljednju utjehu, „svjetlost“ s neba u obliku prekrasnog akorda na klavijaturama (‘sumnja’ na Jonnya Greenwooda) a koji započinje točno nakon tri minute i sedam sekundi pjesme…provjerite!
O Duhu i njegovim Moćima 
bornaija said,
Srpanj 2011. u 9:12 am
Uživah čitajući, razdragao me tvoj zanos zračećim glavama, koje su si ime dale po pjesmi govorećih glava, koje su pak odgajale moj skromni glazbeni ukus. (Znaš ono: Hey, radio head / The sound of a brand-new world)
Najdopadnuo mi se tvoj naputak za oboljele od depresije: prepustiti se padu jedini je način izlječenja. (Da, teško je nešto shvatiti ako ne Dotakneš samo ishodište tog nečeg).
Meni su se Radioheadsi pojavili u trenutku života kad sam, u svojoj ‘čistka’ fazi, odlučio prestati slušati određeni smjer glazbe, koji će neki itekako htjeti izbaciti iz pojma umjetnosti, jer sam se osjećao kao da sam se pojeo ogromnu hrpetinu svježe ispečenog peciva. U biti, u uho mi ih je jednog davnog dana odaslala, sa svojeg pojačala, supruga pokojnog prijatelja. I dan danas me s mobitela ujutro budi ta molitva: ‘No more alarms and no surprises…’ i svira kad me zovu određene osobe iz mog života 🙂 A tu najvolim ono tiho ‘please’ na kraju – jer, zna se! – One kojima je upućena najviše se razjare kad shvate da je to molitva. Pa krenu…
Magičar said,
Srpanj 2011. u 10:34 pm
Eh da, Talking Headsi! A znaš li da su se prije zvali On a Friday ali ih je EMI natjerao da promjene naziv u Radiohead? 🙂 Nisam ubacio još toliko stvari koje su itekako zanimljive u povijesti grupe. Recimo, kada su The Pixies prvi put gostovali u Londonu, mislim 1988., onda su ih išli gledati York i društvo i bili su šokirani njihovom svirkom. York je izjavio nešto u stilu “Amerika nam je bila samo Bon Jovi, kad ono…” Imaš njegovu izjavu u dokumentarcu o The Pixiesima na ovom linku http://www.youtube.com/watch?v=KbdXwTLVtdU Ne znam koliko cijeniš te bostonske alternativce ali meni su također sjajni i zaslužuju poseban post…pogotovo što su izvršili ključni utjecaj na Radiohead, nešto kao David Hume na Immanuela Kanta 🙂
Ovo si odlično rekao “pojeo ogromnu hrpetinu svježe ispečenog peciva” kad se pretjera s takvom vrstom glazbe. Naravno da sam i vjerni slušatelj 3. programa Radio Zagreba tako da će biti osvrta i na službeno priznatu glazbenu umjetnost. Ali stvarno, nije da nije, buni me taj odnos ozbiljne glazbe i, recimo, rocka. Kako uopće može postojati osoba koja sluša oboje… kad ono ja! 🙂
bornaija said,
Srpanj 2011. u 11:34 am
Nisam znao za to o koncertu, ali htio sam spomenuti Piksise, no činilo mi se da ću onda pretjerati s dužinom komentara. Vidio sam negdje da je York spomenuo kako su na njega znatno utjecali oni i R.E.M. Meni se svidjela ona njihova bijela buka koju bi započeli u nekom dijelu pjesme, stihovi poput:
With your feet in the air and your head on the ground
Try this trick and spin it, yeah
Your head will collapse
But there’s nothing in it
And you’ll ask yourself
Where is my mind
(to mi dođe k’o da u mi oni u glavi :))
… a moram priznat da su mi se baš dopadali bendovi koji započinju svoje pjesme basom koji svira ženski vokal 🙂
Za doticaj Pixisa moram opet zahvaliti jednom prijatelju koji mi je oduševljeno pričao o njima, baš kao ti o Radioheadsima.
Nego, pomalo sam star i sklerozan, al’ nekako se prisjećam da su Piksisi kod nas postali popularni s Monkey Gone to Heaven, u doba kad su naši mediji mislili da je ozonska rupa nedostatak atoma kisika u molekuli ozona, a većina nas da živimo u raju.
UBR vidjeh lapsus gore, u mojem prvom komentaru – u predzadnjoj rečenici je trebalo pisati Oni, a ne One, međutim, kad bolje razmislim i u ovoj ‘pogrešnoj’ verziji nekog vraga ima 😀
Mili said,
Srpanj 2011. u 10:59 pm
Odličan članak koji tako dobro opisuje njihovo stvaralaštvo.
Moj doživljaj Radiohead glazbe najbolje opisuju dva citata.
1. “The function of music is to release us from the tyranny of conscious thought.” – Doista, njihova je glazba u potpunoj rezonanciji s mojom podsvijesti.
2. “The object isn’t to make art, it’s to be in that wonderful state which makes art inevitable.” – Radiohead su zaista takvi; njihov cilj nije stvarati umjetnost, oni jednostavno jesu i zbog toga nastaju prava glazbena umjetnička djela.
Magičar said,
Srpanj 2011. u 10:08 am
“oni jednostavno jesu” 🙂 Živjeti znači formirati svoje djelo. Na tisuće neznantnih umjetničkih djela nastaje kada se okrenemo, trepnemo ili samo zagledamo. Umjetnost je mnogo više nego što to želimo sebi priznati. I nije uopće bitno jesu li to umjetnička djela ili nešto treće. Umjetnost je, kad smo taj fenomen već označili tom rječju, temelj sveg života i doista se ne moramo truditi oko njenog stvaranja već se samo prepustiti životu. Što ću, Mili, morao sam otići do kraja 🙂
davor said,
Srpanj 2011. u 6:56 pm
Baš sam ovih dana htio pokrenuti na nekom od foruma temu ”ima li rocka nakon 35-40 godine?”, kad pročitah ovaj tvoj zapis. Ja sam imao sličnu tužbalicu prije nešto godina ( http://www.forum.hr/showpost.php?p=1410662&postcount=1 ) i sad mi se čini da nije bilo do ”scene” nego do mene. 🙂 Evo i te ”glazbe”: http://www.youtube.com/watch?v=oAPSNjXSSRQ
bubnjem po tintari said,
Kolovoz 2011. u 1:46 pm
“kad sam bio, sasvim mlad”, piskarao sam nesto o smrti RnR-a u nakaradi nazvanoj “Div umire”. Sjetice se tog umovanja glavni mag, priznao mi je da jos uvijek cuva kopiju u svojoj biblioteci…
Mrtav je nazalost vec odavno, tako davno da vise i ne smrdi, nego su od svega ostale kosti, pa ce za koje desetljece RnR arheolozi, danasnja generacija odgajana na eminemu, lady stogodGAma, i Green Day-u, skidati sa njega dva metra zemlje i analizirati skelet pokusavajuci stvoriti vjernu repliku kao glavni izlozak u muzeju propustenih prilika za dobru zabavu. Jer RnR nije nikad imao pretenzije postati umjetnost… Zato su tu bili jazz (mama) i blues (tata), koji su samo dozvolili, (u duhu liberalnog vremena 60-ih) svome sincicu da se jebeno dobro zabavlja, i -kao i svako takvo raspusteno dijete-umre prije svojih roditelja. Mi pak, ta “generacija R” cemo vjecno naricati za nasim dilerom (sto ga smatrasmo najboljim prijateljem) koji kad se overdozirao svojom drogom, nije iza sebe ostavio dovoljno vjerodostojnog nasljednika koji bi nas i dalje opskrbljivao kvalitetnom robom iz vlastite destilerije…
I sad, kad je vrijeme skidanja sa shita proslo, kad smo se napokon navikli na cistu krv i zrak u sistemu, sad nam treba nesto sto ce nas podsjecati kako nam je jebeno dobro bilo u danima dok smo se druzili sa tim lazljivim likom koji nam je obecavao sve!
Radiohead je tu uletio kao neka vrsta aspirina, pa kad te zaboli dusa za “nekad”, maznes si par tabletica sa nastampanim “idoteqe” , “no surprises” i “airbag” , i odmah ti je “everything in it’s right place”…
naravno, kad svi spavaju, i kad imas slusalice na usima… Inace te djeca pitaju-“tata, kakvo je to ciguljanje?!?” , ili jos gore-“ej, slusaj sta mi je prijateljica u skoli danas bluetuthala na I-pod! nova stvar od Niki Manague! matori, super je, slusaj…” I onda popustis i probas, da se dijete ne uvrijedi ili da te ne optuzi za los ukus,nedajboze…
a ti u medjuvremenu u sebi stisces “play”, i cujes-
“I’m just like my father
but I am much worst!
I’m just like my father
but I am much worst!
He hurt his mother,
but I hurt mine worse!”
Magičar said,
Kolovoz 2011. u 9:02 am
@bubnjem po tintari (jako lijep naziv, Miki :)), da, intuicijom si naslutio smrt rocka još tamo 1990-ih, ali novo mi je zapažanje da je Radiohead samo echo nečeg što nestaje, samo utjeha za još žive konzumente rock glazbe.
Za mene, pak, Radiohead su vrh piramide, nešto najbolje što je rock glazba iznjedrila iako se mnogi neće složiti s takvim mišljenjem. Naravno da su kraljevi klasične rock glazbe Led Zepellin i Pink Floyd, i to su bili u zlatno vrijeme kada je slušanost rocka bila iznimna. Uz rock se vezao uvijek i ogromni društveni utjecaj, puni stadioni, raspojasana publika, pa kad je on polako počeo iščezavati onda kažemo da je i rock počeo umirati. Za mene, međutim, to je bio signal mnogim alternativnim bandovima da sada pokažu što znaju, neopterećeni što će publika reći, da izvuku u glazbenom smislu ono najbolje iz rock stila. Stoga, ako uopće možemo govoriti o nekom približavanju umjetnosti, nepovlađivanju masama, o, ako baš hoćeš – umjetničkom pravcu u samoj rock glazbi – onda su Radiohead u njemu kraljevi, a same 1990-te se otkrivaju kao Meka umjetničkog rock stila.
Danas Radiohead plove nekim svojim morima i izlišno je raspravljati je li riječ više o rock glazbi ili ne. Postigli su stvaralačku slobodu, a to je u bilo kojoj vrsti umjetnosti upravo ono najbitnije…
traliou said,
Travanj 2012. u 10:53 pm
Same pohvale za blog!
Naletio sam slučajno tražeći jedan Houellebecquov citat (za facebook, da) i evo čitam već dva sata, preskačući po tekstovima. Ne znam jeli mi veći gušt čitati o temama s kojima sam upoznat i o kojima imam formirano mišljenje ili se polako, kroz odlične opise, navlačiti na čitanje meni sasvim novih i nepoznatih pisaca poput Fernanda Pessoa.
Vidim da će sljedećih par kupovina knjiga započinjati ovdje. Hvala 🙂
Magičar said,
Travanj 2012. u 9:42 pm
Hvala, @traliou i tebi na lijepim riječima. Što se tiče Fernanda “ne kasniš” za mnom. Otkrio sam ga tek prije kojih mjesec dana i tek sam se dao u potragu za njegovom “Knjigom nemira” koja me, eto, kao i tebe, čini nemirnim u jednom književnom smislu… 🙂 Već gledam gdje da ju stavim na polici, kad je nabavim, i najboljim mjestom mi se čini ono pored Kafkinog Dnevnika. Ukoliko imaš volje za pisanje i komunikaciju slobodno napiši i neke svoje preporuke za čitanje (može i na e-mail)…