Lipanj 2012.

Ah, te postmodernističke ‘istine’

Posted in HOFSTADTER, ZNANOST, Čudnovata petlja sam ja tagged , , at 12:21 pm autora/ice Magičar

Douglas Hofstadter: ČUDNOVATA PETLJA SAM JA

Kuda svrstati Douglasa Hofstadtera i njegovu čudnovatu knjigu? U znanost ili filozofiju? Ili možda religiju? O kojoj je vrsti moći duha ovdje riječ? Tetka i ja se češkamo iza uha.
– Ti klasificiraj tu knjigu, to ti je, uostalom, i posao! – na kraju kiselo procijedi tetka i udalji se.
Prekrasan miris lipinog cvijeta ulazio je kroz prozor u našu Prostoriju s Kolom. Podigao sam pogled. U daljini jedan kumulonimbus obećavao je kišu. Popodne za čisto razmišljanje, a što drugo?

Ponovno sam sručio svoj pogled na knjigu profesora kognitivnih znanosti koji je za sebe ustvrdio kako se specijalizirao ‘za mišljenje o mišljenju’. Možda se radi o pažljivo smućkanom koktelu sve tri vrste moći duha – znanosti, filozofije i religioznog osjećaja – a možda na tome ne stane, možda je to tek početak, i takve knjige uskoro preplave svijet. Na kraju, završio je u znanosti, iako je to, zapravo, bilo svejedno. Ono što sam želio naglasiti i nije bila trojna priroda Hofstadterovog teksta nego ono što proizlazi iz njega kao takvog – benevolentno izricanje jedne tipične postmodernističke istine koju će mnogi danas, dakako, uzeti s rezervom, da ne kažem da je uopće neće uzeti zaozbiljno. Tako vam stoji s postmodernističkim istinama. Prisjećam se da sam negdje na nekom forumu pročitao mišljenje jednog forumaša o Hofstadterovoj knjizi, kako je sve to ‘lijepo i zanosno’, ali potpuno krivo. Ali čak mi ni taj forumaš nije izgledao kao netko tko se zna ophoditi s postmodernističkim istinama. One nikako ne mogu biti ‘u krivu’ kao ni ‘u pravu’. One su postmoderne, izriču više od jedne istine, više od jedne laži, a možda ni jedno ni drugo. Po Derridi one ništa ne izriču, tu su u svijetu kao vaša i moja svijest, dakle, samo kao jezično/misaona igra.

Druga zanimljiva stvar vezana uz ovu knjigu je što sam Hofstadter nije postmodernist (da li će Amerikanci ikad razumjeti postmoderno doba?) i njega, poput pravog djeteta, muči to, od šire javnosti, neprihvaćanje njegove ‘istine’, njegova otkrića, njegove podloge za neku novu religiju koju je svijetu obznanio još u svojoj prvoj knjizi na tu temu, a koja je objavljena 1979. Predmnijevam da je Hofstadter nesvjesni postmodernist. U predgovoru knjige ‘Čudnovata petlja sam ja’ nema kraja čuđenju kako temeljna poruka koju je odaslao u knjizi Gödel, Escher, Bach  i dalje ne dopire do ušiju čak ni njegovih čitatelja.

No usprkos popularnosti knjige, uvijek me je mučilo to što se činilo kako temeljna poruka GEB-a (kako je uvijek nazivam i po kojem je nadimku općenito poznata) uglavnom prolazi nezapaženo. Ljudima se knjiga sviđala iz kojekakvih razloga, ali rijetko, ako uopće ikad, zbog onoga što je njezin središnji raison d’etre.

Napokon, o čemu se tu radi? Ukratko, za neupućene, Douglas Hofstadter u svom ‘mišljenju o mišljenju’ nastoji povezati „pojam ljudske osobnosti i misterija svijesti s [ni manje ni više] Gödelovim šokantnim otkrićem veličanstvene zaokružene samoreferentne strukture (čudnovate petlje) [kako ju je sam poslije nazvao]“ a koja je u ono doba (1930-ih) uzdrmala same temelje matematike. O Gödelovom otkriću na ovom mjestu nećemo trošiti riječi, tek samo reći da je nezgodni austrijski matematičar preko jedne osobite ‘jezične igre’, čudnovate petlje, u kojoj matematičke varijable imaju čudnovatu moć upućivati na same sebe, uspio dokazati nepotpunost matematičkih teorema. Hofstadter tvrdi da se i naša svijest koja udomljuje to tašto i nadmeno ‘ja’ ponaša također poput te čudnovate petlje, i još gore, da je kao takva i zbog toga – samo ‘optička varka’.

Dakako, morala je to biti vrlo posebna vrsta optičke varke, iluzije koja samu sebe percipira, a da pri tome ne vjeruje kako percipira iluziju, no svejedno – to je bila iluzija. Bilo je to gotovo kao da ta prevrtljiva pojava nazvana ‘svijest’ nastaje sama iz sebe, gotovo kao da stvara sebe iz ničega, a onda se raspada opet ni u što, kad god netko u nju pažljivije upre svoj pogled.

Toliko od Douglasa Hofstadtera zasad. Zauzeo je svoje mjesto među pozvanim Magičarima duha u Prostoriji s Kolom. Njegovoj knjizi ću se zasigurno vraćati što, naravno, neće bog zna što usrećit tetku. Ali razmišljanja o porijeklu i prirodi naše svijesti i pratećeg mislećeg ‘ja’ toliko je neodoljivo za moju svijest ili misleće ‘ja’, više ne znam koga, da o njima nisam mogao šutjeti ni u svom romanu. Stoga za kraj, donosim i prigodan odlomak:

Bilo je to davno, još dok je Stari Plavi noj bio živ. Sjedili smo u dvorištu naše kuće u predvečerje kad je svečano najavio:
– Vidite djeco, uskoro će se pojaviti Čovjek. Trebamo se pripremiti za njegov dolazak.
– A koliko će ostati? – bezazleno sam upitao. Bio sam još mali Mađioničar, nerazvijenih trikova i moći zamišljanja.
– Dovoljno dugo kako bismo mu ukazali naše gostoprimstvo. – odgovorio je Stari Plavi noj – Ne možemo tek tako prijeći preko činjenice da će se pojaviti.
– A što će taj Čovjek raditi kada se ovdje pojavi? – upitao je preko jednog od svojih ekrana maleni Moćni Mehanizam.
– Vjerojatno što i mi – kazao je Stari Plavi noj – Ali ne zaboravite djeco, on je samo naš gost, a gosti dolaze i odlaze.

Djevojčica Gheta, u koju sam bio potajno zaljubljen, samo se smijuljila i nije ništa rekla. Potom je Stari Plavi noj podijelio zadatke, nama, djeci Prvog pustopoljinskog kruga, koji će se ticati Čovjeka i njegova života u našoj kući. Mene je dopalo biti to što jesam, Mađioničar Velikog Zadatka, čarobnicu Ghetu da bude moja vječna neuslišana želja, a Moćni Mehanizam izvršnu vlast u svakom pogledu, što god to značilo. Nisam to spomenuo, ali s nama je bilo još jedno dijete, uvijek plačljivo dijete koje je neobično podsjećalo na mene i koje smo zbog njegovog užasnog jaukanja „aaaaa“ pogrdno nazvali – JA. Ali upravo je Veliki Zadatak tog djeteta bio, prema riječima Starog Plavog noja, brinuti se za Čovjeka; većinu vremena provodit će s njim, uključujući i redovite šetnje izvan kuće, surovim okolnim krajem, sve zato kako bi noću mogao mirno počinuti u krevetu koji smo za njega spremili.

Trilijuntni sat zazvonio je na kuli. Netko je doista bio pred vratima. Zasigurno – Čovjek. Kakav uzbudljiv trenutak! Odškrinuo sam dvorišna vrata i zaustavio dah. Lanac je zasuna još uvijek pridržavao vrata i sprječavao ulazak pridošlice, međutim, Stari Plavi noj ga je bez razmišljanja u potpunosti uklonio.
– Nema razloga za strah, dijete – reče mi i rukom dohvati kvaku.

Po prvi put ugledali smo biće koje će neko vrijeme provesti u našoj kući. U trenutku otvaranja vrata i JA se smirilo, naslutivši da je Čovjek upravo ono biće koje je tako dugo i željno iščekivalo…

5 komentara »

  1. […] ja im kažem: moderan sam, na mahove! ……………….postmoderan………………&#82… podijeli pa vladaj:ShareE-mailIspisSviđa ti se?Sviđa mi seBudi prvi kome se sviđa ovaj […]

  2. novi pasus? said,

    ovog pasusa se ne sjecam iz knjige,mora da je novi..? Zgodno,svakako..

  3. bubnjem po tintari said,

    novi pasus je moj komentar.. Nesta mi se pomjesalo..

  4. davor said,

    Budući da sam prozvan 😀 kao netko tko se ne zna ophoditi s postmodernim istinama, vrlo disproporcionalno 😉 sam odgovorio na svom blogu u par zadnjih zapisa, a osobito u današnjem (§4.3.). Da sažmem: postmoderni problemi s istinom samo su neizbježni i dugotrajni kraj problema s odnosom istine i svrhovitosti s početka Novoga vijeka. Naime, znanost je tada odbacila mogućnost istinitih svrha. Daljnja povijest, naime sve ono što se zove ”moderna”, dovela je stoga sve pripovjedne istine (koje nužno impliciraju neku svrhovitost) do ne-važenja. No, problem je to da sama znanost ne može svoju svrhovitost, pa onda ni svoju vrijednost, utemeljiti bez neke pripovjedne istine, bez neke naracije. Kad je taj problem postao očit, da znanstvena istina bez svrhovitih pripovijesti nije održiva, a da svrhe s druge strane ne smiju biti istinite, svanula je post-moderna. Ne kao rješenje toga problema, nego kao odustajanje od njegovog rješavanja tako da se odustane i od istine, nakon što je rani Novi vijek odustao od svrha.

    Ako s postmodernom stoji tako kako se meni čini, onda Hofstadter tu ne spada. Ne spada čak ni u modernu: naime, za njega je npr. veća vrijednost dupina od komarca neproizvoljna realna činjenica (koja počiva na većoj svjesnosti kod dupina). Time uspostavlja određenu hijerarhiju vrijednosti, od najveće svjesnosti ka najmanjoj. Ta hijerarhija nije ni proizvoljna ni konvencionalna, nego prirodna – a to, jedna kosmička hijerarhija, čini ga bližim npr. Aristotelu nego dominantoj znanosti Novog vijeka, a posebno ga udaljuje od postmoderne.

    • Magičar said,

      Ops…, davore, pa to si bio ti! Žao mi je, ali tako mi je u književnom smislu, za potrebe stila, trebala ta ‘vrhunaravna pamet pripovjedača’ koji je ‘jedini pametan’ u vezi ‘postmodernističkih istina’, da sam i tebe morao prozvati 🙂 S književnošću nekad pogodiš nekad profulaš, ali najčešće se krećeš oko stvari što je, zapravo, najpoželjnije…
      Naravno, sada kada si sve lijepo objasnio vidim da Hofstader doista ne izriče ‘postmodernu istinu’. Ali opet čudno je to da sve te stvari izriče danas, u jednom ovakavom dobu.,, Morat ću uskoro skoknuti do tvog bloga, nisam bio dugo, ne idem ni na forum, bavim se ovom svojom pisanijom tek toliko, a sav sam u romanu koji želim napokon dovršiti… 🙂


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: