Rujan 2012.
Lice kapitalizma
David Cronenberg: COSMOPOLIS
U večernjem Dnevniku, bez dlake na jeziku, donose vrlo mučan prilog; onaj o Forbesovoj listi najbogatijih ljudi Amerike. Urednik je valjda uvjeren da bi nas to trebalo zanimati. Njegovo je razmišljanje, čini mi se, na tragu onog razmišljanja kako svi mi, svjesno ili nesvjesno, dijelimo tu istu ljudsku pohlepu bez iznimke, a koja nas nagoni da se, u prvom redu, nastojimo obogatiti na sve moguće načine. Možda u neka druga vremena, glasno razmišljam, spomenuta lista postane lista srama; nije bez vraga ona narodna uzrečica „sramno bogat“ ili „bezobrazno bogat“. Ali u ovom vremenu, očito, to se nikako ne može dogoditi. I rukama i nogama borit ćemo se da to ostvarimo. Ne osjećamo nikakvu grižnju savjesti, a ako nas netko već odluči daviti s pitanjem „Što ćemo sa svim tim (jel’te nekretninama)?“, ponosno ćemo mu odgovoriti da ćemo sve to ostaviti vlastitoj djeci. A djeca, kao djeca svojih roditelja, nastavit će zgrtati još i još, i to ostavljati svojoj djeci koja će zgrtati još i još i još i još; i toj najsramnijoj eksponencijalnoj funkciji od svih, koja će težiti beskonačnu uvećanju same sebe, kao da nitko neće moći stati na kraj. Ipak, da; do trenutka kada majčici Zemlji ne dojadi sva ta igra kapitalizma, u kojoj je ljudi besramno svojataju, i ne naruči planet ubojicu kako bi ih sve pobila i krenula ispočetka, kao što se to lijepo „predviđa“ u filmu Melankolija…
Da se razumijemo, nemam ništa protiv stjecanja materijalna bogatstva, nekome upravo stjecanje materijalnih dobara može biti onaj odgovor na pitanje tko je ona/on, kao što je to, recimo, u mojem slučaju, ova Prostorija s Kolom i dijeljenje umnog stambenog prostora s lascivnom Tetkom. Samo sam mišljenja kako javna objava jedne takve vrste informacija kod jednog normalnog ljudskog bića mora izazvati, ako ne mučninu, pa barem nelagodu. Nije li Bill Gates, ovogodišnji nesretnik s broja jedan famozne Forbesove liste, daleko ponosniji na ono što je uistinu za života radio i još uvijek radi, na sam izum svojih računalnih ‘prozora’, koncepta koji se za većinu ljudi pokazao izuzetno podesnim za intuitivno snalaženje u digitalnom okruženju, nego na činjenicu da je na osnovi tog svog izuma zgrnuo besramno enormnu količinu novca? Nije li mu svakodnevno razmišljanje o tomu što još učiniti kako bi poboljšao svoje ‘prozore’ daleko veće zadovoljstvo od svijesti da je trenutno najbogatiji čovjek u Americi, a možda i u svijetu? Naravno da jest, premda te činjenice ni on sam vjerojatno nije u potpunosti svjestan, kao što je nije svjesna ni većina ljudi na ovoj planeti. Novac jest moć – na svoj način, ali zadovoljstvo činjenjem nečega što prožima čitavo naše biće – prava je volja za moć našeg bića. Svladati upravo neku svoju težnju u sebi, izdići je na višu razinu, stvoriti, prepraviti, čak i uništiti, ono što ti je drago, što god, oduvijek sam shvaćao istinskom voljom za moći, a ne puko posjedovanje materijalnih/financijskih dobara/sredstava. Novac i materijalna dobra mogu biti samo posljedice ali ne i istinske težnje jednog ljudskog bića. Međutim, mnogi ljudi danas izgubili su tu sposobnost davanja odgovora na pitanje tko su, iznutra su prazni i bešćutni, pa im jedino još novac i njegovo stjecanje može pružiti kakvo takvo zadovoljstvo.
Staru i dobro poznatu priču o moralnom padu čovječanstva koje, kroz svoju povijest, svako malo dospijeva do doba Praznine, Ništavila i u kojem, onda, na površinu isplivavaju vrijednosti koje to zapravo nisu, recimo – novac – ispričana je i u novom filmu Davida Cronenberga Cosmopolis. Moram biti iskren, film još nisam pogledao u cijelosti, tek sam škicnuo okom na nekoliko trailera te pročitao izvrstan osvrt na film Višnje Pentić u Zarezu, ali i to je bilo dovoljno da filmu budem privučen poput magneta, baš kao što se to dogodilo i u slučaju Lars von Trierove Melankolije prošle godine. Kada sam to pokušao objasniti tetki nije razumjela.
– Šta? Kažeš da je film težak ali da ga, bez obzira na to, jedva čekaš pogledati?
– Pa da…
– Pobogu brate, zašto bi gledao nešto što ti je teško za gledat?
– Zato…hm, zato… – vrtio sam bespomoćno rukama – …što film, na neki način, razotkriva čitavo duhovno stanje našeg društva danas, njegovu trulost, surovost i bešćutnost… ne znam koji bih ti riječima to objasnio…
– Ja nikada ne bih gledala nešto što bi mi teško padalo… – kazala je tetka prekrstivši ruke na prsima.
– Pa i Melankolija je bila…
– Joj, ne spominji mi samo taj film, taj je film je bio blagi užas – povika tetka.
– Ali kako? – upitao sam unezvijereno.
– Nakon njega, danima sam se loše osjećala. Kad se samo sjetim one drage cure, mislim da se zvala Claire, koja je svoje dijete uzalud pokušavala negdje sklonit od nadolazeće katastrofe; ali ne, onaj ludi režiser odlučio je zabiti onu planetčugu o naš planet i gotovo! Nema nam spasa! Znaš, nikad se u životu nisam osjećala tako bespomoćnom… – spustila je glavu, a u očima joj se pojaviše suze – Čuj, ako je taj tvoj Cosmopolis nešto u tom stilu, selim se u ljetnikovac!
– Ljetnikovac!? Kakav ljetnikovac? – sada sam se ja našao u čudu.
– Tako je, ljetnikovac koji sam dala izgraditi nedaleko odavde. Čekam da još postave parket, stolariju, i još neke sitnice…, ušminkaju ga do kraja.
– Dakle, i ti ćeš odsad primati goste…? – i dalje sam bio u čudu.
Nije mi odgovorila, bila je ljuta na novi film Davida Cronenberga. A da joj spomenem da se u početnoj sceni filma pojavljuje i ona ista limuzina „iz“ Melankolije, možda bi se isti tren odselila, ne čekajući da tkoznakakvisuiodaklesu majstori dovrše posao uređenja njezina ljetnikovca.
Ali ja, Cosmopolis, definitivno moram pogledati, tu suvremenu Odiseju financijskog spekulanta koji u bijeloj limuzini krstari Manhattnom vozeći se na šišanje na drugi kraj grada…
Sjedam na kanape i puštam film. White Limos, skladba iz soundtracka, polako se zahuktava u pozadini, dok se u uvodnoj špici ukazuje apstraktna slika u stilu Jacksona Pollocka. Učini vam se da su sliku na kraju uvodne špice proždrli zastrašujući ‘zubi’ limuzine – strahotna rebra sustava za hlađenje skupocjenog vozila – koji se pojavljuju u početnom kadru filma. Zastrašujuće ‘lice’ limuzine ukazuje vam se kao pravo lice kapitalizma. Kamera za trenutak kao da oklijeva i podrhtava od takva prizora, gledajući kako što prije umaći toj groznoj nemani, prije nego se otisne uzduž jedne strane automobila. Sada nailazi na potpuno identična luksuzna vozila u nizu. Vozaču drugog automobila naslonjenom na nj, koji po svemu utjelovljuje hladnog i beskrupuloznog tipa, s tamnim naočalama, približava se čovjek koji se zabrinuto osvrće oko sebe. Vozaču druge limuzine dovoljno je samo ispružiti nogu pa da se čovjek saplete, ipak, on to ne čini, već blago i gotovo neprimjetno uzmiče nogu. Ali to ‘neprimjetno’ uzmicanje noge kao da predstavlja jamac za postojanje misli o preplitanju noge, u duhu najdubljih zasada kapitalizma. Tako se na ljestvici uspješnosti uspinje ovdje. Uz treću limuzinu stoji vozač okrenut kameri leđima. Njegove hlače, satkane vjerojatno od najskupocjenijeg štofa, čini nam se, ‘lelujaju na vjetru’ pod drmusanjem njegove noge, baš kao i američka zastava negdje u blizini. Jer, mi smo ipak na Wall Streetu! Jedan crnac naglo zakreće između treće i četvrte limuzine i kamera ga slijedi. Hoće li nas on (Obama?) izvući iz surovog i nemilosrdnog okruženja u koje smo dopali? Ne; ubrzo otkrivamo da crnac zastaje i rukuje se s istim hladnim i beskrupolznim tipovima koji stoje s druge strane. I on je u istom kolu, svi smo u istom kolu, čak i žena s pudlicom koja ubrzanim korakom sječe kadar u kojem možemo zamijetiti glavne junake ove ‘kapitalističke odiseje’: Erica Packera, suvremenog junaka, financijskog spekulanta i njegova zaštitara; za koji trenutak dijalog započinje (moj slobodni prijevod):
ZAŠTITAR: Gdje?
ERIC: Želim ići kod frizera.
ZAŠTITAR: Predsjednik je u gradu.
ERIC: Koga briga. Moram kod frizera… na drugi kraj grada.
ZAŠTITAR: Bit ćemo uhvaćeni u monstruozni zastoj u prometu.
ERIC: Čekaj… o kojem Predsjedniku pričamo?
ZAŠTITAR: … Sjedinjenih Država… Prepreka će biti posvuda… Cijele ulice će biti zakrčene…
ERIC: Pokaži mi moj automobil!
…
O Duhu i njegovim Moćima 
Komentiraj