Lipanj 2012.

Na ovom svijetu postoje stvari koje je najbolje ne znati

Posted in KNJIŽEVNOST - PROZA, Ljetopis Ptice Navijalice, MURAKAMI tagged at 11:26 pm autora/ice Magičar

Haruki Murakami: LJETOPIS PTICE NAVIJALICE

Murakamijevu Pticu Navijalicu čitam već tri mjeseca i nikako da je dovršim. Negdje sam na posljednjih stotinu stranica romana (od cirka sedamsto), a prema običaju – i u najvećoj čaroliji japanskog romanopisca. Zanimljivo, upravo u tom posljednjem dijelu romana naiđoh na dio teksta koji ću sasvim sigurno dugo pamtiti i o njemu duboko razmišljati. O čemu je riječ? Naime, Murakami se u posljednjem dijelu romana smjelo poigrava sa sljedećom tvrdnjom: čovjek koji mašta u životu nikada to o čemu mašta ne može ostvariti. Drugim riječima, i ukoliko želite nešto o čemu ste maštali sprovesti u djelo, to jednostavno ne možete učiniti, niste sposobni za to, jer ste čovjek koji je sposoban jedino maštati.

Spomenuti dio teksta izgovara sasvim nepodnošljiv tip, slučajno istog imena kao i ja, sa zabrinjavajućim nadimkom – Gulikoža – koji na taj način utjelovljuje suštu suprotnost nama, tipovima koji nesmiljeno maštaju, a odatle moglo bi se reći, i romanopiscima u cjelini. Čini mi se kao da se Haruki upravo želio pozabaviti tim križem spisatelja, njegovom beznačajnom ulogom u društvu s obzirom da je čitav, zbog prirode posla kojim se bavi, uronjen u maštu. Sam Murakami, čovjek je koji se ne pojavljuje prečesto u javnosti; vrlo rijetko i daje intervjue. Za razliku od njega, njegov lik Boris Gulikoža bezobziran je i beskrupulozan čovjek u pravom smislu riječi; uostalom, i sam naziv Boris Gulikoža zadobio je na račun prakticiranja osobito nehumanog i okrutnog postupka mučenja i ubijanja – guljenja ljudske kože.

Iznenađeni? Da jedan Murakami piše o najvećim zločestoćama ljudske prirode, i to s onim istim lepršavim stilom kojim je, recimo, u Kafki na žalu pisao o snovitim doživljajima dječaka Kafuke i njegovoj tajnovitoj povezanosti sa začudnim starcem Nakatom. Da se taj isti Murakami sada odjednom bavi najgorom mogućom životnom mogućnošću – smrću u užasnim mukama? Naravno, iznenađeni su samo oni koji Murakamija nikad nisu doživljavali velikim piscem.

Vjerujem da je jedan od motiva, ako ne i glavni motiv, za pisanje ovog romana Murakamiju poslužio jedan drugi ulomak kojeg ću isto tako dugo pamtiti i o njemu razmišljati, i u kojem sažeto, ledeno-hladno ustvrđuje da „na ovom svijetu postoje stvari koje je najbolje ne znati“ pripremajući čitatelja za ono što će u romanu, kao i u samom životu, kad-tad, uslijediti.

I doista, najbolje je ne znati kojim se to poslom bavi Boris Gulikoža, najbolje je ne znati da takvi tipovi uopće postoje, da postoji takav nazor na svijet, iako će nas stvarnost kojom smo okruženi na svakom koraku na to prisiljavati. Dovoljno je prisjetiti se, recimo, samo rata na ovim našim prostorima, pokolja koji su u njemu učinjeni, mučenja, zlostavljanja i silovanja za koja možemo samo pretpostaviti u kojem su se stvarnom obimu događali, pa da shvatimo da ljudska priroda doista sadrži ponore u koje nikada ne bismo htjeli zaviriti.

Naravno, Murakami će svoje likove u romanu mrtvo-hladno načiniti nevoljnim svjedocima počinjenih zlodjela, a posredno će to učiniti i s nama, čitateljima. Potanko će nam dočarati bijedu i strahotu ljudskog života u ratnim uvjetima, uvjetima ratnog zarobljeništva i iscrpljujućeg i nehumanog rada u rudniku. Bizarna scena ubijanja životinja u zoološkom vrtu, koja se javlja nešto ranije, u potpunoj je analogiji s ubijanjima i mučenjima ljudi u tim rudnicima i općenito u svim ratovima. Groteskno zastrašujuća, postaje književna uzvisina s koje je moguće obasjati čovječanstvo nekim novim svjetlom razumijevanja njegova postojanja kojim dominiraju neshvatljivi i zapravo iracionalni impulsi volje za uništenje pokrećući, bez iznimke, sve užasne stvari na ovom svijetu koje se mogu zamisliti.

Ipak, najzanimljiviji dio romana, onaj spomenuti oko šestote stranice, zbiva se u trenutku kad Murakami, s pozicije Boga svog djela, u usta Borisa Gulikože stavlja i riječi objašnjenja zašto je to tako, zašto je on tako nepodnošljiv lik a što, morate priznati, u stvarnosti redovito izostaje. Ubojice ubijaju bez izgovorene riječi, stvarni mafijaši nisu nikakvi rječiti tipovi kao mafijaši u Kumu ili Sopranosima; njihov vokabular vjerojatno ne prelazi stotinjak riječi. Ipak, zato je to umjetnost, zato je to književnost, Murakami čitavu filozofiju onih koji ne maštaju izlaže kroz usta našeg Borisa na sasvim prirodan način.

Čovjek koji o nečemu mašta nikada to ne može ostvariti. Koliko me silno želite ubiti to jednostavno ne možete učiniti, niste sposobni za to, jer ste čovjek koji jedino mašta.

Shvaćam da s ovim Kolom Duha svijeta neću nigdje dospjeti osim do boljeg razumijevanja svijeta u kojem živim. Samo to, ništa više. Ali možda i „samo to“ na kraju bude sasvim dovoljno.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: