Siječanj 2013.
Mišljenje je druga riječ za stvaralaštvo
Dong Sun Pu: (neimenovana pjesma)
Misli se kao što se jede, spava ili vodi ljubav. Svaki čin, radnja, više-manje, udomljuju stvaralački aspekt. Mišljenje ga ima u izobilju. Gotovo smo spremni priznati: mišljenje je druga riječ za stvaralaštvo… I tu sam se, na svu sreću (a da bi vas barem na početku poštedio svoga zamornog filozofiranja koje će uskoro uslijediti), sjetio korejskog pjesnika Dong Sun Pua, slabo poznatog u našim krajevima, a na kojeg sam pukom srećom nabasao u Zarezu i čije ću naredne stihove pamtiti vjerojatno dok sam živ, jer na svoj, poetski način izriču istu misao:
Pjesnik je netko tko ne shvaća
da je svaki čovjek pjesnik
i da svatko tko razmišlja
samim tim već stvara pjesme samo što ih ne zapisuje…
Jasno je da pjesnik aludira da se bit umjetnosti nalazi u mišljenju, ali i obrnuto. Pjesma dalje ‘kaže’:
Osim toga pjesnik je netko tko laže čim zine –
Osim kad govori u stihovima.
Loš pjesnik je netko tko laže i u stihovima.
Još gori je onaj koji to ne radi namjerno.
Potpisnik teksta, u kojem sam naišao na ove stihove, u mojem omiljenom, ali od šire javnosti zanemarenom dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja – Aleksandar Hut Kono – nije ništa manje zagonetan zbog svojeg imena od ‘ prevoditeljice s japanskog’ – Kazuko Kono Hut (naime, korejski je pjesnik iznimno popularan na ‘književnim tržištima’ Koreje, Irana i Japana, kako stoji u tekstu, dok za njih dvoje, pretpostavljam, da su u braku). U tekstu koji je, zapravo, posvećen jednom osobitom poremećaju, metrofobiji – generalno, mržnji spram pjesništva – i njenoj podvrsti autometrofobiji koja se javlja kada od metrofobije obole sami pjesnici, Aleksandar Hut Kono upravo u Dong Sun Puu prepoznaje tipičnog autometrofobičara. Ipak, u ovom trenutku moramo na stranu ostaviti ovaj inače vrlo intrigantan poremećaj i usmjeriti se na nešto drugo. Ono što me je, malo je reći, šokiralo, jest da se autometrofobična svijest korejskog pjesnika pokazuje homeopatskom ovdje izloženoj filozofiji prostora uma.
Dong Sun Pu poeziju ne smatra umjetnošću, već čin pisanja poistovjećuje s ostalim fiziološkim procesima kao što su znojenje, izdisanje ugljičnog dioksida, izbacivanje fekalija i urina, rast noktiju, kose ili zubiju.
piše Aleksandar Hut Kono u Zarezu o korejskom poeti. Zbog toga se u javnosti predstavlja svojim usputnim zanimanjem (grafički dizajner!) i naravno, odbija bilo kakvo medijsko istupanje u svojstvu pjesnika! A nije li duh Doktor Jacquesa, kojeg sam udomio u sebi na prošlotjednoj ‘večeri’, o mišljenju zborio na gotovo isti način, uspoređujući ga s udisanjem zraka i vođenjem ljubavi? I ne radi li se, zbog toga, ovdje o čudesnom podudaranju sa stavovima jednog od trenutno najtalentiranijih pjesnika u svijetu (premda googlanjem njegova imena ne dobivate nikakvu informaciju o njemu, barem na stranicama s latiničnim i ćiriličnim slovima)?
Zbog svega izrečenog, na ovome mjestu, pozivam da podignite ruke, vi, koji mislite/osjećate kao naš korejski brat, kojima je pisanje i mišljenje prirodno, nesputano i slobodno, i s kojima doista ne želite ništa drugo doli ih nastaviti upražnjavati dok god ste živi, ne želeći da vas drže pjesnikom, piscem ili misliocem, i što je možda najvažnije, s kojima ne želite utjecati na stvarnost, na život, i vršiti nad njima ono što je Derrida nazivao ‘metafizičkim nasiljem’, osim da ih za sebe obojite vama dragim bojama kako bi ih učinili prihvatljivim najprije sebi a potom i drugima.
Jednostavno, mi ne moramo misliti da bi živjeli. Ne moramo biti umni, ali ipak jesmo i teško da ćemo se toga ikad više odreći. Ali tu svoju umnost upotrijebimo sada za nešto drugo! I to ne mora biti, u načelu, književnost! (U komentaru na prošli post napisao sam da nas književnost, u neku ruku, spašava od naše umnosti, trebao sam dodati ‘stare umnosti’, jer nikako ne možemo poreći umnost književnosti kao takve).
Nekada se mislilo da se mišljenjem može proniknuti bit svijeta kao nešto izvanjsko tom istom mišljenju. A sada se shvaća da samo mišljenje unaprijed proizvodi ono čemu teži, što bi mu trebala biti vlastita svrha. Netko bi pomislio da se ovdje radi o vrlo ružnom upadu sofista i stoika u ovo naše dvadeset i prvo stoljeće, o jednom nadasve drskom odnošenju spram čitave zapadne filozofije… ‘Čovjek je mjera svih stvari’, poručuju oni iz svoga, za mnoge danas, zaboravljenog četvrtog stoljeća p.n.e. kao i to da „čovjek u stvarima pronalazi samo ono što je prethodno u njih sâm stavio“… Dobacuju oni to kao kakvi filozofski nasilnici, u prolazu, vrijeđajući svaki naš misaoni napor. Međutim, radi li se tu, doista, o filozofskim nasilnicima i filozofskom nasilju? Upravo suprotno. Prije bi se moglo reći da oni svojim izjavama izuzimaju svako ‘misaono nasilje’ u filozofiji, a kojega u zapadnome mišljenju, po Derridi, nikada nije manjkalo.
Međutim, nikako ne bih želio da se ovo ‘razgolićivanje’ filozofije upotrebljava u svrhu njezina obezvređivanja ili, ne daj bože, ukidanja. Misao, u konačnici, postaje svjesna da je samo misao i da nikako ne može biti nešto drugo, recimo, čin ili nešto što se uopće ne može izraziti riječima. Ali upravo ta spoznaja, prema mojem mišljenju, otvara filozofiji nove mogućnosti…
Razmislite malo o tim novim mogućnostima filozofije… nekome misao i dalje može biti smisao života; onaj samodovoljni eliksir od kojega se od sreće napija, od kojega mu stvarno tijelo, hormoni, luduju od zadovoljstva. Zašto? Kada gledamo Sunce, na neki način, mi uvijek i ‘mislimo sunce’. Od samog sunca možemo biti sprženi, ali od misli o suncu možemo biti opijeni. Dobra, zdrava, nepraktična misao, u svojim krajnjim konsekvencama, može biti ne samo zavodljiva već okrepljujuća i motivirajuća. (Dakako, ovdje se ne govori o praktičnim mislima koje barataju s ‘označiteljima’ i ‘označenim’ u Heideggerovom ‘priručnom’, neprestano kapitalizirajući svoje iskustvo u Nietzscheovom smislu. O takvim mislima slobodno se može napisati poseban ogled; recimo, o mislima tipa „Prži me, dakle, sklanjaj se sa sunca!“. Ovdje se uglavnom radi o apstraktnim mislima kojima se uvijek cilja na neki smisao, neko obuhvaćanje totaliteta stvarnosti, a koje se razotkrivaju inherentno stvaralačkim.)
I kako onda pristati na povratak primitivizmu, gospodine Zerzan, sada kada smo postali svjesni, čarobne, zlaćane ogrlice misli koja uokviruje svaku stvar na koju usmjerimo svoju pažnju? Ne možemo gledati ne misleći. Ali to ‘misleći’ odsada isključivo pripisujemo nama, našoj magičnoj moći, da svijet vidimo po svojoj mjeri…
O Duhu i njegovim Moćima 
blarcsy said,
Siječanj 2013. u 2:00 pm
Neki umni ljudi su rekli da sve što se ostvaruje u vremenu već se zbilo tokom svekolike vječnosti.Zbog toga unutarnje oko(pjesničko,kako tvrdiš) može lučiti simbol i njegovu stvarnost zaustavljajući povijesno vrijeme,istodobno ga ne izuzimajući.
bornaija said,
Siječanj 2013. u 3:13 pm
Ja ću se vratiti na onu: misao o misli. Je l’ to svojevrsna bootstrap metoda? Je li misao postojala prije nego smo je mi počeli misliti? A ako nije, što je postojalo prije ‘misli o’? Ili nam misao dolazi iz budućnosti. A sve je ostalo ‘misao o …’.
U jednom svojem starom tekstu igrao sam se s tim alegorizirajući misao s pogledom. Pitao sam se tada što bi se dogodilo da su nam oči tako postavljene da jedno oko gleda u drugo. (To nije kao kad se gledamo u ogledalu jer tada oba oka uvijek gledaju samo u jedno.) Jasno, pod time sam mislio da se ‘može ugledati vlastita stvarnost’ u onom drugom oku koje ujedno jest i prvo, a ono prvo drugo…
Zaključio sam da bi čovječanstvo nestalo zbog stopostotnog suicida.
Danas mi je jasno da sam zanemario ono važno – da postoji mišljenje o svemu. Znači – opstajemo! (Evo vidiš da nisam baš tako mračan :))
blarcsy said,
Siječanj 2013. u 6:05 pm
Jesam li “ja” moje misli?Nisam!Misli dolaze i prolaze ali “ja” ostaje.”Ja” je nebo.Misli su oblaci(dobre-bijeli ,loše-crni)nebo je uvijek plavo i iznad oblaka.Dakle,”ja” je iznad misli.
bornaija said,
Siječanj 2013. u 6:23 pm
Ja se slaže s tobom. Ali nebo je plavo samo s ove strane neba. S one druge, priča je sasvim drugačija. Ali ja to mogu samo misliti, a Ja-u je ionako svejedno koje je boje. Dakle Ja jest iznad misli, ali ja ih mislim.
Magičar said,
Siječanj 2013. u 8:59 pm
Za mene misli mogu biti samo manje ili više u vlasti Ja. Kada su Mouhammedu (slučajno čitam) dolazile sure on je govorio da su od Boga, a ne od njega. Ta mi se misao neobično dopala. Ako želimo pravo, istinski, misliti, ‘kako dolikuje’ onda od njih podalje trebamo držati to Ja. Ne misliti to je moja pjesma, to je moja slika, to je moj lik iz romana (npr. Plavi noj 🙂 ) One dolaze i prolaze kroz nas, ali od koga dolaze i kamo idu? Možda su i od Boga…i idu ntrag k njemu, ali u načelu – pojma nemam. Nekako mi sviće što je religioznost u svojoj biti… Mi naprosto ne znamo što učiniti s tim mislima! blarcsy, bornaija – vrlo zanimljiva rasprava… samo kad bismo je nekako mogli prenijeti za stol, naravno, s vinom… 🙂
blarcsy said,
Siječanj 2013. u 12:48 am
In vino veritas…