Rujan 2012.

Doba Pjene

Posted in FILOZOFIJA, Sfere, SLOTERDIJK tagged , at 10:58 am autora/ice Magičar

Peter Sloterdijk: SFERE

Neki dan na Trećem, slušam Petera Sloterdijka. Razočarano uviđam: misli mu danas izražavaju samo pesimizam. Dao je intervju nekom francuskom časopisu u povodu izlaska jednog toma njegovih Sfera u Francuskoj. Tužno ga je sada slušat kako drobi o imunosnim sustavima čovječanstva, i njihovim razlikovanjem u ‘sferama’ metafizike, osjećaja dobra i čisto fizičko-biološkog opstanka, prema potrebi. Ovo doba je doba Pjene; raskrinkavanja su danas na djelu, tvrdi filozof, hoćemo li to nazvati dekonstrukcijom ili ogoljavanjem – nebitno. U trenutku kada ga novinar prekida s pitanjem o jeziku, nervozno odgovara da mu je dosta jezika, da smo „potrošili cijelo dvadeseto stoljeće baveći se njime“. To nije ni sjena Sloterdijka iz 1980-ih, definitivno. Teško razočaranje na vrhuncu filozofskog mišljenja kao da mu je obilježilo život. Ali ne mogu reći da se i u mom slučaju nije nešto slično dogodilo. Možda, kad bih Sfere uzeo u ruke, možda bih promijenio mišljenje koje sada izričem, ali uvijek će mi ostati pitanje na usnicama: što je s onom ‘ciljnom ravni prosvjetiteljstva’ o kojoj je toliko pričao u Kritici ciničkog uma i u kojoj čovjek nužno završava u nekoj vrsti racionalne mistike. Znanost ga u tome može u potpunosti slijediti jer je u kvantnoj mehanici već dulje vremena na stvari magijsko djelovanje prirode. Sloterdijkov današnji pesimizam, međutim, izgleda da vuče korijene od nekamo drugdje; naravno, s nezaobilazne povijesno-društvene pozornice.

Što se to s čovječanstvom, uistinu, dogodilo na prijelazu tisućljeća? Ako se dogodio politički prevrat na prijelazu u 1990-te, i kapitalizam izvojevao pobjedu nad socijalizmom, čovjek se i dalje pita, a što se to dogodilo na prijelazu u 2000-te? Koga je kapitalizam tada oborio na pleća? Sama sebe? Kao da se odigrao nezamjetniji, ali pogubniji prijelaz u nešto što još sami sebi nismo definirali. Jedino što osjećamo jest ogromni gubitak; i to, da smo prazniji i bešćutniji nego što smo to bili koju godinu prije.

Neki misle da smo prešli u novo doba, doba pseudomodernizma u kojem je na stvari povratak na stare vrijednosti, ali u pseudo obliku. Vjerujemo u Boga, ali samo deklarativno; idemo u Crkvu, vršimo sakrament, primamo hostiju, kako bi se barem izvana stekao dojam da smo vjernici, ali smo, zapravo, pseudovjernici. Iznutra smo samo prazni i bešćutni, kako prema drugima, tako i prema samima sebi. U umjetnostima je situacija možda i gora. Razdraženo sve proglašavamo umjetnošću, a umjetnik, zbog sve većeg ismijavanja i neprihvaćanja u društvu, postaje taštiji i oholiji. Filozofi će, pak, danas, sve više slijediti znanost u sve intenzivnijem rastakanju zbilje. I u ovom slučaju, kao što sve može biti umjetnost, sve može biti i filozofija. Svaka pojava u sebi može sadržavati filozofiju, pa nam tako evo i nekih novih ‘obećavajućih’ filozofskih pravaca poput filozofije spavanja (http://philosophynow.org/issues/91/Notes_Towards_a_Philosophy_of_Sleep ) ili filozofije njege (http://juns.nursing.arizona.edu/articles/Fall%202008/personal%20%20philosophy%20of%20nursing.htm ).

Nikako da ikome postane jasno da ne možemo u životu baš kako hoćemo. Udomili smo ili nismo jednu veliku ideju u sebi i jedini je naš zadatak postvariti je… ili gledati televiziju i ogrijezati u dokolici. Biološku razinu postojanja oduvijek podrazumijevam, kao i njene potrebe, i na nju se nikad ne osvrćem.

Tetka me gurnu laktom prekidajući moje ojađeno snatrenje. Bila je spremna za izlazak van. Uobičajena crvena minica, tamni džemper i sivi kišni mantil na njoj.
– Požuri, zakasnit ćemo.
– Ja ne idem. – rekoh suvo.
– Kako ne ideš? Danas dolazi biskup. Neke tvoje ideje o Katarima i Bogumilima dobit će odrješenje od grijeha, a grijeh Crkve prema njima, po svemu sudeći, bit će priznat.
– Ja ipak ne idem. – ponovio sam.
Tetka samo kratko uzdahnu i zalupi vratima.

Promatram je kako se udaljava od zgrade. Njene štikle odjekuju po pločniku na koje je doletjelo prvo žuto lišće. U magli nazirem toranj crkvice kamo se zaputila. Dakle, i jednu crkvicu sam sada udomio u svom umu. I što sad? Možda sam trebao poći s njom i ojačati svoj imunološki sustav u Sloterdijkovom smislu? Ne radije ću prebivati u vlastitoj praznini. S mene se i pjena ovog doba davno povukla. Kako slutim, Pjena je samo drugi naziv za nešto što je dovršeno. Kada se val razbije o obalu na kraju preostane samo pjena, na to je vjerojatno mislio i Peter Sloterdijk kad je davao naziv trećem tomu svojih Sfera. I on miriše propast Zapada kao što ga je mirisao i Oswald Spengler. Čak je danas preuzeo i njegovu, morfološku metodu promatranja zbivanja s čovječanstvom. Sfere mora da su ‘prepune’ Spenglera. Nažalost, u mojoj Prostoriji s Kolom njemački jezik se ne govori. Mogu samo strpljivo čekati nekog ludog hrvatskog izdavača da u trenutku nerazumnog ushita odluči prevesti i objaviti djelo od dvije tisuće stranica ili barem jedan njegov tom. Siguran sam da u knjizi postoje i dijelovi od kojih ću se s užitkom naježiti.

2 komentara »

  1. blarcsy said,

    “Smisao čovjeka jest biti živa granica i na sebe uzeti i izdržati ovaj život granice”(Romano Guardini)
    U kršćanskoj mistici postoji nešto što se zove iskustvo “tamne noći”.Majka Tereza će tako zapisati da se osjećala neželjena od Boga-odbijena-prazna.Ta tamna strana koju drugi(i mediji)nisu vidjeli i taj osjećaj isključenosti bila je iskustvo Boga koji se za nju sav pretvorio u tamu,u šutnju u neodgovaranje.To je ono s čim se kako kažu kršćanski mistici i sam Krist borio na križu.
    Dakle čovjek nadilazi prirodu s kojom se ne može stopiti ,ona ga ne prima te on ostaje izvan.Ne može se stopiti ni s Apsolutom jer trenutak stapanja sad nije u čovjekovim rukama,te tako kao što Guardini reče može i mora biti tek granicom koja gura naprijed.
    Bilo kako bilo iz ovog što nazivaš Sloterdijkovim pesimizmom ja bih obrnuto zaključio:Sloterdijk je tek sad živ!Neobično ali nema naprijed ako nije preko depresije.
    P.S.
    Približava li se pisanje predgovora kraju?

    • Magičar said,

      Moguće, blarcsy, da je Sloterdijk živ kako jedino i može biti živ u ovom vremenu, dakle, depresivno živ, ali ostaje pitanje možemo li u sebi biti živi i na onaj ‘radostan’ način, ne oviseći o društvenim kretanjima oko nas. Ta nije valjda da naše misli oduvijek moraju trpjeti od vanjskih utjecaja? Sjećaš se onog ‘ja sam ono što sam vidio’, no, ne mogu li se usredotočit na nešto što bi u najmanjim naznakama moglo biti shvaćeno kao putokaz, vodilj iz sadašnjeg stanja. Drugim riječima, mogu zamisliti mislioca koji svojom maštom iscrtava put spasa. Ono što je on tvrdio 1980-ih, čini mi se mjerodavnim i danas, jedino što je na putu više medijske prašine i bit će je sve više… Ipak vjerujem da u određenom trenutku put mašte može ii doista postati putom spasa…

      P.S.
      Još iščitavam, a uskoro (čitaj do 01.10.) trebalo bi biti nešto…


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: