Rujan 2011.

Tvrdo kuhani Mašta & Stvarnost

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, MURAKAMI, Tvrdo kuhana zemlja čudesa & Kraj svijeta tagged at 12:07 pm autora/ice Magičar

Haruki Murakami: TVRDO KUHANA ZEMLJA ČUDESA & KRAJ SVIJETA

Za japanskog romanopisca Harukija Murakamija mogao bih bez problema upotrijebiti jedan od onih populističkih izraza koji su danas tako česti u javnom prostoru poput “najveći pisac današnjice” ili blaže rečeno “jedan od najvećih pisaca današnjice” i time početi svoj osvrt, ali s populizmom i njegovom “akulturom” sam u bespoštednom ratu te – to ipak neću učiniti. Tu ste već nešto naučili ako niste znali od prije: populističke naslove ćete lako prepoznati ukoliko vrve superlativima svake vrste, najveći, najmanji, najovo, najono, zapravo svi su (naj)nevažni(ji). Zato ću samo reći da je Murakami MOJ pisac i ukratko izložiti zašto ga smatram “svojim”, a odatle možda i vi odlučite da ga svojatate na svoj način ako već niste dosad. Zapravo što se tiče istinskih pisaca oni bi i jedino željeli biti to – VAŠI pisci, da im polazi za rukom u nekome pobuditi one iste osjećaje koji i njima ne daju mira. Oni koji kažu da im je do slave, ili ne poznaju sebe ili nisu istinski pisci.

Ako me s romanima Norveška šuma, Južno od granice, zapadno od sunca, a pogotovo s Lovom na divlju ovcu i Pleši, pleši, pleši uspio pridobiti u vojsku svojih vjernih čitatelja (ops! populistički izraz, zapravo svrstati se u MOJE pisce), onda je Murakami s Tvrdo kuhanom zemljom čudesa & Kraj svijeta otišao još korak dalje, iza samog čitanja, u područja s nesigurnim, ali intrigantnim pitanjima o istovjetnosti duše.

U pogledu Murakamija, uvijek sam se sa zadovoljstvom čudio kako me jedan Japanac, dakle, homosapiens iz sasvim drugog podneblja i kulture, može svojim pisanjem dotaći dublje od ijednog hrvatskog pisca s kojim dijelim isto podneblje i istu kulturu. Što to Murakami dotiče u meni ne mogu konkretno izreći, jedino slutim da je riječ, “narodski rečeno”, o stvarima duhovne prirode. Duh je to univerzalno biće, filozofi će reći neovisno o vremenu, a Murakami će pokazati neovisno o prostoru, koje povezuje sav ljudski rod na planeti i koji nam uopće dopušta nekakve opće zaključke o bilo čemu, a onda i dijeljenje istih spoznaja, osjećaja, osjećanja i slično. Međutim, pogrešno je misliti da duh pripada samo nama, samo jednoj grani evolucije koja se kao vinula visoko iznad krošnje svog stabla. Nekad pomislim kada bi životinje, stabla i rijeke znali čitati vjerujem da bi Murakamija razumjeli onako kako ga i ja razumijem, jer valja to priznati, kako je nekoć još ustvrdio Nietzsche: mi, homo sapiensi, dijelimo jedan te isti duh sa svim živim i neživim stvarima.

Međutim, u Kraju svijeta Murakami je otišao još dalje, vjerojatno dalje i od oznake koju spominje naslov njegova romana. Otišao je preko svijeta, završio je u području u kojem smo on i ja, ali i sve životinje, stabla i rijeke jedno te isto, znači – otišao je na sam izvor duha. Teško je nekome tko ne priznaje nikakav duh o ovome govoriti. Ukoliko ipak pokaže volju kao što će je, vjerujem, pokazati čitatelj ovog teksta, spreman sam održati najkraći mogući tečaj, prvu i jedinu lekciju koju mora znati o biti duha kako bi u miru i sa zanimanjem mogao nastaviti čitati ovu sve manje kritiku, a sve više apologezu jednog nadasve duhovnog djela. Nauk je jednostavan: duh je tu kako bi čovjeka i sve stvari u svijetu naučio ne osvrtati se na vrijeme. Pazite, ne toliko prostor koliko vrijeme. Jer “Ja sam vrijeme”, reći će duh nepomućenim skladom, “onaj jedan, jedini trenutak sadašnjosti koji mi dopušta stvarati umjetničke trenutke, a koje vi kasnije nazivate “sjećanja” i koje zajedno s vama svrstavam u riznicu što je zovemo prošlost. Zbog toga se duh ne buni protiv prostora. Prostor je zapravo jedna velika radionica duha.

Da je prostor jedna velika radionica duha pokazao je Murakami u svom romanu kreirajući ga unutar sebe sama (zapravo glavnog lika romana), simbolički, opasavajući ga zidinama, i puneći ga nepresušnim antropomorfnim simbolizmima. Likovi poput Čuvara Dveri, Pukovnika, Knjižničarke i neobičnih životinja – jednoroga – tumaraju njime. Pojedinac koji nosi duh, glavni lik romana, tako istovremeno obitava u dva svijeta. Osim kreacije koju održava u svom umu koju Murakami naziva “sržna svijest”, na volju mu je i “vanjski” prolazni život “u svijetu”, u kojem vladaju nepoznati i nasilni zakoni i u kojem se Murakamijev lik, moramo to priznati, i ne snalazi baš najbolje. Antagonizmi prolazno-neprolazno, smrtno-besmrtno, vanjsko-unutarnje duhovne su okosnice romana koje sve homosapiense na zemaljskoj kugli, prijemčive za duhovno, ponovit ćemo to, mora privući iz temelja.

Prije nego anticipiramo tu dubinu i vrijednost Murakamijevog romana koja se ogleda u samom njegovu epilogu (u najboljim romanima njegova radnja je nevažna stvar, zbog toga nema opasnosti od dosade po čitatelja ako i otkrije njegov kraj prije samog čitanja) recimo i ponešto o porukama koje je Murakami odaslao svim ljudima dobre volje koje smatraju ovaj svijet jedinom i još k tomu surovom stvarnošću, bez upliva ikakvog “duhovnog”. Sa svojom nezaobilaznom dozom ironije, navijestio je da se slaže s njima, da na nas u vanjskom svijetu doista vrebaju bezbrojne opasnosti. Tajna društva, organizirani kriminal, zločesti pojedinci i grupe motre naš život i u svakom trenutku mogu presjeći njegovu nit. To je izvjesnost koju nudi svaki život. Međutim, kako roman odmiče i glavni lik romana se sve više okreće svojoj nutrini, svom unutarnjem životu, zločesti vanjski svijet sve se više udaljava, da bi u završnom dijelu romana potpuno iščezao, bez razrješenja u stilu tipične jamesbondovske drame. Na ovom mjestu bi svaki dobri holivudski režiser duboko uzdahnuo i okrenuo se novom romanu Dana Browna. Jer, zamislite, ostaviti akcioni zaplet (primjerice, u jednom poglavlju knjige dvojica negativaca demoliraju stan glavnog lika zbog tajne koju ovaj nosi u sebi) bez istog takvog razrješenja (trčanje preko krovova, stizanje nečeg u zadnji tren i slično) prema tisuću puta oprobanoj formuli holivudskih filmova koji se dobro prodaju u svijetu – zvuči krajnje neozbiljno.

U krajnjoj napetosti radnje, dakle, Murakami svom glavnom liku mrtvo-hladno osigurava provesti gotovo nestvaran idealan dan upravo zbog njegove odluke o pomirenju sa smrću, pomirenju sa svim neprijatnostima i neugodnostima koje donosi život. Prvo obilan objed u talijanskom restoranu, a potom i ugodno iscrpljujuće vođenje ljubavi s profinjenom dugokosom knjižničarkom, osobom kao on, još k tomu u prekrasnoj atmosferi ranojesenje noći i dana – to je zapravo scena koja prethodi konačnom kraju – gubljenju svijesti i iščeznuću u unutarnji svijet svoje kreacije – Grada simboličnog naziva  “Kraj svijeta”. Dokaz da je knjižničarka odabranica, tu ne možemo reći njegova srca, već više duha, ne leži samo u njenim divnim izjavama u “vanjskom” svijetu, primjerice o ona dva noćna sata pred jutro koja su za nju “čista i neupotrijebljena” već i u postojanju istovjetnog lika knjižničarke koja je, uzgred, izgubila dušu u samom Gradu “Kraj svijeta” u njegovu umu.

Naprotiv, lik bucmaste djevojke koja ga cijeli roman prati u njegovoj putešestviji i koja će ga u konačnici zalediti kad izgubi svijest dok se on nekako ne iskobelja iz u umu stvorene kreacije, predstavlja zapravo uobičajeno i rekli bi – normalno ponašanje ljudi iz vanjske stvarnosti. Ona će ga zalediti i brinuti za njega jer je naprosto praktičnija, uz njegovo obećanje da će kad se odledi voditi ljubav s njom. Sve svoje probleme otkrio je bucmastoj djevojci dok je knjižničarku ostavio u neznanju.

Analogan lik bucmastoj djevojci predstavlja lik sjene u unutarnjem svijetu. Sjena također kao i bucmasta djevojka nuka glavni lik na akciju, na borbu, ne “napredaju”. Želi pobjeći iz Grada. Konačno sav taj napor izlijeva se u pomalo sentimentalnu zadaću: “pronaći dušu”. Glavni lik će ostati zatočen u umnoj kreaciji sve dok ne pronađe dušu knjižničarke, dakle, osobe koju voli (čak i prpošna sjena besmrtnom Gradu najviše spočitava nedostatak duše). Drugim riječima, probudit će se onog trena kad onaj jedan nestvarno lijep dan s knjižničarkom od krvi i mesa bude bio spreman neopterećeno živjeti svaki dan.

Na kraju, ovo nije bio nikakav osvrt ili kritika, više nagovor na čitanje jednog iznimnog djela svjetske književnosti, pogotovo ako ste ti kojima je duh, ako ne “jedina stvarnost”, “sve” ili “bog”, barem utjeha u ovom ispraznom i ponekad surovom životu.

>>> tekst je izvorno objavljen na Lupiga.com.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: