Srpanj 2012.
Za evociranje uspomena sve potrebno na jednom mjestu
Ludovico Einaudi: LA NASCITA DELLE COSE SEGRETE (s albuma I Giorni)
U praznini svakodnevice
Čeznem
Za puninom stvaralačkih dana.
Eto me u životu. Nekoliko ludih dana provedenih izvan dosadne i katkad ubitačne svakodnevice i odmah pero odlažem dalje od sebe. Bio sam na moru, a more je plavo i zavodljivo, i čim se preda mnom pojavilo, nukalo me da ga neprestano promatram, čak i za vrijeme vožnje. Kad prođete tunel Tuhobić neprestano izvrćete glavu ne bi li ga ugledali, more, i kameni otok Cres u daljini, a zatim sve svoje misli nekako slili u podneblje čudesnog kvarnerskog akvatorija.
Kad sam na Kvarneru
Kao da mi je duša vani
A ne unutra.
U CD playeru vrti se, neobično za mene, Lodovico Einaudi i njegov album I Giorno. Eh, da sam barem tetku poveo, jetko sam pomislio, sigurno bi uživala. I već je vidim gdje zabacuje glavu kroz otvoren prozor… ali ne; u tom slučaju, slučaju ektaplazmičkog putovanja, najvjerojatnije bi putovali nekakvim crvenim kabrioletom koji aleko više ide uz nju, i u kojem bi joj kosa na vjetru vijorila poput zvijezde repatice. Ali još jedno ne; ovo putovanje odlučio sam posvetiti uspomenama i tetku moram zadržati u kolopletima svoga uma. Dok glazba Lodovica Einaudija u potpunosti prianja uz moju namjeru. La Nascita Delle Cose Segrete budi upravo onu vrst sentimentalnosti koja ide uz sve vrste prisjećanja, i još k tomu, nekakvog new-agera s oceanskim osjećajem u glavi za kojeg nisam ni znao da udomljujem u sebi.
Bilo kako bilo, odlučio sam posjetiti mjesta uz koja me vezuju uglavnom lijepe uspomene. Prije putovanja razmišljao sam da će mi evociranje uspomena bez problema potaknuti sam prostor u kojem su bile stvorene. Nisam u tome smatrao vrijeme toliko važnim. Mislio sam, dovoljno je uključiti prigodnu sentimentalnu glazbu i evo ih, samo tako izronit će iz riznice prošlosti mog uma, na primjer, Ona – žena s kojom sam se u životu prvi put poljubio. Međutim, krivo. Lodovico je grmio u slušalicama, koliko klavirska glazba može grmjeti i kad ju najglasnije odvrnete, međutim, ništa nisam osjetio s prispijećem na mjesto odnosno u prostor lijepih uspomena.
Ništa nisam doživio u umu premda sam možda očekivao pravu ektaplazmičnu svetkovinu. Što nije bilo u redu? Usredotočio sam se na promatranje prostora u kojem se odigrao moj prvi poljubac. Morao sam sebi priznati: bitno se izmijenio. Uklonili su betonski slivnik za kanalizaciju na koji sam se s Njom popeo te sudbinske večeri. Da ne bude zabune, i u to doba, godinama je već bio zapušten. Onda sam pogledao zvijezde iznad sebe. Da, zvijezde su iste, eno naše. Zatim sam bacio pogled prema svjetioniku u daljini, činio se bližim. Da bi, na koncu i poslušao valove. Udarali su u obalu na način na koji su to činili i prije toliko godina. Dakle, sve je bilo isto, jedino što je nedostajalo bio je zapušteni betonski slivnik na kanalizaciju. I… nedostajala je Ona.
Ali pošto mi danas nije nikakav problem zamisliti bilo što, zamislim da je sada čak i Ona tu. Istina, s malo više bora i sijedih u kosi, i evo je, bez problema se pojavila pored mene. Kratko joj objašnjavam da su betonski slivnik razrušili i predlažem način evociranja uspomena. Čujem joj glas, i u grlu joj slutim onaj isti smijeh kojim me nekoć razoružavala, ali tek sekundu zadrhtim. Gleda me i kaže, ali, Boris, ništa više nije isto, mi se danas ne bi trebali ponovno poljubiti, čak ni ovako razgovarati. Sa zamišljanjem također nije išlo. Pa majku mu staru, pomislim, nije valjda stvar u onom betonskom slivniku! Još jednom dobro osmotrim mjesto, a onda od muke zatvorim oči.
I onda, odjednom, doživim sve. I dalje čujem valove, ali kao da ih više ne moram čuti, na neki drugačiji, arhaičniji način, osjetim pod prstima Njenu gelom stvrdnutu kosu, slanu kožu i podatne grudi. To više nije bila zamišljena Ona, romaneskna Ona, to je sada stvarna Ona, kakva je bila i tad, prije mnogo godina. Ljubimo se i osjećam sol rana naše kratkotrajne ljubavi koja kao da se razmjestila po svim ovim proteklim godinama. Napokon, evocirah uspomenu.
Odlazim s mjesta na kojem sam je prvi put poljubio, s mjesta sada razrušenog betonskog slivnika za kanalizaciju, Lodovico postaje dosadniji tim više s In un’altra vita, ali slika i osjećaj prvog poljupca ostaju u glavi, više ih ne mogu izgubiti. Zapravo oduvijek su bili tu, u mojoj i samo mojoj glavi. Nigdje nisam trebao odlaziti. Možda tek pustiti Lodovica i te bjesomučne valove da odrade svoje…
Što sam trebao – ne shvatiti – već osjetiti dolaskom u prostor uspomena? Da uspomene mogu sačuvati jedino u svom umu i nigdje više, prostor u kojem su se inicijalno dogodile nije ih mogao sačuvati jer ga vrijeme uvijek čini novim i nezgrapno drugačijim. Odsada, gdje god se nalazio, dovoljno mi je zatvoriti oči, i postati vremeplov za svoj život. Čuti davne zvukove, pod prstima osjećati stare dodire, biti naprosto tamo; prošlo je vrijeme jedino u meni i nigdje drugdje.
Naposljetku, iskopčavam glazbu Ludovica Einaudija, kao da se skidam s boce infuzije. Dosta je bilo te sladunjavosti. Vrijeme je da pustim nešto od Philipa Glassa ili The Radiohead i vratim se u svoju praznu svakodnevicu prošaranu puninom stvaralačkih dana… Da, nije loša ideja, a tetki budem sve lijepo i potanko prepričao…
Srpanj 2012.
Kako se danas pravimo važni!
James Joyce: ULIKS
Pitam se kako je danas u prostoriji s Kolom? Tetka, s nekakvim časopisom u krilu, zavaljena je u fotelji i slatko prediše u snu. Prozori prostorije širom su otvoreni. Sunčeve zrake blago prodiru u nju zadržavajući se ponajviše na prozorskim okvirima. Ljetno je jutro i ptice cvrkuću. Međutim, i Kolo drijema, kao da ljetno doba nije za čitanje knjiga, a kamoli kakvo razmišljanje. Povremeno se jednom-dvaput okrene i zatim ponovno utone u nepokretnost.
Je li moguće da ovdje stanujem, da ovdje moj duh pronalazi svoj mir? Češkam se iza uha, potom okrećem prema polici s knjigama. Već dulje vremena razmišljam da se prihvatim čitanja najtežeg djela od svih, onog koje, u određenom smislu, označava svršetak književnosti uopće, ili barem književnosti zapadnog kruga. Naravno, Ulysses mi je na usnama a ubrzo i u vidokrugu. Debela knjižurina žućkasto plavih korica, naposljetku, nađe mi se u rukama. Do sada, barem tri puta započinjao sam je čitati i svaki put, negdje nakon stote stranice, prekidao. Prekidao sam je upravo na onom poglavlju koje započinje sljedećim odlomkom:
Martin Cunningham je, prvi, uvukao svoju cilindrom prekrivenu glavu u škripavu kočiju i, spretno ušavši, sjeo. Gospodin Power je ušao za njim pažljivo sagnuvši svoju visinu.
– Uđi Simone.
– Ja ću poslije vas – rekao je gospodin Bloom.
– Gospodin Dedalus je brzo ustaknuo šešir na glavu i ušao, govoreći:
– Da, da.
– Jesmo li sada svi tu? – upitao je martin Cunningham. – Dođite Bloome.
Poglavlje koje započinje dotičnim odlomkom čini mi se najtežim poglavljem književnosti zapadnog kruga uopće. Na njemu bih se slomio, i ne bih mogao krenuti dalje. Carl Gustav Jung predložio je da se Uliks čita odostrag jer da je to jedini način na koji ga je on, C. G. Jung, uspio pročitati. Ne znam baš; čini mi se da Uliks kao i svaka knjiga (još uvijek!) podrazumijeva linearan slijed čitanja od svog početka prema kraju, kao što se i neka zarasla njiva krči na isti način.
Ali ta prozaičnost u opisu svakidašnjih događaja na kraju vam se jednostavno mora smučiti. Na isti način na koji su uglađena gospoda s cilindrima na glavama ušli u kočiju danas se ulazi u kupe vlaka i kao što će se ulaziti u letjelicu za obilazak Mjeseca. Čini mi se da je ovo poglavlje ono u kojem svakodnevica doslovno prodire u književnost, i da nam Joyce želi poručiti kako ju književnost mora izdržati. Poglavlje kao da reprezentira sve one romane u kojima se do u detalje opisivao običan život ljudi, jer valja naglasiti: Ulysses je sveobuhvatan. Na neki način, osjećam kao da u sebi, u nekom obliku, sadrži sve romane koju su objavljeni prije njega. Ulysses je granica iza koje počinje neki novi svijet ili ne dolazi ništa.
Vrlo dobro poznam slavnu analogiju kojom su kritičari opjevali djelo Jamesa Joyca, onu s Odisejevim putešestvijima, prema kojoj se u romanu prikazuje/prepričava/opisuje jedan jedini dan u Dublinu 1904. i uglavnom prati život gospodina Blooma s kojim se onda, i pored toga što ogriza u bolnoj svakodnevici, mogu povući paralele sa životom slavnog mitološkog junaka. Usput, spominju se i ‘avanture’ glavnog lika njegova romana Portret umjetnika u mladosti (neka vrst Joyceova alter-ega?) Stephena Dedalusa. Ali svejedno, roman ni do dan danas nisam uspio pročitati do kraja…
Ipak, ne mogu s blagom dozom ironije ne reagirati u trenutku kad se u razgovor o književnosti ubaci i ovo znamenito, zahtjevno djelo.
– Ah, Ulix, da, da, pročitao sam ga u srednjoj… Doista, vrlo zanimljivo štivo… Što? Nisi pročitao Uliks?
Takve bih odmah zatvorio u čitalačke kule darivajući im po jedan primjerak knjige s ugrađenim fotoosjetljivim senzorima za registriranje pokreta oka na svakoj stranici, u svakom redu, iza svakog slova knjige pa da vidimo koliko bi takvih stvarno pročitalo Uliks. Postoji i ona vrsta čitanja kada se samo leti preko teksta pa se ležerno objavi da se knjiga pročitala, a u čovjeku od knjige ništa ne preostane. Mora postojati ono nešto dublje što ostaje u vama kad pročitate neki roman; neka rečenica ili čitav odlomak ili barem atmosfera ili osjećaj. U pogledu Uliksa ne možete samo reći da ste ga pročitali. Morate tomu nešto pridodati. Većini ljudi on mora biti nerazumljiv a odatle i dosadan. Ali onoj manjini, koja se uvijek nekako skupi u nekom narodu, mora biti jasno zašto je Uliks možebitno najveći roman književnosti zapadnog kruga.
Što je u meni ostalo nakon pročitanih prvih stotinjak stranica romana? Osjećaj bezvremenosti i bezgraničnog strahopoštovanja prema tom djelu (iako potonje, vjerojatno, nije dobro). Bezvremenost kojom odiše tekst, na svakoj stranici, u svakom redu, riječi i slovu, čini se da je tekstu romana osiguralo izvanrednu moć u opisivanju ljudske prirode, od glave do pete. Evo, pokušajmo to provjeriti, idemo se upoznati s gospodinom Bloomom.
Mr. Leopold Bloom s užitkom je jeo iznutrice životinja i peradi. Volio je gustu juhu od guščije ponutrice, pikantne želuce, punjeno prženo srce, pohanu jetricu s mrvicama, pečenu bakalarevu ikru. Najviše od svega volio je na žaru pečene ovčje bubrege koji su mu na nepcu ostavljali blag okus s jedva primjetnim mirisom urina.
Jasno je da se ljudska priroda neće mijenjati. Gospodin Bloom ju utjelovljuje. Možemo činit što god hoćemo, ovčje bubrege uvijek ćemo htjeti konzumirati. Čitav odlomak koji opisuje najskrivenije kulinarske sklonosti glavnog lika izgleda mi poput skrivenih scena iza kulisa nekog romana. Kao da je nekakav ljubavni jad u prednjem planu, ona i on u nekakvoj sceni utjehe, svađe ili pomirenja, a u pozadini vidi se čovjek koji u tom trenutku razmišlja o pohanim jetricama s mrvicama. Inače, rijetko se u romanima piše o, primjerice, prosjacima na autobusnim i željezničkim kolodvorima, smeću i prljavštini javnih mjesta i sl. koji su uvijek tu oko nas, ali koje smo odlučili ne primjećivati. Tako je i s nekim mislima. Joyceu je uspjelo, kao nikom prije njega, tim mislima ‘onkraj’ uma dati formu. U stručnom žargonu, to se, onda, naziva – romanom toka svijesti…
Uliks započinje u Martello kuli u predgrađu Dublina koju sam imao prilike iz daljine samo pogledom okrznuti kad sam prošle godine pohodio Irsku. Velika mi je želja jednog dana posjetiti Martello kulu koja danas nosi naziv po James Joyceu (James Joyce Tower) i baciti oko na to ‘slinavozeleno more’ s ‘okruglog topovskog postolja’. Međutim danas trebam donijeti važnu odluku. I onda, dakle? Hoću li se ponovno dotaći svetog štiva? Pitanje je ostalo visjeti u zraku.
U tom trenutku i tetka se probudi. Sneno protrlja oči i vidjevši me s pitanjem iznad glave kaza:
– Oh, kako se jutros pravimo važni!
O Duhu i njegovim Moćima 