Travanj 2012.
Mala začkoljica u vezi ‘božanskoga’
T. S. Eliot: PUSTOPOLJINA
Danas sam se susreo s čuvenim stihovima T.S. Eliota „Travanj je najokrutniji mjesec…“ i pitam se zašto/kako nisam prije, jer naziv pjesme – Pusta zemlja – korespondira nazivu ovog bloga… Travanj je najokrutniji mjesec, kaže pjesma, jer biljke iz zemlje ponuka da ponovno započnu uzaludno rasti. Blagotvorna je zima koja sve drži u svojoj ćudljivoj toplini pod zemljom. Na neki svoj način, pjesnik se poigrava idejom nerođenja kao jedinog spasa za čovječanstvo u cjelini.
Travanj je najokrutniji mjesec, uzgajajući
Jorgovane iz mrtve zemlje, miješajući
Sjećanje i želju, mućkajući
Dokone korijene s proljetnom kišom.
Zima nas je grijala, pokrivajući
Zemlju u zaboravan snijeg, hraneći
Malo života sasušenim gomoljima.
(prijevod preuzet s bloga >> poesis scenae)
Gledajući svoga sina kako se vrpolji u kinderbetiću nakon što je pristigao na svijet, prije više od dvije godine, pala mi je na pamet ta začkoljica u vezi ‘božanskog’. Što ako je i to ‘božansko’ (ateistički izraz kojim se preko volje priznaje religiozna narav svijeta) iznenađeno svojevrsnim dosegom ljudskih bića? Što ako u igri nije bilo ‘velikog plana’, i da mi samo plutamo u nesvjesnom pra-jednom, nesvjesnom po pitanju svega što ono – ‘pra-jedno’ – stvori. Najgore je što prostodušno razmišljanje upravo na to navodi. Nema nikoga. Jednostavno nema nikoga tko bi nadgledao što se to dogodilo s čovjekom. Kako to da je postao svjestan? Što ako smo mi ti prvi i jedini u svemiru kojima se dogodila jedna ovakva avantura ‘biti svjestan’? To sve opet znači samo jedno: ništa ne znamo te i dalje trabunjajmo o svom neznanju!
I sad se pitam, zašto mi uopće treba pisanje o ‘božanskom’? Riječi o njemu nisu one riječi koje to trebaju biti. Božansko je, po stoti put to valja ponoviti, neizrecivo. A ponekad i kvari inspiraciju. Nešto se pod svaku cijenu želi reći o ‘božanskom’, ali nam to ne uspijeva. Osjećaj ostaje samo osjećaj. Pitanje je da li i književnost i filozofija, na jednom ovako skliskom polju, znaju baratati riječima. Ali okrutni je travanj nastupio i nemamo izbora, van iz zemlje, van s riječima o tome što nam se događa… Odatle je valjda i nastala ta mala začkoljica u vezi ‘božanskog’…
O Duhu i njegovim Moćima 
bornaija said,
Svibanj 2012. u 11:37 am
Vezano uz ovaj i prethodni post (Poziv Ništavilu) citiram A. Artauda: ‘Zakrpati se u entitet bez Boga koji te asimilira i proizvodi kao da proizvodiš samog sebe, i u svakom času, proizvodiš sebe, ti sam u Ništavilu i protiv njega.’
Sit čovjek nije zadovoljan hranom koju jede, izmišlja nova i nova jela koja na kraju graniče sa zdravim razumom. Da ne kažem – Duhom.
Duh je umoran od Boga. Ljudski duh više nije dobar, razbolio se. Treba na dijetu. A Vrijeme mu je granica. Bilo ono pravocrtno koje ima početak (u blatu) i kraj (da ne kažem raj) ili ono kružno, gdje se sve ponavlja ispočetka, ispočetka… Ja sam umoran od Boga i Bogova. Ja hoću biti gladan Boga, u Ništavilu. U njemu i izvan njega, s njim i protiv njega. Bez Vremena. U Ništavilu.
Magičar said,
Svibanj 2012. u 12:23 am
Lako je tebi, borna, kad si za sebe sagradio čitav novi svemir. Ti odavna već tamo obitavaš sa svojim pjesmama, a u ovaj stari svemir tek se povremeno vraćaš kako bi dao koji komentar prijateljima na blogu. 🙂
Ove rečenice koje si napisao otišle su dalje od rečenica iz Ulixa. “… umoran od Boga i bogova”, to čak više ne govori ni Nadčovjek. Skrušeno, moram ti priznati da imaš pravo. Naš duh je bolestan što god više činili ili ne činili. Nekad se s jezom sjetim Sloterdijkove definicije cinizma: prosvijećena kriva svijest. Ako je to bar dijagnoza bolesti, možda je nekako ipak možemo svladati… Ali, s druge strane, zabranjena mi je bilo kakva nada, pravi umjetnik postaje onaj koji se prestane nadati (više ne znam tko je to rekao)…
bornaija said,
Svibanj 2012. u 7:45 am
Ubiti nadu na kraju rečenice! 🙂