Travanj 2012.

Mala začkoljica u vezi ‘božanskoga’

Posted in KNJIŽEVNOST - POEZIJA, T. S. ELIOT tagged , at 12:15 pm autora/ice Magičar

T. S. Eliot: PUSTOPOLJINA

Danas sam imao priliku susresti se s čuvenim stihovima T.S. EliotaTravanj je najokrutniji mjesec…“. I čudim se kako nisam prije. T.S. Eliot bijaše dobar pisac, a u svojoj književnoj izobrazbi, očigledno, nepravedno sam ga zaobišao. Pjesma, zanimljivo, nosi naziv ovog bloga i govori o tome kako je travanj okrutan mjesec jer povuče biljke iz zemlje da ponovno započnu uzaludno rasti. Blagotvorna je zima koja sve drži u svojoj ćudljivoj toplini pod zemljom. Drugim riječima, pjesnik se poigrava idejom nerođenja kao jedinog spasa za čovječanstvo u cjelini. Sumnja na mog Plavog noja i njegovo zabijanje glavice u pijesak više je nego očigledna! 🙂

Travanj je najokrutniji mjesec, uzgajajući
Jorgovane iz mrtve zemlje, miješajući
Sjećanje i želju, mućkajući
Dokone korijene s proljetnom kišom.
Zima nas je grijala, pokrivajući
Zemlju u zaboravan snijeg, hraneći
Malo života sasušenim gomoljima.
(prijevod preuzet s bloga >> poesis scenae)

Gledajući svoga sina kako se vrpolji u kinderbetiću nakon što je pristigao na svijet, prije više od dvije godine, pala mi je i na pamet ta začkoljica u vezi ‘božanskog’. Što ako je i to ‘božansko’ (ateistički izraz kojim se preko volje priznaje religiozna narav svijeta) iznenađeno svojevrsnim dosegom ljudskog bića? Što ako u igri nije bilo nikakvog velikog plana, i da mi oduvijek samo plutamo u nesvjesnom pra-jednom, nesvjesnom po pitanju svega što ono – ‘pra-jedno’ – stvori. Najgore je što prostodušno razmišljanje upravo navodi na to. Nema nikoga. Jednostavno nema nikoga tko bi nadgledao što se to dogodilo s čovjekom. Kako to da je postao svjestan? Što ako smo mi ti prvi i jedini u svemiru kojima se dogodila jedna ovakva avantura ‘biti svjestan’? To sve opet znači samo jedno: ništa ne znamo te i dalje trabunjajmo o svom neznanju!

I sad se lijepo pitam nakon što sam pročitao prethodni odlomak zašto mi uopće treba pisanje o ‘božanskom’? Riječi o njemu nisu one riječi koje to trebaju biti. Božansko je, po stoti put to valja ponoviti, neizrecivo. Eto, nekad i kvari inspiraciju. Nešto se pod svaku cijenu želi reći o ‘božanskom’, ali nam to ne uspijeva. Osjećaj ostaje samo osjećaj. Pitanje je da li i književnost i filozofija, na jednom ovako skliskom polju, znaju baratati riječima. Ali okrutni je travanj nastupio i nemamo izbora, van iz zemlje, van s riječima o tome što nam se događa… Odatle je valjda i nastala ta mala začkoljica u vezi ‘božanskog’…

Za kraj, jedna misao Petera Sloterdijka koju mi je mailom proslijedio Zlatko, također, odmah po dolasku na svijet mog sina. Rađanjem svakog novog vlastitog djeteta čovjek se mijenja, počinje drugačije razmišljati, prelazi na drugu razinu vlastite egzistencije. Što sam, nakon sveg napisanog, mogao zaključiti? Vlastita djeca čuvaju roditelje od samih sebe.

3 komentara »

  1. bornaija said,

    Vezano uz ovaj i prethodni post (Poziv Ništavilu) citiram A. Artauda: ‘Zakrpati se u entitet bez Boga koji te asimilira i proizvodi kao da proizvodiš samog sebe, i u svakom času, proizvodiš sebe, ti sam u Ništavilu i protiv njega.’

    Sit čovjek nije zadovoljan hranom koju jede, izmišlja nova i nova jela koja na kraju graniče sa zdravim razumom. Da ne kažem – Duhom.
    Duh je umoran od Boga. Ljudski duh više nije dobar, razbolio se. Treba na dijetu. A Vrijeme mu je granica. Bilo ono pravocrtno koje ima početak (u blatu) i kraj (da ne kažem raj) ili ono kružno, gdje se sve ponavlja ispočetka, ispočetka… Ja sam umoran od Boga i Bogova. Ja hoću biti gladan Boga, u Ništavilu. U njemu i izvan njega, s njim i protiv njega. Bez Vremena. U Ništavilu.

    • Magičar said,

      Lako je tebi, borna, kad si za sebe sagradio čitav novi svemir. Ti odavna već tamo obitavaš sa svojim pjesmama, a u ovaj stari svemir tek se povremeno vraćaš kako bi dao koji komentar prijateljima na blogu. 🙂
      Ove rečenice koje si napisao otišle su dalje od rečenica iz Ulixa. “… umoran od Boga i bogova”, to čak više ne govori ni Nadčovjek. Skrušeno, moram ti priznati da imaš pravo. Naš duh je bolestan što god više činili ili ne činili. Nekad se s jezom sjetim Sloterdijkove definicije cinizma: prosvijećena kriva svijest. Ako je to bar dijagnoza bolesti, možda je nekako ipak možemo svladati… Ali, s druge strane, zabranjena mi je bilo kakva nada, pravi umjetnik postaje onaj koji se prestane nadati (više ne znam tko je to rekao)…

      • bornaija said,

        Ubiti nadu na kraju rečenice! 🙂


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: